Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4852/24 (B. G.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Postupak donošenja rješenja o preuzimanju predmeta iz nadležnosti drugog suda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4852/24
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4852/24, rješavajući apelaciju Bojana Glamočanina, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bojana Glamočanina podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 427707 24 R od 17. rujna 2024. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Bojan Glamočanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Siniša Marić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 2. prosinca 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 427707 24 R od 17. rujna 2024. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio“ Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) daljnje postupanje u konkretnoj pravnoj stvari do konačne odluke Ustavnog suda u ovom predmetu. Apelant je 28. travnja 2025. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 427707 25 R 2 od 14. travnja 2025. godine.
2. Osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 17. rujna 2024. godine odbijen je apelantov prijedlog da se za postupanje u konkretnom predmetu, koji se vodi po apelantovoj tužbi protiv tužene T. G. radi razvoda braka, povjeravanja i uzdržavanja maloljetne djece, umjesto Osnovnog suda odredi drugi stvarno nadležni sud.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da apelant svoj prijedlog da se za postupanje u konkretnom postupku umjesto Osnovnog suda odredi drugi stvarno nadležan sud temelji na činjenici da je majka tužene sutkinja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), zbog čega ima opravdanu sumnju u nepristranost postupanja Osnovnog suda. Vrhovni sud je ukazao na odredbu članka 50. stavak (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojom je propisano da Vrhovni sud može, na prijedlog stranke ili nadležnog suda, odrediti da u pojedinom predmetu postupa stvarno nadležni osnovni sud s područja drugog okružnog suda ili drugi stvarno nadležni okružni sud, ako je očigledno da će se tako lakše sprovesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi. Pri tome, istaknuo je da razlozi za delegaciju drugog suda moraju biti od izuzetnog značaja, jer samo takvi opravdavaju odstupanje od Ustavom Republike Srpske i Zakonom o sudovima razgraničene teritorijalne nadležnosti sudova. U vezi s tim, ukazao je da, cijeneći apelantove navode iz prijedloga, u konkretnoj pravnoj stvari ne postoje razlozi da bi se postupak lakše sproveo pred nekim drugim osnovnim sudom s područja drugog okružnog suda. Također, istaknuo je da okolnosti na koje se apelant poziva nisu u bilo kakvoj vezi s predmetom spora niti se na temelju njih moglo zaključiti da Osnovni sud ne može objektivno i nepristrano postupati u konkretnoj pravnoj stvari, isključivo zbog činjenice što je majka tužene sutkinja drugostupanjskog Okružnog suda u Banjaluci Pri tome, ukazao je da se sumnja u objektivnost pojedinih sudaca, čak i kada se ta sumnja odnosi i na sve suce određenog suda, rješava u postupku izuzeća suca predviđenom odredbama članka 357. do 360. a) ZPP.
4. Rješenjem Osnovnog suda od 4. ožujka 2025. godine odbijen je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je tražio da se privremeno prebivalište djece parničnih stranaka odredi na njegovoj adresi do okončanja postupka.
5. Odlučujući o apelantovom prijedlogu, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 427707 25 R 2 od 14. travnja 2025. godine kojim je određeno da je za odlučivanje o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja Osnovnog suda od 4. ožujka 2025. godine nadležan Okružni sud u Prijedoru. U obrazloženju tog rješenja Vrhovni sud je naveo da apelant svoj prijedlog da se za odlučivanje o apelantovoj žalbi umjesto Okružnog suda odredi drugi stvarno nadležan sud temelji na činjenici da je majka tužene sutkinja suda čiju delegaciju traži. U vezi s tim, ukazao je da razlozi navedeni u apelantovom prijedlogu opravdavaju delegaciju drugog okružnog suda, čak i u slučaju kada u nadležnom sudu radi veći broj sudaca, jer bi ta okolnost kod apelanta mogla izazvati sumnju u objektivnost tog suda. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da postoje opravdani razlozi iz odredbe članka 50. stavak (2) ZPP za određivanje drugog okružnog suda za postupanje po apelantovoj žalbi, te je odredio Okružni sud u Prijedoru za postupanje u konkretnom slučaju.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da je majka suprotne strane sutkinja Okružnog suda u Banjaluci, pa smatra da bi zbog toga postupanje Osnovnog suda u konkretnom slučaju bilo pristrano. U dopuni apelacije, apelant navodi da je rješenjem Vrhovnog suda od 14. travnja 2025. godine usvojen njegov prijedlog, te da je određeno da je za odlučivanje o njegovoj žalbi nadležan Okružni sud u Prijedoru iz razloga „objektivnosti, nepristranosti i pravičnog postupanja“. Apelant u suštini smatra da je takvom odlukom Vrhovni sud de facto utvrdio da je moguća povreda njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom predmetu, iako je osporenim rješenjem od 17. rujna 2024. godine odbio njegov zahtjev za delegaciju parničnog predmeta drugom osnovnom sudu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom;
8. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi jasno ukazao da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv kada se radi o odlučivanju o „građanskim pravima i obvezama“ ili kada je odluka koja je u postupku donesena odlučujuća za utvrđivanje „građanskih prava i obveza“ (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. rujna 2009. godine, AP-766/12 od 22. listopada 2013. godine i AP-1466/16 od 22. ožujka 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom Vrhovnog suda odlučivalo samo o ispunjenosti zakonskih uvjeta za određivanje drugog stvarnog nadležnog suda, a ne o apelantovim „građanskim pravima ili obvezama“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud smatra da će se o apelantovim „građanskim pravima ili obvezama“ tek odlučivati u postupku koji se vodi pred redovitim sudom povodom apelantove tužbe radi razvoda, povjeravanja i uzdržavanja maloljetne djece. Pri tome, apelant će imati mogućnost da tijekom tog postupka koristi raspoložive pravne lijekove, kao što je koristio i mogućnost podnošenja prijedloga za određivanje drugog stvarno nadležnog suda za postupanje po njegovoj žalbi (vidi točku 5. Odluke), te da eventualno nakon okončanja postupka pred redovitim sudovima podnese apelaciju Ustavnom sudu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da je Vrhovni sud, donošenjem rješenja od 14. travnja 2025. godine, u biti potvrdio da postoji sumnja u „objektivnost, nepristranost i pravično postupanje“ u konkretnom predmetu. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se osporeno rješenje Vrhovnog suda odnosi na odbijanje zahtjeva za određivanje drugog „osnovnog suda“, dok se rješenje Vrhovnog suda od 14. travnja 2025. godine odnosi na određivanje drugog „okružnog suda“. Pri tome, oba apelantova prijedloga za određivanje nadležnosti drugih sudova, tj. drugog osnovnog suda i drugog okružnog suda su se temeljili na istom razlogu (da je majka tužene sutkinja Okružnog suda u Banjaluci) . Međutim, za razliku od osporenog rješenja (kojim je odbijen prijedlog za određivanje drugog osnovnog suda), Vrhovni sud je rješenjem od 14. travnja 2025. godine za odlučivanje o apelantovoj žalbi odredio Okružni sud u Prijedoru, uz obrazloženje da to što je majka tužene sutkinja Okružnog suda u Banjaluci opravdava određivanje drugog „okružnog suda“ za odlučivanje o apelantovoj žalbi. Dakle, iz navedenog jasno proizlazi da se radi o dvije potpuno različite situacije.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman