Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4915/22 (I. M. i drugi)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Kolektivni ugovor
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4915/22

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4915/22, rješavajući apelacije Ivice Mišića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvajaju apelacije Ivice Mišića, Nevenke Zrno, Ivone Gvozden, Ermine Begović, Zekije Karabegović, Hasije Karić, Mesrure Babović i Jasmina Mahmića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupcima koji su okončani presudama Kantonalnog suda u Sarajevu br. 65 0 Rs 546028 18 Rsž od 7. oktobra 2022. godine i 65 0 Rs 645371 18 Rsž od 7. oktobra 2022. godine. Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Ivici Mišiću, Nevenki Zrno, Ivoni Gvozden, Ermini Begović, Zekiji Karabegović, Hasiji Karić, Mesruri Babović i Jasminu Mahmiću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Ivice Mišića, Nevenke Zrno, Ivone Gvozden, Ermine Begović, Zekije Karabegović, Hasije Karić, Mesrure Babović i Jasmina Mahmića podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 65 0 Rs 546028 18 Rsž od 7. oktobra 2022. godine i 65 0 Rs 645371 18 Rsž od 7. oktobra 2022. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivica Mišić i Ivona Gvozden iz Livna i Nevenka Zrno iz Kupresa (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sead Festić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 22. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 546028 18 Rsž od 7. oktobra 2022. godine, te zbog dužine trajanja tog postupka koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) po reviziji koju su apelanti izjavili protiv osporene presude. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-4915/22.

2. Ermina Begović, Hasija Karić, Mesrura Babović i Jasmin Mahmić iz Zenice i Zekija Karabegović iz Maglaja (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sead Festić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 22. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 645371 18 Rsž od 7. oktobra 2022. godine, te zbog dužine trajanja tog postupka koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Vrhovnim sudom po reviziji koju su apelanti izjavili protiv osporene presude. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP-4916/22.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4915/22.

4. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-4915/22 od 30. novembra 2023. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u odnosu na predmete br. AP-4915/22 i AP-4916/22 odbacio kao nedopuštene apelacije koje su apelanti podijeli protiv presuda Kantonalnog suda iz tač. 1. i 2. ove odluke zbog toga što su preuranjene.

5. Rješenjem broj AP-4915/22 od 10. jula 2025. godine Ustavni sud je usvojio zahtjev apelanata za preispitivanje Odluke o dopustivosti broj AP-4915/22 od 30. novembra 2023. godine u odnosu na predmete br. AP-4915/22 i AP-4916/22.

6. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) te Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 27. i 28. maja 2024. godine da dostave odgovore na apelacije.

7. Pozvani su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 30. maja do 13. juna 2024. godine, pa su navedeni odgovori 18. juna 2024. godine dostavljeni punomoćniku apelanata radi eventualnog izjašnjenja. Međutim, on nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Apelanti su 28. decembra 2015. godine odnosno 3. maja 2017. godine Općinskom sudu podnijeli tužbe protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

10. Presudama Općinskog suda br. 65 0 Rs 546028 15 Rs od 6. aprila 2018. godine i 65 0 Rs 645371 17 Rs od 4. maja 2018. godine odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da im tužena, na ime razlike naknade za ishranu u toku rada, isplati određene novčane iznose, sve precizirano u izreci presuda. U predmetu broj AP-4915/22 presudom Općinskog suda od 6. aprila 2018. godine odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili isplatu razlike plaća po osnovu uvećanja bruto satnice zbog povećanja troškova života i primjene različite osnovice, sa zakonskim zateznim kamatama, sve kako je precizirano u izreci presude. U predmetu broj AP-4916/22, presudom Općinskog suda od 4. maja 2018. godine odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili isplatu na ime razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora.

11. U odnosu na zahtjev apelanata za isplatu na ime razlike naknade za ishranu u toku rada i za korištenje godišnjeg odmora, sud se pozvao na pravno shvatanje Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 564161 17 Spp od 4. oktobra 2017. godine. Naime, prema tom pravnom shvatanju, u spornom periodu se u odnosu na isplatu toplog obroka i regresa ne primjenjuju odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: KU). U odnosu na zahtjev apelanata za isplatu na ime razlike plaća, sud se pozvao na odluke Vrhovnog suda br. 65 0 P 496860 16 Spp od 27. januara 2017. godine i 65 0 P 539250 16 Spp od 17. marta 2017. godine. Sud je istakao da je u tim odlukama Vrhovni sud zauzeo pravni stav da sud nema ovlaštenje da primjenom kriterija propisanih odredbama člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU) usklađuje najnižu bruto satnicu. Također, pravni stav Vrhovnog suda iz navedenih odluka je da su radnopravni odnosi državnih službenika i namještenika uređeni Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama), te da je odredbama tog zakona propisan način utvrđivanja osnovice za obračun plaće. Imajući to u vidu, sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni OKU-a jer se plaće državnih službenika i namještenika ne uređuju odredbama OKU-a već odredbama Zakona o plaćama.

12. Osporenim presudama Kantonalnog suda odbijene su žalbe apelanata i potvrđene su prvostepene presude. Kantonalni sud je u obrazloženju potvrdio činjenične i pravne zaključke prvostepenog suda. U vezi s tim, u odnosu na zahtjev apelanata za isplatu na ime razlike plaća po osnovu uvećanja bruto satnice zbog povećanja troškova života, sud je pojasnio da je odredbama člana

9. OKU-a utvrđena isključiva nadležnost Vlade Federacije BiH da Odlukom utvrđuje najnižu bruto satnicu na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Međutim, Federalni zavod za statistiku nije objavio zvanične podatke na osnovu kojih bi Vlada Federacije BiH izvršila usklađivanje najniže bruto satnice, a to ne znači da je to ovlaštenje dato sudu. Također, sud je ukazao da je pravilan stav prvostepenog suda da su plaće državnih službenika i namještenika uređene Zakonom o plaćama. U odnosu na zahtjev apelanata za isplatu na ime razlike naknade za ishranu u toku rada i naknade za korištenje godišnjeg odmora, sud je pojasnio da su apelantima te naknade isplaćivane shodno odredbama Kolektivnog ugovora o izmjenama KU-a. Naime, tužena je apelantima isplaćivala naknadu za ishranu u toku rada u iznosu od 1% prosječne plaće u Federaciji BiH, a naknadu za korištenje godišnjeg odmora im je isplaćivala u iznosu od 50% prosječne plaće u Federaciji BiH. U vezi s tim, sud je pojasnio da je odredbama Kolektivnog ugovora o izmjenama KU-a izmijenjen član

31. KU-a koji se odnosio na visinu iznosa naknade za ishranu tokom rada tako da je broj „2%“ zamijenjen brojem „1%“. Također, izmijenjen je član 32. KU-a koji se odnosio na visinu iznosa naknade za korištenje godišnjeg odmora tako da je broj „70%“ zamijenjen brojem „50%“. Sud je ukazao da se Kolektivni ugovor o izmjenama KU-a primjenjivao do 6. decembra 2015. godine. Međutim, istakao je da su ovlašteni pregovarači nakon toga zaključili više sporazuma prema kojima je primjena navedenog ugovora produžena i na sporni period.

13. Rješenjima Vrhovnog suda od 27. decembra 2022. godine i 20. januara 2023. godine revizije apelanata odbačene su kao nedopuštene.

IV.Apelacije a)Navodi iz apelacija

14. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti ukazuju i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, između ostalog, navode da je Vlada FBiH propustila da uskladi najmanju bruto satnicu s povećanjem troškova života i da su sudovi zbog tog propusta Vlade FBiH bili obavezni da apelantima dosude tražene razlike plaće. Također, apelanti ističu da imaju pravo na veću osnovicu i na isplatu razlika plaće po osnovu minulog rada u iznosu od 0,6 % za svaku godinu radnog staža shodno relevantnim odredbama OKU-a. Osim toga, smatraju da imaju pravo na isplatu naknade na ime razlike za ishranu tokom rada shodno odredbama KU-a.

15. Nadalje, apelanti navode da su redovni sudovi u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji usvojili tužbene zahtjeve u odnosu na istu grupu lica koja su tražila isplatu konkretnih naknada. Apelanti smatraju da su zbog toga osporenim odlukama diskriminirani u vezi s pravom na pravično suđenje. U prilog tih tvrdnji apelanti su dostavili presude tih sudova (br. 65 0 Rs 400133 17 Rev, 65 0 Rs 545755 18 Rsž, 65 0 Rs 614895 17 Rsž, 65 0 Rs 545679 17 Rsž).

16. Konačno, apelanti navode da je Kantonalnom sudu bilo potrebno oko pet godina da odluči o žalbama, a da su u konkretnom slučaju u pitanju radni sporovi koji se, prema relevantnim zakonskim odredbama, smatraju hitnim. Zbog toga, apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pa traže naknadu nematerijalne štete.b)Odgovori na apelacije

17. Općinski sud je naveo da su apelacije neosnovane.

18. Kantonalni sud je naveo da u postupcima nisu povrijeđena prava na koja apelanti ukazuju. U odnosu na navode o dužini trajanja postupka, Kantonalni sud je istakao da je opterećen velikim brojem predmeta i da se predmeti rješavaju prema Planu rješavanja starih predmeta, prema starosti inicijalnog akta.

19. Tužena je navela da su apelacije neosnovane.

V.Relevantni propisi

20. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 9. st. (1) i (2)

Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.

U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%,Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost i meritum

22. Ustavni sud zapaža da apelacije ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

23. Apelanti smatraju da im je u postupcima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

U odnosu na osporene odluke

26. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

27. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da su sudovi, pozivajući se na pravne stavove Vrhovnog suda u odnosu na sporna pravna pitanja koja apelanti ponavljaju i u apelacijama, dovoljno obrazložili zaključak o neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanata. Naročito, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno obrazložili da su plaće državnih službenika i namještenika uređene Zakonom o plaćama, te da se u odnosu na potraživanja po osnovu toplog obroka i regresa primjenjuju odredbe Kolektivnog ugovora o izmjenama KU-a. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u primjeni materijalnog prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

136/19 od 28. oktobra 2020. godine tač. 32. i 33., i odluke o dopustivosti br. AP-239/21 od 7. aprila 2021. godine i AP-4621/22 od 23. marta 2023. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

U odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku

29. Opravdanost dužine postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

30. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-465/21 od 19. januara 2023. godine, tačka 38, dostupna na www.ustavnisud.ba). Shodno navedenom, Ustavni sud će razmotriti samo dužinu trajanja žalbenih postupaka (četiri godine i pet, odnosno šest mjeseci).

31. Ustavni sud zapaža da se u ovim predmetima radi o parničnim postupcima iz oblasti radnih odnosa, koji su po izričitoj zakonskoj odredbi hitne prirode. Nadalje, imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da eventualna složenost predmeta, kao jedan od kriterija koje Ustavni sud ima u vidu pri ocjeni dužine trajanja postupka, nije utjecala na trajanje žalbenih postupaka, te se stoga Ustavni sud neće baviti tim pitanjem (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-421/21 od 7. septembra 2022. godine, tačka 25, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ocjenjujući ponašanje apelanata, Ustavni sud zapaža da apelanti svojim postupcima nisu utjecali na dužinu trajanja žalbenih postupaka.

32. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud o žalbama odlučio tek nakon četiri godine i pet mjeseci, odnosno četiri godine i šest mjeseci. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u odgovorima na apelacije nije ponudio objektivne razloge za takvo prolongiranje donošenja odluka. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. od 53. do 66., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupaka u ovim predmetima nije zadovoljila standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

34. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. od 32. do 34., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba isplatiti iznos od po 500,00 KM. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, imajući u vidu da se postupak u relevantnom periodu vodio pred nadležnim sudom tog kantona. Vlada Kantona Sarajevo je naknadu nematerijalne štete dužna platiti u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantima plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b) Ostala prava

35. Apelanti ukazuju i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o povredi tog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovane. Osim toga, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

36. Apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Međutim, imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda (vidi tač. 25. i 26. ove odluke), kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da ukazivanje apelanata na različitu sudsku praksu (vidi tačku 15. ove odluke) ne može biti dokaz da su oni diskriminirani u postupku (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2268/20 od 16. decembra 2021. godine, tačka 48, dostupna na www.ustavnisud.ba).

37. U vezi s navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova. Činjenica da korištenje pravnih lijekova nije rezultirao odlukom kojom bi apelanti bili zadovoljni ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su žalbeni postupci u predmetima koji su po zakonu hitne prirode trajali četiri godine i pet mjeseci, odnosno četiri godine i šest mjeseci, a Kantonalni sud nije ponudio objektivne razloge za takvo prolongiranje donošenja odluka.

39. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

40. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-4915/22 (I. M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio