Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2687/22 („TEREX INŽENJERING“ d.o.o. Bijeljina)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stjecanje bez osnova
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2687/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-2687/22 , rješavajući apelacije koje je podnio „TEREX INŽENJERING“ d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koju je podnio „TEREX INŽENJERING" d.o.o. Bijeljina protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 59 0 Ps 030248 22 Rev od 21. juna 2022. godine i 59 0 Ps 030051 22 Rev od 16. marta 2023. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koju je podnio „TEREX INŽENJERING" d.o.o. Bijeljina zbog dužine trajanja postupaka koji su okončani presudama Vrhovnog suda Republike Srpske br. 59 0 Ps 030248 22 Rev od 21. juna 2022. godine i 59 0 Ps 030051 22 Rev od 16. marta 2023. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

AP-2687/22

1. „TEREX INŽENJERING“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Igor Ostojić, advokat iz Bijeljine, podnio je 13. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 030248 22 Rev od 21. juna 2022. godine. AP-2191/23

2. Apelant, zastupan po istom advokatu, podnio je 6. maja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 030051 22 Rev od 16. marta 2023. godine.a)Činjenice

3. U postupku, koji je okončan osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 030248 22 Rev od 21. juna 2022. godine apelant je obavezan da tužiocu „Elektroprivredi Republike Srpske“ Trebinje (u daljnjem tekstu: tužilac), na ime sticanja bez osnova, isplati novčani iznos određen u izreci prvostepene presude sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. novembra 2016. godine kao dana podnošenja tužbe. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da je apelant, na osnovu izvršne isprave - Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 000204 13 Pž 2 od 31. maja 2013. godine, u izvršnom postupku od tužioca, kao izvršenika, naplatio novčani iznos koji mu je dosuđen tom presudom. Vrhovni sud je dalje naveo da je navedena izvršna isprava ukinuta rješenjem tog suda od 26. marta 2014. godine i da je predmet vraćen na ponovni postupak. Vrhovni sud je ukazao da je tužilac, nakon toga, u izvršnom postupku podnio prijedlog za protivizvršenje, ali da je sud u izvršnom postupku odbio taj prijedlog. Vrhovni sud je ukazao da je spor između parničnih stranaka pravosnažno okončan presudom tog suda broj 59 0 Ps 000204 20 Rev 6 od 12. maja 2020. godine i da je apelantu dosuđena naknada štete u preciziranom iznosu. Obrazloženo je da je apelant u izvršnom postupku od tužioca, kao izvršenika, na osnovu rješenja o izvršenju Okružnog privrednog suda u Bijeljini od 10. juna 2020. godine naplatio novčani iznos koji mu je pravosnažno dosuđen navedenom presudom.

4. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je suprotno apelantovim navodima, tužilac aktivno legitimisan u konkretnom sporu jer isticanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva nije uslovljeno postojanjem pravnog interesa. Vrhovni sud je, dalje, ukazao da je apelant u izvršnom postupku primio uplatu za koju je otpao pravni osnov, te da tužilac u postupku protivizvršenja shodno odredbi člana 54. stav (1) tačka 1) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu ZIP) nije naplatio svoje potraživanje. Stoga, kako je naveo Vrhovni sud, u konkretnom slučaju nije riječ o presuđenoj stvari, te tužilac ima mogućnost da od apelanta u parničnom postupku traži povrat isplaćenog iznosa u smislu odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, obrazloženo je da je ukidanjem izvršne isprave otpao pravni osnov za isplatu, te da je apelant svoje potraživanje prema tužiocu, na osnovu presude broj 59 0 Ps 000204 20 Rev 6 od 12. maja 2020. godine, naplatio u izvršnom postupku. Vrhovni sud je obrazložio da bi apelant zadržavanjem iznosa koji je naplatio po ukinutoj izvršnoj ispravi i izvršnoj ispravi kojom je pravosnažno okončan privredni spor bio namiren dva puta po istom osnovu. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan u smislu odredbe člana 210. ZOO. Dalje je Vrhovni sud ukazao da se prilikom vraćanja onoga što je stečeno bez osnova, moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je sticalac savjestan, kao što je apelant u konkretnom slučaju, od dana podnošenja zahtjeva shodno odredbi člana 214. ZOO. U pogledu odluke o zateznoj kamati, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi odredbe člana 279. ZOO, budući da tužiocu pripada pravo na isplatu zatezne kamate obračunate na ukupno isplaćeni iznos glavnog duga, a koju je apelant dužan platiti na osnovu odredbe člana 214. ZOO. U vezi s tim, sud je ukazao da zatezna kamata nije obračunata u kapitalnom iznosu, već je dosuđena na iznos glavnog duga počev od 7. novembra 2016. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. Navedeno podrazumijeva, kako je Vrhovni sud obrazložio, da će se konačni obračun zatezne kamate izvršiti na dan plaćanja (dobrovoljnog ili prinudnog), i to najviše do iznosa glavnog duga.

5. U postupku, koji je okončan osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 030051 22 Rev od 16. marta 2023. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužilac („Elektroprivreda Republike Srpske“ Trebinje), na ime sticanja bez osnova, isplati novčani iznos naveden u izreci prvostepene presude. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je u postupcima pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su apelant i tužilac vodili dugogodišnji privredni spor radi naknade štete. Dalje je utvrđeno da je u tom postupku doneseno više pravosnažnih presuda, koje su ukinute u postupcima po izjavljenim vanrednim pravnim lijekovima. Takođe, utvrđeno je da je, po apelantovom prijedlogu, na osnovu izvršnih isprava - Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Ps 000204 06 Ps od 6. februara 2009. godine i Presude Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 000204 15 Pž 4 od 11. marta 2016. godine, određeno izvršenje protiv tužioca kao izvršenika, radi naplate novčanog iznosa dosuđenog tim presudama, te da je apelant naplatio svoja potraživanja dosuđena tim presudama. Pri tome, utvrđeno je da je, nakon što su ukinute navedene izvršne isprave, po prijedlogu tužioca za protivizvršenje, apelant u izvršnim postupcima vratio novčani iznos koji mu je tuženi platio. Konačno, utvrđeno je da je navedeni dugogodišnji privredni spor pravosnažno okončan u apelantovu korist i da je apelant od tuženog naplatio dosuđeni iznos (vidi tačku 3. ove odluke).

6. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 210. ZOO propisana obaveza vraćanja dijela imovine koji je na bilo koji način prešao u imovinu nekog drugog lica, ukoliko taj prelaz nema osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu. Takođe, naveo je da je odredbom člana 54. ZIP-a propisano da, nakon što je izvršenje već provedeno, izvršenik može u istom izvršnom postupku tražiti od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što je izvršenjem dobio, ako je, između ostalog, izvršna isprava pravosnažno ukinuta. Vrhovni sud je, dalje, naveo da se apelant, kao tražilac izvršenja, neosnovano namirio u izvršnom postupku, budući da je otpao osnov za izvršenje. Vrhovni sud je obrazložio da je tužioc u izvršnim postupcima apelantu platio iznos koji nije bio dužan da plati, te da mu je taj novčani iznos, na osnovu pravosnažnih rješenja o protivizvršenju, apelant vratio shodno odredbi člana 54. ZIP-a. Budući da je, kako je obrazložio Vrhovni sud, protivizvršenjem tužiocu kao izvršeniku vraćeno od apelanta kao tražioca izvršenja ono što je izvršenjem dobio, neutemeljen je apelantov revizioni prigovor da su ispunjeni uslovi iz čl. 210., 212., 214. i 219. ZOO za usvajanje njegovog tužbenog zahtjeva. b)Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporavaju odluke Vrhovnog suda koje su donesene povodom spora između istih stranaka, te imajući u vidu da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete, te donese jednu odluku pod brojem AP-2687/22. c)Apelacioni navodi

8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga apelant se pozvao na kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te ukazuje na kršenje člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je njegov tužbeni zahtjev osnovan jer je protiv njega neosnovano proveden postupak protivizvršenja budući da je spor okončan u njegovu korist. S obzirom na to, apelant smatra da se tužilac neosnovano obogatio za novčani iznos koji mu je apelant uplatio u postupcima protivizvršenja. U odnosu na tužiočev tužbeni zahtjev, apelant smatra da je tužbu trebalo odbaciti zbog nedostatka pravnog interesa, kao i zbog toga što je tužbeni zahtjev bespredmetan. Dalje navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o sticanju bez osnova, te ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbe 210. ZOO. Apelant navodi da je dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena zakonska zatezna kamata neosnovan jer apelant nije bio nesavjestan, te da nije ispunjen uslov iz člana 214. ZOO. Takođe apelant ističe da je obračunata kamata na kamatu, suprotno članu 279. ZOO. Osim toga, ističe da presude Vrhovnog suda ne zadovoljavaju standard obrazložene odluke. U konačnici, smatra da mu je zbog dužine trajanja postupaka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te potražuje naknadu nematerijalne štete.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Dopustivost prima facie - u odnosu na osporene odluke

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16,tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio zašto tužilac ima pravo da od apelanta zahtijeva isplatu novčanog iznosa koji mu je isplatio u izvršnom postupku, a koji iznos mu apelant, nakon što je otpao pravni osnov za isplatu nije vratio u postupku protivizvšenja. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim prigovorima u pogledu tužiočevog pravnog interesa za podnošenje tužbe, te odluke o zateznoj kamati, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o njihovoj neosnovanosti, čime je odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluke (vidi tačku 4. ove odluke). Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa odredbama člana 54. Zakona o izvršnom postupku i člana 210. ZOO detaljno i jasno obrazložio da se tužilac nije neosnovano obogatio za iznose koje mu je, nakon što je otpao osnov za njihovu isplatu u izvršnom postupku, apelant vratio u postupcima protivizvršenja (vidi tačku 6. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

13. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Osim toga, imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud uočava da je apelant paušalno naveo da je u postupku povrijeđen član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu sadržaj ovih odredaba (Međunarodni standardi), Ustavni sud se neće upuštati u bilo kakvu ocjenu ovih navoda.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Neiscrpljivanje pravnih lijekova - u odnosu na suđenje u razumnom roku

16. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-

106/04 od 18. januara 2005. godine).

17. Ustavni sud zapaža da su apelacije podnesene nakon 1. januara 2021. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu sa principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

18. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelacije podnesene godinu i sedam mjeseci odnosno dvije godine i pet mjeseci nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelant nije, prije podnošenja apelacija, podnio redovnom sudu pred kojim se vodio postupak, zahtjev za ubrzanje postupaka sa ciljem zaštite njegovog prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje, shodno odredbama člana 6. i

21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Dakle, apelant je propustio da iscrpi djelotvorne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesene apelacije ne mogu razmatrati.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2687/22 („TEREX INŽENJERING“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio