Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2028/23 (R. B.)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2028/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-2028/23 , rješavajući apelaciju Ramiza Bajraktarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ramiz Bajraktarević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 306911 22 Rev od 17. januara 2023. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ramiz Bajraktarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 26. aprila 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 306911 22 Rev od 17. januara 2023. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 306911 22 Rsž 2 od 18. jula 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 306911 12 Rs 4 od 19. januara 2022. godine.

2. U pogledu apelantovog zahtjeva za izuzeće sudije sada predsjednika Mirsada Ćemana, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je izuzeće sudija Ustavnog suda propisano odredbama člana 90. Pravila Ustavnog suda. U zahtjevu za izuzeće apelant navodi da je sudija, sada predsjednik Mirsad Ćeman, u svojstvu predsjednika Ustavnog suda, učestvovao u odlučivanju i potpisao odluku u predmetu broj AP-1777/12 (odbijena kao neosnovanu apelacija koju je apelant podnio protiv odluke donesene u drugom postupku, kojom je žalba tuženog „Energoinvest-Armature“ d.d. Sarajevo djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena na način naveden u toj presudi). Takođe, apelant navodi da je sudija, sada predsjednik Mirsad Ćeman „prema apelantu dostupnim informacijama, sa područja iste opštine“ kao i advokat Admir Đulić, koji je imao procesni položaj tuženog u postupku koji je okončanom presudom koju je apelant osporio apelacijom broj AP-434/24. Imajući to u vidu Ustavni sud smatra da razlozi koje je apelant naveo u zahtjevu nisu razlozi za izuzeće koji su propisani članom 90. stav (1) tač. a) – ima neki lični interes i b) – učestvovao u donošenju odluke koja je predmetom spora u statusu sudije, stranke u postupku ili punomoćnika stranke, odnosno presude koja je predmet apelacije, Pravila Ustavnog suda, odnosno da ne postoje druge okolnosti koje izazivaju opravdanu sumnju u pristrasnost sudije, sada predsjednika Mirsada Ćemana u smislu člana 90. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantov zahtjev za izuzeće nije osnovan.

3. Apelant je 29. septembra 2025. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio članovima likvidacionog dužnika „Energoinvest-Armature“ d.o.o. Sarajevo da iz preostale imovine likvidacionog dužnika izdvoje sredstva potrebna za namirenje apelanta kao likvidacionog povjerioca, te da ta novčana sredstva deponuju na račun suda.

4. Presudom Općinskog suda, donesenoj u ponovnom postupku, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje prema „Energoinvest-

Armature“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) iz ugovora o radu od 29. avgusta 2002. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o radu), da mu tuženi isplati naknade plata za period od 1. jula 2008. do 30. septembra 2011. godine (u daljnjem tekstu: sporni period), te da mu za navedene periode uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje i porez na dohodak, sve preciznije navedeno u izreci presude. Obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

5. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je apelant bio zaposlen kod tuženog, te da je bio raspoređen na radno mjesto električar (SSS). Dalje je naveo da je rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond) od 19. juna 2001. godine utvrđeno da apelantu, kao invalidu II kategorije, zbog promjene radne sposobnosti pripada pravo na rad na drugom odgovarajućem radnom mjestu. U vezi s tim, sud je naveo da je tuženi sa apelantom zaključio ugovor o radu, kojim je apelanta rasporedio na druge poslove tj. poslove radnika na obezbjeđenju. Dalje je naveo da je tuženi apelantu odlukom od 29. novembra 2002. godine otkazao ugovor o radu. Međutim, ta odluka je poništena pravosnažnom presudom Općinskog suda od 9. aprila 2004. godine. Dalje je naveo da je tuženi apelantu ponovo odlukom od 8. novembra 2004. godine otkazao ugovor o radu, te da je i ta odluka poništena pravosnažnom presudom tog suda od 9. februara 2006. godine. Međutim, sud je naveo da je tuženi apelantu, radi izvršenja navedene presude ponudio zaključivanje novog ugovora o radu od 29. oktobra 2007. godine (u daljnjem tekstu: novi ugovor o radu) koji apelant, kako je sam priznao, nije htio potpisati jer ugovor nije sadržavao sve elemente propisane zakonom. Osim toga, sud je naveo da je apelant tom sudu, radi uspostavljanja radno-pravnog statusa 13. decembra 2007. godine podnio prijedlog za izvršenje navedene presude. Međutim, pravosnažnim rješenjem tog suda od 20. februara 2015. godine izvršenje je obustavljeno i ukinute su sve provedene izvršne radnje, jer je apelant prijedlog za izvršenje podnio protekom roka propisanog odredbom člana 215. Zakona o izvršnom postupku.

6. Sud je dalje ukazao da je odredbom člana 96. stav (2) tačka 1) Zakona o radu propisano da ako sud utvrdi da je otkaz poslodavca nezakonit, može poslodavca obavezati da vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plate u visini plate koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu. Međutim, sud je ukazao da je tuženi apelantu ponudio zaključivanje novog ugovora o radu koji apelant prema vlastitom priznanju nije htio potpisati. Naime, sud je obrazložio da su neosnovani apelantovi razlozi zbog kojih nije prihvatio zaključivanje tog ugovora, jer ugovor sadrži sve elemente propisane članom

21. Zakona o radu. U vezi s tim, sud je pojasnio da taj ugovor sadrži podatke o apelantu kao radniku i tuženom kao poslodavcu, zatim trajanje ugovora o radu (članom 1. je određeno da se ugovor zaključuje na neodređeno vrijeme), dan otpočinjanja rada (članom 2. je određeno da radnik počinje sa radom na osnovu sudske presude, te je ostavljeno mjesto za dopunjavanje tačnog datuma), mjesto rada (član 4. propisuje mjesto rada Sarajevo), radno mjesto i kratak opis poslova (članom 3. ugovora apelant se raspoređuje na radno mjesto referent nabavke, dok u pogledu opisa poslova ugovor upućuje na sistematizaciju radnih mjesta), dužinu i raspored radnog vremena (članom 5. je utvrđeno da će radnik raditi u punom radnom vremenu), zatim podatke o plati (članom 6. je navedeno da radnik ima pravo na platu koju utvrđuje neposredni rukovodilac za svakog zaposlenika pojedinačno, u visini koeficijenta koji je u skladu sa Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta koji se množi sa vrijednosti boda koji mjesečno utvrđuje direktor društva u zavisnosti od ostvarene mjesečne realizacije). Imajući to u vidu, sud je obrazložio da iako novi ugovor o radu ne sadrži opis poslova radnog mjesta referent nabavke i visinu plate, ugovorom je u tom dijelu apelant upućen na Pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta koji predstavlja opšti akt društva, što čini ove elemente ugovora dovoljno određenim, odnosno odredivim. Takođe je obrazložio da je presudom tog suda od 9. februara 2006. godine poništena odluka o otkazu od 8. novembra 2004. godine, te da je obavezan tuženi da apelantu uspostavi radno-pravni status i rasporedi ga na mjesto u skladu sa stručnom sposobnosti i navedenim rješenjem Fonda, kako je to apelant tužbenim zahtjevom i tražio. Stoga, sud je zaključio da je tuženi u postupku izvršenja navedene presude jedino mogao apelantu ponuditi zaključenje novog ugovora o radu, što je u konkretnom slučaju i učinio. Osim toga, sud je zaključio da tokom postupka nije dokazano da je apelantu ponuđeni novi ugovor o radu koji je bio nepovoljniji u odnosu na ranije zaključen ugovor o radu. S obzirom da je apelant odbio potpisivanje novog ugovora o radu i da je neblagovremeno pokrenuo izvršni postupak radi vraćanja na rad, sud je zaključio da je neosnovano apelantovo potraživanje na ime isplate naknada plate kao da je radio u spornom periodu na osnovu ugovora od radu, a posljedično tome i potraživanje pripadajućih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i poreza na dohodak. Dalje je ukazao da je cijenio istaknuti prigovor zastare, te da je utvrdio da je on osnovan u odnosu na apelantovo potraživanje naknade plata za period od 1. jula 2008. do 1. septembra 2009. godine. Naime, ukazao je da je odredbom člana 106. Zakona o radu propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno. S obzirom da ugovorom o radu nije ugovoreno dospijeće plata, sud je pojasnio da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredba člana 70. Zakona o radu kojom je propisano da se plata isplaćuje u periodima koji ne mogu biti duži od mjesec dana. Imajući to u vidu, sud je zaključio da je potraživanje plata za period od 1. jula 2008. do 1. septembra 2009. godine zastarjelo, jer je od dospjeća ovog potraživanja („najmlađe“ potraživanje je dospjelo 30. oktobra 2009. godine) do dana podnošenja prve tužbe (19. novembra 2012. godine) protekao period od tri godine. Imajući to u vidu, sud je zaključio da potraživanje naknade plate za period od 1. oktobra 2009. do 30. septembra 2011. godine nije zastarjelo.

7. Sud je dalje obrazložio da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredbe člana 383. st. (1) i (2), člana 386. stav (1) i člana 396. st. (1) do (3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je detaljno naveo u čemu se sastoje troškovi postupka tuženog. Takođe je detaljno naveo koje troškove je priznao tuženom, odnosno koje troškove mu nije priznao jer nisu bili nužni za vođenje ove parnice.

8. Presudom Kantonalnog suda apelantova žalba i dopuna žalbe su odbijeni kao neosnovani i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su određena potraživanja, saglasno odredbi člana 106. Zakona o radu obuhvaćena apsolutnom zastarom, čak i u situaciji da se utvrdila osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu naknada plata, a nije.

9. Presudom Vrhovnog suda apelantova revizija i dopuna revizije izjavljene putem punomoćnika su odbijene, a dopuna revizije koju je apelant izjavio lično je odbačena.

10. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud pravilno primijenio materijalno pravo odredbe člana 96. stav (2) tačka 1) i član 21. Zakona o radu, a u vezi sa odredbom člana 215. stav (1) Zakona o izvršnom postupku kada je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, te da je za to dao jasne i pravilne razloge koje prihvata i taj sud. Dalje je ukazao da iz provedenih dokaza slijedi da je tuženi apelantu po pravosnažnim presudama Općinskog suda zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu obavezan na isplatu i naknadu plata i uplatu doprinosa do 4. septembra 2006. godine. Takođe je naveo da je tuženi apelantu u postupku izvršenja pravosnažne presude Općinskog suda od 9. februara 2006. godine za uspostavu radnog statusa, ponudio zaključenje novog ugovora o radu, koji je apelant odbio da potpiše. Međutim, sud je ukazao da novi ugovor o radu za apelanta nije bio nepovoljniji u odnosu na ranije zaključen ugovor o radu, te da je bio ponuđen u skladu sa navedenim rješenjem Fonda. Međutim, kako apelant ugovor, koji je bio usklađen sa Zakonom o radu nije prihvatio, sud je pojasnio da u tom slučaju zaposleniku prestaje radni odnos u roku od 30 dana od dana dostave - ponude ugovora na zaključivanje. Imajući to u vidu, sud je zaključio da ne postoji pravni osnov po kom bi se tuženi obavezao na isplate naknade plata i doprinosa za period od 1. jula 2008. do 30. septembra 2011. godine, zbog neprihvatanja ponuđenog ugovora o radu od strane apelanta. Takođe je podsjetio da je postupak prinudnog izvršenja navedene presude radi uspostave radno-pravnog statusa apelantu pravosnažno obustavljen. Imajući to u vidu, zaključio je da ne postoji pravni osnov po kojem bi se tuženi obavezao na isplate naknade plata i uplate traženih doprinosa u postupku izvršenja odluke suda (kao da je apelant radio) u utuženom periodu.

11. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju, te člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant smatra da mu zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu pripada naknada plata za utuženi period, te da njegovo potraživanje iz radnog odnosa nije ni djelimično zastarilo. Takođe navodi da novi ugovor o radu koji mu je tuženi ponudio da potpiše, nije sadržavao osnovne elemente propisane zakonom, zbog čega je odbio njegovo potpisivanje. Osim toga, smatra da je nepravilna odluka suda u dijelu kojim je obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka, jer je tuženi kriv za nezakonit otkaz.

12. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo da postoji opasnost da se tuženi briše iz sudskog registra. Zbog toga je predložio da Ustavni sud naloži članovima likvidacionog dužnika (tuženog) da iz preostale imovine tuženog izdvoje sredstva potrebna za namirenje apelanta kao povjerioca, te da ta novčana sredstva deponuju na račun suda.

13. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00, 29/03, 62/15 - stavljen van snage Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-29/15, „Službene novine FBiH“, br. 20/16 i 24/16-ispravka, 26/16, 89/18, 23/20 - OUS FBiH, 31/20 - OUS FBiH i 49/21 – Završne odredbe Zakona o mirnom rješavanju radnih sporova, 19/22 - Rješenje US FBiH, 44/22 i 39/24). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00, 29/03), koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 21.

3. Sadržaj zaključenog ugovora o radu Ugovor o radu zaključuje se u pismenoj ili usmenoj formi.

Ugovor o radu u pismenoj formi sadrži, naročito, podatke o:

1. nazivu i sjedištu poslodavca;

2. imenu i prezimenu, prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika;

3. trajanju ugovora o radu;

4. danu otpočinjanja rada;

5. mjestu rada;

6. radnom mjestu na koje se zaposlenik zapošljava i kratak opis poslova;

7. dužini i rasporedu radnog vremena;

8. plaći, dodacima na plaću, naknadama, te periodima isplate;

9. trajanju godišnjeg odmora;

10. otkaznim rokovima kojih su se dužni pridržavati zaposlenik i poslodavac;

11. druge podatke u vezi sa uvjetima rada utvrđene kolektivnim ugovorom.

Umjesto podataka iz stava 2. tač. 7. do 11. ovog člana, može se u ugovoru o radu naznačiti odgovarajući zakon, kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, kojim su uređena ta pitanja.član 96. stav (2) tačka 1)

Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da: vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtijev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i nadoknadi mu štetu,

14. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH, 46/16, 36/17 - OUS BiH, 55/18 - Rješenje US BiH i 25/20 - OUS BiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06 i 39/06 - ispravka), a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 215. stav (1)

Rok za podnošenje prijedloga za izvršenje

Prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je poslodavcu naloženo da zaposlenog vrati na rad odnosno u službu može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je tražilac izvršenja stekao pravo da taj prijedlog podnese.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da tužbenim zahtjevom apelant nije tražio vraćanje na rad, nego isplatu potraživanja za sporni period (radi se o periodu nakon što je apelantu ponuđen novi ugovor o radu) kao da je radio na osnovu ugovora o radu. Dalje, da iz činjeničnog stanja slijedi da je tuženi u dva navrata donosio odluke o otkazu ugovora o radu apelantu, koje su poništene u sudskom postupku. Zatim, da je tuženi postupajaći po zadnjoj toj sudskoj odluci, apelantu ponudio zaključivanje novog ugovora o radu koji apelant nije potpisao. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio prijedlog za izvršenje, te da je taj izvršni postupak obustavljen zbog proteka roka za podnošenje prijedloga za izvršenje. Redovni sudovi su pozivajući se na odredbe člana

96. stav (2) tačka 1) i član 21. Zakona o radu, a u vezi sa odredbom člana 215. stav (1) Zakona o izvršnom postupku zaključili da ne postoji pravni osnov po kojem bi se tuženi obavezao na isplatu tih potraživanja za sporni period. Imajući u vidu navedeno, te sadržaj odredaba na koje su se pozvali redovni sudovi, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje na proizvoljnost u odlučivanju redovnih sudova. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je suprotno apelantovim prigovorima detaljno obrazloženo zašto ponuđeni ugovor ispunjava sve uslove propisane Zakonom o radu (vidi tačku 6. ove odluke). Takođe, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio da čak i u situaciji da se utvrdila osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu naknada plata, određena potraživanja su obuhvaćena apsolutnom zastarom. Takođe, Ustavni sud zapaža da je detaljno obrazložena i odluka o troškovima postupka (vidi tačku 7. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

19. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju, te člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.

20. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman