Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4121/22 (R. D.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4121/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-4121/22, rješavajući apelaciju Refika Degirmendžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Refika Degirmendžića protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 542771 18 Rsž od 6. januara 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Refik Degirmendžić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Galiba Hrvačić-Karačić advokatica iz Sarajeva, podnio je 3. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 542771 22 Rev od 7. jula 2022. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 542771 18 Rsž od 6. januara 2022. godine.
2. Ustavni sud je odlukom broj AP-1088/22 od 18. aprila 2024. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 542771 18 Rsž od 6. januara 2022. godine, jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 7. jula 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 542771 15 Rs od 4. jula 2018. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezano je JP Toplane Sarajevo d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade za topli obrok za period od 1. januara 2012. godine do 17. decembra 2015. godine isplati precizirani novčani iznos i da mu naknadi troškove postupka (stav 1.). Presudom je utvrđeno da se prima na znanje povlačenje dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu razlike manje isplaćenih plata za period od 15. decembra 2012. godine do 15. decembra 2015. godine i regresa za označene godine (stav 2.). U postupku je utvrđeno da je apelant bio zaposlenik tuženog. Smatrao je da mu tuženi suprotno odredbama člana 50. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) na osnovu nezakonitih sporazuma zaključenih između Uprave tužene sa Sindikalnom organizacijom tužene, u spornom periodu isplaćivala manji iznos naknade za topli obrok. U vezi s tim Općinski sud je naveo da je članom 50. Kolektivnog ugovora kao i članom 17. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, propisano da se zaposlenom isplaćuje dnevna naknada za topli obrok u visini od 2% prosječne neto plate u Federaciji Bosne i Hercegovine. Općinski sud je naveo i da kolektivnim ugovorima i Zakonom o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOR) nije predviđena mogućnost da poslodavac koji negativno posluje može smanjiti visinu naknade za topli obrok već da je to prema čl. 42. i 43. Kolektivnog ugovora samo moguće učiniti sa visinom plate. Općinski sud je naveo da je apelant u postupku dokazao da mu je navedena naknada isplaćivana u manjem iznosu nego što je to propisano Kolektivnim ugovorom te je obavezao tuženu da apelantu isplati potraživani novčani iznos.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 542771 18 Rsž od 6. januara 2022. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Kantonalni sud je naveo da je pravilan žalbeni navod da je prvostepeni sud trebao primijeniti sporazume potpisane između sindikalne organizacije i Uprave tuženog kojim su regulirana pitanja novčanih naknada za zaposlene u situaciji kada je tuženi negativno poslovao. Navedeno je da se, u kolektivnom pregovaranju u kojem su potpisani sporazumi kojim je ugovorena naknada za topli obrok u spornom periodu, nisu mogle primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora kako je to zaključio prvostepeni sud. Navedeno je da bi takvo postupanje bilo suprotno volji pregovarača odnosno potpisnika sporazuma jer zaposlenik ne crpi samo prava koja u njegovo ime dogovori sindikalna organizacija. Navedeno je da zaposlenik trpi i mogućnost da sindikalna organizacija u njegovo ime i drugačije pregovara i pregovorima smanji obim prava odnosno visinu nekog iznosa koji mu pripada od iznosa koji je predviđen Kolektivnim ugovorom. S obzirom da je apelantu naknada za topli obrok isplaćivana na osnovu sporazuma koje su postigli pregovarači sindikalne organizacije i uprave tužene to je prema zaključku Kantonalnog suda žalba tužene osnovana.
5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 542771 22 Rev od 7. jula 2022. godine apelantova revizija je odbačena kao nedozvoljena. Vrhovni sud je naveo da je apelant tražio da taj sud dozvoli reviziju u smislu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je njeno rješavanje od značaja za primjenu prava u drugim predmetima. Navedeno je da apelant nije u reviziji određeno formulirao pitanje zbog kojeg je podnio reviziju. Vrhovni sud je istakao da je apelant samo naveo da smatra spornom primjenu člana 105. Kolektivnog ugovora koja predviđa mogućnost smanjenja iznosa plate u slučaju kada poslodavac posluje negativno ali da ne predviđa sniženje toplog obroka. Vrhovni sud je istakao da stoga ovakav sadržaj apelantove revizije bez jasno formuliranog pravnog pitanja i iznošenja razloga za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ne čini reviziju izuzetnom da bi odlučivanjem o njoj Vrhovni sud mogao ujednačavati sudsku praksu i ostvariti svrhu izuzetne revizije.
6. Apelant se pozvao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima a za koje smatra da ih je Općinski sud pravilno cijenio ali da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da Kantonalni sud nije mogao primijeniti odredbe člana 105. Kolektivnog ugovora. Apelant navodi da se taj član odnosi samo na mogućnost korekcije koeficijenta za isplatu plate ukoliko poslodavac negativno posluje ali da nije predviđena takva mogućnost za iznose toplog obroka. Apelant navodi da ne postoji mogućnost da sindikat u ime radnika pregovara oko visine toplog obroka jer se radi o ličnom pravu koje je utvrđeno ugovorom o radu te se može i izmijeniti isključivo aneksom ugovora o radu.
Relevantni propisi
7. U Kolektivnom ugovoru o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 21/06 i 34/06) relevantne odredbe glase:
Član 50.stav 1.
Zaposleniku u toku rada pripada novčana naknada za ishranu (topli obrok) u iznosu od 2% prosječne plaće u Federaciji BiH dnevno, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku. Član 83.
Zaposlenici imaju pravo organizirati se u sindikate kod poslodavca u skladu sa ratificiranim međunarodnim konvencijama, zakonom, ovim Ugovorom i Statutom sindikata. Član 84.
Sindikati samostalno odlučuju o načinu rada i zastupanju interesa svojih članova kod poslodavca. Član 86.
Sindikat se obavezuje da će svoje aktivnosti provoditi u skladu sa ratificiranim međunarodnim konvencijama, zakonom i ovim Ugovorom. Član 105.
Iznimno, u slučaju da poslodavac ne može obezbijediti isplatu plaća u skladu sa članovima 42. i 43. ovog Ugovora, plaće zaposlenika utvrđuju se korekcijom vrijednosti koeficijenata grupa složenosti poslova na bazi materijalnih mogućnosti preduzeća, uz prethodnu saglasnost ugovornih strana.
8. U Konvenciji Međunarodne organizacije rada o kolektivnom pregovaranju broj 154 iz 1981. godine (koju je Bosna i Hercegovina ratificirala 26. septembra 2014. godine) relevantne odredbe glase:
Član 2.
U svrhu ove konvencije pojam kolektivno pregovaranje proširuje se na sve pregovore koji se vode između poslodavaca, skupine poslodavaca ili jedne ili više organizacija poslodavaca, s jedne strane i jedne ili više organizacija radnika, s druge strane, radi
a) utvrđivanja uvjeta rada i uvjeta zapošlavanja; i/ilib)reguliranja odnosa između poslodavaca i radnika: i/ilic)reguliranja odnosa između poslodavaca ili njihovih organizacija i radničke organizacije ili radničkih organizacija.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba ).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud jasno ukazao da iz pravila sindikalnog pregovaranja proizlazi da je u iznimnim situacijama moguće da sindikat ugovori sa poslodavcem i manji obim prava odnosno iznosa naknade koja proističe iz radnog odnosa u slučaju da poslodavac negativno posluje. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je odredbama Kolektivnog ugovora i Konvencije MOR-a o kolektivnom pregovaranju jasno propisana sloboda sindikata da samostalno odlučuje o načinu rada i pregovaranja sa poslodavcima. Također, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud pozvao na član 105. Kolektivnog ugovora koji u okolnostima negativnog poslovanja predviđa mogućnost smanjenja visine plaće na osnovu dogovora sindikata i poslodavca. Prema tome, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u utvrđenju Kantonalnog suda da se navedena mogućnost odnosi i na isplatu toplog obroka kao naknade koja također proizlazi iz radnog odnosa i na čiju isplatu nesporno utiče i okolnost kako je poslodavac poslovao.
13. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u odlukama broj AP-1978/23 i AP-2311/23 od 24. oktobra 2025. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba). U tim odlukama Ustavni sud je odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane apelacije više apelanata podnesene protiv presuda Kantonalnog suda kojima su, između ostalog, rješavanja i pitanja prava zaposlenika na razliku naknada toplog obroka po osnovu istog Kolektivnog ugovora. Ustavni sud je u tim odlukama zaključio da je Kantonalni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje o spornim pitanjima isplate naknada, uključujući i naknadu za topli obrok, koje nije proizvoljno. Također, u tim odlukama Kantonalni sud je istaknuo da je Građansko odjeljenje tog suda na sjednici od 2. februara 2022. godine zauzelo stav da se član 105. Kolektivnog ugovora odnosi i na isplatu toplog obroka (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP-1978/23, tačka 78. i AP-
2311/23, tačka 95, dostupne na www.ustavnisud.ba) a za šta je Ustavni sud, kao i za ostale zaključke Kantonalnog suda, utvrdio da nisu proizvoljni.
14. Također, Ustavni sud je razmotrio i apelantove navode da je visina toplog obroka utvrđena ugovorom o radu i da se može mijenjati samo aneksom na ugovor o radu. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio nikakav argument niti dokaz iz kojeg bi proizlazilo da mu je poslodavac aneksom ugovora o radu uslijed negativnog poslovanja izmijenio iznos plaće ali ne i toplog obroka. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
15. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman