Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3505/24 (BOSS – Bosanska stranka – Mirnes Ajanović)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Miješanje
- Sloboda izražavanja
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Legitiman cilj
- Izbori
- Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
- Nije krivična optužba
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Pravilnik o medijskom predstavljanju i javnom oglašavanju političkih subjekata u izbornom periodu · čl. 6
- Izborni zakon Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine uvrštavanjem, iza člana 18.9 u glavi 18., sljedeća dva člana koja glase:
- Odluka o izmjenama i dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama izbornog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3505/24
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3505/24, rješavajući apelaciju koju je podnio BOSS – Bosanska stranka – Mirnes Ajanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio BOSS – Bosanska stranka – Mirnes Ajanović protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 048730 24 Iž od 1. augusta 2024. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio BOSS – Bosanska stranka – Mirnes Ajanović protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 048730 24 Iž od 1. augusta 2024. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3.b), c) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 4. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i čl. 1, 6, 8, 9, 10, 13, 14, 17, 18, 19. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. BOSS – Bosanska stranka – Mirnes Ajanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 20. augusta 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 Iž 048730 24 Iž od 1. augusta 2024. godine i Odluke Centralne izborne komisije BiH (u daljnjem tekstu: CIK) broj 05-
1-07-5-834/24 od 25. jula 2024. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio CIK-u da novčanu kaznu izrečenu osporenom odlukom CIK-a ne naplaćuje, niti da se provode bilo kakve aktivnosti na naplati izrečene novčane kazne do okončanja postupka po konkretnoj apelaciji. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i CIK-a zatraženo je 30. juna 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju 8. i 14. jula 2025. godine, pa su navedeni odgovori 15. jula 2025. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je dostavio izjašnjenje 25. jula 2025. godine.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Odlukom CIK-a od 25. jula 2024. godine apelant je proglašen odgovornim zato što je Mirnes Ajanović kao pristalica te političke stranke putem društvene mreže Facebook na svom zvaničnom Facebook profilu vodio izbornu kampanju u periodu preuranjene izborne kampanje, pa mu je, između ostalog, izrečena novčana kazna u iznosu od 4.500,00 KM. CIK je u obrazloženju istakao da je 9. jula 2024. godine zaprimio podnesak s dokazima koji se odnosi na kršenje odredbi člana 7.1 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Izborni zakon). U podnesku je navedeno da je na zvaničnoj Facebook stranici Mirnesa Ajanovića objavljen tekst i video u kojem taj politički subjekt promovira apelanta i sebe kao kandidata na predstojećim izborima, te u videu najavljuje sve ono što planira uraditi ukoliko bude izabran u Gradsko vijeće u Tuzli, a u isto vrijeme kritički se osvrće na ono što su do tada uradile stranke koje su na vlasti, pa na taj način krši odredbe člana 7.1 Izbornog zakona. U vezi s tim, CIK je obrazložio da je, u smislu člana 6.2 st. (2) i (3) Izbornog zakona, navedeni podnesak cijenio kao inicijativu za pokretanje postupka te da je postupak vodio po službenoj dužnosti.
5. CIK se pozvao na odredbe člana 7.1 Izbornog zakona kojim je, između ostalog, propisano da je u periodu preuranjene izborne kampanje zabranjeno vođenje izborne kampanje u elektronskim, onlajn i štampanim medijima i putem društvenih mreža ili bilo koji oblik javnog oglašavanja kampanje. Pri tome je ukazao da je odredbama člana 1.1a stav (1) tačka 8) navedenog zakona propisano da je preuranjena kampanja svaki oblik radnji iz kampanje koje preduzimaju politički subjekti u periodu od raspisivanja izbora do zvaničnog početka izborne kampanje. Također, CIK se pozvao na odredbe člana 9. stav (1) Pravilnika o medijskom predstavljanju i javnom oglašavanju političkih subjekata u izbornom periodu (u daljnjem tekstu: Pravilnik) kojim je također propisana zabrana vođenja izborne kampanje u periodu preuranjene kampanje. CIK je naveo da je uvidom u raspoloživu dokumentaciju i snimak objave s društvene mreže utvrdio da je Mirnes Ajanović vodio izbornu kampanju u periodu preuranjene izborne kampanje, što je suprotno citiranim odredbama Izbornog zakona i Pravilnika. CIK je istakao da je za navedeno odgovoran apelant kao politička stranka kojoj pripada Mirnes Ajanović, koji je njen pristalica jer je predsjednik stranke. U vezi s tim, CIK se pozvao na odredbe člana 19.9 stav (2) Izbornog zakona kojim je propisano da se stranka smatra odgovornom za prekršaj koji učini njen pristalica.
6. Rješenjem Suda BiH od 1. augusta 2024. godine odbijena je apelantova žalba. Sud se u obrazloženju pozvao, između ostalog, na odredbe člana 7.1 Izbornog zakona, te na odredbe člana 9. st. (1) i (2) Pravilnika. U vezi s tim, sud je istakao da je uvidom u video i transkript videa sporne objave na Facebook profilu Mirnesa Ajanovića nesporno utvrdio da sporna objava u svom opisu i sadržaju promovira Mirnesa Ajanovića kao apelantovog kandidata za predstojeće Lokalne izbore 2024. godine, te da je cilj navedene objave bio upoznavanje javnosti i birača s apelantovim programom. Pri tome je sud detaljno naveo sadržaj spornog videa, odnosno transkribirao i prenio u obrazloženje rješenja relevantne dijelove izjave Mirnesa Ajanovića. Naime, kako je to sud obrazložio, sporni sadržaj videa jasno ukazuje da Mirnes Ajanović, pristalica i član apelanta, najavljuje sve što planira uraditi ukoliko bude izabran i time jasno daje do znanja da će biti apelantov kandidat na predstojećim Lokalnim izborima 2024. godine. Također, sud je ukazao da cilj kritičkog osvrta na ono šta su aktuelne lokalne vlasti do tada uradile, te isticanja da on „nije takav“ i da će „se problem riješiti“ jeste utjecati na birače i njihovu volju na predstojećim izborima.
7. Nadalje, sud je naveo da apelant neosnovano navodi da se Mirnes Ajanović ne može tretirati kao apelantov pristalica, već samo kao pripadnik stranke. Naime, sud je pojasnio da je Mirnes Ajanović predsjednik apelanta kao političke stranke, pa se svakako može smatrati da je on predstavnik i pristalica apelanta. Osim toga, kako je sud obrazložio, sam apelantov naziv govori u prilog tome da se radi o čvrstoj vezi između Mirnesa Ajanovića i apelanta. Također, budući da i apelant navodi da je Mirnes Ajanović njegov pripadnik, potpuno su neosnovani njegovi navodi da on nije njegov predstavnik, pa samim tim ni njegov pristalica. Konačno, sud je naveo da apelant neosnovano navodi da CIK nije nadležan za odlučivanje u prvom stepenu. Naime, kako je sud obrazložio, odredbama člana 6.6 stav (1) Izbornog zakona propisano je da CIKBiH ima nadležnost za rješavanje o povredama pravila o vođenju izborne kampanje prije njenog zvaničnog početka.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
8. Apelant se poziva na povredu prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije, prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pored toga, apelant se poziva na povredu čl. 1, 6, 8, 9, 10, 13, 14, 17, 18, 19. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt).
9. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred Sudom BiH i CIK-om, te smatra da su oni, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant naročito osporava zaključak Suda BiH i CIK-a da je Mirnes Ajanović apelantov pristalica. U vezi s tim, navodi da Sud BiH i CIK proizvoljno određuju navedeni pojam smatrajući da su svi pripadnici i članovi političke stranke, uključujući i predstavnike i predsjednika stranke, pristalice stranke, a za takvu tvrdnju nemaju pravnog osnova. Ističe da Izbornim zakonom taj pojam nije definiran. Nadalje, apelant navodi da su CIK i Sud BiH postupali van prekluzivnih rokova, tj. da je bio protekao rok za podnošenje prigovora propisan članom 6.2 stav (1) Izbornog zakona BiH jer je sporni sadržaj objavljen 31. maja 2024. godine, a prijava je podnesena 9. jula 2024. godine. Također, apelant navodi da CIK nije bio nadležan da odlučuje u prvom stepenu u konkretnom slučaju jer je to prema članu 6.4 stav (1) Izbornog zakona isključivo u nadležnosti općinske izborne komisije. Zatim, apelant smatra da je proizvoljno tumačena preuranjena kampanja, tj. da se u konkretnom slučaju radi o neutvrđenom činjeničnom stanju, što je dokaz povrede prava na pravično suđenje.b)Odgovori na apelaciju
10. Sud BiH je naveo da su apelantovi navodi neosnovani i predložio da Ustavni sud odbije apelaciju.
11. CIK je detaljno naveo hronologiju postupka, te ponovio obrazloženje iz osporene odluke. Također, CIK je dostavio fotokopiju prikaza ekrana brojnih objava koje je Mirnes Ajanović postavio na društvenoj mreži Facebook, uključujući i objave koje predstavljaju sporno izražavanje. Iz navedenog proizlazi da je te objave sponzorirao Mirnes Ajanović i da su objavljene pod njegovim korisničkim imenom.c)Izjašnjenje
12. Apelant je ponovio navode iz apelacije.
V.Relevantni propisi
13. Izborni zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 52/05, 65/05, 77/05, 11/06, 24/06, 32/07, 33/08, 37/08, 32/10, 48/11 – odluka USBiH, 63/11 – odluka USBiH, 15/12 – rješenje USBiH, 11/13 – rješenje USBiH, 18/13, 7/14, 31/16, 1/17 – odluka USBiH, 54/17 – rješenje USBiH, 41/20, 38/22, 51/22, 67/22, 24/24 i 24/24 – ispravka)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.1a stav (1) tač. 1, 7. i 8.
Značenje pojedinih izraza korištenih u ovom zakonu:
1) "Politički subjekt" podrazumijeva političku stranku, nezavisnog kandidata, koaliciju ili listu nezavisnih kandidata, ovjeren za učešće na izborima u skladu sa ovim zakonom.
7) „Izborna kampanja“ su radnje i postupci u periodu koji počinje 30 dana prije dana održavanja izbora i završava se nastupanjem početka perioda od dvadeset četiri (24) sata prije otvaranja biračkih mjesta, tokom kojeg politički subjekt na zakonom utvrđen način upoznaje birače i javnost sa svojim programima i kandidatima za predstojeće izbore.
8) „Preuranjena kampanja“ je svaki oblik radnji iz kampanje koje preduzimaju politički subjekti u periodu od raspisivanja izbora do perioda zvaničnog početka izborne kampanje.
Član 6.2 (1) Birač i politički subjekt čije je pravo ustanovljeno ovim zakonom povrijeđeno, može izbornoj komisiji uložiti prigovor najkasnije u roku od 72 sata od učinjene povrede, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno. (2) Izborne komisije će, po saznanju za učinjenu povredu, iz svoje nadležnosti pokrenuti postupak po službenoj dužnosti protiv političkog subjekta i zaposlenog ili na drugi način angažiranog u izbornoj administraciji zbog kršenja odredbi ovog zakona. (3) Inicijativu za pokretanje postupka u smislu stava 2. ovog člana može podnijeti pravno ili fizičko lice nadležnoj izbornoj komisiji u pisanoj formi, u kojoj je obavezno navesti mjesto, vrijeme, sadržaj učinjenje povrede i učinioca.
Član 6.7 stav (2) tač. 1. do 3. (2) Centralna izborna komisija BiH ima ovlaštenja da izrekne sljedeće sankcije: 1. novčanu kaznu koja ne prelazi iznos od 30.000 konvertibilnih maraka;
2. uklanjanje imena kandidata sa kandidatske liste ako se utvrdi da je kandidat lično odgovoran za povredu;
3. poništenje ovjere političke stranke, koalicije, liste nezavisnih kandidata ili nezavisnog kandidata;
Član 7.1
U periodu preuranjene izborne kampanje zabranjeno je vođenje izborne kampanje u elektronskim, onlajn i štampanim medijima i putem društvenih mreža ili bilo koji oblik javnog oglašavanja kampanje. Ova zabrana ne odnosi se na organiziranje zakonitih zvaničnih skupova organa i događaja političkih subjekata u svrhe koje nisu kampanja.
Član 16.14 stav (3) (3) Zabranjeno je vođenje plaćene izborne kampanje putem elektronskih i printanih medija, ili bilo kojeg oblika plaćenog javnog oglašavanja, osim održavanja internih skupova organa i statutarnih tijela političkih subjekata, u periodu od dana raspisivanja izbora do dana službenog početka izborne kampanje.
Član 19.9 stav (1) tač. 3. i 23. i st. (2) i (6) (1) Novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 KM do 30.000,00 KM kaznit će se politički subjekt za prekršaj ako on ili njegov kandidat:
3. u suprotnosti s članom 7.1, u periodu preuranjene izborne kampanje, izvrši radnju koja se smatra vođenjem izborne kampanje;
23. vodi izbornu kampanju u periodu od dana raspisivanja izbora do dana službenog početka izborne kampanje [član 16.14 stav (3)]; (2) Za prekršaj iz stava (1) ovog člana koje počini pristalica političkog subjekta kaznit će se taj politički subjekt. (6) Za prekršaj iz ovog člana, osim novčanih kazni, Centralna izborna komisija BiH može izreći i druge sankcije predviđene u članu 6.7 ovog zakona.
14. Pravilnik o medijskom predstavljanju i javnom oglašavanju političkih subjekata u izbornom periodu („Službeni glasnik BiH“ broj 31/24) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (1) (1) U periodu od dana raspisivanja izbora do dana službenog početka izborne kampanje, političkim subjektima zabranjeno je vođenje kampanje, kao i plaćeno političko oglašavanje putem elektronskih medija, on-line medija, štampanih medija i društvenih mreža ili bilo kojeg oblika plaćenog javnog oglašavanja, osim plaćenog političkog oglašavanja o održavanju internih skupova organa i statutarnih organa političkih subjekata.
Član 9. st. (1) i (2) (1) U periodu preuranjene izborne kampanje političkim subjektima je zabranjen svaki oblik radnji iz kampanje koje preduzimaju politički subjekti u periodu od raspisivanja izbora do perioda zvaničnog početka izborne kampanje. (2) Zabrana iz stava (1) ovog člana, odnosi se na upoznavanje birača i javnosti sa programom i kandidatima političkih subjekata za predstojeće izbore.
15. Uputstvo o procedurama za rješavanje po prigovorima i žalbama podnesenim izbornim komisijama – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 31/24) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6. st. 1, 2. i 9. (Nadležnost i postupak odlučivanja) (1) Izborna komisija u svojoj osnovnoj izbornoj jedinici ima prvostepenu nadležnost za odlučivanje po prigovorima uloženim zbog povreda pravila ponašanja iz Poglavlja 7 Izbornog zakona BiH, osim u slučaju povrede iz člana 7.2a, člana 7.3 stav (1) tačka 3) i 7), člana 7.3 stav (2) i člana 7.4 stav (1) tačka 3) Izbornog zakona BiH, o čemu odlučuje Centralna izborna komisija BiH. (2) Centralna izborna komisija BiH, pored prvostepene nadležnosti za odlučivanje iz stava (1) ovog člana, u prvostepenom postupku odlučuje i po prigovorima uloženim zbog povreda pravila izbornog procesa, izbornih prava i povrede Poglavlja 16. Izbornog zakona BiH učinjene od političkog subjekta. (9) Ukoliko izborna komisija ne pokrene postupak po službenoj dužnosti za učinjenu povredu iz svoje nadležnosti, odnosno ne odluči po prigovoru u slučajevima u kojima ima prvostepenu nadležnost i u rokovima predviđenim Izbornim zakonom BiH, Centralna izborna komisija BiH, po saznanju pokrenut će i okončati postupak, odnosno odlučit će o prigovoru.
VI.Dopustivost
a) U odnosu na navode o povredi prava iz čl. 3, 4. i 6. Evropske konvencije i čl. 1, 6, 8, 9, 10, 13, 14, 17, 18, 19. i 26. Međunarodnog pakta
16. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na ustaljenu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da se politička prava ne smatraju građanskim pravima. Evropski sud je takav stav zauzeo u predmetu Pierre-Bloch protiv Francuske (vidi Evropski sud, Pierre-Bloch protiv Francuske, presuda od 21. oktobra 1997. godine, predstavka broj 24194/94, tač. 48–59), koji u bitnom nije mijenjao ni u novijoj praksi (vidi, npr. Evropski sud, Ravier protiv Francuske, presuda od 19. juna 2025. godine, predstavka broj 32324/22, tačka 27.). Naime, Evropski sud je dosljedan stavu da sporovi vezani uz prava i obaveze koje izviru iz pasivnog biračkog prava u pravilu ne spadaju u okvire ni građanskog ni krivičnog aspekta člana 6. Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Karimov protiv Azerbejdžana, presuda od 25. septembra 2014. godine, predstavka broj 12535/06). Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzimao identičan stav (vidi Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti broj AP-39/19 od 10. septembra 2019. godine s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
17. Međutim, Ustavni sud naglašava da se u području zaštite pasivnog biračkog prava pojedina pitanja, u zavisnosti od okolnosti konkretnog slučaja, mogu podvesti pod krivični aspekt člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Evropski sud je ovo pitanje detaljnije elaborirao, između ostalih, i u predmetu Macovei protiv Rumumije u kojem, je, po prvi put, odlučivao o tome da li sankcije izrečene prema Zakonu o finansiranju aktivnosti političkih stranaka i izbornih kampanja mogu spadati u djelokrug krivičnog aspekta člana 6. Evropske konvencije. Tako je Evropski sud u navedenom predmetu, prije svega, ponovio da je ta procjena zasnovana na tri kriterija: pravnoj klasifikaciji krivičnog djela prema nacionalnom zakonu, prirodi prekršaja i stepenu težine kazne koju je određena osoba riskirala. Međutim, zaključio je da, iako značajna, visina kazne u tom slučaju nije bila dovoljna da se težina i priroda tih sankcija smatraju „krivičnim“" u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Macovei protiv Rumumije, odluka od 3. februara 2026. godine, predstavka broj 58004/17, tačka 81.)
18. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao slično činjenično i pravno pitanje kao u ovom slučaju, i to u predmetima u kojima je apelantima također izrečena novčana kazna propisana Izbornim zakonom BiH (vidi, mutatis mutandis, odluke Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu br. AP-4647/20 od 3. marta 2021. godine i AP-4726/22 od 23. marta 2023. godine). Primjenjujući navedene kriterijume Evropskog suda, Ustavni sud je u ovim odlukama zaključio da se:
a) ne radi o djelu koje je krivičnim ili Izbornim zakonom BiH propisano kao krivično djelo, b) norma kojom je propisano sankcioniranje odnosi se samo na učesnike u izbornom postupku koji je, zbog svog značaja i specifičnosti, reguliran posebnim zakonom, te c) s obzirom na javni interes, ne može se reći da se radi o naročito strogim kaznama koje su isključivo propisane kao novčane. Pri tome, Ustavni sud je imao u vidu da je svrha propisane kazne prema Izbornom zakonu BiH reguliranje izbornog postupka i poštovanje pravila u izbornom postupku i da se odnosi samo na određena lica koja učestvuju u izborima. Stoga je Ustavni sud zaključio da je domet takve norme ograničenog karaktera i da se u tim slučajevima ne radi o „krivičnoj optužbi“.
19. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud ističe da se činjenice ovog predmeta, u relevantnom dijelu, značajnije ne razlikuju od slučajeva na koje se pozvao u prethodnoj tački ove odluke. Naime, relevantnim odredbama Izbornog zakona za konkretan prekršaj propisana je novčana kazna u rasponu od 3.000,00 KM do 30.000,00 KM. Takođe, Izbornim zakonom je, osim novčane, propisana i mogućnost izricanja težih kazni: uklanjanje imena kandidata s kandidatske liste i poništenje ovjere političke stranke, koalicije, liste nezavisnih kandidata ili nezavisnog kandidata. Međutim, u konkretnom slučaju apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 4.500,00 KM, dakle u iznosu koji je neznatno viši od zakonom propisane najniže novčane kazne.
20. Prema tome, Ustavni sud smatra da se sve što je rečeno u navedenim odlukama na koje su Ustavni sud pozvao u prethodnim tačkama ove odluke može primijeniti i na ovaj slučaj. Stoga, imajući u vidu navedenu praksu, kao i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se ni u konkretnom slučaju ne radi o „krivičnoj optužbi“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
21. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da se osporenim odlukama nije odlučivalo o apelantovim „građanskim pravima i obavezama“ niti o „krivičnoj optužbi“, zbog čega garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nisu primjenjive na postupak u kojem su donesene odluke koje se osporavaju apelacijom. Stoga je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
22. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, kao i pravo da ne bude držan u ropstvu ili potčinjenosti, niti podvrgnut prisilnom ili obaveznom radu, Ustavni sud ističe da se u konkretnom postupku odlučivalo isključivo o tome da li je vođena izborna kampanja u periodu kada je to bilo zabranjeno. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da se u navedenom postupku nije odlučivalo o pravima na koja se apelant poziva. Imajući to u vidu, apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3.b) i c) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i čl. 3. i 4. Evropske konvencije su ratione materiae nespojivi s Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. U vezi s apelantovim pozivanjem na prava iz čl. 1, 6, 8, 9, 10, 13, 14, 17, 18, 19. i 26. Međunarodnog pakta, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP-7518/18, u kojem je apelant bio politička stranka, razmatrao navode o povredi člana 25. Međunarodnog pakta. Ustavni sud je u tom predmetu zaključio da se, s obzirom na to da je apelant politička stranka, a ne građanin, garancije iz člana 25. Međunarodnog pakta ne mogu primijeniti na taj postupak. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao na stav Odbora za ljudska prava Ujedinjenih naroda prema kojem je pravo na podnošenje predstavki u pogledu navodnih povreda Međunarodnog pakta izričito ograničeno na pravo pojedinca. Stoga, prigovori koje u svoje ime podnose nevladine organizacije, udruženja, političke stranke ili korporacije u pravilu su nedopušteni (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-7518/18 od 10. januara 2019. godine, tačka 10). Prema tome, imajući u vidu da je apelaciju podnijela politička stranka, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava iz čl. 1, 6, 8, 9, 10, 13, 14, 17, 18, 19. i 26. Međunarodnog pakta, također, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na slobodu izražavanja i prava na imovinu
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. Ustavni sud zapaža da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
VII.Meritum
26. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokol broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Sloboda izražavanja
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
28. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevajudozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
29. Ustavni sud podsjeća da se pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Handzhiyski protiv Bugarske, presuda od 6. aprila 2021. godine, predstavka broj 10783/14, tačka 58, s daljnjim referencama, i Odluka Ustavnog suda broj AP-1890/20 od 26. januara 2022. godine, tačka 39). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav (2) Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
30. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav (2) Evropske konvencije, u praksi Evropskog suda, koju slijedi i Ustavni sud, primjenjuje se tzv. test neophodnosti koji odgovara na sljedeća pitanja: postoji li miješanje u pravo na slobodu izražavanja, je li miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, je li miješanje „neophodno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, predstavka broj 17224/11, tačka 67).
Da li je bilo miješanja
31. Ustavni sud zapaža da je u osporenom postupku apelant proglašen odgovornim zato što je njegov predsjednik, pa u tom smislu i pristalica apelanta kao političke stranke, putem društvene mreže Facebook vodio izbornu kampanju u periodu preuranjene izborne kampanje, pa mu je izrečena novčana kazna. Dakle, imajući u vidu činjenicu da je apelantu zbog kršenja pravila ponašanja u izbornom periodu, do kojeg je došlo zbog spornih objava njegovog predsjednika, izrečena i novčana kazna, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja.
Je li miješanje u apelantovo pravo bilo zakonito
32. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 7.1 Izbornog zakona propisano da je u periodu preuranjene izborne kampanje zabranjeno vođenje izborne kampanje u elektronskim, onlajn i štampanim medijima i putem društvenih mreža ili bilo koji oblik javnog oglašavanja kampanje. Također, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 16.14 stav (3) Izbornog zakona propisano da je zabranjeno vođenje plaćene izborne kampanje putem elektronskih i printanih medija u periodu od dana raspisivanja izbora do dana službenog početka izborne kampanje. Te zabrane propisane su i odredbama člana 7. stav (1), te člana 9. st. (1) i (2) Pravilnika. Ustavni sud ukazuje da je u postupku utvrđeno da je apelantov predsjednik radnjama pobliže označenim u osporenim odlukama prekršio navedene zabrane. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su odredbama člana 19.9 stav (1) tač. 3. i 23. propisane novčane kazne za kršenje navedenih odredbi Izbornog zakona, dok je stavom (2) navedenog člana zakona propisano da će se za te prekršaje, koje počini pristalica političkog subjekta, kazniti taj politički subjekt.
33. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su se CIK i Sud BiH u osporenim odlukama pozvali na relevantne odredbe Izbornog zakona i Pravilnika. Također, Ustavni sud zapaža da su ti propisi objavljeni u službenom glasniku, te su kao takvi dostupni apelantu, kao i njegovom predsjedniku. Naime, apelant je registrirani politički subjekt za učešće na izborima, pa su on i njegov predsjednik morali biti upoznati s tim odredbama i posljedicama njihovog kršenja.
34. Razmatrajući apelantove navode o neblagovremenosti podneska, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 6.2 st. (2) i (3) Izbornog zakona propisano da izborna komisija može pokrenuti postupak po službenoj dužnosti, te da inicijativu za pokretanje postupka po službenoj dužnosti može podnijeti pravno ili fizičko lice. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je CIK cijenio podneske od 9. jula 2024. godine kao inicijativu za pokretanje postupka u smislu navedenih odredbi Izbornog zakona, te je postupak vodio po službenoj dužnosti, a ne kao postupak po prigovoru u smislu odredbi člana 6.2 stav (1) Izbornog zakona na koje apelant ukazuje. U vezi s apelantovim navodom da se Mirnes Ajanović ne može smatrati apelantovim pristalicom, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH obrazložio da se svi oni za koje se nedvosmisleno može utvrditi da su članovi neke političke stranke (a Mirnes Ajanović kao njen predsjednik to nesumnjivo jeste) nazivaju pristalicama. Konačno, u odnosu na apelantove navode o nenadležnosti CIK-a da postupa u prvom stepenu, Ustavni sud podsjeća da iz odredbi člana 6. stav (9) Uputstva o procedurama za rješavanje po prigovorima i žalbama podnesenim izbornim komisijama (u daljnjem tekstu: Uputstvo) proizlazi da će, ukoliko izborna komisija ne pokrene postupak po službenoj dužnosti za učinjenu povredu iz svoje nadležnosti, CIK po saznanju pokrenuti i okončati postupak. Iz navedenog proizlazi da je Sud BiH razmotrio sve apelantove navode uzimajući u obzir specifičan kontekst konkretnog predmeta i da je osporeno miješanje imalo osnov u zakonu.
35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo propisano zakonom.
Da li je miješanje imalo legitiman cilj
36. Ustavni sud smatra da je primjena relevantnih odredbi Zakona i Pravilnika slijedila legitimni cilj zaštite prava drugih, odnosno drugih kandidata za izbore i biračkog tijela u cjelini (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bowman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 24839/94, presuda od 19. februara 1998. godine, tačka 38).
Da li je miješanje u apelantovo pravo bilo „neophodno u demokratskom društvu“
37. Ustavni sud ponavlja da je članom 10. stav (2) Evropske konvencije predviđeno da svako ograničavanje prava na slobodu izražavanja bude „neophodno u demokratskom društvu“ radi zaštite određenih interesa. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, pri razmatranju pitanja da li je miješanje u slobodu izražavanja u ovakvim slučajevima „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno odgovoriti na pitanja: da li to miješanje odgovara „hitnoj društvenoj potrebi“, da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi navedeni kao opravdanje za takvo miješanje relevantni i dovoljni (vidi Evropski sud, TV Vest AS & ROGALAND PENSJONISTPARTI protiv Norveške, predstavka broj 21132/05, presuda od 11. decembra 2008. godine, tačka 58).
38. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, kako to ističe i Evropski sud, slobodni izbori i sloboda izražavanja, a posebno sloboda političke rasprave, predstavljaju osnov svake demokratije. Ta dva prava su međusobno povezana i djeluju tako da se međusobno jačaju. Zbog toga je naročito važno da u periodu koji prethodi izborima mišljenja i informacije svih vrsta mogu slobodno cirkulirati (vidi Evropski sud, Orlovskaya Iskra protiv Rusije, presuda od 21. februara 2017. godine, predstavka broj 42911/08, tačka 110). Međutim, u određenim okolnostima, kako ukazuje Evropski sud, ta dva prava, pravo na slobodne izbore i sloboda izražavanja, mogu biti suprotstavljena i može se smatrati potrebnim, u periodu prije i tokom izbora, uvesti određena ograničenja slobode izražavanja, i to onu vrstu koja obično ne bi bila prihvatljiva, kako bi se osiguralo „slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela”. Evropski sud priznaje da prilikom uspostavljanja ravnoteže između ta dva prava države ugovornice uživaju slobodu procjene, kao što je to inače slučaj kada je riječ o organizaciji njihovih izbornih sistema (ibid, tačka 111.). Dakle, odredbe Izbornog zakona BiH i podzakonskih akata treba posmatrati u kontekstu diskrecionog prava države da pri ostvarivanju određenih prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom postavi izvjesna ograničenja s ciljem efikasnog i demokratskog provođenja izbornog procesa.
39. Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda, pri procjeni da li postoji „hitna društvena potreba“ razlozi domaćih vlasti moraju smatrati relevantnim i dovoljnim, pri čemu država uživa određenu slobodu procjene (vidi, npr., Evropski sud, Janowski protiv Poljske, predstavka broj 25716/94, presuda od 21. januara 1999. godine, tač. 31. i 35, i Bladet Tromso i Stensaas protiv Norveške, predstavka broj 21980/93, presuda od 20. maja 1999. godine, tač. 58. i 73). Ustavni sud smatra da je zahtjev „hitne društvene potrebe“ u ovom slučaju u neposrednoj vezi s težinom i značajem legitimnog cilja zaštite prava drugih kandidata i interesa biračkog tijela u cjelini.
40. Imajući to u vidu, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 7.1 Izbornog zakona propisano da je zabranjeno vođenje izborne kampanje u periodu preuranjene izborne kampanje. Također, odredbama člana 9. st. (1) i (2) Pravilnika je, u suštini, propisano da je u periodu preuranjene kampanje političkim subjektima zabranjen svaki oblik radnje vođenja kampanje, a ta zabrana odnosi se i na upoznavanje birača i javnosti s programom i kandidatima političkih subjekata za predstojeće izbore. Nadalje, odredbama člana 1.1a stav (1) tačka 8) Izbornog zakona pojam preuranjene kampanje definiran je kao svaki oblik radnji iz kampanje koje preduzimaju politički subjekti u periodu od raspisivanja izbora do zvaničnog početka izborne kampanje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Sud BiH pozvao na relevantne odredbe i da je ukazao koje su to sporne objave koje je apelantov predsjednik objavio na Facebook stranici. Naime, apelantov predsjednik je na društvenoj mreži Facebook objavio video u kojem je najavio sve što planira uraditi ukoliko bude izabran i time jasno dao do znanja da će biti apelantov kandidat na predstojećim Lokalnim izborima 2024. godine. Također, apelantov predsjednik je u tom videu dao kritički osvrt na to šta su aktuelne lokalne vlasti do tada uradile, te isticao da on „nije takav“ i da će „se problem riješiti“. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH obrazložio da iz navedenog proizlazi da je sporna objava promovirala Mirnesa Ajanovića kao apelantovog kandidata za predstojeće Lokalne izbore 2024. godine, da joj je cilj bio upoznavanje javnosti i birača s apelantovim programom, kao i utjecaj na birače i njihovu volju na predstojećim izborima. Imajući navedeno u vidu, Ustavni sud smatra da je Sud BiH analizirao značaj spornog izražavanja u smislu navedenih standarda na koje je Ustavni sud ukazao u prethodnim tačkama ove odluke, odnosno da je naveo relevantne i dovoljne razloge kojima je opravdao osporeno miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja. U tom smislu, Ustavni sud naglašava da zabrana preuranjene izborne kampanje služi zaštiti ravnopravnosti svih učesnika izbornog procesa i zaštiti birača od prijevremenog i neravnopravnog utjecaja, te da postoji hitna društvena potreba da se sankcioniranjem takvih radnji osigura pošten i fer izborni proces. Osim toga, Ustavni sud ističe da političkim subjektima ostaje na raspolaganju zakonom propisan period zvanične izborne kampanje u kojem imaju dovoljno vremena i mogućnosti da biračima predstave svoje stavove, programe i kandidate, zbog čega se osporeno ograničenje može smatrati nužnim i srazmjernim u demokratskom društvu.
41. Razmatrajući pitanje proporcionalnosti u odnosu na izrečenu kaznu, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud analizirajući to pitanje u predmetu Axel Springer SE i RTL Television GmbH protiv Njemačke smatrao da je značajna činjenica da je sudija od nekoliko mogućih mjera odabrao najmanje restriktivnu (vidi Evropski sud, Axel Springer SE i RTL Television GmbH protiv Njemačke, predstavka broj 51405/12, presuda od 21. septembra 2017. godine, tačka 56). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je relevantnim odredbama Izbornog zakona za konkretan prekršaj propisana novčana kazna u rasponu od 3.000,00 KM do 30.000,00 KM. Također, Ustavni sud zapaža da je Izbornim zakonom, osim novčane, propisana i mogućnost izricanja težih kazni (uklanjanje imena kandidata s kandidatske liste i poništenje ovjere političke stranke, koalicije, liste nezavisnih kandidata ili nezavisnog kandidata). Međutim, u konkretnom slučaju apelantu nije izrečena najteža moguća sankcija predviđena zakonom, već mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 4.500,00 KM (vidi, suprotno, Evropski sud, Abil protiv Azerbejdžana, predstavka broj 8513/11, presuda od 5. decembra 2019. godine, tačka 67). Dovodeći činjenice ovog predmeta u vezu s navedenom praksom Evropskog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelantu izrečena najmanje restriktivna kazna, i to u iznosu koji je neznatno viši od zakonom propisanog minimuma.
42. Konačno, Ustavni sud je razmotrio i da li osporena mjera ima utjecaja na slobodu političkog govora. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, malo prostora u okviru člana 10. stav (2) Evropske konvencije za ograničavanje slobode izražavanja u oblasti političkog govora. Naime, Evropski sud smatra da je promocija slobodne političke debate veoma važna karakteristika demokratskog društva i pridaje veliki značaj slobodi izražavanja u kontekstu takve debate. Stoga je, prema praksi Evropskog suda, polje procjene vlasti prilikom procjene „neophodnosti“ osporene mjere u tom kontekstu posebno usko (vidi Evropski sud, Sanchez protiv Francuske, predstavka broj 45581/15, presuda od 15. maja 2023. godine, tačka 146). Međutim, Ustavni sud također zapaža da u ovom predmetu apelant nije kažnjen zbog sadržaja svog političkog govora u smislu navedenih standarda Evropskog suda. Naime, kako je to Ustavni sud obrazložio u prethodnoj tački ove odluke, apelant je, u suštini, kažnjen zbog toga što je njegov predsjednik vodio preuranjenu izbornu kampanju.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su razlozi koje je Sud BiH naveo u osporenoj odluci bili „relevantni i dovoljni“ u smislu standarda iz prethodnih tačaka ove odluke, te da je miješanje u apelantovu slobodu izražavanja bilo proporcionalno legitimnom cilju koji se želio postići, odnosno da se ne može reći da je u konkretnom slučaju prekoračena sloboda procjene koja je nadležnim organima bila na raspolaganju prilikom procjene neophodnosti osporene mjere.
44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije jer je miješanje u to apelantovo pravo bilo zakonito i težilo je legitimnom cilju, te je bilo „neophodno u demokratskom društvu“.b)Pravo na imovinu
45. Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnju o povredi tog prava zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na slobodu izražavanja, koje je Ustavni sud analizirao i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije jer je miješanje u to apelantovo pravo bilo zakonito i težilo je legitimnom cilju, te je bilo „neophodno u demokratskom društvu“.
47. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.