Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4121/23 (J. P.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

  • Materijalna šteta
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nematerijalna šteta
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Diskreciono pravo suda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4121/23

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4121/23, rješavajući apelaciju Josipa Perića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, dopredsjednica

Angelika Nußberger, dopredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudac

Marin Vukoja, sudac

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 2. srpnja 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja se apelacija Josipa Perića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 625965 l8 Gž od 2. lipnja 2023. godine.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Josipu Periću u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Josipa Perića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 625965 l8 Gž od 2. lipnja 2023. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Josip Perić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 23. rujna 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 625965 18 Gž od 2. lipnja 2023. godine.

2. Apelant je 7. ožujka 2024. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio i osporio Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 625965 23 Rev 19. listopada 2023. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 29. rujna 2023. godine je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te 10. siječnja 2025. godine od „Euroherc osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.

4. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. Ostali pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 13. lipnja 2025. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na eventualno izjašnjenje na odgovore na apelaciju. Međutim, on nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 9. siječnja 2017. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete.

7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 625965 18 P 2 od 27. lipnja 2018. godine usvojen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva i tuženi je obvezan isplatiti mu određene iznose na ime naknade štete za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah, dok je preostali dio tog potraživanja preko dosuđenog iznosa odbijen, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je i dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se obveže tuženi da mu isplati određene iznose na ime naknade štete za pretrpljene duševne boli zbog umanjenja opće životne aktivnosti i naknade materijalne štete, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Tuženi je obvezan apelantu nadoknaditi troškove postupka u određenom iznosu.

8. Općinski sud je naveo da je apelant povrijeđen u prometnoj nezgodi, za koju je odgovoran osiguranik tuženog. Ukazao je da je apelant pretrpio nematerijalnu štetu u vidu fizičkih bolova i straha, u visini koju je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, a u skladu s Orijentacionim kriterijima, imajući u vidu apelantovu životnu dob. Dalje je naveo da je neutemeljen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete za pretrpljene duševne boli zbog umanjenja opće životne aktivnosti. U svezi s tim je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je apelant pretrpio lake tjelesne ozljede, te da su njegove životne aktivnosti tjelesnog integriteta umanjene u minimalnom procentu. Također je ukazao da su promjene u vidu duševnih boli privremene. Dakle, sud je zaključio da takvo dosuđenje nije u skladu s odredbom članka 200. ZOO-a jer se ta naknada dosuđuje za pretrpljene duševne boli zbog trajnog umanjenja životne aktivnosti. Nadalje, sud je ukazao na odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U svezi s tim, naveo je da apelant tijekom postupka nije dokazao da je zbog navedenih posljedica ograničen u nekim aktivnostima koje je ostvarivao prije povređivanja ili bi ih po redovnom tijeku stvari izvjesno ostvarivao u budućnosti, odnosno da te životne aktivnosti nakon povređivanja vrši uz pojačane napore. Osim toga, sud je istaknuo da je neutemeljen i apelantov zahtjev za naknadu troškova liječenja. U svezi s tim je ukazao da iz priloženog računa KBC-a Split i uplatnice nije bilo moguće jasno utvrditi visinu tih troškova, pa i pod pretpostavkom da je iznos izražen u hrvatskim kunama. Također je ukazao da apelant nije provodio bilo koje druge dokaze na okolnost dokazivanja visine tog dijela tužbenog zahtjeva. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je donio na temelju čl. 383., 386., 387. i 396. ZPP-a. Imajući u vidu uspjeh stranaka u postupku (preciznije naveden u presudi), te detaljno navodeći pojedinačno svaki priznati trošak parničnih stranaka, sud je procesnim prebijanjem utvrdio novčani iznos koji je tuženi obvezan isplatiti apelantu.

9. Presudom Kantonalnog suda uvažena je žalba tuženog u dijelu odluke o troškovima postupka i prvostupanjska presuda je preinačena tako što je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Istodobno je odbijena apelantova žalba te je prvostupanjska presuda u preostalom dijelu potvrđena. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrđene relevantne činjenice pravilno podveo pod materijalno-pravne odredbe koje su navedene u obrazloženju presude. Također je ukazao da je prvostupanjski sud za zaključke dao argumentirane i pravno logične razloge, koje je suvišno ponavljati. Međutim, istaknuo je da tuženi žalbom utemeljeno ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava glede odluke o troškovima postupka. U svezi s tim je istaknuo da je prvostupanjski sud pogriješio kada je apelantu uračunao trošak korištenja vlastitog automobila od strane njegovog punomoćnika za dolazak na dva ročišta na relaciji Ljubuški – Sarajevo – Ljubuški u određenom iznosu. Naime, ukazao je da se u konkretnom slučaju radi o sporu radi naknade štete, a glede mjesne nadležnosti valja reći da je riječ o izberivoj mjesnoj nadležnosti u smislu članka 32. ZPP-a. Navedena odredba propisuje, pored suda opće mjesne nadležnosti, i nadležnost suda na čijem je području štetna radnja počinjena, odnosno suda na čijem je području štetna posljedica nastupila, kao i suda na čijem području tužitelj ima prebivalište odnosno boravište. Dalje je ukazao da apelant kao oštećena osoba ima prebivalište u Mostaru, a sjedište odvjetničkog ureda njegovog punomoćnika je u Ljubušom. Dakle, pred njima je bio izbor suda koji je s aspekta tužitelja najekonomičniji, što u konkretnom slučaju nije bio sud u Sarajevu. Pri tome je ukazao da izbor željenog odvjetnika ne podrazumijeva i pravo da odvjetnik pribjegava bilo kakvim zlouporabama prilikom izbora suda kojem će podnijeti tužbu u situaciji kada je taj izbor višestruk i kada su ekonomske posljedice tog izbora za tužitelja bitne. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je zaključio da apelant nema pravo na naknadu troškova njegovog punomoćnika za korištenje vlastitog automobila.

10. Rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija je odbačena kao nedopuštena. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

11. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao elementa prava na pravično suđenje, i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku. Apelant, između ostalog, smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova o visini nematerijalne štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova i straha, te zaključak u odnosu na ime umanjenja opće životne aktivnosti. Apelant smatra da je dokazao da je imao troškove u svezi s liječenjem na temelju računa koji je proveo kao dokaz, te da su mu redovni sudovi te troškove trebali dosuditi makar i u paušalnom iznosu. Apelant navodi da je drugostupanjski sud pogrešno tumačio odredbe članka 387. ZPP-a te da mu pripadaju troškovi njegovog punomoćnika za korištenje vlastitog automobila. Pri tome, apelant navodi da mu je sud troškove postupka trebao dosuditi u punom iznosu, a ne prema uspjehu stranaka u sporu. Konačno, smatra da je postupak dugo trajao te traži naknadu nematerijalne štete.b)Odgovori na apelaciju

12. Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da je apelacija neutemeljena te da nisu povrijedili apelantova prava na koja se poziva. V.Relevantni propisi

13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

V - NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE

Novčana naknada

Član 200. (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu. (2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 386. stavak (2) (2) Ako stranka djelomice uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjeran dio troškova.

Članak 387. stavak (1) (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti.

VI.Dopustivost i meritum

15. U konkretnom slučaju apelant je u roku koji je propisan u članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda osporio i rješenje Vrhovnog suda. Budući da je tim rješenjem apelantova revizija odbačena kao nedozvoljena, slijedi da je konačna odluka osporena presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova propisanih po zakonu. U odnosu na tu odluku, Ustavni sud utvrđuje da su ispunjeni uvjeti propisani člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je apelacija podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

17. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

18. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

U odnosu na osporene odluke

19. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, rješavati probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

20. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode u svezi s naknadom na ime naknade nematerijalne štete i materijalne štete, koje je isticao i tijekom parničnog postupka. U svezi s tim, Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama dana detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe, detaljno obrazložili zašto je apelantu dosuđen određeni iznos nematerijalne štete na ime fizičkih bolova i straha, odnosno zašto je odbijen njegov tužbeni zahtjev u dijelu naknade nematerijalne štete na ime duševnih boli zbog trajnog umanjenja životne aktivnosti, te naknade materijalne štete na ime troškova liječenja. Imajući u vidu navedeno, te sadržaj odredbi ZOO-a i ZPP-a na koje su se pozvali redovni sudovi, Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost u odlukama tih sudova u ovom dijelu. Osim toga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto nisu utemeljeni apelantovi prigovori koje on ponavlja i u apelaciji.

21. Nadalje, glede apelantovih navoda u odnosu na troškove postupka, Ustavni sud također smatra da su redovni sudovi detaljno obrazložili odluku i u ovom dijelu, te da su naveli relevantne odredbe ZPP-a na kojima su utemeljili svoju odluku. Naročito, Ustavni sud naglašava da redovni sudovi imaju diskrecijsko pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelomičnom uspjehu u parnici, odluče na koji način će stranke snositi troškove postupka i da u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredbi o tome što se smatra djelomičnim uspjehom u parnici odredbe ZPP-a tumače u skladu s načelima zakonitosti i pravičnosti, uvijek vodeći računa o zaštiti prava na pravično suđenje svih strana u postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-536/04 od 27. svibnja 2005. godine, toč. 22. i 23., dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća da je pitanje u svezi s odbijanjem zahtjeva za naknadu troškova prijevoza razmatrao u više odluka i da u svezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, npr. Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, točka 27., dostupnu na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud nema razloga da u konkretnom slučaju promijeni stajalište koje je o spornom pitanju zauzeo u svojoj praksi, pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje dano u navedenoj odluci. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je i Europski sud u svojoj praksi također rješavao pitanje opravdanosti troškova u svezi s dolaskom punomoćnika izvan sjedišta suda, te da u tom pogledu nije utvrdio kršenje navedenih prava (vidi Europski sud, Fajković i dr. protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 11. veljače 2020. godine, predstavka broj 38868/17).

22. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. U odnosu na suđenje u razumnom roku

23. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, opravdanost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te što je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).

24. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja parničnog postupka razmatrati razdoblje od podnošenja tužbe od 9. siječnja 2017. godine do donošenja presude Kantonalnog suda 2. lipnja 2023. godine kao konačne odluke u postupku, tj. razdoblje od šest godina i oko pet mjeseci. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se nije radilo o hitnom postupku niti o složenom predmetu, kao i da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja postupka.

25. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud prvostupanjsku presudu donio jednu godinu i šest mjeseci nakon podnošenja tužbe. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalnom sudu bilo potrebno razdoblje od četiri godine i oko 11 mjeseci da donese drugostupanjsku odluku (računajući od donošenja presude prvostupanjskog suda). Pri tome, Ustavni sud zapaža da se taj sud u odgovoru na apelaciju nije posebno izjasnio u odnosu na navode o duljini trajanja postupka. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih razina javne vlasti u ovoj oblasti, za što ne postoji ni učinkovit pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. svibnja 2017. godine, toč. 53–66., i druge odluke od 10. svibnja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da duljina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

26. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

27. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32–34.), Ustavni sud smatra da, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti ukupan iznos od 400,00 KM. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu

28. Apelant ukazuje i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u biti, temelji na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljene. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije u postupku koji je trajao šest godina i oko pet mjeseci, od čega pred Kantonalnim sudom četiri godine i oko 11 mjeseci, a taj sud nije ponudio nikakve razloge za takvo prolongiranje donošenja odluke.

30. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u situaciji kada nisu utemeljeni apelantovi navodi da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

31. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4121/23 (J. P.) | Sudska praksa | Aktio