Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3637/24 (N. i N. S.)

Odluka donesena 08. 10. 2025.

  • Privremena mjera - usvojena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3637/24

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 10. 2025.

Tekst odluke

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman, dana 8. oktobra 2025. godine, u predmetu broj AP-3637/24, rješavajući zahtjev Nebojše Starčevića i Nenada Starčevića, za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Usvaja se zahtjev Nebojše Starčevića i Nenada Starčevića za donošenje privremene mjere.

Nalaže se odlaganje provođenja izvršnih radnji u predmetu Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 Ip 368781 22 Ip.

Ova odluka stupa na snagu odmah i obvezujuća je do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Nebojša Starčević, Nenad Starčević, Tanja Starčević i Slobodanka Starčević (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Banja Luke, koje zastupa Lazo S. Radić, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 2. septembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 031417 24 Rev 2 od 6. juna 2024. godine. Apelanti Nebojša Starčević i Nenad Starčević su predložili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odložio postupak izvršenja pravosnažne presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 031417 20 Gž 5 od 8. juna 2020. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Apelanti su 13. septembra i 3. oktobra 2024. godine, kao i 24. septembra 2025. godine, podnijeli Ustavnom sudu urgencije radi donošenja odluke o određivanju privremene mjere kojom bi se obustavila deložacija zakazana u predmetu broj 71 0 Ip 368781 22 Ip pred Osnovnim sudom u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), sve do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

Uvodne napomene

3. Tuženi „Stočar“ a. d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: Stočar a. d. - prvotuženi) i Milan Jejinić (u daljnjem tekstu: Milan Jejinić - drugotuženi) su 1999. i 2000. godine, međusobno, zaključili ugovore o zajmu, koje su sudski ovjerili. Ugovorima o zajmu ugovoreno je založno pravo na nekretninama prvotuženog - Stočar a. d., te uknjižba prava korištenja na tim nekretninama u korist zajmodavca (drugotuženog - Milana Jejinića) u slučaju da zajmoprimac (prvotuženi - Stočar a. d.) u ugovorenom roku ne vrati novčani zajam. Predmet založnog prava je neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište (u daljnjem tekstu: sporno zemljište) u društvenom vlasništvu na kojem je pravo korištenja imao pravni prednik prvotuženog Stočara a. d. Drugotuženi Milan Jejinić na osnovu presude Osnovnog suda broj P-868/02 od 8. maja 2002. godine ishodio upis prava korištenja na spornom zemljištu, nakon čega je sporno zemljište ponudio na prodaju prvotužitelju - Gradu Banja Luka, što je Skupština prvotužitelja odbila odlukom od 14. jula 2003. godine. Apelanti Nebojša Starčević i Nenad Starčević i drugotuženi - Milan Jejinić su 11. avgusta 2003. godine zaključili ugovor o kupoprodaji spornog zemljišta, kojim je na te apelante preneseno pravo korištenja. Na osnovu kupoprodajnog ugovora apelanti Nebojša Starčević i Nenad Starčević su se u zemljišnim knjigama upisali kao korisnici spornog zemljišta.

4. Prvotužitelj - Grad Banja Luka je 7. februara 2001. godine podnio tužbu protiv prvotuženog - Stočara a. d. i drugotuženog - Milana Jejinića, te je 24. aprila 2013. godine tužbu proširio (i) u odnosu na apelante. Prvotužitelj je tužbom tražio utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji spornog zemljišta kojeg su apelanti zaključili sa drugotuženim. Također, tužbom je traženo poništenje ugovora o založnom pravu na spornom zemljištu. Odlučujući o tužbenim zahtjevima, Osnovni sud je presudom broj 71 0 031417 15 P3 od 11. oktobra 2019. godine zahtjeve u cijelosti odbio. Osnovni sud je naveo da apelantice Tanja Starčević i Slobodanka Starčević nemaju nikakva vlasnička i posjedovna prava na spornim nekretninama, zbog čega je ocijenio da je tužbeni zahtjev u odnosu na njih nedokazan, a samim tim i neosnovan. Dalje, Osnovni sud je nakon provedenog postupka, imajući u vidu član 1. stav 1. i član 7. Uredbe o uknjiženju prava svojine na državnoj nepokretnoj imovini iz 1947. godine (u daljnjem tekstu: Uredba), zaključio da prvotužitelj - Grad Banja Luka nije dokazao bilo kakav vlasničko pravni odnos na spornom zemljištu. Navedeno je da sporno zemljište nikada nije bile uknjiženo na prvotužitelja - Grad Banja Luku, niti je na njemu stekao neko pravo po zakonu. Dalje, obrazloženo je da sporno zemljište nije privedeno namjeni i da je na njemu nosilac prava upravljanja i korištenja, po sili zakona, postao nosilac prava raspolaganja, a da je to pravni prednik prvotuženog - Stočara a. d., koji je sporno zemljište koristio od 1961. godine. Navedeno je da su apelanti Nebojša Starčević i Nenad Starčević savjesni i zakoniti sticaoci, jer svojim ponašanjem nisu prouzrokovali niti jednu nezakonitu radnju. Naglašeno je da je drugotuženi - Milan Jejinić pravo na spornom zemljištu stekao na originaran način, na osnovu sudske odluke od 8. maja 2002. godine, pa njegovo pravo ne zavisi od pravne valjanosti radnji prvotuženog - Stočara a. d.

5. Odlučujući o žalbama tužiteljȃ Grada Banja Luke i Pravobranilaštva, Okružni sud je presudom broj 71 0 P 031417 20 Gž 5 od 8. juna 2020. godine žalbu djelimično uvažio tako što je utvrdio ništavost osporenih ugovora o kupoprodaji spornog zemljišta kao i ugovora o založnom pravu na spornom zemljištu. Navedenom presudom apelanti su obavezani da trpe brisanje upisanih založnih prava kao i prava korištenja koja su Nebojša Starčević i Nenad Starčević stekli na spornom zemljištu. Odlučeno je da stečena prava prestaju bez naknade, te da se sporno zemljište preda u posjed prvotužitelju - Gradu Banja Luci.

6. Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 031417 21 Rev od 22. aprila 2021. godine reviziju apelanata odbio kao neosnovanu. Obrazloženo je da je u vrijeme zaključenja spornih ugovora na snazi bio Zakon o građevinskom zemljištu, koji je stupio na snagu 3. oktobra 1986. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu iz 1986. godine). Prema odredbama Zakona o građevinskom zemljištu iz 1986. godine, fizičko i pravno lice nije moglo imati pravo svojine na građevinskom zemljištu (član 4.), bez obzira da li je zemljište bilo izgrađeno ili neizgrađeno. Prema članu 6. Zakona o građevinskom zemljištu iz 1986. godine Opština je upravljala i raspolagala gradskim građevinskim zemljištem, a pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu takvog zemljišta, koji su zaključeni protivno ograničenjima propisanim relevantnim odredbama Zakona o građevinskom zemljištu iz 1986. godine, ništavi su (član 10.). Obrazloženo je da su ugovorima o zajmu prvotuženi - Stočar a. d. i drugotuženi - Milan Jejinić raspolagali spornim zemljištem, suprotno odredbama Zakona o građevinskom zemljištu iz 1986. godine te su tako, u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), takvi pravni poslovi ništavi. Navedeno je da se sporni ugovori ne mogu konvalidirati, zbog činjenice da je kasnije došlo do promjene zakonskih propisa koji se tiču vlasničkih prava na gradskom građevinskom zemljištu. Vrhovni sud je naveo da su shodno tome ništavi i ostali ugovori čija se ništavost tužbom tražila. Vrhovni sud je odluku o vraćanju u posjed spornog zemljišta prvotužitelju - Gradu Banja Luka utemeljio na odredbi člana 63. Zakona o građevinskom zemljištu iz 1986. godine.

7. Ustavni sud je odlukom broj AP-2781/21 od 21. marta 2024. godine usvojio apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv navedene odluke Vrhovnog suda, te utvrdio povredu prava na imovinu. Ustavni sud je ukinuo navedenu presudu i predmet vratio Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju, Ustavni sud je, između ostalog istaknuo da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku, obrazložio da je ništav kupoprodajni ugovor, koji su apelanti zaključili sa drugotuženim, ali i osporene odredbe kasnije zaključenih ugovora sa Bankom, zato što je prethodno raspolaganje spornim nekretninama između prvo i drugotuženog bilo ništavo, u smislu člana 103. ZOO-a. Vrhovni sud je osnovanost tužbenih zahtjeva utemeljio na članu 63. ZOGZ-a. Ustavni sud prihvata da se navedena odredba mogla primijeniti na raspolaganje spornim zemljištem između prvo i drugotuženog. Međutim, postavlja se pitanje da li se ta odredba i zašto mogla primijeniti i kod ocjene pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o neizgrađenom gradskom građevinskom zemljištu koje je u vrijeme raspolaganja bilo u društvenoj svojini i na kojem je pravo korištenja imao pravni prednik prvotuženog. Prema članu 3. stav (2) Zakona o prometu nepokretnosti i članu 5. ZOGZ-a građevinsko zemljište u društvenoj svojini se nije moglo otuđiti, ali su se na njemu mogla sticati prava. Drugotuženi je na osnovu sudske odluke, a ne na osnovu osporenih ugovora, stekao pravo korištenja na spornim nekretninama i to je pravo upisao u tadašnje javne evidencije (zemljišne knjige i katastar zemljišta). Sudska odluka na osnovu koje je drugotuženi upisao pravo korištenja na spornim nekretninama nije stavljena van snage, niti je u postupku osporena. Ova okolnost je nalagala Vrhovnom sudu da pravnu valjanost kupoprodajnog ugovora ispita u svjetlu zakonȃ koji su važili u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora. […] Stoga, budući da je u odluci Vrhovnog suda izostalo odgovarajuće obrazloženje o tome zašto je prilikom ispitivanja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora imao u vidu isključivo član 63. ZOGZ-a, odnosno zašto nije uzeo u obzir član

25. ZGZ-a iz 2003. godine, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata i apelantica na imovinu bilo nezakonito (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2781/21 od 21. marta 2024. godine, tač. 26., 27. i 28. dostupna na www.ustavnisud.ba).

Osporena odluka

8. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci broj 71 0 P 031417 24 Rev 2 od 6. juna 20224. godine kojom je ponovo odbio reviziju apelanata raspravljao o dvije stvari i to pravnoj valjanosti presude Osnovnog suda od 8. maja 2002. godine, te pravnoj valjanosti ugovora o kupoprodaji spornog zemljišta. Vrhovni sud je cijenio pravnu valjanost ugovora o kupoprodaji spornog zemljišta u smislu zakona koji su bili na snazi u vrijeme njegovog zaključivanja.

9. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, pravne stavove nižestepenih sudova i stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP-2781/21. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je osporenim ugovorima o zajmu prvotuženi - Stočar a. d. raspolagao pravom, suprotno odredbama čl. 5., 6. i 22. Zakona o građevinskom zemljištu iz 1986. godine koje su odredbe prinudne naravi, te je zaključio da se, u smislu čl. 10. i 63. Zakona o građevinskom zemljištu iz 1986. godine i člana 103. ZOO-a, radi o ništavim ugovorima. Vrhovni sud je naveo da je Osnovni sud presudom broj P-868/02 od 8. maja 2002. godine utvrdio da je drugotuženi - Milan Jejinić stekao pravo korištenja na spornom zemljištu. Međutim, u postupku po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka Osnovni sud je 26. februara 2007. godine donio rješenje kojim je dozvoljeno ponavljanje postupka u tom predmetu. Navedenim rješenjem Osnovnog suda od 26. februara 2007. godine ukinuta je presuda Osnovnog suda od 8. maja 2002. godine na osnovu koje se drugotuženi - Milan Jejinić uknjižio sa pravom korištenja na spornom zemljištu. Kako je navedena presuda u postupku ponavljanja pravosnažno okončanog postupka ukinuta, Vrhovni sud je ocijenio da je ta presuda eliminisana iz pravnog poretka i da više ne egzistira, pa je time otpao pravni osnov na osnovu kojeg je izvršen upis u zemljišnim knjigama u korist drugotuženog - Milana Jejinića. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji spornog zemljišta od 11. augusta 2003. godine, na snazi bio Zakona o građevinskom zemljištu iz 1986. godine, a ne Zakon o građevinskom zemljištu iz 2003. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu iz 2003. godine) koji je stupio na snagu 2. novembra 2003. godine. Kako je ništav ugovor o kupoprodaji spornog zemljišta, Vrhovni sud je zaključio da su ništavi i kasnije zaključeni ugovori. Vrhovni sud je naveo da drugotuženi - Milan Jejinić pravo korištenja na spornim nekretninama nije stekao na pravno valjan način, iz čega slijedi da nije raspolagao ni pravnim osnovom za upis prava na tim nekretninama u svoju korist. Vrhovni sud je naveo da proizlazi da se radilo o „golom“ pravu koje je upisano u korist drugotuženog - Milana Jejinića. Na taj način, prema ocjeni Vrhovnog suda, drugotuženi - Milan Jejinić to pravo na spornom zemljištu nije mogao na pravno valjan način kupoprodajnim ugovorom prenijeti na apelante. Navodi iz apelacije i zahtjeva za privremenu mjeru

10. Apelanti navode da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti navode da je osporenom presudom odbijena njihova revizija i da je ta presuda u suštini ista kao presuda istog suda broj 71 0 P 031417 21 Rev od 22. aprila 2021. godine, kojom je njihovu reviziju odbio, a koja je ukinuta odlukom Ustavnog suda broj AP-2781/21. Apelanti navode da Vrhovni sud, postupajući po navedenoj odluci Ustavnog suda, nije otklonio nedostatke na koje je ukazano odlukom Ustavnog suda. Kršenje prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljnom obrazloženju. Apelanti navode da je Vrhovni sud primijenio Zakon o građevinskom zemljištu koji nije bio na snazi u vrijeme zaključenja osporenih ugovora. S tim u vezi, navode da je osporeni kupoprodajni ugovor zaključen 11. augusta 2003. godine, kada je važio Zakon o građevinskom zemljištu (čl. 95. i 97.) koji je nametnuo Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, koji je objavljen u službenom glasniku Republike Srpske broj 41/03. Povredu prava na imovinu obrazlažu time što su ostali bez nekretnina koje su stekli. Pored formalnog lišavanja imovine, apelanti navode da je pokrenut izvršni postupak na koji način će i faktički ostati bez imovine koju su zakonito i savjesno stekli.

11. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelanti Nebojša Starčević i Nenad Starčević su naveli da trpe ogromnu štetu zbog nezakonitih odluka Vrhovnog i Okružnog suda, te da im prijeti postupak izvršenja, odnosno oduzimanja imovine shodno rješenju o izvršenju Osnovnog suda broj 71 0 Ip 368781 22 Ip od 1. februara 2022. godine. Apelanti Nebojša Starčević i Nenad Starčević traže da se odloži provođenje navedenog izvršnog postupka do donošenja odluke o apelaciji.

12. Apelanti su u podnesenim urgencijama naveli da je na osnovu osporenih presuda određeno izvršenje rješenja Osnovnog suda broj 71 0 Ip 368781 22 Ip od 1. februara 2022. godine odnosno da je sud naložio njihovo iseljenje. Apelanti su naveli da bi provođenjem izvršnog postupka pored preuzimanja nekretnina iz njihovog posjeda, dovela do onemogućavanja rada pet privrednih subjekata koji funkcionišu na tim nekretninama, što bi doveo do nepovratne štete i onemogućavanja rada. Također su istaknuli da se deložacija zakazuje svakih sedam dana i da su njihove porodice na rubu egzistencije.

13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

14. Ustavni sud naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

15. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je prvotužitelj pokrenuo protiv prvotuženog, drugotuženog i apelanata, između ostalog, radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji spornog zemljišta kojeg su apelanti zaključili sa drugotuženim. Osporenim presudama Vrhovni i Okružni sud su utvrdili ništavost ugovora o kupoprodaji spornog zemljišta te su odlučili da stečena prava prestaju bez naknade i da se sporno zemljište preda u posjed prvotužitelju. Ustavni sud smatra da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da su apelacijom pokrenuta ozbiljna pravna pitanja koja Ustavni sud mora razmotriti u redovnom postupku ispitivanja dopustivosti i merituma apelacije. To posebno proizlazi iz činjenice da je u postupku koji se vodi pred redovnim sudovima, odlukom Ustavnog suda broj AP-2781/21 od 21. marta 2024. godine već bila usvojena apelacija i ukinuta ranija presuda Vrhovnog suda, pa je potrebno ponovno ispitati je li taj sud u cijelosti postupio u skladu sa navedenom odlukom.

16. Ustavni sud dalje zapaža da apelanti Nebojša Starčević i Nenad Starčević ukazuju da je prvotužitelj pokrenuo izvršni postupak u kojem je Osnovni sud donio rješenje o izvršenju broj 71 0 Ip 368781 22 Ip od 1. februara 2022. godine kojim je naložio predaju u posjed spornih nekretnina. Stoga je izvjesno da će provođenjem navedenog izvršenog postupka doći do deložacije apelanata Nebojše Starčevića i Nenada Starčevića sa spornih nekretnina. Zbog toga Ustavni sud smatra da postoji hitnost u donošenju privremene mjere kako bi se eventualno spriječile daljnje štetne posljedice za te apelante.

17. Slijedom toga, ocjenjujući mogućnost nastanka štetnih posljedica u slučaju privremenog odlaganja provođenja izvršnih radnji, Ustavni sud smatra da izvršenje rješenja Osnovnog suda broj 71 0 Ip 368781 22 Ip od 1. februara 2022. godine, kao i eventualna deložacija apelanata iz spornih nekretnina može imati ozbiljne posljedice, prije svega, na ustavno pravo apelanata na mirno uživanje imovine, zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da je, u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u datim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka te da je potrebno privremeno obustaviti provođenje rješenja Osnovnog suda broj 71 0 Ip 368781 22 Ip od 1. februara 2022. godine i eventualnu deložaciju iz spornih nekretnina. Ustavni sud također smatra očitim da odgoda provođenja rješenja i deložacije nije suprotna javnom interesu, niti bi se tom odgodom prvotužitelju, koji ima pravni interes za sprovođenje rješenja u konkretnom slučaju, nanijela veća šteta, kao i to da bi provođenjem rješenja i deložacijom u postupku apelantima moglo prouzročiti štetu koja bi se teško mogla popraviti, a sa druge strane je u interesu pravilnog vođenja postupka pred Ustavnim sudom da se donese ovakva privremena mjera.

18. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3637/24 (N. i N. S.) | Sudska praksa | Aktio