Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4182/25 („Klik“ d.o.o. Laktaši)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Isplata duga
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Zakup
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4182/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-4182/25, rješavajući apelaciju koju je podnio „Klik“ d.o.o. Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Klik“ d.o.o. Laktaši protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 142435 25 Pž od 12. avgusta 2025. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Klik“ d.o.o. Laktaši (u daljnjemu tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Pepić, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. septembra 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 142435 25 Pž od 12. avgusta 2025. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 142435 23 Ps od 9. juna 2025. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pravosnažnog dijela presuda.
2. Presudom Okružnog privrednog suda, u relevantnom dijelu, obavezan je apelant da tužiocu (LU „Kozara“ Laktaši) isplati iznos od 6.034,55 KM na ime glavnog duga.
3. Okružni privredni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je tokom postupka utvrđeno da su tužilac i apelant 4. februara 2019. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora, da je dogovorena mjesečna zakupnina u iznosu od 120,00 KM, uvećano za PDV, kao i naknada za režijske troškove. Nadalje, sud je obrazložio da je tužilac predao apelantu poslovni prostor, te da je tužilac dokazao da je ukupan dug na osnovu neplaćene zakupnine u iznosu od 6.034,55 KM. Okružni privredni sud je, između ostalog, naveo na osnovu kojih dokaza je donio osporenu odluku, navodeći, između ostalih, i dokaz „zahtjev tuženog upućen tužiocu od dana 26. februara 2024. godine, s potvrdom o prijemu pošiljke“. Sud je istakao da je iz tog dokaza utvrdio da se apelant obratio tužiocu 26. februara 2024. godine dopisom u kojem navodi da je upoznat da tužilac ima drugog zakupca, te da su mu od tužioca upućene prijetnje opasne po život, te da apelant zahtijeva od tužioca da mu dostavi prijedlog za raskid ugovora.
4. Presudom Višeg privrednog suda u relevantnom dijelu odbijena je žalba apelanta i prvostepena presuda je potvrđena u odnosu na isplatu glavnog duga.
5. Viši privredni sud je u obrazloženju naveo da je na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud primjenom odredbi člana 262. Zakona o obligacionim odnosima obavezao apelanta na isplatu duga na ime zakupnina, PDV-a i režijskih troškova. Sud je ukazao i na odredbe čl. 5. i 29. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija kojima je propisano da se ugovorni odnos o zakupu poslovnih zgrada i prostorija zasniva ugovorom u pismenoj formi, a da je obaveza zakupca, između ostalog, da plaća zakupninu u vrijeme određeno ugovorom. Sud je istakao da su neosnovani i apelacioni navodi o tome da tužilac nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. U tom pogledu sud je obrazložio da je visina tužbenog zahtjeva proistekla iz ispostavljenih faktura za period od 4. februara 2020. godine do 30. septembra 2024. godine te nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Sud je ukazao da su ispostavljeni računi sadržavali opis, mjesec na koji se zakupnina odnosi i iznos zakupnine od 120,00 KM uvećano za PDV, kao i iznose dodatnih režijskih troškova.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio tokom postupka pred redovnim sudovima. Apelant ističe da je osporavao dug jer je postojao usmeni dogovor o neplaćanju zakupnine usljed otežanog poslovanja apelanta. Takođe, apelant navodi da je prekršen princip „jednakosti oružja“ time što je Okružni privredni sud odbio izvođenje dokaza „zahtjev tuženog upućen tužiocu od dana 26. februara 2024. godine, s potvrdom o prijemu pošiljke“, a radilo se o suštinskom dokazu o utvrđivanju činjenica ugovornog odnosa među strankama.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stava (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, objavljene na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka o nedopustivosti od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proističu iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da se dug apelanta zasniva na neplaćenim iznosima duga na ime zakupnine, PDV-a i režijskih troškova. Ustavni sud, osim toga, zapaža da su sudovi obrazložili da su tužilac i apelant bili u ugovornom odnosu na osnovu ugovora o zakupu poslovnih prostorija, pri čemu su se sudovi pozvali na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. U vezi s apelantovim navodima da je na njegovu štetu povrijeđen princip „jednakosti oružja“ odbijanjem provođenja dokaza „zahtjev tuženog upućen tužiocu od dana 26. februara 2024. godine, s potvrdom o prijemu pošiljke“, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48, Odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da je apelant u predmetnom postupku imao priliku suprotstaviti se svojim navodima i argumentima drugoj strani, pod uslovima koji nisu podređeni u odnosu na protivnu stranu. Štaviše, Ustavni sud uočava da je dokaz za koji apelant tvrdi da je odbijeno njegovo izvođenje proveden tokom postupka, te da je prvostepeni sud dao svoju ocjenu tog dokaza. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
11. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Stoga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stava (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman