Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2055/23 (A.H.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Isplata duga
  • Miješanje u imovinu
  • Javni interes
  • Propisano zakonom
  • Izvršni postupak
  • Nesrazmjerno veliki teret
  • Proporcionalnost
  • Član II/2 Ustava BiH
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Član II/6 Ustava BiH
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2055/23

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2055/23, rješavajući apelaciju A. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2), člana 61. stav (2) i člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija A. H.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 074870 22 Gž 2 od 1. februara 2023. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP-2055/23 od 5. juna 2023. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A. H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Dino Bučuk, advokat iz Advokatskog društva „Bučuk“ d.o.o. Sarajevo, podnijela je 28. aprila 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 074870 22 Gž 2 od 1. februara 2023. godine. Apelantica je istovremeno zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se „odgodila deložacija u ovoj pravnoj stvari“ odnosno zabranilo kupcu E. S. da „proda, založi, koristi ili na bilo koji drugi način raspolaže ili optereti nekretninu“ do konačne odluke o njenoj apelaciji. Apelantica je podnescima od 11. maja i 14. juna 2023. godine dopunila apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-2055/23 od 5. juna 2023. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je naložio odlaganje provođenja izvršenja u predmetu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 074870 07 I od 15. jula 2021. godine, kao i apelanticinu deložaciju iz stana do donošenja odluke o apelaciji.

3. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, „Šipad Komerc inžinjeringa“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prodavac) i E. H. (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) zatraženo je 1. juna 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni i Općinski sud i tražilac izvršenja su u periodu od 7. do 27. juna 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju. Prodavac u ostavljenom roku to nije učinio. Bez posebnog poziva Ustavnog suda, Adnan Suljić, advokat iz Sarajeva, 26. juna 2023. godine dostavio je odgovor na apelaciju u ime kupca stana advokata E. S. (u daljnjem tekstu: kupac). Tražilac izvršenja je podneskom od 10. oktobra 2023. godine dostavio „obavijest o nepostupanju po privremenoj mjeri Ustavnog suda“, uz koji je dostavio priloge.

5. Odgovori na apelaciju su 4. jula 2023. godine dostavljeni apelantici radi eventualnog izjašnjenja. Apelantica je 12. jula 2023. godine dostavila izjašnjenje.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Apelantica je kao kupac 11. decembra 2001. godine s prodavcem zaključila ugovor o kupoprodaji stana u stambeno-poslovnom objektu u izgradnji (u daljnjem tekstu: sporni stan). Ugovorne strane su 5. februara 2007. godine zaključile aneks tog ugovora. Ugovorom i aneksom regulirana su prava i obaveze ugovornih strana, te način isplate ugovorene kupoprodajne cijene stana, koju je apelantica u tom trenutku u pretežnom dijelu isplatila. Iz spisa predmeta proizlazi da je prodavac 5. februara 2007. godine apelanticu uveo u posjed spornog stana, koji se, kako je navedeno, u tom trenutku nalazio u stambeno-poslovnom objektu u izgradnji.

8. Ugovorne strane su 31. jula 2009. godine zaključile notarski obrađen ugovor o kupoprodaji spornog stana budući da raniji ugovori nisu bili sudski ovjereni. Tim ugovorom prodavac se obavezao da će o svom trošku izvršiti zemljišnoknjižni upis stambeno-poslovnog objekta, te nakon etažiranja objekta, etažne jedinice (stanovi, garaže, poslovni prostori) upisati u zemljišne knjige, i to u roku od 180 dana od zaključenja ugovora. Navedeni ugovor sadrži i klauzulu kojom notar upozorava apelanticu da ne postoji mogućnost da se kao kupac osigura od duple prodaje spornog stana zato što sporni stan nije upisan u zemljišne knjige, pa je stoga isključena mogućnost upisa predbilježbe postojanja ugovora o kupoprodaji u zemljišnim knjigama. Ugovorne strane su se tim ugovorom obavezale na zaključenje aneksa osnovnog ugovora nakon etažiranja stambeno-poslovnog objekta kako bi se precizirali zemljišnoknjižni podaci u vezi sa spornim stanom. Ugovorom je određeno da ugovorena cijena iznosi 84.722,40 KM, a zatim je konstatirano da je apelantica u pretežnom dijelu isplatila kupoprodajnu cijenu, osim iznosa od 10.484,74 KM (4.000,00 na ime razlike kupoprodajne cijene stana i 6.484,74 KM na ime PDV-a). Konstatirano je da će apelantica navedeni dug isplatiti po prodavčevom pozivu u roku od tri dana, i to iznos od 4.000,00 KM nakon tehničkog prijema stambeno-poslovnog objekta, a preostali iznos nakon etažiranja stambeno-poslovnog objekta. Ugovor je sadržavao tabularnu izjavu.

9. Općina Novo Sarajevo je 19. marta 2014. godine prodavcu izdala upotrebnu dozvolu. Prodavac je nakon toga neutvrđenog datuma izvršio uplanjenje poslovno-stambenog objekta u zemljišnim knjigama na svoje ime. Općinski sud je 7. aprila 2016. godine donio rješenje o etažiranju stambeno-poslovnog objekta, koje je dostavljeno na uvid. Iz navedenog rješenja proizlazi da je prodavac etažni vlasnik svih etažnih jedinica (ukupno 102 etažne jedinice) koje se nalaze u stambeno-poslovnom objektu, uključujući i sporni stan.

10. Konačno, apelantica je nakon više neuspjelih pokušaja da s prodavcem sklopi aneks osnovnog ugovora, na što su se ugovorne strane obavezale, uspjela da 6. augusta 2021. godine s prodavcem zaključi aneks broj I ugovora o kupoprodaji od 31. jula 2009. godine. Aneksom su izmijenjene pojedine odredbe osnovnog ugovora tako što su precizirani zemljišnoknjižni podaci o spornom stanu, te je konstatirano da je apelantica u cijelosti izmirila dug na ime kupoprodajne cijene s danom 27. juli 2012. godine. Na prodavčev izričit zahtjev ugovoreno je da apelantica, bez daljnje prodavčeve saglasnosti, može izvršiti upis predbilježbe prava vlasništva, odnosno upis prava vlasništva na spornom stanu na osnovu ugovora od 31. jula 2009. godine i njegovog aneksa. Notar je prilikom sačinjavanja aneksa upozorio apelanticu da na spornom stanu postoje zabilježbe izvršenja.

11. Rješenjem Općinskog suda od 26. oktobra 2021. godine apelantica se uknjižila kao vlasnik spornog stana.

Osporene odluke donesene u izvršnom postupku

12. Na osnovu pravosnažne i izvršne presude kojom je prodavac obavezan na isplatu duga, tražilac izvršenja je 2007. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na novčanim sredstvima prodavca kao izvršenika u tom postupku. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 I 074870 07 I od 5. aprila 2007. godine odredio predloženo izvršenje.

13. Kako izvršenje na prodavčevim novčanim sredstvima nije provedeno, tražilac izvršenja je u junu 2013. godine i decembru 2015. godine prijedlozima mijenjao predmet i sredstvo izvršenja. Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 I 074870 07 I od 10. decembra 2015. godine usvojio prijedlog tražioca izvršenja tako što su prethodna rješenja o izvršenju, odnosno o promjeni predmeta izvršenja izmijenjena u dijelu koji se odnosi na dozvoljeni predmet izvršenja. Navedenim rješenjem je umjesto zabilježbe izvršenja u zemljišnim knjigama na nekretnini upisanoj u zk. uložak broj 5480 KO Koševo, na kojem je prodavac imao upisano pravo korištenja na zemljištu, određeno izvršenje zabilježbom izvršenja na k. č. 977/37 površine 1.100 m² na kojoj je prodavac imao upisano pravo vlasništva.

14. Iz zk. izvatka broj 11054 KO Koševo od 2. jula 2021. godine (koji je dostavljen na uvid) vidljivo je da je sporni stan upisan na k. č. broj 977/37EZ1U1J83, da je vlasnik stana prodavac i da iz C teretnog lista proizlazi sljedeće: -da je prenesen upis iz zk. uloška broj 5480 KO Koševo te je zabilježen zaključak Općinskog suda od 6. juna 2013. godine i rješenje o promjeni predmeta i sredstva izvršenja od 6. juna 2013. godine tražioca izvršenja E. H. na parc. br. 977/37, 974/129, 977/36 i 974/126 s naznakom da je zabilježba provedena 17. juna 2013. godine; -da je na osnovu zaključka i rješenja Općinskog suda od 10. decembra 2015. godine zabilježeno izvršenje na 1/1 nekretnina u A II listu u vlasništvu prodavca u pravnoj stvari tražioca izvršenja E. H., s naznakom da je zabilježba provedena 17. decembra 2015. godine.

15. Općinski sud je, postupajući po prijedlogu tražioca izvršenja E. H., provodio izvršne radnje. Na ročištu za javno nadmetanje radi prodaje nekretnina koje su bile upisane kao vlasništvo prodavca (dva stana, od kojih je jedan sporni stan) Općinski sud je donio Zaključak o prodaji broj 65 0 I 074870 07 I od 1. jula 2021. godine kojim je konstatirao da je sporni stan prodat E. S., advokatu iz Sarajeva, za cijenu od 55.000,00 KM, koja je iznad 1/3 od utvrđene tržišne vrijednosti spornog stana (tržišna cijena stana je prema procjeni vještaka iznosila 158.067,00 KM).

16. Iz spisa predmeta proizlazi da je apelantica 6. jula 2021. godine pokrenula parnični postupak radi utvrđenja da je izvršenje na spornom stanu nedopušteno, te da je apelantica 13. jula 2021. godine izjavila prigovor Općinskom sudu s prijedlogom da se izvršenje na stanu proglasi nedopuštenim.

17. Također, iz spisa predmeta proizlazi da je apelantica 13. jula 2021. godine protiv prodavca pokrenula parnični postupak radi utvrđivanja prava vlasništva na stanu koji je predmet izvršnog postupka te da je u zemljišnim knjigama upisana zabilježba tog spora.

18. Općinski sud je Zaključkom broj 65 0 I 074870 07 I od 2. septembra 2021. godine apelanticu uputio da pred nadležnim sudom pokrene parnični postupak radi proglašenja nedopuštenim rješenja o izvršenju u dijelu kojim je određeno izvršenje na njenom stanu.

19. Apelantica se 26. oktobra 2021. godine uknjižila kao vlasnica spornog stana u zemljišnim knjigama na osnovu ugovora o kupoprodaji i njegovog aneksa.

20. Nakon toga, Općinski sud je van ročišta donio Rješenje broj 65 0 I 074870 07 I od 9. februara 2022. godine, kojim je izmijenio prethodna rješenja o izvršenju, odnosno o promjeni predmeta i sredstva izvršenja tako što je određeno provođenje izvršenja prema apelantici kao novom izvršeniku, u skladu s odredbom člana 72. stav 3. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).

21. Rješenjem od 14. jula 2022. godine Općinski sud je odbio kao neosnovan apelanticin prigovor koji je izjavila protiv rješenja od 9. februara 2022. godine. Navedeno je da je predloženo izvršenje dozvoljeno zato što je u vrijeme donošenja rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja (10. decembar 2015. godine) sporni stan bio u vlasništvu prodavca (izvršenika). U vezi s tim je obrazložio da je Zemljišnoknjižni ured tog suda rješenjem od 26. oktobra 2021. godine dozvolio uknjižbu prava vlasništva na spornom stanu u apelanticinu korist s dijelom 1/1. Naročito je istakao da je u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje, te donošenja rješenja o izvršenju i rješenja o promjeni predmeta izvršenja zgrada na kojoj je predloženo i dozvoljeno izvršenje bila prodavčevo vlasništvo, a izvršenje je bilo evidentirano i u zemljišnim knjigama. S obzirom na to da je apelanticino pravo vlasništva na spornom stanu uknjiženo nakon toga, Općinski sud je zaključio da je apelanticin prigovor neosnovan. U vezi s tim je ukazano da je osporeno rješenje doneseno u skladu s odredbom člana 72. stav 3. ZIP-a, kojom je propisano da promjena vlasnika nekretnine tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika.

22. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 074870 22 Gž 2 od 1. februara 2023. godine apelanticina žalba je odbijena. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tokom izvršnog postupka došlo do promjene vlasnika stana, odnosno da je apelantica dobila položaj izvršenika, u smislu člana 72. stav 3. ZIP-a. Obrazloženo je da na pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja nije utjecala okolnost što apelantica u zemljišnim knjigama nije mogla provesti ugovor o kupoprodaji stana zato što nekretnina nije bila etažirana. U vezi s tim, sud je ukazao da je odredbom člana 53. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) propisano da se pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, te da uknjižba djeluje od trenutka kada je sudu podnesen zahtjev za uknjižbu. Također, odredbama Zakona o osnovama vlasničkih odnosa i Zakona o vlasničkopravnim odnosima, koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja ugovora iz 2001. godine, pa sve do stupanja na snagu ZSP-a, regulirano je da se vlasništvo na nekretnini na osnovu pravnog posla stječe upisom u javne knjige. Kantonalni sud je istakao da je rješenje o dosudi stana doneseno prije nego što je apelantica upisana kao vlasnica stana. S obzirom na to da rješenje o dosudi nije provedeno u zemljišnoj knjizi, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno izmijenio rješenje o izvršenju i odredio provođenje izvršenja prema apelantici kao novom vlasniku stana. Odbijen je i apelanticin zahtjev kojim je tražila da se izvršenje proglasi nedopuštenim zato što je ona ranije kao treće lice upućena na parnicu radi proglašenja izvršenja nedopuštenim. Sud je istakao da u izvršnom postupku više ne može odlučivati o istom prigovoru bez obzira na to što je u međuvremenu apelantica dobila status izvršenika.

Činjenice nakon donošenja osporenih odluka

23. Općinski sud je rješenjem od 28. februara 2023. godine dozvolio kupcu E. S. da uknjiži pravo vlasništva na spornom stanu.

24. Iz spisa predmeta proizlazi da je Općinski sud donio Rješenje o namirenju broj 65 0 I 074870 07 I od 7. aprila 2023. godine kojim su namirena određena potraživanja tražioca izvršenja iz kupoprodajne cijene stana. Rješenjem je konstatirano koja su potraživanja tražioca izvršenja ostala nenamirena.

25. Zaključkom Općinskog suda broj 65 0 I 074870 07 I od 7. aprila 2023. godine naloženo je Zemljišnoknjižnom uredu da izvrši brisanje svih prava trećih lica na spornom stanu.

26. Pravosnažnim rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 973769 23 Mo od 6. jula 2023. godine, koje je doneseno u okviru parničnog postupka, određena je mjera osiguranja i odlaganje postupka izvršenja na spornoj nekretnini do pravosnažnog okončanja parničnog postupka.

27. Zaključkom Općinskog suda broj 65 0 I 074870 07 I od 22. decembra 2023. godine odloženo je izvršenje na spornoj nekretnini do pravosnažnog okončanja parničnog postupka ili dok sud ne donese drugačiju odluku o mjeri osiguranja.

28. Zbog saznanja o mogućim zloupotrebama u vezi s izvršnim postupcima na stanovima u vlasništvu prodavca odnosno kupaca koji su na isti način otkupili stanove, poslovne prostore, garaže u stambeno-poslovnom objektu i umiješanosti lica koja su bila u bliskim poslovnim odnosima s prodavcem, apelantica je protiv prodavca i njegovih pravnih zastupnika, tražioca izvršenja E. H. i njegove supruge T. H., advokatice koja ga je zastupala u spornom izvršnom postupku, te advokata E. S., kupca spornog stana, podnijela krivičnu prijavu nadležnom tužilaštvu zbog krivičnih djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja i prevare.

29. Prema navodima iz apelacije, apelantica se još uvijek nalazi u posjedu spornog stana.

30. Tražilac izvršenja je protiv navedene mjere osiguranja podnio apelaciju Ustavnom sudu, koja je zavedena pod brojem AP-5459/23.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

31. Apelantica smatra da je osporenim rješenjem povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, u vezi sa članom 1. Protokola broj 12 i članom 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Navela je da je savjestan kupac spornog stana u stambeno-poslovnom objektu koji je bio u izgradnji, te da se u posjedu spornog stana nalazi od 2007. godine, nakon što je ispoštovala svoje ugovorne obaveze i isplatila kupoprodajnu cijenu. Navodi da je prodavac uporno odbijao da zaključi aneks ugovora, na što su se ugovorne strane obavezale. Apelantica posebno naglašava da joj nikada nije dostavljen niti jedan podnesak tražioca izvršenja i da je po saznanju da se izvršni postupak provodi na njenom stanu odmah pokrenula sudske postupke s ciljem zaštite svojih prava. Navodi da je tokom postupka došla do saznanja da su svi akteri izvršnog postupka, uključujući i kupca stana, znali da se ona sa svojom djecom nalazi u posjedu spornog stana i da je niko nije obavijestio o radnjama koje su pokrenuli na spornom stanu. Apelantica navodi da je Općinski sud prodao sporni stan na osnovu odredaba ZIP-a koje nisu usklađene s aktima više pravne snage. Zakonodavac odredbama ZIP-a nije propisao bilo kakve kriterije i izuzetke u primjeni odredaba zakona u dijelu koji se odnosi na prodaju nekretnina u izvršnom postupku. Smatra da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu izvršili svoju ustavnu obavezu koja im nalaže da vode računa o usklađenosti propisa ZIP-a s aktima više pravne snage, odnosno s načelima vladavine prava. Apelantica se u vezi s tim pozvala na Odluku Ustavnog suda broj U-106/03 od 26. oktobra 2004. godine citirajući relevantne dijelove koje smatra prikladnim za svoj slučaj. Dalje, apelantica se pozvala na relevantne stavove iz odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP-2326/18 i dr. Smatra da su sudovi svojim odlukama tražioca izvršenja doveli u povoljniji položaj te mu omogućili da zloupotrebom prava okonča izvršni postupak na njenu štetu. Ističe da je stan prodat ispod tržišne vrijednosti, kao i da je tražilac izvršenja istovremeno vodio najmanje tri odvojena načina naplate duga i da je u pretežnom dijelu njegovo potraživanje prema prodavcu namireno.

b) Odgovori na apelaciju

32. Kantonalni sud je naveo da u potpunosti ostaje pri navodima i zaključcima iznesenim u osporenom rješenju.

33. Općinski sud je opisao hronologiju predmetnog izvršnog postupka, te da je postupao u skladu s odredbama ZIP-a s ciljem okončanja predmetnog postupka.

34. Tražilac izvršenja je naveo da duži period pokušava naplatiti dug od prodavca te da nije bilo osnova za donošenje privremene mjere Ustavnog suda u tom predmetu. Smatra da apelantica nije imala valjan pravni osnov za upis prava vlasništva na stanu do 2021. godine, odnosno da su sudovi pravilno proveli izvršni postupak koji apelantica osporava. Ističe da je prodavac želio izbjeći svoju obavezu prema njemu, dok mu je apelantica „samo poslužila kao sredstvo“, te da apelanticu ne opravdava njeno nepoznavanje prava. U naknadnoj obavijesti tražilac izvršenja je u bitnom ostao pri ranije iznesenim navodima dostavljajući u prilogu rješenje Općinskog suda o zakazanom ročištu po apelanticinoj tužbi radi proglašenja izvršenja nedopuštenim. Pri tome je ukazao na dokaze koji će se u tom predmetu provoditi.

35. Kupac je naveo hronologiju izvršnog postupka te je istakao da ga apelantica podnošenjem apelacije onemogućava da upiše svoje pravo vlasništva na stanu. Također ističe da je tražilac izvršenja još 2007. godine pokrenuo postupak izvršenja protiv prodavca, kao i da je apelantica znala i mogla znati za postupak koji se vodi radi prodaje stana. Smatra da su sudovi postupili u skladu s relevantnim odredbama ZIP-a, dok se apelantica svojim tužbama i apelacijom pokušava osloboditi svojih obaveza iz potpisanog ugovora i aneksa ugovora s prodavcem.

36. Apelantica je u izjašnjenju navela da su neosnovani navodi tražioca izvršenja i kupca te je ponovila da ostaje pri navodima iz apelacije. Istakla je da je tek iz odgovora kupca saznala za dug prodavca prema tražiocu izvršenja te da nije znala za izvršni postupak u kojem je prodat njen stan. Posebno je istakla da je tužbu protiv prodavca radi utvrđivanja prava vlasništva na stanu podnijela prije donošenja rješenja o dosudi stana.

V.Relevantni propisi

37. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH, 25/20 – odluka USBiH i 19/25) u relevantnom dijelu glasi:

Član 71. stav (1)

Promjena predmeta izvršenja (1) Izvršenik može u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja o izvršenju predložiti da se izvršenje odredi na drugom predmetu izvršenja. Uz prijedlog izvršenik je dužan podnijeti dokaz o svom pravu na drugom predmetu izvršenja na osnovu kojeg je na tom predmetu moguće odrediti izvršenje protiv izvršenika.

Član 72. st. (1), (2) i (3)

Ubilježavanje izvršenja (1) Čim donese rješenje o izvršenju sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja. (2) Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti (pravo na namirenje), a lice koje nakon upisane zabilježbe izvršenja stekne određena prava nad tom nepokretnošću dužno je trpiti prvenstveno ostvarenje prava na namirenje tražioca izvršenja stečenog tom zabilježbom. (3) Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo.

38. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

a) Sticanje na osnovu pravnog posla

Član 53.

Sticanje uknjižbom (1) Pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stiče se uknjižbom u zemljišnu knjigu ako zakonom nije drugačije određeno. (3) Vlasništvo se prenosi na osnovu valjano očitovane volje zemljišnoknjižnog vlasnika usmjerena na to da njegovo vlasništvo pređe na sticaoca (clausula intabulandi). Ova izjava volje može biti data u pravnom poslu koji je upravljen na prijenos vlasništva ali može biti data i u posebnoj ispravi. (4) Provedena uknjižba djeluje od trenutka kad je sudu bio podnesen zahtjev za uknjižbu.

Član 54.

Sticanje predbilježbom (1) Ako nisu ispunjene sve pretpostavke koje pravila zemljišnoknjižnog prava zahtijevaju za uknjižbu prava vlasništva, može se tražiti predbilježba sticanja prava vlasništva. (2) Predbilježbom će vlasništvo biti stečeno pod uvjetom naknadnog opravdanja predbilježbe. Opravdanjem se predbilježba pretvara u uknjižbu, s učinkom od časa kad je prijedlog za predbilježbu bio podnesen. (3) Predbilježba izvršena zbog toga što isprave ne sadrže sve elemente za upis prava ili kada je prijenos vlasništva uvjetovan ispunjenjem određenih pretpostavki, opravdana je naknadnim podnošenjem potpunog zahtjeva za upis prijenosa vlasništva na sticaoca ili ispunjenjem drugih propisanih pretpostavki u određenom roku. (4) Ako je predbilježba zahtijevana zbog nedostatka clausule intabulandi predbilježba se smatra opravdanom podnošenjem clausule intabulandi.

Član 55.

Zaštita povjerenja u zemljišne knjige (1) Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa ko je u dobroj vjeri postupio s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa u pogledu toga sticanja zaštitu prema odredbama zakona. U pogledu činjeničnog stanje nekretnine smatra se da je zemljišna knjiga istinita i potpuna ukoliko je zemljišna knjiga uspostavljena na osnovu podataka novog premjera. (2) Sticalac je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja pravnog posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivaocu. (3) Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

Član 56.

Djelovanje povjerenja u istinitost i potpunost (1) Sticalac upisom stiče nekretninu kao da je stiče od njezina vlasnika, ako istu, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, stekne u dobroj vjeri od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine iako to nije bila. (2) Sticalac koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis, osim ako zakonom nije drugačije određeno. (3) Brisovna se tužba može podići u rokovima u kojima se može ostvarivati osporavanje pravnog osnova upisa, ali se ne može podići ukoliko je savjesna treća osoba pouzdavajući se u zemljišnu knjigu upisala svoje pravo.

39. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH i 61/22) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Konstitutivno djejstvo (1) Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovoga Zakona. (2) Odredbom stava 1. ovog člana se ne diraju propisi o sticanju vlasništva odnosno drugih prava po osnovu nasljeđivanja. Član 9. Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji. (2) Za treća lica, koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata. (3) Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi. (4) Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

Član 30.

Vlasništvo na stanu koje se upisuje u zemljišnu knjigu (1) Za svako vlasništvo na stanu uspostavlja se poseban zemljišnoknjižni uložak. Zemljišnoknjižni uložak zemljišta se po službenoj dužnosti zatvara. U zemljišno-knjižnom ulošku stana se upisuje posebno vlasništvo koje pripada suvlasničkom dijelu i kao ograničenje suvlasništva priznavanje prava posebnog vlasništva koja pripadaju drugim suvlasničkim dijelovima. Potrebno je ukazati na ostale zemljišnoknjižne uloške stanova koji pripadaju ovoj zajednici vlasništva na stanovima. (2) Bliži opis suvlasničkog dijela i vlasništva na stanu se vrši u odjeljku A. (3) Radi bližeg označavanja predmeta i sadržaja posebnog vlasništva može se uputiti na izjavu o diobi, dogovor o diobi i plan podjele. (4) Uz zahtjev za upis potrebno je priložiti sljedeće dokaze: 1) Crtež sa pečatom, štambiljom i potpisom nadležnog organa vlasti, iz koga je vidljiva podjela zgrade kao i položaj i veličina dijelova zgrade koji se nalaze u posebnom vlasništvu i dijelova zgrada koji se nalaze u zajedničkom vlasništvu (plan podjele). Sve pojedinačne prostorije koje pripadaju vlasništvu na istom stanu označavaju se odgovarajućom istom oznakom, koja treba da se podudara sa brojem navedenim u odobrenju upisa. 2) Uvjerenje nadležnog organa vlasti da se radi o cjelovitoj jedinici (uvjerenje o cjelovitosti).

40. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Načelo savesnosti i poštenja

Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.

Zabrana zloupotrebe prava

Član 13. (1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato. (2) Isto tako, zabranjeno je vršenje prava iz obligacionog odnosa protivno cilju zbog koga je ono ustanovljeno samoupravnim sporazumom.

Zabrana prouzrokovanja štete

Član 16.

Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.

VI.Dopustivost i meritum

41. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

42. Apelantica navodi da su joj osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

43. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvo ispitati apelanticine navode u vezi s navodnom povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na imovinu

44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

45. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

46. Prije razmatranja osnovanosti apelacije, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao predmet koji je pokretao pitanje povjerenja u zemljišne knjige u okolnostima kada je zbog neprovođenja kupoprodajnog ugovora o kupovini stana u zemljišnim knjigama na tom stanu pokrenut izvršni postupak (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2326/18 od 17. jula 2018. godine, tač. od 60. do 88, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je u tom predmetu sporno pitanje bilo da li je takav stan, u kojem je apelantica živjela, a koji se u javnim evidencijama još uvijek vodio na prodavcu, mogao biti predmet izvršenja zbog prodavčevog neisplaćenog duga prema trećem licu. Ustavni sud je nakon detaljne analize svih relevantnih okolnosti tog slučaja zaključio da „miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine, iako zasnovano na zakonu i u službi legitimnog cilja, na apelanticu stavlja pretjeran teret koji se ne može opravdati njenim propustom da se prije pokretanja izvršnog postupka i uknjiži kao vlasnik predmetnog stana“. Ustavni sud je u tom predmetu, između ostalog, naveo „da se iz relevantnih okolnosti tog slučaja ne može izvesti zaključak da bi proglašenjem nedopuštenog izvršenja na predmetnom stanu na tražioca izvršenja bio stavljen pretjeran teret u ostvarivanju potraživanja koje ima prema izvršeniku“, a to posebno, kako je naglasio Ustavni sud u tom predmetu, „imajući u vidu da je apelantica u postupku pred redovnim sudovima tvrdila da je predmetni stan i njen jedini dom, a tu činjenicu su redovni sudovi ocijenili beznačajnom jer apelantica nije stekla pravo vlasništva upisom u odgovarajući registar, pri tome potpuno zanemarivši nespornu činjenicu da je na osnovu valjanog pravnog posla u posjedu predmetnog stana, kao i da to njeno pravo nije prestalo ni zabilježbom rješenja o izvršenju“ (idem, tač. 84. i 85). Ustavni sud naglašava da je u više svojih odluka slijedio praksu iz navedene odluke utvrđujući povredu prava na imovinu apelanata u predmetima koji su pokretali ista ili slična činjenična i pravna pitanja. Iz prakse Ustavnog suda proizlazi da činjenica da apelant prije pokretanja izvršnog postupka nije postao vlasnik predmetnih nekretnina na način propisan relevantnim zakonima ne daje pravo redovnim sudovima da smatraju da apelant ne posjeduje imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i dozvole da, u konačnici, apelant može izgubiti svoju imovinu zbog duga koji njegov prodavac ima prema trećem licu samo iz razloga što se nije na vrijemeuknjižio kao zemljišnoknjižni vlasnik (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-588/20 od 20. maja 2020. godine, tačka 34, i AP-772/19 od 17. decembra 2019. godine, tačka 39, dostupne na www.ustavnisud.ba).

47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica 2009. godine zaključila kupoprodajni ugovor s prodavcem, koji predstavlja valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva (ugovor je sadržavao tabularnu izjavu), da je isplatila kupoprodajnu cijenu (vidi tačku 10. ove odluke) te da se u posjedu spornog stana nalazi od februara 2007. godine. Apelantica je tokom izvršnog postupka uspjela ishoditi upis prava vlasništva na spornom stanu u zemljišnim knjigama (vidi tačku 11. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju može govoriti o apelanticinoj imovini koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, nesporno je da je osporenim odlukama došlo do miješanja u to njeno zaštićeno pravo. Ustavni sud će dalje ispitati da li je miješanje bilo opravdano u svjetlu primjenljivih načela: a) načela zakonitosti, b) načela legitimnog cilja u javnom interesu i c) načela „pravične ravnoteže“.

48. Prilikom ocjene zakonitosti miješanja u imovinu Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uvjetima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo kontroliranja korištenja imovine izvršavanjem „zakona“. Osim toga, vladavina prava kao jedno od osnovnih načela demokratskog društva dio je svih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Lekić protiv Slovenije (VV), presuda od 11. decembra 2018. godine, predstavka broj 36480/07, tačka 94). Načelo zakonitosti također podrazumijeva da su primjenjive odredbe domaćeg prava dovoljno dostupne, precizne i predvidive u svojoj primjeni (idem, tačka 95). Tek kada je zahtjev zakonitosti ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.

49. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava odluke redovnih sudova koje su donesene u izvršnom postupku protiv prodavca kao dužnika. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je tražilac izvršenja 2007. godine pokrenuo izvršni postupak protiv prodavca (izvršenika u tom postupku) radi naplate potraživanja na prodavčevim novčanim sredstvima. Prodavac nije postupio po rješenju o izvršenju, niti je u tom periodu ispunio svoju obavezu. Stoga je tražilac izvršenja u junu 2013. i decembru 2015. godine kao predmet i sredstvo izvršenja prvo označio zemljište, a potom izgrađeni stambeno-poslovni objekat prodavca. Zabilježbe izvršenja su se evidentirale u zemljišnim knjigama prije etažiranja stambeno-poslovnog objekta, koje je uslijedilo u aprilu 2016. godine. Također, valja istaći da apelantica do tada nije upisala vlasništvo niti predbilježbu stjecanja prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Dalje, ZSP, koji je članom 54. stav (1) omogućavao upis predbilježbe stjecanja prava vlasništva na stanu koji je u izgradnji, stupio je na pravnu snagu tek 2013. godine. U vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora navedena odredba nije bila na pravnoj snazi, te je notar stoga apelanticu osnovano podučio da u momentu sklapanja ugovora nije postojao zakonski osnov „za upis predbilježbe postojanja ugovora o kupoprodaji u zemljišnim knjigama“. Okolnost da je apelantica nakon stupanja na snagu ZSP-a stekla mogućnost da zahtijeva predbilježbu postojanja ugovora kako bi se zaštitila, a što nije učinila, apelantici se ne može staviti na teret, posebno iz razloga što ju je pri zaključenju ugovora notar poučio da takva mogućnost ne postoji. Važno je napomenuti da je prodavac nakon etažiranja stambeno-poslovnog objekta na osnovu rješenja o etažiranju od 7. aprila 2016. godine upisan kao vlasnik svih etažnih jedinica (ukupno 102 etažne jedinice) koje se nalaze u stambeno-poslovnom objektu. Iz priloženog zk. uloška vidljivo je da je zabilježba izvršenja sa zemljišta odnosno stambeno-poslovnog objekta kao cjeline nakon etažiranja prenesena i na sporni stan sa danom 17. juni 2013. godine i 17. decembar 2015. godine (vidi tačku 14. ove odluke). Odredba člana 72. stav (3) ZIP-a omogućava provođenje izvršenja na nekretninama i u slučaju promjene vlasništva u toku izvršnog postupka, a nakon upisa zabilježbe. Prema odredbama ZIP-a, izvršenje se veže za nekretninu, a ne za njenog vlasnika. Ustavni sud smatra da posljedice koje odredba člana 72. stav (3) ZIP-a ima s aspekta saglasnosti sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju predstavljaju materijalna razmatranja koja treba uzeti u obzir pri odlučivanju o tome da li su javne vlasti u primjeni propisanih mjera ili u nečinjenju postigle pravičnu ravnotežu između različitih interesa (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1191/08 od 25. marta 2011. godine, tač. 32−33. s daljnjim referencama, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 65/11, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud prihvata da je miješanje u apelanticinu imovinu bilo zakonito i u javnom interesu koji se ogleda u namirenju potraživanja tražioca izvršenja.

50. Ustavni sud u nastavku treba da ispita da li je šteta koju apelantica trpi zbog prodaje spornog stana u izvršnom postupku radi namirenja tuđeg (prodavčevog) duga prema tražiocu izvršenja bila opravdana u svjetlu relevantnih načela. Procjena proporcionalnosti zahtijeva sveukupno ispitivanje različitih interesa o kojima je riječ, imajući u vidu da je Konvencija namijenjena zaštiti prava koja su „praktična i učinkovita“. Nadalje, u svakom slučaju koji uključuje navodno kršenje člana 1. Protokola broj 1, sud mora utvrditi da li je zbog djelovanja ili nedjelovanja države dotično lice moralo snositi nerazmjeran teret. Ta procjena također uključuje i prirodu miješanja, ponašanje podnosioca zahtjeva i ponašanje državnih vlasti (vidi Evropski sud, Ramaj protiv Albanije, presuda od 10. decembra 2024. godine, predstavka broj 17758/06, tačka 107. s daljnjim referencama). To dalje znači da čak i ako je do miješanja došlo u skladu s uvjetima predviđenim zakonom i u javnom interesu, mora postojati i razuman odnos razmjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti bilo kojim mjerama koje država primjenjuje, uključujući i mjere predviđene da kontroliraju upotrebu imovine pojedinca. Taj je zahtjev izražen pojmom „pravična ravnoteža“, koja mora biti uspostavljena između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva zaštite osnovnih prava pojedinca (vidi Evropski sud, Stołkowski protiv Poljske, presuda od 21. decembra 2021. godine, predstavka broj 58795/15, tačka 61).

51. Ustavni sud podsjeća da je članom 53. stav (1) ZSP-a propisano da se pravo vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog posla stječe uknjižbom. Jedno od osnovnih načela zemljišnoknjižnog prava jeste načelo upisa, koje je sadržano u članu 5. stav (1) Zakona o zemljišnim knjigama, prema kojem se vlasništvo i druga prava na nekretninama stječu upisom u zemljišne knjige. Načelo povjerenja u zemljišne knjige sadržano je u odredbama člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama i ono znači da je sadržaj zemljišnih knjiga tačan (istinit) i potpun. Stoga, ako neko lice zaključi pravni posao pouzdajući se u sadržaj zemljišne knjige, a pri tome je savjesno (postupa u dobroj vjeri) pribavit će pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo i u slučaju ako je zemljišna knjiga nepotpuna ili netačno izražava pravo stanje. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovaj predmet važno sagledati i kroz prizmu savjesnosti i poštenja ugovornih strana, ali i svih aktera izvršnog postupka.

52. Ustavni sud zapaža da je ovdje riječ o kupovini stana u izgradnji koji u momentu zaključenja ugovora nije ni postojao niti je bio uknjižen u zemljišnim knjigama. Također, Ustavni sud konstatira da u vrijeme sklapanja spornog ugovora nije postojao zakonski osnov koji bi apelantici omogućio da zahtijeva upis „predbilježbe postojanja ugovora o kupoprodaji stana u izgradnji, čime bi se zaštitila od stjecanja prava na predmetnoj nekretnini od strane trećih savjesnih lica“. Upravo je iz tog razloga notar prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora upozorio apelanticu na rizik od moguće duple prodaje spornog stana. Iz ugovora nije vidljivo da je apelantica upozorena na rizik da može doći i do izvršenja na zemljištu i stambeno-poslovnom objektu prije etažiranja zbog eventualnog prodavčevog duga prema trećim licima. Uprkos tome, Ustavni sud smatra da je apelantica sklapanjem takvog ugovora svjesno preuzela rizik od mogućih posljedica. Međutim, u konkretnom slučaju postavlja se pitanje da li apelantica treba snositi štetne posljedice prouzrokovane prodavčevim svjesnim djelovanjem. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da prodavac svoj dug prema tražiocu izvršenja nije izmirio isplatom novčanih sredstava, kako je tražilac izvršenja prvobitno predložio, već je dozvolio da se tražilac izvršenja namiri prodajom apelanticinog stana. Ustavni sud zapaža da je prodavac znao da je izvršenje predloženo na stanu koji je apelantica kupila kao savjestan kupac, da je otplatila kupoprodajnu cijenu i da je u posjedu stana od februara 2007. godine. Takve okolnosti, koje su prodavcu objektivno bile poznate, nalagale su mu da, u smislu člana 71. stav (1) ZIP-a, predloži promjenu predmeta izvršenja (vidi Relevantni propisi), što on očigledno nije učinio. Dalje, Ustavni sud zapaža da su se ugovorne strane osnovnim ugovorom obavezale da će zaključiti aneks ugovora nakon etažiranja stambeno-poslovnog objekta, što je prodavac gotovo pet godina odbijao, što jasno ukazuje da je njegovo ponašanje bilo suprotno ugovoru i osnovnim načelima obligacionog prava.

53. Dalje, prodavac je kao investitor sagradio stambeno-poslovni objekat za tržište jer je pretežan dio, ako ne i sve stambeno-poslovne jedinice i garaže, prodao u toku izgradnje. Iz apelacionih navoda proizlazi da je supruga tražioca izvršenja, advokat iz Sarajeva, zastupala prodavca u upravnom postupku u vezi sa spornom nekretninom, te da je stoga imala saznanja o imovinskopravnim odnosima na predmetnoj nekretnini, te da se postavlja pitanje savjesnosti tražioca izvršenja. Apelantica navodi da su prodavac, tražilac izvršenja, kao i kupac stana znali da je ona vlasnik stana i da kao samohrana majka živi u stanu od 2007. godine. Ustavni sud podsjeća da je članom 55. stav (1) ZSP-a propisano da se „smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa ko je u dobroj vjeri postupio s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa u pogledu toga sticanja zaštitu prema odredbama zakona“. U relevantnim okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da je apelantica ozbiljno dovela u pitanje savjesnost tražioca izvršenja i kupaca. Štaviše, apelantica je nadležnom tužilaštvu podnijela krivičnu prijavu (vidi tačku 28. ove odluke) protiv svih aktera upravo pozivajući se na te navode. Redovni sudovi su propustili da predmet sagledaju kroz prizmu savjesnosti i poštenja ugovornih strana, ali i drugih učesnika u postupku, što je bilo važno, tako da je u vezi s tim izostalo obrazloženje.

54. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka propustili sagledati sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, pri čemu su zanemarili činjenicu da apelantica nije ni dužnik u izvršnom postupku, već da je prodavac dužnik, čije je nesavjesno postupanje prouzrokovalo rizik. Osim toga, redovni sudovi su propustili da okolnosti u kojima se apelantica nalazi razmotre u svjetlu njenih ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije i njenih protokola jer takva obaveza proizlazi direktno iz Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima, dok prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine svi sudovi i drugi organi vlasti imaju obavezu „da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1522/15 od 17. januara 2018. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba).

55. Imajući u vidu prethodnu analizu, te podržavajući praksu u predmetima koji su pokretali slična pitanja, Ustavni sud smatra da miješanje u imovinu, iako je bilo zakonito i u javnom interesu, nije bilo proporcionalno legitimnom cilju, te je stoga došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.b)Ostali navodi

56. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati prigovore u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na nediskriminaciju.

VII.Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje bilo zakonito i u javnom interesu, ali neproporcionalno cilju kojem se težilo jer je na apelanticu stavljen prekomjeran teret budući da je zbog prodavčevog duga prema tražiocu izvršenja suočena s gubitkom spornog stana, koji predstavlja njenu imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman