Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2372/21 (Ž. Ž.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Legitimno očekivanje
  • Šta se smatra imovinom
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2372/21

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2372/21, rješavajući apelaciju Željka Žarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Željka Žarića.

Utvrđuje se kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 070365 21 Gž od 12. aprila 2021. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željko Žarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ljupko Marjanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 2. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 070365 21 Gž od 12. aprila 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i JP „Autoputevi Republike Srpske“ (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Primljene odgovore Ustavni sud je dostavio 20. februara 2023. godine apelantu na izjašnjenje. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je 28. aprila 2018. godine na auto-putu Banjaluka – Gradiška imao saobraćajnu nezgodu u kojoj je udario psa, zbog čega je vozilo znatno oštećeno. Apelant se obratio tuženom sa zahtjevom za vansudsku nagodbu oko naknade štete na njegovom vozilu s obzirom na to da je tuženi preduzeće koje se bavi održavanjem puteva i odgovorno je za njihovo održavanje u ispravnom stanju. Nakon što je tuženi odbio da zaključi vansudsku nagodbu tvrdeći da ne može odgovarati za takvu vrstu nezgode, apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud).

6. Osnovni sud je Presudom broj 72 0 P 070365 18 P od 31. avgusta 2020. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da mu naknadi štetu u novčanom iznosu. Osnovni sud je utvrdio da je tokom uviđaja, koji je obavila policija, utvrđeno da na auto-putu u vrijeme nezgode nije bilo oštećenja. Međutim, vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da je policija prilikom uviđaja uočila da je zaštitna žičana ograda kojom se sprečava ulazak životinja na auto-put oštećena jer ima otvor dimenzija 50x32 cm. Navedeno je da na toj dionici auto-puta ne postoji nikakav saobraćajni znak koji bi vozače upozoravao na mogućnost izlijetanja životinja te da je apelant vozilom upravljao u skladu s propisima. Osnovni sud je istakao da je odredbama čl. 31. i 35. Zakona o javnim putevima (u daljnjem tekstu: Zakon) jasno propisano koje obaveze u vezi s redovnim i vanrednim održavanjem javnih puteva ima upravljač (tuženi). Zakonom je propisano i za koju štetu koja nastane na putevima odgovara tuženi. Osnovni sud je istakao da pas predstavlja opasnu stvar jer se njegovo kretanje ne može unaprijed predvidjeti te da se zaštitna ograda i postavlja iz tih razloga. Navedeno je da je odredbama čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da za štetu nastalu u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnosti odgovara imalac, tj. onaj ko obavlja opasnu djelatnost, osim ako dokaže da te stvari, odnosno djelatnosti nisu bile uzrok nastanku štete. Istaknuto je da tuženi nije dokazao da opasna stvar – pas nije uzrok štete koja je nastala na apelantovom vozilu, a utvrđeno je i oštećenje na zaštitnoj ogradi pa je tuženi obavezan da apelantu naknadi nastalu štetu u skladu sa čl. 173. i 184. ZOO-a.

7. Okružni sud je Presudom broj 72 0 P 070365 21 Gž od 12. aprila 2021. godine usvojio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da prema odredbama člana 31. Zakona tuženi ima obavezu da održava javne puteve, što podrazumijeva radove redovnog i vanrednog održavanja puteva i objekata. Odredbama člana 35. tog zakona je, kako je obrazloženo, propisano da tuženi odgovara za štetu koja nastane usljed neodržavanja puteva. U vezi s tim je navedeno da u postupku nije utvrđeno da je bilo oštećenja na putu. Takođe je navedeno da pas, sam za sebe, može predstavljati povećanu opasnost prouzrokovanja štete zbog ponašanja koje je samo djelimično predvidivo. Takvo ponašanje ne isključuje mogućnost da pas i pored zaštitne ograde istrči na put. Okružni sud je istakao da to, međutim, ne znači da je tuženi dužan da uklanja svaku životinju koja izleti na put. Navedeno je da obavezu uklanjanja tuženi ima samo u slučaju ako se radi o većem broju životinja, kako je to propisano članom 40. stav 1. tačka đ) Zakona. Osim toga, navedeno je i da u pojedinim slučajevima, kakav je konkretan, za štetu odgovara vlasnik psa, ukoliko ga ima (član 174. stav 1. ZOO-a). Obrazloženo je da vještak nije u svom nalazu konstatovao postojanje oštećenja na ogradi, već je naveo da je to oštećenje primijetila policija prilikom uviđaja. Okružni sud je istakao i da je nesporno da nezgoda nije nastupila zbog propusta tuženog u održavanju auto-puta, već zbog slučaja koji se desio učesniku u saobraćaju jer se izlijetanje psa može okvalifikovati jedino kao slučaj.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava. Apelant navodi da je sasvim pogrešan zaključak Okružnog suda da vještak u svom nalazu nije potvrdio da je zaštitna ograda bila oštećena jer to jasno proizlazi iz svih dokaza provedenih pred prvostepenim sudom. Navodi da je prvostepeni sud jasno utvrdio odgovornost tuženog za konkretnu nezgodu jer tuženi nije adekvatno održavao žičanu ogradu. Apelant navodi da je takvim postupanjem Okružni sud proizvoljno primijenio odredbe ZOO-a, a nije imao u vidu ni odredbe čl. 31. i 35. Zakona kojima je jasno ustanovljena odgovornost tuženog u slučaju neodržavanja auto-puteva i javnih puteva.

b) Odgovori na apelaciju

9. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva.

10. Tuženi je naveo da apelant nije dao nikakve argumente iz kojih bi proizlazilo da je došlo do kršenja prava na koja se poziva.

V.Relevantni propisi

11. U Zakonu o javnim putevima („Službeni glasnik RS“ br. 89/13 i 83/19) relevantne odredbe glase:

Član 2. stav 1) tačka (lj) (1) Pojedini pojmovi upotrijebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:lj) oprema puta obuhvata uređaje za zaštitu puta od djelovanja vjetra, nanosa snijega i zemljišta, putokazni stubovi, kilometarski stubovi, odbojne i zaštitne ograde, putni telekomunikacioni uređaji i oprema, javna rasvjeta u funkciji saobraćaja, detektori i brojači saobraćaja, uređaji i oprema u tunelima, ograde, uređaji i oprema za zaštitu od buke i drugih štetnih uticaja saobraćaja na životnu sredinu, elektronske vage, uređaji za nadzor i sigurno odvijanje saobraćaja (svjetlosni uređaji, video-nadzor, oprema na parkiralištima, meteorološke stanice, uređaji za evidentiranje i kontrolu saobraćaja i drugo),

Član 6. stav 1) tačka (z) (1) Javni put, u smislu ovog zakona, obuhvata:

z) opremu puta

Član 16. stav 3. (3) Upravljanje i povjeravanje poslova građenja, rekonstrukcije, rehabilitacije, održavanja i zaštite auto-puteva i brzih puteva vrši Javno preduzeće „Autoputevi Republike Srpske“ društvo sa ograničenom odgovornošću Banja Luka (u daljem tekstu: JP „Autoputevi Republike Srpske“

Član 18. stav 1. tačka d)

Djelatnosti JP „Autoputevi Republike Srpske“ su:

d) održavanje auto-puteva, brzih puteva i putnih objekata,

Član 31. stav 1. (1) Poslovi održavanja javnih puteva u smislu ovog zakona podrazumijevaju radove redovnog i vanrednog održavanja puteva i objekata.

Član 35. stav 2.

2) Upravljač puta odgovara za štetu koja nastane korisnicima puteva koji poštuju saobraćajne propise, saobraćajnu signalizaciju, vremenske uslove, stanje puta i okoline ako je šteta nastala zbog propuštanja blagovremenog izvršenja pojedinih potrebnih radova i preduzimanja odgovarajućih mjera na održavanju javnih puteva, propisanih članom 31. ovog zakona.

Član 40. stav 1. tačka đ)

Zaštitom javnih puteva u smislu ovog zakona smatra se:

đ) zaštita od nekontrolisanog izlaska na put većeg broja ljudi, djece, stoke i divljači.

12. Zakon o bezbjednosti saobraćaja („Službeni glasnik RS“ br. 63/11, 111/21)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2. stav 1. (1) Republički organi uprave i institucije nadležne i odgovorne za stanje bezbjednosti saobraćaja su Ministarstvo saobraćaja i veza (u daljem tekstu: Ministarstvo), Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljem tekstu: MUP), Ministarstvo prosvjete i kulture, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite, Agencija za bezbjednost saobraćaja Republike Srpske (u daljem tekstu: Agencija), Zavod za obrazovanje odraslih (u daljem tekstu: Zavod), Republička uprava za inspekcijske poslove, Automoto savez Republike Srpske, javna preduzeća kojima je povjereno upravljanje putnom mrežom, te organi jedinica lokalne samouprave.

Član 25. stav 2. (2) Javna preduzeća i drugi subjekti kojima je povjereno održavanje javnih puteva odgovorni su za obezbjeđenje uslova za nesmetano i bezbjedno odvijanje saobraćaja.

13. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1. (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 174.

Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne delatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

Član 184.

Preduzeća i druga pravna lica koja vrše komunalnu ili drugu sličnu delatnost od opšteg interesa odgovaraju za štetu ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovno vrše svoju uslugu.

VI.Dopustivost i meritum

14. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

15. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

16. Zbog specifičnosti predmeta Ustavni sud će prvo ispitati apelantove navode o kršenju prava na imovinu.a)Pravo na imovinu

17. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

18. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

19. Apelant ističe da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu jer je Okružni sud odbio njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog oštećenja automobila koje se desilo na auto-putu koji je tuženi dužan da održava.

20. Prema tome, prvo pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu jeste da li apelant ima „imovinu“ koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, koncept „imovine“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam svojine ili posjedovanja fizičkih stvari. U tom pogledu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i sopstvenu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, predstavka broj 39050/97, stav 27). U tom pogledu Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ po svojoj prirodi mora biti konkretnije od puke nade i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Béláné Nagy protiv Mađarske, presuda od 13. decembra 2016. godine, predstavka broj 53080/13, tačka 75, i Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-

2361/06 od 10. januara 2008. godine i AP-1846/06 od 12. juna 2008. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je članom 184. ZOO-a propisano da preduzeća i druga pravna lica koja vrše komunalnu ili drugu sličnu djelatnost od opšteg interesa odgovaraju za štetu ako bez opravdanog razloga obustave ili neredovno vrše svoju uslugu. Takođe, članom 35. stav 2. Zakona propisano je da upravljač puta odgovara za štetu koja nastane korisnicima puteva koji poštuju saobraćajne propise, saobraćajnu signalizaciju, vremenske uslove, stanje puta i okoline ako je šteta nastala zbog propuštanja blagovremenog izvršenja pojedinih potrebnih radova i preduzimanja odgovarajućih mjera na održavanju javnih puteva, propisanih članom 31. ovog zakona. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant imao legitimno očekivanje da će mu tuženi, koji je članom 18. stav 1. tačka d) Zakona obavezan za održavanje auto-puta i otklanjanje svih nepravilnosti na njemu, naknaditi štetu koja je nastala na njegovom automobilu. Dakle, apelant je imao legitimno očekivanje da će realizovati to svoje potraživanje, što uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

22. Imajući u vidu da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen presudom Okružnog suda kojom je preinačena prvostepena presuda, nesporno je da je tom presudom došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu. Dalje, s obzirom na to da je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, Ustavni sud ukazuje da se mora odgovoriti na pitanja zakonitosti miješanja, postojanja javnog interesa za miješanje i proporcionalnosti između tog interesa i apelantovog prava na imovinu.

23. Prilikom ocjene zakonitosti miješanja u imovinu, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude „zakonito“. Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo „pod uslovima predviđenim zakonom“, a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo kontrolisanja korišćenja imovine izvršavanjem „zakona“. Osim toga, vladavina prava, jedno od osnovnih principa demokratskog društva, dio je svih članova Konvencije (vidi Evropski sud, Lekić protiv Slovenije (VV), presuda od 11. decembra 2018. godine, predstavka broj 36480/07, tačka 94). Princip zakonitosti takođe podrazumijeva da su primjenjive odredbe domaćeg prava dovoljno dostupne, precizne i predvidive u svojoj primjeni (ibid, tačka 95). Tek kada je zahtjev zakonitosti ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.

24. U odnosu na pitanje da li je miješanje zakonito, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoju odluku zasnovao na odredbama čl. 173, 174. i 184. ZOO-a i člana 40. stav 1. tačka đ) Zakona. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su navedenim odredbama ZOO-a propisani uslovi za naknadu štete nastale upotrebom opasne stvari i za naknadu štete koju su dužna da isplate komunalna preduzeća koja, između ostalog, neredovno vrše svoju djelatnost. Odredbom člana 40. stav 1. tačka d) Zakona propisana je jedna od situacija koja obavezuje tuženog da obezbijedi zaštitu javnog puta. Primjenjujući navedene zakonske odredbe na činjenice ovog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud zaključio da ne postoji odgovornost tuženog za štetu koja je nastala apelantu. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da je odredbama čl. 2. i 25. stav 2. ZOBS-a jasno propisano da je tuženi, između ostalih, odgovoran za stanje bezbjednosti saobraćaja, kao i za obezbjeđenje uslova za nesmetano i bezbjedno odvijanje saobraćaja. Takođe, kao što je već rečeno, članom 35. stav 2. Zakona eksplicitno je propisana odgovornost upravljača puta za štetu koja nastane korisnicima puteva ako je šteta nastala zbog propuštanja blagovremenog izvršavanja pojedinih potrebnih radova i preduzimanja odgovarajućih mjera na održavanju javnih puteva. Imajući u vidu navedeno, te da je članom 16. stav 3. Zakona propisano da upravljanje i povjeravanje poslova građenja, rekonstrukcije, rehabilitacije, održavanja i zaštite auto-puteva i brzih puteva vrši tuženi, nesporno proizlazi da je, u smislu navedenog člana 35. stav 2. Zakona, tuženi upravljač auto-puteva i kao takav odgovoran za štetu koja zbog njegovog propusta nastane korisnicima puteva koji poštuju saobraćajne propise. Dakle, iz sadržaja navedenih odredbi proizlazi da je zakonom propisana objektivna odgovornost za štetu koja je uzrokovana neodržavanjem i neobezbjeđivanjem bezbjednosti saobraćaja na dionicama kojima upravljaju. Prema tome, iz sadržaja navedenih odredbi proizlazi da u takvim okolnostima nije nužno dokazivati krivnju, nego samo postojanje propusta i uzročnu vezu između tog propusta i štete.

25. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje, npr. u predmetima br. AP-1594/20 i AP-916/21 (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1594/20 od 12. januara 2022. godine i AP-916/21 od 1. i 2. decembra 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U navedenim predmetima Ustavni sud je odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane apelacije podnesene protiv presuda redovnih sudova kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata u tim predmetima kojim su tražili da im isti tuženi naknadi materijalnu štetu nastalu na motornim vozilima usljed istrčavanja pasa pred vozila na auto-putu. U tim predmetima Ustavni sud nije našao proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da tuženi nije odgovoran za štetu koja je nastala uslijed udara vozila apelanata u psa na auto-putu, jer je tuženi preduzeo sve mjere zaštite propisane Zakonom.

26. Osim toga, Ustavni sud, mutatis mutandis, ukazuje i na praksu u predmetu broj AP-

2115/21 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2115/21 od 29. maja 2025. godine, tačka 8, dostupna na www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu apelaciju Lovačkog društva „Srna-Grmeč“ Ključ, koje je presudama redovnih sudova obavezano da naknadi štetu vlasniku motornog vozila koje je oštećeno u sudaru prouzrokovanom izlijetanjem divlje životinje na put. U navedenom predmetu Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u utvrđenju redovnih sudova da je lovačko društvo bilo obavezno da preduzme sve mjere kako ne bi došlo do izlijetanja životinja na put koji se nalazi u okviru lovišta kojim to društvo upravlja. Zaključeno je da stoga nema proizvoljnosti ni u zaključku redovnih sudova da je lovačko društvo odgovorno po principu objektivne odgovornosti iz člana 174. ZOO-a kao imalac opasne stvari s obzirom na to da se divlja životinja smatra opasnom stvari. Ustavni sud je u toj odluci zaključio i da je Kantonalni sud razmotrio i pitanje odgovornosti za štetu u skladu s odredbama člana 20. Zakona o cestama FBiH i da je jasno obrazložio da lovačko društvo nije dokazalo da je šteta nastala zbog nedostataka na cesti, u kojem slučaju bi se radilo o odgovornosti upravljača ceste a ne lovačkog društva.

27. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da se u ovom predmetu činjenično i pravno stanje razlikuje od onoga koje je bilo predmet razmatranja u odlukama br. AP-1594/20 i AP-916/21. Naime, u navedenim predmetima je bilo utvrđeno da je upravljač puta preduzeo sve propisane mjere zaštite, zbog čega redovni sudovi nisu našli osnov za odgovornost tuženog. Nasuprot tome, u ovom predmetu redovni sudovi su nesporno utvrdili da je zaštitna ograda na dionici auto-puta na kojoj se dogodila saobraćajna nezgoda bila oštećena i da vozači nisu bili upozoreni na postojanje oštećenja niti na moguće opasnosti usljed toga, zbog čega je došlo do prodora životinje na auto-put i nastanka štete. U takvim okolnostima odluka Okružnog suda kojom je utvrđeno da ne postoji odgovornost tuženog zasnovana je na proizvoljnoj primjeni relevantnog prava. Naime, Okružni sud je svoje odlučenje zasnovao na odredbama čl. 173. i 174. ZOO-a smatrajući da se radi o šteti nastaloj upotrebom opasne stvari, te da nije dokazano da je do štete došlo zbog propusta tuženog. Takvo obrazloženje, međutim, zanemaruje posebne okolnosti ovog predmeta da mreža na ogradi nije bila popravljena, te zakonske odredbe koje precizno uređuju odgovornost upravljača javnog puta. U tom pogledu, Ustavni sud ponavlja da je članom 35. stav 2. Zakona propisano da upravljač puta odgovara za štetu koja nastane korisnicima puteva ako je šteta uzrokovana propuštanjem blagovremenog izvršenja potrebnih radova ili preduzimanja mjera održavanja i zaštite javnih puteva. Uz to, članom 16. stav 3. Zakona jasno je propisano da poslove građenja, rekonstrukcije, rehabilitacije, održavanja i zaštite auto-puteva i brzih puteva obavlja upravo tuženi.

28. Ustavni sud zapaža da je tuženi, u skladu s tim odredbama, bio obavezan da preduzme sve mjere na održavanju auto-puta koje uključuju i mjere obezbjeđenja od ulaska na auto-put, između ostalog i životinja, što je tuženi propustio da učini. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da se auto-put obično smatra objektom zatvorenog tipa sa fizičkim ogradama, kontrolisanim ulascima i izlascima, gdje nema slučajnog pristupa pješaka ili životinja. Upravo zbog toga je jasno zbog čega je propisana dužnost upravljača da preduzima mjere održavanja i zaštite javnih puteva. Pri tome, kada je riječ o zaključku Okružnog suda da je ulazak životinje na auto-put bio moguć i na druge načine, Ustavni sud naglašava se to ne može smatrati pravno relevantnim razlogom za isključenje odgovornosti upravljača ukoliko je propustio da blagovremeno izvrši sanaciju oštećene zaštitne ograde. Imajući to u vidu, Ustavni sud konstatuje da Okružni sud prilikom donošenja osporene presude nije uzeo u obzir niti jednu od navedenih odredbi Zakona i ZOBS-a iz kojih proizlazi obaveza tuženog da održava i obezbjeđuje nesmetan saobraćaj na auto-putu niti ih je doveo u kontekst s utvrđenim činjenicama predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da je u takvim okolnostima zanemarivanje tih izričitih obaveza tuženog dovelo do proizvoljne primjene prava i zaključka o nepostojanju odgovornosti tuženog, zbog čega se ne može zaključiti da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Ostali navodi

30. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to da apelant navode o kršenju tog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na imovinu za koje je Ustavni sud utvrdio da je prekršeno, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode o kršenju prava na pravično suđenje.

VII.Zaključak

31. Postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo „u skladu sa zakonom“ jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe koje propisuju odgovornost tuženog za upravljanje, održavanje i zaštitu auto-puta i time pogrešno isključili njegovu odgovornost za nastalu štetu.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2372/21 (Ž. Ž.) | Sudska praksa | Aktio