Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-600/24 (H.B.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o dopuni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-600/24
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-600/24, rješavajući apelacije H. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije koje je podnio H. B. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 014058 22 Kž od 8. novembra 2023. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio H. B. protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 014058 24 K Ž2 od 25. oktobra 2024. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 014058 24 Kvl od 5. aprila 2024. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. H. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Ademović, Nožica i partneri“ d.o.o. – Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. februara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 014058 22 Kž od 8. novembra 2023. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 014058 20 K od 13. juna 2022. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-600/24. Apelant je 9. juna 2025. godine podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojim bi se privremeno obustavilo izvršenje osporene presude Vrhovnog suda do donošenja odluke Ustavnog suda.
2. Apelant je posredstvom Huseina Huzejrovića i Ferida Mujagića, advokata iz Bihaća, 22. februara 2024. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv osporenih presuda. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-780/24.
3. Apelant je posredstvom Alena Nakića i Džeme Hadžiomeragića, advokata iz Sarajeva, 31. decembra 2024. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 01 0 K 014058 24 Kž 2 od 25. oktobra 2024. godine i Rješenja Kantonalnog suda broj 01 0 K 014058 24 Kvl od 5. aprila 2024. godine. Apelacija je evidentirana pod brojem AP-5385/24.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
4. S obzirom na to da se apelacije br. AP-600/24, AP-780/24 i AP-5385/24 odnose na isti postupak koji se vodio pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio spojiti predmete i donijeti jednu odluku pod brojem AP-600/24.
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelacije. Pozvani su dostavili tražene odgovore pa ih je Ustavni sud 18. augusta 2025. godine proslijedio apelantovim punomoćnicima radi eventualnog izjašnjena. Međutim, samo je punomoćnik iz predmeta broj AP-600/24 dostavio izjašnjenje na odgovore.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Ustavni sud zapaža da iz dokumenata koje je apelant dostavio uz apelaciju broj AP-600/24, kao i iz sadržaja apelacija proizlaze sljedeće činjenice.
8. Apelant je 22. februara 2005. godine na tipskom obrascu Hypo Alpe-Adria-Leasinga d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: Hypo Leasing) podnio zahtjev za finansiranje kupovine Hotela „Union“ u Cazinu, čija je cijena iznosila 1.024.000,00 KM (u daljnjem tekstu: zahtjev za lizing). U zahtjevu su, između ostalog, navedeni i sljedeći podaci: da je direktor H.R.M. Špedicija d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: Špedicija); da živi u vlastitoj kući od 600 m²; „imovinske vrijednosti: 14.000.000,00 KM, nekretnine – 10%, vozila – 5%, ostalo – dionice.“ Dalje je navedeno da je apelant vlasnik Špedicije i većinski vlasnik 67% „Dubrava“ d.d. i „Union inžinjering“ d.d. Bihać. Sastavni dio obrasca zahtjeva je i dio označen kao potvrda te konstatacija da je popunjava poslodavac – Špedicija. U potvrdi je navedeno da je apelant u posljednja tri mjeseca imao prosječnu neto plaću od 5.400,00 eura, odnosno da je u prethodnom mjesecu imao plaću u iznosu od 10.561,48 KM, te da će poslodavac, po pismenom pozivu, zaplijeniti dio plaće i uplatiti Hypo Leasingu.
9. Hypo Leasing kao davalac lizinga i apelant kao korisnik lizinga te Špedicija kao sudužnik zaključili su 30. marta 2005. godine ugovor o lizingu nekretnine (u daljnjem tekstu: ugovor o lizingu). Predmet finansiranja bio je Hotel „Union“ u iznosu od 471.206,67 eura (u protivvrijednosti u KM), čija je tržišna vrijednost određena na 523.562,89 eura. Članom 6. određeno je da će apelant platiti i kaparu – jamčevinu u iznosu od 52.356,29 eura preračunato u KM. Članom 7. ugovora je određeno da će apelant isplatiti naknadu za lizing u 120 jednakih mjesečnih rata u iznosu od 6.585,52 eura (u protivvrijednosti u KM). Članom 27. ugovora apelant je obavezan da radi osiguranja plaćanja preda Hypo Leasingu po tri mjenice od njega, sudužnika i jamca, te hipoteke na Hotel „Union“ i na poslovnoj zgradi – carinskom terminalu, uz detaljno opisane podatke iz javnih registara.
10. Ugovor o lizingu je zbog neplaćanja raskinut 16. januara 2007. godine. Hypo Leasing je 20. augusta 2007. godine Općinskom sudu u Cazinu podnio prijedlog za izvršenje na nekretnini – Hotelu „Union“ radi namirenja potraživanja u iznosu od 1.106.689,08 KM. Apelant je 14. aprila 2008. godine prodao Hotel „Union“, nakon čega je Hypo Leasingu isplatio preostali dug.
11. Kantonalno tužilaštvo je 2. decembra 2019. godine podiglo optužnicu protiv apelanta (i drugih), stavljajući mu na teret da je u periodu od 2005. do 2009. godine, na način opisan u pet tačaka, počinio šest krivičnih djela, među kojima su tačkom I opisane radnje vezane za zahtjev za lizing. Apelant je optužen da je tim radnjama počinio krivično djelo obmane pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti iz člana 268. stav (3) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).
Osporene odluke: AP-600/24 i AP-780/24
12. Kantonalni sud je u vijeću sastavljenom od sudija Fikreta Hodžića kao predsjednika vijeća, sudija Bahre Ćoralić i Edite Rekić-Midžić kao članova vijeća, te zapisničarom Fatimom Husarević donio Presudu broj 01 0 K 014058 20 K od 13. juna 2022. godine. Apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u tački I izreke presude počinio krivično djelo obmane pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti, te je osuđen na kaznu zatvora od tri godine. Apelant je oslobođen optužbe da je na način opisan pod tač. II, IV i V izreke presude sam i s drugim saoptuženim počinio krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, krivotvorenja službene isprave i oštećenja povjerioca. U odnosu na apelanta odbijena je optužba da je, na način opisan pod tačkom III izreke presude, počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja.
13. Apelant je proglašen krivim da je „22. februara 2005. godine u Bihaću, s ciljem da pribavi novčana sredstva kojima bi finansirao kupovinu hotela 'Union' u Cazinu, [Hypo Leasingu] kao pravnom licu, odnosno lizing kući kod koje je htio ishoditi navedenu pogodnost, dostavio zahtjev u kojem je, između ostalih podataka, naveo da prosječna mjesečna neto plaća ostvarena u posljednja tri mjeseca kao podnosioca zahtjeva i osobe koja je zahtijevala odobrenje finansijskih sredstava iznosi 5.400 eura, odnosno da je u januaru 2005. god ostvario plaću u iznosu od 10.561,48 KM, a koji podatak nije bio tačan, kojih radnji i posljedica tih radnji je bio svjestan, te ih je htio, uslijed kojih radnji su mu odobrena novčana sredstva u iznosu od 1.024.000,00 KM. Dakle, s ciljem da za sebe pribavi pogodnost u vidu novčanih sredstava, davaocu lizinga dao neistinite podatke o imovinskom stanju, a pribavljena pogodnost prelazi 50.000 KM, čime je počinio krivično djelo obmane pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti […].“
14. Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je apelant podnio zahtjev za lizing te da su „odobrena novčana sredstva u iznosu od 1.024.000,00 KM.“ Sud je naveo da je sporno bilo da li je apelant u zahtjevu za lizing dostavio potvrdu o iznosima neto plaće, kako to tvrdi Tužilaštvo, ili se taj iznos odnosio na ukupna mjesečna primanja koja je apelant imao po raznim osnovima, kako to tvrde apelant i njegov branilac. Na osnovu uvida u zahtjev za lizing i priložene potvrde Špedicije, sud je utvrdio da se iznosi odnose na apelantovu plaću. Dalje je sud naveo da je dokazima izvedenim na prijedlog Tužilaštva utvrdio da ti podaci nisu tačni. To proizlazi iz uvjerenja Federalnog zavoda za PIO od 30. maja 2019. godine u kojem je navedeno da je apelant u 2003. godini imao mjesečnu plaću od 4.205,00 KM, dok krajem 2004. i početkom 2005. godine nije imao prijavljenu plaću. Također, analitičke kartice prometa bankovnih računa Špedicije za sporni period ne pokazuju isplate apelantovih plaća, niti na apelantovim ličnim računima postoje podaci o uplatama navedenih iznosa. U vezi s navedenim, sud je naglasio da su osnovni uvjet za odobravanje lizinga na tako velik iznos „predstavljala mjesečna primanja u vidu apelantove plaće.“ Zatim je naveo da se radilo o finansijskom lizingu i da je mjesečna rata, preračunata u konvertibilne marke, iznosila oko 10.000,00 KM, tako da je plaća morala biti veća od mjesečne rate.
15. Sud je dalje naveo da je apelant u iskazu tvrdio da se radilo o tipskom obrascu zahtjeva i „date su mu neke instrukcije kako se taj zahtjev popunjava, ne sjeća se puno detalja oko tog zahtjeva, jer on ustvari predstavlja molbu koja ne znači puno kod dodjele, ali je potvrdio da se na zahtjevu nalazi njegov potpis.“ Istakao je da zadnja strana sadrži rubriku u kojoj je navedeno da je vlasnik Dubrave i Špedicije, s temeljnim kapitalom od 14 miliona KM. Naglasio je da je imao više od 100 zaposlenih, prihode od zakupnina, te da su njegova primanja prelazila iznos od 10.000,00 KM. On je tokom postupka tvrdio „da su mu bankari rekli da je rata kredita 9.000,00 KM, da on ne može napisati da ima prihode 7.000,00 KM a imao je prihode preko 10.000,00 KM.“ U vezi s tim, sud je obrazložio da nije prihvatio navode odbrane da se iznosi iz potvrde odnose na ukupna primanja, a ne na plaću. Obrazloženo je da iz potvrde i kreditnog dosjea (125 dokumenata), koje je tužilac uveo kao dokaz, „ne proizlazi da je apelant imao primanja po drugim osnovima“, te da odbrana nije izvela dokaze kojima bi potkrijepila tvrdnju da se iznosi odnose na ukupna primanja.
16. Sud je dalje naveo da je kao svjedok odbrane saslušan i Toni Fabrio, tadašnji izvršni direktor Hypo Leasinga. On je izjavio da je Hypo Leasing imao tehnologiju rada da se ne rješava sve iz ureda, nego da se ide na teren radi provjera. Izjavio je da je obišao apelantove firme i hotel, te spomenuo apelantovu parcelu planiranu za izgradnju šoping-centra „Konzum“, te je utvrdio interes Hypo Leasinga da finansira i taj projekat. Naveo je da je odluka kreditnog odbora donesena tek nakon pregleda kompletne dokumentacije, uključujući i bilanse firmi i apelantova primanja. Potvrdio je da je zahtjev odobren, a obaveze iz ugovora izmirene prije roka. Međutim, Kantonalni sud nije prihvatio iskaz direktora Hypo Leasinga, zaključivši da njegov cilj nije bio objektivno utvrđivanje činjenica, nego prikrivanje propusta i pomoć apelantu budući da je lizing odobren apelantu kao fizičkom licu, „pa je podatak o njegovim primanjima bio od odlučnog značaja.“ Pri tome je navedeno da iako je svjedok tvrdio da nije bilo problema s otplatom, iz akata Hypo Leasinga (opomene, obavijest od 16. januara 2007. godine o raskidu ugovora) to ne proizlazi jer je dug „podmiren tek nakon prodaje hotela 14. aprila 2008. godine.“
17. Sud je zatim obrazložio da nije sporno da su prije odluke o zahtjevu za lizing vršene provjere apelantovog imovnog stanja i tražena druga sredstva osiguranja. Međutim, kako je obrazloženo, radilo se o finansijskom lizingu apelanta kao fizičkog lica pa je njegova plaća „morala da prelazi i da bude veća od mjesečnog anuiteta“. Slijedom toga, sud je zaključio da je apelantovo dostavljanje potvrde s neistinitim podacima o visini plaće predstavljalo odlučnu činjenicu bez koje finansijski lizing ne bi bio odobren. Činjenica da lizing kao ugovorni odnos uključuje i druga sredstva osiguranja, prema mišljenju suda, apelanta ne oslobađa odgovornosti jer su lažni podaci o visini plaće bili polazni osnov, „pa samim tim i odlučna činjenica“ za daljnji postupak provjere apelantovog boniteta i platežne sposobnosti. Pored toga, utvrđena je i apelantova namjera jer je znao da davanjem netačnih podataka o plaći obmanjuje nadležna lica za odobravanje lizinga te da je postupao s direktnim umišljajem. Sud je naglasio da je krivično djelo obmane pri dobijanju kredita dovršeno davanjem neistinitih podataka o visini plaće. Istaknuto je i da se kvalifikatorna okolnost osnovnog oblika tog krivičnog djela očituje u činjenici da pribavljena pogodnost prelazi iznos od 50.000,00 KM.
18. Prilikom odmjeravanja kazne apelantu sud je imao u vidu okolnosti iz člana 49. KZFBiH. Kao olakšavajuće okolnosti sud je cijenio apelantove lične i porodične prilike (oženjen, otac troje djece, neosuđivan, nosilac zlatne policijske zvijezde iz prethodnog rata) i protek vremena od učinjenja krivičnog djela. Otežavajuća okolnost je bila visina odobrenog lizinga. Naime, kvalifikatorna okolnost krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim je da pogodnost prelazi iznos od 50.000,00 KM, a „apelantu je odobreno 1.024.000,00 KM.“ Stoga je sud apelantu izrekao kaznu zatvora od tri godine ocijenivši da ona odgovara stepenu apelantove krivične odgovornosti, te je dovoljna i neophodna radi svrhe kažnjavanja, odnosno postizanja generalne i specijalne prevencije.
19. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 K 014058 22 Kž od 8. novembra 2023. godine žalbe kantonalnog tužioca i apelantovog branioca u odnosu na tačku I izreke presude su odbijene i u tom dijelu je prvostepena presuda potvrđena. Također je uvažena žalba kantonalnog tužioca u odnosu na tačku IV izreke presude i u tom dijelu u kojem je apelant oslobođen optužbe presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
20. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud u pogledu radnji iz tačke I izreke cijenio sve dokaze i dao razloge u skladu sa članom 305. stav 7. ZKPFBiH. Vrhovni sud je obrazložio da razlozi suda imaju uporište u dokazima pa su neprihvatljivi navodi da su oni proizvoljni i suprotni članu 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), praksi Ustavnog suda u predmetu broj AP-2478/06 i odlukama Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), na koje je u žalbama ukazano. Također je ukazao da iz izreke presude proizlazi da su navedeni svi elementi, uključujući i apelantov subjektivni odnos i kvalifikatornu okolnost. Navedeno je da je apelant bio svjestan radnji i htio ih je, te da je u potvrdi dao neistinite podatke o visini plaće, „na osnovu kojih su mu odobrena sredstva od 1.024.000 KM.“
21. Vrhovni sud je potvrdio činjenična utvrđenja Kantonalnog suda. Naglašeno je da se radilo o finansijskom lizingu apelanta kao fizičkog lica i da je u planu otplate navedena visina mjesečnih anuiteta koje je apelant bio u obavezi da izmiruje. Vrhovni sud je istakao da je iznos koji je apelant u zahtjevu za finansiranje, odnosno potvrdi naveo kao plaću morao da bude veći od mjesečnih anuiteta. Pravilnost tog zaključka, kako je obrazloženo, ne dovodi u pitanje okolnost da su pri odobravanju lizinga, pored plaće, tražena i druga sredstva osiguranja predmeta lizinga (mjenice i hipoteke), kada se ima u vidu sadržaj odredbe člana 268. stav 1. KZFBiH. Pri tome je istakao da, prema toj odredbi, izvršenje krivičnog djela se ostvaruje davanjem neistinitih podataka o imovnom stanju ili drugih podataka od značaja za dobijanje kredita ili drugih pogodnosti. Dakle, djelo je dovršeno apelantovim davanjem neistinitih podataka o visini plaće. Vrhovni sud je stoga potvrdio zaključak da su apelantovim radnjama ostvarena sva obilježja krivičnog djela obmane pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti iz člana 268. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Konačno, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve činjenice i okolnosti od značaja za odluku o kazni i apelantu pravilno odmjerio kaznu, koje je i taj sud ponovio.
Ponavljanje postupka: AP-5385/24
22. Kantonalni sud je Rješenjem broj 01 0 K 014058 24 Kvl od 5. aprila 2024. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 01 0 K 014058 24 Kž 2 od 25. oktobra 2024. godine, odbio apelantov zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka u dijelu koji je pravosnažno okončan osporenim presudama. U obrazloženju je navedeno da je Kantonalni sud prihvatio navode iz zahtjeva da apelant nove dokaze (iskazi svjedoka W. P., D. B. i materijalni dokaz – Priručnik s uputama Hypo Leasinga) nije mogao iznijeti na glavnom pretresu i pored dužne pažnje i opreza u smislu člana 343. stav 1. tačka
c) ZKPFBiH. Međutim, nakon ročišta za izviđajne radnje, sud je zaključio da nove činjenice i dokazi nisu podobni za to da prouzrokuju apelantovo oslobađanje ili osudu po blažem zakonu jer ne mogu dovesti u pitanje utvrđenje da je apelant „dao neistinite podatke o zaradi radi pribavljanja kredita.“
IV.Apelacijea)Navodi iz apelacija
23. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije. U apelaciji broj AP-5385/24 apelant je ukazao i na povredu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo i proizvoljno utvrdili činjenice, zanemarivši uzročno-posljedičnu vezu između apelantovih radnji i posljedice.
24. Apelant smatra da je u konkretnom postupku suštinsko pitanje bilo da li je ugovor o lizingu zaključen zbog spornih podataka o plaći ili na osnovu drugih dokaza o njegovom imovinskom stanju, ali da sudovi ta pitanja nisu razmatrali. Apelant ukazuje da je zaključak da je plaća bila odlučujuća za dobijanje lizinga proizvoljan budući da je rata lizinga (6.585 eura) bila veća od navedene plaće (5.400 eura). Takvim tumačenjem sudovi su, kako apelant smatra, sebe stavili u ulogu kontrolora davaoca lizinga iako je davaocu poznato pravo imovinsko stanje korisnika. Takva praksa, ističe, prijeti sigurnosti poslovanja i slobodnom tržištu u Bosni i Hercegovini. Apelant ističe i da zemlje Evropske unije (npr. Republika Hrvatska) nemaju predviđeno to krivično djelo jer se radi o pretjeranom zahvatu krivičnog suda u tržišne odnose i njihovom ograničavanju. Da iznos plaće nije imao veze s odobrenjem lizinga, kako apelant tvrdi, proizlazi i iz okolnosti da se plaća ne spominje u ugovoru o lizingu. Osim toga, ugovor o lizingu je zaključen i sa sudužnikom i jamcem koji se ne navode u zahtjevu, uz dodatna sredstva osiguranja – hipoteke i mjenice.
25. Apelant podsjeća da je za izvršenje krivičnog djela za koje je proglašen krivim neophodno da se radi o činjenicama i podacima koji su značajni i koji se odnose na propisane uvjete za dobijanje kredita ili drugih pogodnosti. U njegovom slučaju, međutim, lizing kuća je imala druga sredstva osiguranja, provjeravala je njegovo imovinsko stanje i analizirala poslovanje njegovih preduzeća. Apelant ističe da je uplatio kaparu, dao mjenice i hipoteke, čija je vrijednost višestruko nadmašivala iznos lizinga, te uredno izmirio sve obaveze prije roka. Također ukazuje da lizing kuća sebe nikada nije smatrala obmanutom, što je potvrdio i njen izvršni direktor. Zatim, apelant ističe da se davanjem neistinitih podataka može dovršiti samo osnovni oblik djela, dok kvalificirani nastaje tek kada se pribave sredstva. Time je zanemarena razlika između osnovnog i kvalificiranog oblika djela, pa je apelant osuđen na tri godine zatvora iako je za osnovni oblik nastupila apsolutna zastara. Dalje, apelant naglašava da 2005. godine u Bosni i Hercegovini, a ni 2024. godine nije postojalo pravilo da rata lizinga mora biti manja od mjesečne plaće, niti je to predviđeno internim aktima lizing kuće. Apelant tvrdi da su sudovi proizvoljno primijenili član 268. KZFBiH i iz razloga što su ugovor o lizingu tretirali kao „pogodnost.“ Ističe da pojam pogodnosti u pravu znači beneficiju, privilegiju ili povlasticu (npr. porodiljne naknade, besplatne karte za penzionere), dok lizing predstavlja poslovni odnos s obavezom otplate. Prema ugovoru, apelant je dobio oko 918.852,87 KM, a obavezao se vratiti 120 rata od po 6.585,52 eura (12.841,76 KM), ukupno 1.541.011,20 KM. Istakao je da je na kraju vratio 600.000,00 KM više nego što je primio. U izreci presude, naglašava apelant, nije jasno obrazloženo na koji način je djelo izvršeno niti ko je zapravo obmanut, što dodatno potvrđuje proizvoljnost sudske odluke.
26. U vezi s odlukom o kazni, apelant ističe da je izmirio svoje obaveze te izvršio povrat sredstava predviđenih lizingom. S obzirom na to, smatra da Kantonalni sud, a ni Vrhovni sud prilikom odmjeravanja kazne nisu dali adekvatne razloge za svoj zaključak o precjenjivanju otežavajućih i potcjenjivanju olakšavajućih okolnosti i da su mu izrekli prestrogu kaznu.
27. Osim toga, apelant tvrdi da je predsjednik vijeća prvostepenog suda bio pristrasan. Ističe da to potkrepljuje dopis Kantonalnog suda od 10. januara 2024. godine, odnosno rješenje od 24. novembra 2022. godine kojim je pokrenut disciplinski postupak protiv Fatime Husarević, daktilografa iz prvostepenog postupka. Ona je u julu 2022. godine samoinicijativno prišla apelantu i rekla da mu je sudija Fikret Hodžić izrekao visoku kaznu jer ga lično ne podnosi, te zbog nekog ranijeg spora u kojem je apelant bio stranka, a drugu stranku u tom postupku je zastupala sudijina kćerka. Također je izjavila da je sudija Reuf Kapić svakodnevno tražio „od Hodžića da apelanta strogo kazni, kako bi njegov sin – tužilac u ovom predmetu – napredovao.“ Apelant smatra da to pokazuje blagonaklonost suda prema tužilaštvu. Suprotno tome, odnos suda prema svjedocima odbrane nije bio „blagonaklon“ jer je tokom svjedočenja Tonija Fabrija, izvršnog direktora Hypo Leasinga, predsjednik vijeća svjedoka „tri puta prekidao u pokušaju da objasni okolnosti pod kojima je lizing odobren.“
28. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je ukazao da se od 28. maja 2025. godine nalazi na izdržavanju kazne zatvora. Kao razloge za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je njegovo zdravstveno stanje loše, što je obrazložio u zahtjevu.b)Odgovori na apelacije
29. Kantonalni sud je odgovorio da su apelantovi navodi o pristrasnosti predsjednika vijeća proizvoljni i ničim osnovani. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prilikom donošenja presude pravilno utvrdio sve odlučne činjenice na koje je pravilno primijenio Krivični zakon.
30. Vrhovni sud je ukazao da se o svim apelantovim navodima, koje ponavlja u apelaciji, već izjasnio prilikom odlučivanja o žalbi protiv presude Kantonalnog suda. Zatim je istakao da je u svojoj odluci dao razloge o značaju apelantovih dostavljenih podataka o visini mjesečne plaće za odobravanje lizinga. Osim toga, ukazao je i da nije iznio „ključni stav“ da mjesečna plaća mora biti veća od rate lizinga, kako se proizvoljno tvrdi u apelaciji, te da se pozvao na konkretne dokaze „na osnovu kojih je zaključio da su kršene procedure pri odobravanju lizinga“. Vrhovni sud je ukazao i da apelant u žalbi nije isticao prigovore o pristrasnosti suda.
31. Tužilaštvo je odgovorilo da su osporene odluke na odgovarajući način obrazložene u skladu sa standardima člana 6. Evropske konvencije. Tužilaštvo je za navode o pristrasnosti istaklo da je sadržaj neformalnih navoda koje je apelantu saopćila osoba veoma upitnog kredibiliteta (bivša zaposlenica suda kojoj je radni odnos prestao zbog toga što je upotrijebila falsificiranu diplomu) u suprotnosti s objektivnim činjenicama. Posebno je istaknuto da apelant gubi iz vida da je bio optužen za izvršenje šest krivičnih djela, a da je prvostepeno vijeće (kojim je predsjedavao sudija čije je učešće za apelanta sporno) u pretežnom dijelu donijelo odluku u apelantovu korist.
32. Apelant je u izjašnjenju istakao da u odgovorima nisu data adekvatna obrazloženja i ponovljeni su suštinski navodi iz apelacije.
V.Relevantni propisi
33. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16, 75/17, 31/23 i 58/25) u relevantnom dijelu glasi: Član 268. st. (1) i (3)
Obmana pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti (1) Ko s ciljem da za sebe ili drugog pribavi kredit, ulagačka sredstva, subvencije ili kakvu drugu pogodnost, davatelju kredita ili osobi nadležnoj za odobravanje pogodnosti dade neistinite ili nepotpune podatke o imovinskom stanju ili druge podatke značajne za dobijanje kredita ili druge pogodnosti, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine. (3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljen kredit ili druge pogodnosti iz stava 1. ovog člana u vrijednosti koja prelazi 50.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od dvije do deset godina.
34. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 15. stav (2) Jednakost u postupanju (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist. Član 16. Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Član 39. tačka f)
Razlozi za izuzimanje Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:
f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. VI.Dopustivost i meritum
U odnosu na osporena rješenja: AP-5385/24
35. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u dijelu u kojem apelant osporava odluke donesene povodom njegovog zahtjeva za ponavljanje krivičnog postupka Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
36. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom;
38. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluke donesene u postupku u kojem se odlučivalo o njihovom zahtjevu za „ponavljanje krivičnog postupka“ koji je pravosnažno okončan odlukama redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud prvo mora odgovoriti na pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije na konkretne slučajeve, odnosno da li se u konkretnim slučajevima radi o „krivičnoj optužbi“ protiv apelanta. Rješavajući brojne takve apelacije, Ustavni sud je konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda, kao i na svoju praksu da se garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ne primjenjuju na postupak povodom zahtjeva za ponavljanje postupka jer se u tom postupku samo odlučuje o ispunjenosti zakonskih uvjeta da se dozvoli ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, a ne odlučuje se o „osnovanosti krivične optužbe“ protiv apelanata (vidi, između ostalih, odluke Ustavnog suda br. AP-
5240/23 od 11. jula 2024. godine, tačka 16, i AP-1626/22 od 7. septembra 2022. godine, tačka 6, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, postupci u kojima se odlučivalo o zahtjevu apelanata za ponavljanje pravosnažno okončanih postupaka ne ulaze u obim prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pa proizlazi da su apelacije ratione materiae inkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine.
39. Imajući u vidu da su apelantovi navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kao akcesornog prava u vezi s pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
40. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u drugoj tački dispozitiva ove odluke.
U odnosu na osporene presude: AP-600/24 i AP-785/24
41. Ustavni sud utvrđuje da apelacije u predmetima br. AP-600/24 i AP-785/24 kojima se osporava presuda kojom je apelant proglašen krivim ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
42. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.a)Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
U odnosu na navode o pristrasnosti sudije
45. Ustavni sud smatra svrsishodnim prvo razmotriti apelantove navode u vezi s kršenjem standarda nepristrasnosti suda. Takav pristup u konkretnom slučaju je neophodan budući da je ispitivanje ostalih navoda o kršenju prava na pravično suđenje bespredmetno ukoliko Ustavni sud utvrdi povredu apelantovog prava koje se tiče procesnih propusta u smislu nepristrasnosti suda (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-719/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 31).
46. U konkretnom slučaju, apelant ukazuje na pristrasnost sudije Fikreta Hodžića, koji je bio predsjednik vijeća Kantonalnog suda (vidi tačku 12. ove odluke). U vezi s tim dijelom apelantovih navoda, Ustavni sud naglašava da „nepristrasnost“ podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u vezi s odlukom koju donosi. Prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti se, u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora ocijeniti prema subjektivnom testu prema kojem se utvrđuje da li postoje lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu, te prema objektivnom testu prema kojem se utvrđuje da li je sud, između ostalog, i svojim sastavom pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristrasnošću (vidi Evropski sud, Morice protiv Francuske [VV], presuda od 23. aprila 2015. godine, predstavka broj 29369/10, tačka 73. s daljnjim referencama). Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristrasnost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno. U vezi s dokazima koji se traže, Evropski sud je, na primjer, tražio da se utvrdi da li je sudija iskazao neprijateljstvo ili zlonamjernost iz ličnih razloga (op. cit., tačka 74).
47. Ustavni sud smatra da su tvrdnje koje apelant u apelaciji navodi kao okolnosti koje izazivaju sumnju u pristrasnost sudije neosnovane. Apelantovi navodi da je redovni sud bio pristrasan i da se to odrazilo na donošenje odluka krajnje je paušalan i bez ikakvog uporišta, naročito kada se imaju u vidu obrazloženja osporenih presuda. U prilog tome ide i činjenica da ni apelant niti njegov branilac nisu isticali bilo kakvu okolnost na osnovu koje bi se zaključilo da je sudija prilikom postupanja u prvostepenom predmetu iskazao bilo kakvo neprijateljstvo ili zlonamjernost. Osim toga, Ustavni sud smatra da činjenica da je kćerka predsjednika vijeća nekad u prošlosti zastupala apelantovu protivnu stranku u „nekom postupku“, te okolnost da se kolege iz istog suda sastaju i dolaze jedan kod drugog ne predstavljaju objektivne razloge koji bi mogli dovesti u sumnju u nepristrasnost sudije. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je iskaz svjedoka Tonija Fabrija veoma detaljno interpretiran te da su u prvostepenoj presudi dati detaljni razlozi zbog kojih sud nije poklonio vjeru iskazu tog svjedoka. Naročito, Ustavni sud zapaža da se navodi o pristrasnosti predsjednika prvostepenog vijeća ističu tek u apelaciji. Stoga, kad se sve uzme u obzir, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi koji se tiču kršenja prava na nepristrasan sud kao aspekta prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na navode o proizvoljnosti
48. Razmatrajući apelantove navode o proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica i primjeni prava u osporenim odlukama, Ustavni sud ističe da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
49. Da bi se utvrđenje činjenica i ocjena dokaza od redovnih sudova moglo smatrati proizvoljnim na način da utječu na pravičnost konkretnog postupka, pogrešni zaključci tih sudova o odlučnim činjenicama trebali bi biti toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nesporna greška (manifest error), drugim riječima, takva greška koju nijedan razuman sud ne bi nikada mogao učiniti (vidi Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [VV], presuda od 5. februara 2015. godine, predstavka broj 22251/08, stav 62. s daljnjim referencama) Takvu praksu slijedi dosljedno i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, npr. Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-1111/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 25. s daljnjim referencama).
50. Također, Ustavni sud je ovlašten da ispita da li obrazloženje iz osporene odluke ispunjava standarde prava na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje. Član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, a nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na sve argumente koje stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja
– mjerilo dovoljnosti (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41. s daljnjim referencama).
51. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da je apelant proglašen krivim da je počinio krivično djelo obmane pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti iz člana 268. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, zbog čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Ustavni sud ističe da član 268. stav 1. KZFBiH pruža normativni osnov za ocjenu da li je došlo do davanja neistinitih podataka o imovinskom stanju koji su značajni za dobijanje kredita ili pogodnosti. Iz navedenog proizlazi da davanje neistinitog podatka ulazi u krivičnopravnu sferu samo ukoliko su kumulativno ispunjeni i ostali elementi krivičnog djela, da su to podaci značajni za dobijanje kredita ili pogodnosti, odnosno da postoji uzročna veza između te radnje i posljedice koja se ogleda u činjenici da je taj podatak bio značajan za dobijanje pogodnosti. Taj stav potvrđen je i u pravnoj teoriji, u kojoj se ističe da je „radnja izvršenja krivičnog djela obmanjivanje koje se sastoji u davanju neistinitih ili nepotpunih podataka o imovinskom stanju ili drugih podataka značajnih za dobijanje kredita ili druge pogodnosti. Radi se u suštini, iako to u zakonskom opisu krivičnog djela nije izričito navedeno, o lažnom prikrivanju ili lažnom predočenju činjenica odlučnih za dobijanje kredita ili drugih pogodnosti, odnosno dovođenja u zabludu davaoca kredita ili osobe nadležne za odobrenje pogodnosti, a sve s ciljem da se donese odluka o odobrenju kredita ili drugu pogodnost. […] Neophodno je da se radi o činjenicama, podacima koji su značajni i koji se odnose na propisane uvjete za dobijanje kredita ili drugih pogodnosti. Prezentiranje, davanje neistinitih podataka koji nisu odlučni za dobijanje kredita, odnosno drugih pogodnosti, kao i davanje nebitnih podataka neće predstavljati ovo krivično djelo. Nužno je postojanje uzročne veze između lažno prikrivenih i prikazanih činjenica, odnosno davanja neistinitih i nepotpunih podataka i dobijanja kredita, subvencije ili nekih drugih pogodnosti.“ (vidi Komentari krivičnih/kaznenih zakona u Bosni i Hercegovini – Knjiga II, Zajednički projekat Vijeća Evrope i Evropske komisije iz 2005. godine, str. 1122–1124).
52. Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi prilikom odlučenja posebnu pažnju trebali posvetiti upravo utvrđivanju uzročne veze između davanja neistinitih podataka i odluke o dobijanju lizinga. Shodno navedenom, Ustavni sud ukazuje da pitanje koje je jasno i nedvosmisleno trebalo biti razmotreno i obrazloženo u osporenim odlukama se odnosi na pitanje postojanja uzročne veze između apelantove radnje – davanja neistinitih podataka o visini plaće i posljedice – dobijanje lizinga. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je provedenim dokazima van svake razumne sumnje utvrđeno da su se u apelantovim radnjama, kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu, ostvarili svi bitni elementi bića krivičnog djela za koje je osuđen. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prvo ukazao u čemu se sastoji radnja izvršenja tog krivičnog djela. Zatim je ocijenio da je okolnost da je apelant dostavljanjem potvrde s neistinitim podacima o visini plaće predstavljala odlučnu činjenicu bez koje finansijski lizing ne bi bio odobren. Kantonalni sud je ocijenio da i činjenica da finansijski lizing predstavlja ugovorni odnos i dvostrani pravni posao gdje su na strani apelanta pored visine plaće tražena i druga sredstava osiguranja ni u kojem slučaju ne oslobađa apelanta krivične odgovornosti. To iz razloga, kako je taj sud zaključio, što je dostavljanje lažnih podataka o visini plaće apelanta kao fizičkog lica predstavljalo polazni osnov, a time i odlučnu činjenicu da se ide u daljnji postupak i procedure provjere boniteta i apelantove platežne sposobnosti. Kantonalni sud je, zatim, pored radnje izvršenja koja predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti, utvrdio da je kod apelanta utvrđena i namjera kao subjektivni odnos prema djelu budući da je on znao da davanjem netačnih podataka o visini svoje plaće obmanjuje lica koja su nadležna za odobravanje lizinga. Slijedom toga, Kantonalni sud je zaključio da je apelant postupao s direktnim umišljajem kao oblikom vinosti. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke odgovorio na sve prigovore koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoj stav dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takve razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da utvrđenje činjenica i ocjena dokaza od redovnih sudova nisu bili proizvoljni niti „očigledno nerazumni.“
53. Također, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da redovni sudovi procjenu predmeta nisu proveli na proizvoljan način te da nisu propustili razmotriti sve relevantne faktore bitne za odlučenje i o tome dati relevantne i dovoljne razloge. Prema tome, sve navedeno ukazuje da su redovni sudovi jasno i nedvosmisleno odgovorili na pitanje postojanja uzročne veze između apelantove radnje i odobrenja lizinga, te u vezi s tim na pitanje da li se radi o odlučnoj činjenici kao uvjetu za postojanje krivičnog djela obmane pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ni u segmentu prava na obrazloženu odluku.
54. Dalje, u odnosu na apelantovo osporavanje visine kazne na koju je osuđen, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira određena prava u odnosu na „odlučivanje o bilo kojoj krivičnoj optužbi”, te je jasno da u krivičnim predmetima navedeni član pokriva sve faze krivičnog postupka, uključujući i određivanje visine kazne (vidi Evropski sud, Kereselidze protiv Gruzije, presuda od 28. marta 2019. godine, predstavka broj 39718/09, stav 30. s daljnjim referencama).
55. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o visini kazne apelantu cijenio okolnosti i imao u vidu osnovne kriterije za određivanje kazne propisane zakonom iz člana 49. KZFBiH. U tom smislu, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su sudovi primijenili odredbe člana 49. KZFBiH budući da odluka o apelantovoj kazni nije donesena na paušalan način već nakon sagledavanja svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, od kojih zavisi visina kazne, u kontekstu krivičnih djela za koja je apelant proglašen krivim. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode kojim osporava odluke redovnih sudova o visini kazne zatvora na koju je osuđen.
56. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te njegove veoma opširne navode koji su međusobno isprepleteni i kojima je pokušao argumentirati svoje tvrdnje o kršenju prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve te navode uzeo u obzir prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je potrebno da ih sve obrazlaže u ovoj odluci. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponovo iznosi iste argumente u korist tvrdnji da se u njegovim radnjama nisu ostvarili elementi bića tog krivičnog djela. Međutim, redovni sudovi su razmotrili te argumente, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Ustavni sud smatra da nema potrebe da te razloge ponavlja jer nisu proizvoljni.
57. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.b)Pravo na djelotvoran pravni lijek
58. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelantovih navoda može zaključiti da kršenje tog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant koristio zakonom predviđene pravne lijekove. Činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani i da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. VII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je apelant počinio krivično djelo, a koji Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim.“ Naime, redovni sudovi su prilikom donošenja osporenih odluka uzeli u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke o primjeni odredaba člana 268. KZ-a. Također, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na nepristrasan sud kao aspekta prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
60. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelant navode o povredi tog prava vezuje za tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da to pravo nije prekršeno. Također, činjenica da osporene konačne odluke nisu donesene u apelantovu korist ne ukazuje sama po sebi na povredu prava na djelotvoran pravni lijek.
61. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
63. U skladu sa članom 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda, potpredsjednica Angelika Nußberger i sutkinja Larisa Velić su dale izdvojeno mišljenje, koje čini sastavni dio ove odluke.
64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman Izdvojeno mišljenje potpredsjednice Angelike Nußberger i sutkinje Larise Velić
Na osnovu člana 43. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, dajemo izdvojeno mišljenje protivno Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-600/24 od 27. novembra 2025. godine iz sljedećih razloga.
Smatramo da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine trebao da usvoji apelaciju u skladu sa svojim nadležnostima iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te da utvrdi povredu apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud ima obavezu da ocijeni da li obrazloženje osporene odluke redovnih sudova ispunjava standarde prava na obrazloženu odluku, koje predstavlja sastavni i neodvojivi dio prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve bitne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na ishod postupka. U ovom predmetu ključno pitanje bilo je postojanje uzročno-posljedične veze između apelantove radnje i odobravanja predmetnog finansijskog lizinga. Međutim, sudovi to pitanje nisu u dovoljnoj mjeri razmotrili, niti su dali jasne i nedvosmislene razloge u pogledu uzročno-posljedične veze.
Iz ugovora o lizingu proizlazi da je apelant za lizing dao višestruka sredstva osiguranja potraživanja (akontacija, mjenice, hipoteke, osiguranje predmeta lizinga itd.). Ipak, Kantonalni sud zaključuje da je apelantovo dostavljanje potvrde s neistinitim podacima o visini plaće predstavljalo odlučnu činjenicu bez koje finansijski lizing ne bi bio odobren.
Ispitujući valjanost takvog obrazloženja u smislu prava na pravično suđenje, postavlja se pitanje zašto je sud cijenio samo visinu apelantove plaće, a ne i druge podatke o imovini koji proizlaze iz navedenih dokaza i koji su, prema iskazima predstavnika banke, bili mjerodavni za dobijanje lizinga. Dakle, iz navedenog slijedi da sudovi nisu analizirali cjelokupan zahtjev za lizing, niti ugovor o lizingu, iz čega proizlazi da su postupili proizvoljno.
Proizvoljnost je vidljiva i iz drugih elemenata odluke gdje se npr. navodi da je mjesečna rata lizinga, preračunata u konvertibilne marke, iznosila „oko 10.000,00 KM“, a ona je iznosila više od 12.000 KM. Također sud konstatira da je „plaća morala biti veća od rate“, što nije potkrijepljeno bilo kakvom normativnom odredbom. Osim toga, sud nije dao uvjerljive razloge zašto nije prihvatio iskaz svjedoka Tonija Fabrija, tadašnjeg izvršnog direktora banke, koji je izjavio da je obišao apelantove firme i hotel, spomenuo apelantovu parcelu planiranu za izgradnju šoping-centra „Konzum“, te je utvrdio interes Hypo Leasinga da finansira i taj projekat. Osim toga, u konkretnom slučaju ne postoji šteta, a lice koje je u ovom slučaju trebalo biti oštećena strana upravo svjedoči u apelantovu korist na način da ističe da podatak o plaći nije bio mjerodavan za odobrenje lizinga s obzirom na to da apelant u svom vlasništvu ima drugu vrijednu imovinu.
Dakle, sudovi nisu razmotrili sve relevantne činjenice, već su proizvoljno zaključili da je netačan podatak o plaći bio odlučujući za odobravanje lizinga, na osnovu čega je osuđen na kaznu zatvora od tri godine.
Pored navedenog, u konkretnom predmetu je vrlo indikativna i činjenica da je Tužilaštvo istragu pokrenulo gotovo 15 godina nakon dobijanja lizinga i nakon što su sva sredstva vraćena.
Sve navedeno ukazuje da redovni sudovi nisu jasno, potpuno i nedvosmisleno odgovorili na pitanje postojanja uzročne veze, niti su ocijenili ključne dokaze, zbog čega je apelant proizvoljno osuđen na kaznu zatvora od tri godine. Time je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na obrazloženu odluku.
Zbog svih navedenih razloga smatramo da sud nije razmotrio ključne argumente stranke, nije adekvatno ocijenio odlučne dokaze i nije donio jasnu, logičnu i utemeljenu odluku, te se nismo mogle složiti s mišljenjem većine u ovom predmetu.