Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-167/25 (HDZ BiH)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

  • Član 3. P broj 1 uz EK – Pravo na slobodne izbore - općenito/opseg zaštite
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izbori
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-167/25

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. veljače 2026. godine, u predmetu broj AP-167/25, rješavajući apelaciju Hrvatske demokratske zajednice BiH, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) tačka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hrvatske demokratske zajednice BiH podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 Iž 049924 24 Iž od 12. studenog 2024. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Hrvatska demokratska zajednica BiH (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara podnijela je 13. siječnja 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 Iž 049924 24 Iž od 12. studenog 2024. godine i Dopunske odluke Središnjeg izbornog povjerenstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: SIP) o utvrđivanju i objavljivanju rezultata Lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini 2024. godine broj 05-1-07-1-3423-20/24 od 5. studenog 2024. godine.

2. Dopunskom odlukom SIP-a broj 05-1-07-1-3423-20/24 od 5. studenog 2024. godine utvrđeni su i objavljeni rezultati Lokalnih izbora u Bosni i Hercegovini 2024. godine, između ostalog, i za Gradsko vijeće Grada Mostar (FBiH). SIP je u obrazloženju istaknuo da je sastavni dio te odluke tabelarni prikaz rezultata glasanja za svaku izbornu jedinicu iz članka 1. te odluke, po osnovnim izbornim jedinicama, biračkim mjestima i političkim subjektima i kandidatima.

3. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 Iž 049924 24 Iž od 12. studenog 2024. godine odbijena je apelantičina žalba. Sud BiH je u obrazloženju naveo da apelantica ukazuje da SIP nije primijenio članak 19.6 Izbornog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Izborni zakon) koji propisuje metodologiju rješavanja pitanja prekobrojnih mandata u Vijeću Grada Mostara. U svezi s tim ukazao je da je, upravo suprotno, dodjela mandata i utvrđivanje rezultata Lokalnih izbora 2024. godine za Gradsko vijeće Grada Mostara izvršena u skladu s odredbama članka 19.5 stavak (1) točka a) i članka 19.6 stavak 1. točka a) Izbornog zakona. Također, Sud BiH je istaknuo da je to učinjeno uz poštovanje odredaba članka 19.4 Izbornog zakona kojim je utvrđena minimalna zastupljenost konstitutivnih naroda i vijećnika iz reda Ostalih utvrđenih u članku 19.4 stavak (1), kao i maksimalna zastupljenost konstitutivnih naroda i iz reda Ostalih utvrđena u članku 19.4 stavak (2) Izbornog zakona. Pri tome je obrazloženo da je to učinjeno na način i po postupku kako je to SIP izvršio i na Lokalnim izborima 2020. godine donošenjem Odluke o utvrđivanju i objavljivanju rezultata Lokalnih izbora 2020. godine u Gradu Mostaru broj 05-1-07-1-1/21 od 3. siječnja 2021. godine. Naime, Sud BiH je ukazao da je na temelju uvida u izjašnjenja vijećnika utvrđeno da bi broj vijećnika kojima bi bio dodijeljen mandat u Gradskom vijeću Grada Mostara bio takav da bi Bošnjaci dobili 13 mandata, Hrvati 18, Srbi 2, te Ostali 2, što znači ukupno 35. Pri tome je naveo da nakon provedenog postupka dodjele mandata u skladu s Izbornim zakonom sastav Gradskog vijeća Grada Mostara čini 13 vijećnika Bošnjaka, 15 vijećnika Hrvata, 5 vijećnika Srba te 2 vijećnika Ostalih, što je ukupno 35.

4. Sud BiH je ukazao da su neutemeljeni apelantičini žalbeni navodi da SIP nije na zakonit način primijenio odredbe Izbornog zakona jer bi drugačijim postupanjem bila izvršena promjena načina dodjele mandata za Gradsko vijeće Grada Mostara u odnosu na način dodjele mandata za Lokalne izbore 2020. godine, a da u isto vrijeme nije došlo do promjene odredaba Izbornog zakona u dijelu Poglavlja 19. Grad Mostar. Naime, Zakonom o izmjenama Izbornog zakona („Službeni glasnik BiH“ broj 41/20) promijenjen je teritorij gradske izborne jedinice koja obuhvaća cijelo područje Grada definirano u članku 5. Statuta Grada Mostara, dok je ranije obuhvaćala samo središnju izbornu zonu grada, tako da je ovakav način dodjele postao svrsishodan i jedini pravilan način raspodjele mandata. Sud BiH je obrazložio da bi drugačije postupanje moglo dovesti do situacije da u izbornoj jedinici gradskog područja Mostar, gdje politički subjekt ima najniži količnik, ne bi imali kandidata iz reda drugog konstitutivnog naroda. Naime, time bi se otvorila mogućnost primjeni odredbe Izbornog zakona koja propisuje da se kandidat može tražiti i u drugim izbornim jedinicama, međutim, to bi dovelo do toga da se prekrši propis o broju redovnih mandata iz izborne jedinice gradskog područja Mostar. Najzad, Sud BiH je ukazao da načinom preraspodjele mandata u Dopunskoj odluci SIP-a od 5. studenog 2024. godine nije oduzet dodijeljeni mandat u skladu sa člankom 9.5 Izbornog zakona na temelju rezultata Lokalnih izbora 2024. godine i iskazane volje birača, te su u potpunosti ispoštovane odredbe članka 19.4 Izbornog zakona o sastavu Gradskog vijeća Grada Mostar, zbog čega je nesporno da je iskazana demokratska volja biračkog tijela.

5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na slobodne izbore iz članka 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica je, između ostalog, istaknula da je SIP raspodjelu mandata za Gradsko vijeće Grada Mostar izvršio pogrešnom, selektivnom i paušalnom primjenom odredaba članka 19.6 Izbornog zakona, a za što je Sud BiH u pobijanom rješenju, koje nije obrazložio, zauzeo stav da se radilo o pravilnoj primjeni zakona. Naime, apelantica smatra da ništa u toj odredbi ne upućuje da se mandat ima oduzeti s neke konkretne liste u određenom izbornom području, već jasno upućuje da se prekobrojni mandat ima oduzeti kandidatu s najmanjim količnikom od svih „izabranih“ kandidata Hrvata sa svih lista iz svih izbornih područja, a ne samo s jedne liste gradskog izbornog područja. Apelantica tvrdi da je na taj način onemogućeno da se na temelju službenih rezultata izbora (prije preraspodjele mandata) osigura zakonito priznanje izborne volje građana Grada Mostara, tako da se osigura pravična i zakonita raspodjela mandata, što je u konačnici i rezultiralo povredom prava na slobodne izbore.

Relevantni propisi

6. Zakon o načelima lokalne samouprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 49/06 i 51/09) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 13.

Tijelo odlučivanja jedinice lokalne samouprave je općinsko vijeće u općini, a gradsko vijeće u gradu (u daljnjem tekstu: "vijeće").

Vijeće u okviru svojih nadležnosti:

- priprema i dvotrećinskom većinom glasova usvaja statut jedinice lokalne samouprave;

- usvaja proračun i izvješće o izvršenju proračuna jedinica lokalne samouprave;

- donosi razvojne, prostorne i urbanističke planove i programe, te provedbene planove, uključujući zoniranje;

- donosi propise o porezima, pristojbama, naknadama i doprinosima jedinice lokalne samouprave sukladno zakonu;

- donosi odluke o upravljanju i raspolaganju imovinom jedinice lokalne samouprave;

- donosi odluke o zaduživanju;

- donosi programe uređenja građevnoga zemljišta,

- donosi plan korištenja javnih površina;

- donosi odluke o organizaciji mjesne samouprave i nazivima ulica, trgova i dijelova naseljenih mjesta;

- donosi odluke o udruživanju jedinica lokalne samouprave u savez i druge oblike organiziranja;

- donosi odluke o proglašenju blagdana/praznika jedinice lokalne samouprave;

- donosi odluke o nagradama i priznanjima jedinica lokalne samouprave;

- bira i razrješava predsjedatelja i dopredsjedatelja vijeća;

- donosi odluke o raspisivanju referenduma;

- razmatra godišnja izvješća o provođenju politike jedinice lokalne samouprave i aktivnostima načelnika/ce;

- osniva poduzeća i ustanove za obavljanje poslova od interesa za jedinicu lokalne samouprave;

- donosi poslovnik o svome radu;

- obavlja i druge poslove utvrđene zakonom i statutom.

U odnosu na pravo na pravično suđenje

7. U svezi s apelantičinim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. U svezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud podsjeća na ustaljenu praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) prema kojoj se politička prava ne smatraju građanskim pravima. Europski sud je takav stav zauzeo u predmetu Pierre-Bloch v. France (vidi Europski sud, Pierre-Bloch protiv Francuske, presuda od 21. listopada 1997. godine, predstavka broj 24194/94, točka 50.). Ustavni sud primjećuje da je Europski sud i u kasnijoj praksi ostao dosljedan tom stavu da sporovi vezani za prava i obveze koje izviru iz pasivnog biračkog prava u pravilu ne spadaju u okvire ni građanskog niti kaznenog aspekta članka 6. Europske konvencije (vidi, između ostalih, Paksas protiv Litve, presuda od 6. siječnja 2011. godine, predstavka broj 34932/04, toč. 64−69. i Karimov protiv Azerbajdžana, presuda od 25. rujna 2014. godine, predstavka broj 12535/06, toč. 53−55.). Ustavni sud također ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo sličan stav (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-4195/16 od 23. studenog 2016. godine i AP-39/19 od 10. rujna 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je izvan okvira članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i druge elemente prava na pravično suđenje na koje se apelantica pozvala, a članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u ovom slučaju ne pruža širi opseg zaštite, zbog čega su ti apelantičini navodi ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Pravo na slobodne izbore

9. Članak 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

Visoke strane ugovornice se obvezuju održavati slobodne izbore tajnim glasovanjem u razumnim vremenskim razmacima, pod uvjetima koji osiguravaju slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela.

10. Apelantica u biti ukazuje na nezakonito postupanje SIP-a i Suda BiH prilikom preraspodjele mandata za Gradsko vijeće Grada Mostar za koje smatra da se temelji na pogrešnoj primjeni odredbe članka 19.6 Izbornog zakona, što je po njezinom mišljenju dovelo do kršenja prava na slobodne izbore iz članka 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

11. Ustavni sud zapaža da obveza države koja proizlazi iz članka 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju predviđa aktivno i pasivno biračko pravo naroda: aktivno pravo glasanja na izborima i pasivno pravo da se sudjeluje kao kandidat na izborima. Međutim, ta prava se odnose samo na izbor „zakonodavnih tijela“. Europski sud ima dosljedno mišljenje da se ovaj članak primjenjuje samo u odnosu na izbor tijela koja vrše značajnu zakonodavnu funkciju. Da li određeno tijelo vrši dovoljnu zakonodavnu vlast da bi se u ovu svrhu moglo smatrati zakonodavnim tijelom je pitanje procjene na koje treba odgovoriti u svjetlu uloge tog tijela i njegovog doprinosa demokratskoj izradi zakona u kontekstu ustava u cjelini (vidi npr. Mathieu-Mohin i Clerfayt v. Belgium, presuda od 2. ožujka 1987. godine, serija A, broj 113, Matthews v. United Kingdom, presuda od 18. veljače 1999. godine, Izvješća 1999-I [GC], Santoro v. Italy, presuda od 1. srpnja 2004. godine, Izvješća 2004-VI). Dok regionalno vijeće može imati dovoljnu zakonodavnu vlast da se okvalificira kao zakonodavac (vidi prethodno navedenu presudu Santoro v. Italy), lokalno vijeće je tipično nema (vidi, npr. Gorizdra v. Moldova, aplikacija broj 53180/99, odluka o prihvatljivosti od 2. srpnja 2002. godine, Cherepkov v. Russia, aplikacija broj 51501/99, odluka o prihvatljivosti od 25. siječnja 2000. godine, Izvješća 2000-

I, Salleras Llinares v. Spain, aplikacija broj 52226/99, odluka o prihvatljivosti od 12. listopada 2000.godine, Izvješća 2000-XI).

12. Ustavni sud zapaža da je Europski sud u svezi sa člankom 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju zaključio da prava koja pruža navedeni članak nisu apsolutna, da u svojim unutarnjim pravnim sustavima države ugovornice pravo pojedinca da glasa i bude biran ograničavaju uvjetima koji u načelu nisu nedozvoljeni, te da one u toj sferi imaju širok stupanj slobodne procjene, kao i da je zadatak suda da se uvjeri da ti uvjeti „ne ograničavaju ova prava do te mjere da ugrožavaju njihovu suštinu i lišavaju ih njihove efektivnosti; da su ovi uvjeti uvedeni kako bi zadovoljili legitiman cilj kojem se teži; da primijenjena sredstva nisu neproporcionalna“ (vidi Mathieu-Mohin i Clerfayt protiv Belgije, aplikacija broj 9267/81, presuda iz 1987. godine). Skoro identičan stav Europski sud je iznio i u predmetu Gitonas i ostali protiv Grčke (aplikacije br. 18747/91 i dr., presuda iz 1997. godine).

13. Također, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP-2609/16 istaknuo da „imajući u vidu navedena načela, kao i konkretan slučaj, Ustavni sud smatra da u smislu članka 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju općinska vijeća, skupštine grada, gradska vijeća kao i izbor za općinskog gradonačelnika nisu zakonodavna tijela u smislu citiranog članka Europske konvencije. Kako slijedi iz Zakona o lokalnoj samoupravi, nadležnosti ovih tijela su regulirane čl. 12., 13. i 14., a odnose se na:

a) regulatorne radnje i upravljanje općinom, b) zatim na pružanje usluga i obavljanja specifičnih funkcija u oblasti kulture, obrazovanja, sporta, zdravstva i socijalne zaštite, civilne zaštite, informacija, zanatstva, turizma, ugostiteljstva i zaštite okoliša i c) u oblasti urbanističkog planiranja i stambeno-komunalnih djelatnosti i druge nadležnosti utvrđene Zakonom o lokalnoj samoupravi, iz čega proizlazi da navedena tijela mogu donositi samo provedbene propise i da se ne mogu smatrati zakonodavnim tijelom u smislu Europske konvencije. Stoga, to pravo se ne odnosi na njih i Ustavni sud smatra da nema potrebe proširivati domašaj navedenog članka na izbore za općinska vijeća, gradska vijeća, skupštine gradova, gradonačelnike, općinske načelnike, kao i druga tijela i organe za koje se raspisuju lokalni izbori“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2609/16od 26. listopada 2016. godine, točka 29., dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Ustavni sud ukazuje da je u prethodno navedenom predmetu ispitivao primjenljivost članka 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u svezi s ovlastima općinskih vijeća, skupštine grada i gradskih vijeća koje proizlaze iz Zakona o lokalnoj samoupravi RS, koji gotovo na identičan način regulira navedeno pitanje kao i Zakon o principima lokalne samouprave u Federaciji BiH (vidi točku 6. ove odluke). Imajući u vidu navedenu praksu Europskog suda i Ustavnog suda, kao i nadležnost gradskih vijeća propisane Zakonom o načelima lokalne samouprave u Federaciji BiH, Ustavni sud smatra da gradsko vijeće u Federaciji BiH, kao i gradsko vijeće u Republici Srpskoj, može donositi samo provedbene propise i ne može se smatrati zakonodavnim tijelom u smislu Europske konvencije . Stoga slijedi da su navodi apelacije kojim apelantica problematizira način dodjele mandata za Gradsko vijeće Grada Mostar ratione materiae inkompatibilni u odnosu na pravo na slobodne izbore iz članka 3. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

15. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman