Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1730/25 (A. Š.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1730/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1730/25, rješavajući apelaciju koju je podnijela Aiša Šehić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Aiša Šehić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 V 755031 24 Gž od 4. marta 2025. godine zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aiša Šehić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Dino Imamović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. aprila 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 V 755031 24 Gž od 4. marta 2025. godine. Apelantica je podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 V 755031 19 V od 14. novembra 2023. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. U postupku koji je okončan osporenim rješenjem Kantonalnog suda osnovano je pravo nužnog prolaza kao služnost prava staze i kolnika u korist predlagačicine nekretnine preko dijela apelanticine nekretnine, kako je to pobliže opisano u izreci rješenja. Obavezana je predlagačica (R. Š.) da apelantici na ime naknade za osnovani nužni prolaz isplati iznos od 2.442,33 KM.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju osporenog rješenja ukazao da je odredbom člana 205. stav 1. Zakona o stvarnim pravima propisano da će nužni prolaz preko neke nekretnine kao poslužne osnovati sud svojom odlukom na zahtjev vlasnika druge nekretnine ako do nje nema nikakve ili nema prikladne putne veze s javnim putem i ako je korist od otvaranja nužnog prolaza za gospodarenje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini, uz obavezu vlasnika nekretnine u čiju se korist osniva nužni prolaz da plati naknadu. U vezi s tim, naveo je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti za otvaranje nužnog prolaza preko apelanticine nekretnine na način pobliže opisan u izreci prvostepenog rješenja. Naime, ukazao je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, koji se izjasnio da apelantica ima materijalizovani put koji ne koristi samo predlagačica, te da bi se najmanje od svih varijanti pristupa s javnog puta opteretila apelanticina parcela, dok druge varijante zahtijevaju znatna materijalna ulaganja. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je članom 205. stav 4. Zakona o stvarnim pravima propisana obaveza vlasnika nekretnine u čiju se korist osniva nužni prolaz da vlasniku poslužne nekretnine plati punu novčanu naknadu za sve što će on trpjeti i biti oštećen, koja ne može biti manja od one na koju bi on imao pravo da se u općem interesu provodi izvlaštenje. U vezi s tim, ukazao je da je prvostepeni sud u toku postupka proveo vještačenja posredstvom vještaka poljoprivredne i građevinske struke. Naime, ukazao je da se vještak poljoprivredne struke izjasnio o iznosu koristi i štete za predlagačicu i apelanticu, dok je vještakinja građevinske struke obračunala visinu naknade. Pri tome, naveo je da su neosnovani apelanticini navodi da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 148. stav 1. i člana 150. Zakona o parničnom postupku. U vezi s tim, ukazao je da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud na osnovu predlagačicinog prijedloga odredio provođenje vještačenja posredstvom vještaka geodetske struke, poljoprivredne struke i građevinske struke. Također, ukazao je da, suprotno apelanticinim navodima, vještaci građevinske i poljoprivredne struke nisu izašli iz okvira postavljenog zadatka, te su savjesno, u skladu s pravilima struke i u skladu s datim zadatkom sačinili svoje nalaze. Konačno, naveo je da su neosnovani apelanticini navodi da prvostepeni sud nije imao u vidu da je predlagačica svojim postupanjem sama sebi onemogućila pristup na javni put jer je prodala dio svoje nekretnine koja se nalazi uz javni put. Naime, ukazao je da je prodaja apelanticine nekretnine bila prije više od 40 godina, za koji vremenski period se mogu bitno izmijeniti činjenice i okolnosti, te da navedenu okolnost sud nije mogao cijeniti u korist apelantice.
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, dovodeći utvrđeno činjenično stanje u vezu s relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima, jasno obrazložio svoj zaključak da su ispunjeni uvjeti za osnivanje nužnog prolaza preko apelanticine nekretnine. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman