Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1511/25 (I. M.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dioba
- Dosjelost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1511/25
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. veljače 2026. godine, u predmetu broj AP-1511/25, rješavajući apelaciju koju je podnio Ivo Martinović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivo Martinović protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 059582 24 Gž od 21. siječnja 2025. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivo Martinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Marijan Ivanović, odvjetnik iz Orašja, podnio je 4. travnja 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 P 059582 24 Gž od 21. siječnja 2025. godine. Također, apelant je 10. listopada 2025. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio „odgodu provedbe presude Kantonalnog suda od 21. siječnja 2025. godine, te zabranio provođenje diobe nekretnine“ do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 1. srpnja 2024. godine utvrđeno je da je tužitelj (M. M.) suvlasnik dijela od ½ na nekretnini pobliže opisanoj u izreci presude, te da ima pravo na diobu nekretnine u pripadajućem dijelu, što je apelant dužan trpjeti. Odbijen je apelantov protutužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant dosjelošću stekao pravo vlasništva s dijelom 1/1 na spornoj nekretnini, koja je upisana na ime apelanta i tužitelja.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u postupku utvrđeno da su tužitelj i apelant braća, te da su upisani kao nositelji prava suvlasništva na spornoj nekretnini. Također je utvrđeno da je tužitelj podnio prijedlog za diobu sporne nekretnine, te da je apelant u tom postupku osporio prijedlog za diobu ističući da je on u posjedu sporne nekretnine od prije rata, da je na njoj izgradio kuću, teniski teren i farmu te da je dosjelošću stekao pravo isključivog vlasništva nad cijelom nekretninom. S obzirom na to, ukazao je da je prekinut postupak diobe, te da je tužitelj upućen na parnicu. Nadalje, utvrđeno je da je rješenjem o nasljeđivanju od 22. veljače 2002. godine raspravljena zaostavština iza oca parničnih stranaka, te da iz navedenog rješenja proizlazi da su imovinu iza umrlog činile nekretnine, među kojima je i sporna nekretnina, te da su kao nasljednici proglašeni apelant, tužitelj, N. M., M. V. i K. K. s određenim dijelovima. Zatim je utvrđeno da je nasljednica M. V. (sestra parničnih stranaka) podnijela Službi prostornog uređenja i imovinskopravnih poslova Općine Orašje (u daljnjem tekstu: Služba) prijavu promjene nositelja prava na spornoj nekretnini. Pri tome je naveo da je Služba, postupajući po navedenoj prijavi, donijela rješenje od 6. veljače 2009. godine kojim je na temelju navedenog rješenja o nasljeđivanju izvršena promjena nositelja na spornoj nekretnini tako da su umjesto ranijeg upisanog ostavitelja na spornoj nekretnini upisani tužitelj i apelant s dijelovima od po ½. Nadalje, naveo je da iz tužiteljevog iskaza, te iskaza svjedoka M. V. (sestra parničnih stranaka) i svjedoka V. M. (susjed parničnih stranaka) proizlazi da je postojao sporazum o diobi sporne nekretnine tako da dio sporne nekretnine s farmom i teniskim terenom pripadne apelantu, a ostatak nekretnine da pripadne tužitelju. Imajući u vidu da su parnične stranke upisane kao nositelji prava na spornoj nekretnini na temelju rješenja o nasljeđivanju i na temelju međusobnog dogovora, o kojoj je činjenici apelant upoznat trenutkom zaprimanja rješenja Službe od 6. veljače 2009. godine, koje nije pobijao pravnim lijekovima, Općinski sud je zaključio da je utemeljen tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je suvlasnik na spornoj nekretnini te da shodno tome ima pravo na diobu te nekretnine u pripadajućem dijelu.
4. Nadalje, Općinski sud je naveo da je neutemeljen apelantov zahtjev za utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva i na tužiteljevom suvlasničkom dijelu. Naime, ukazao je da su apelant i tužitelj postali nasljednici sporne nekretnine u trenutku smrti njihovog oca 2001. godine, te da su suvlasništvo i suposjed stekli na temelju rješenja o nasljeđivanju. S obzirom na to, naveo je da apelant nije imao samostalan posjed podoban za stjecanje prava vlasništva, te da nije bio savjestan posjednik budući da je znao da je tužitelj suvlasnik sporne nekretnine. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelant nije mogao dosjelošću steći pravo vlasništva i na tužiteljevom suvlasničkom dijelu u smislu odredbe članka 58. Zakona o stvarnim pravima.
5. Presudom Kantonalnog suda od 21. siječnja 2025. godine odbijena je žalba apelantovog punomoćnika te je potvrđena prvostupanjska presuda. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da su neutemeljeni navodi apelantovog punomoćnika da u konkretnom slučaju postoji nedostatak pasivne legitimacije na apelantovoj strani te da su tužbom trebali biti obuhvaćeni i ostali nasljednici. Naime, ukazao je da je predmet konkretnog postupka sporna nekretnina, te da su kao posjednici i suvlasnici te nekretnine jedino upisani tužitelj i apelant s dijelovima po ½, dok se ostali nasljednici iz rješenja o nasljeđivanju ne vode ni kao posjednici, ni kao vlasnici sporne nekretnine. U svezi s tim, ukazao je da je pravilan stav prvostupanjskog suda da parnični sud nije ovlašten ispitivati zakonitost upravnog akta, tj. rješenja Službe od 6. veljače 2009. godine (kojim su kao suvlasnici na spornoj nekretnini upisani tužitelj i apelant), te da je apelant imao mogućnost u drugom postupku osporavati zakonitost upisa u katastru. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni navodi apelantovog punomoćnika da je apelant dosjelošću stekao vlasništvo na spornoj nekretnini u dijelu 1/1, te da nije znao da je zajedno s tužiteljem upisan kao suposjednik i suvlasnik sporne nekretnine. Naime, ukazao je da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant sudjelovao u postupku diobe 2008. godine, da je tada postignut sporazum o diobi nekretnina, ali da je apelant odustao od postignutog dogovora. Osim toga, ukazao je da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da apelant nije savjestan posjednik, te da ne može steći pravo vlasništva dosjelošću na tužiteljevom suvlasničkom dijelu.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
9. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zaključak da je tužitelj suvlasnik dijela od ½ na spornoj nekretnini i da shodno tome ima pravo na diobu te nekretnine, te da apelant nije dosjelošću stekao pravo vlasništava i na tužiteljevom suvlasničkom dijelu shodno relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
16. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman