Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4454/22 (M. S.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4454/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4454/22, rješavajući apelaciju Mire Stakić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Stakić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 247355 22 Gž 2 od 2. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mira Stakić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnijela je 25. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 247355 22 Rev od 11. oktobra 2022. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 247355 22 Gž 2 od 2. juna 2022. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3091/22 od 5. oktobra 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv osporene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 11. oktobra 2022. godine apelantičina revizija odbačena iz formalnih razloga, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. „Željeznice Republike Srpske“ a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 21. oktobra 2016. godine podnio tužbu protiv apelantice, radi predaje u posjed dijela nekretnine. Tužitelj je tražio da sud obaveže apelanticu da mu preda u posjed dio poslovnog prostora površine 45 m², koji se nalazi u prizemlju poslovnog prostora u ulici Prote Nikole Kostića 15 u Banjaluci, izgrađen na parceli označenoj kao k.č. broj 391, ambulanta, upisana u p.l. broj 1260/1 k.o. Banjaluka 6 ukupne površine 194 m² (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), na kojoj je upisan kao nosilac prava svojine.
4. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presudu broj 71 0 P 247355 21 P 2 od 21. oktobra 2021. godine kojom je odbio kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude sud je naveo da je predmet spora zahtjev za predaju u posjed dijela sporne nekretnine. Iz brojnih dokaza sud je utvrdio da su parcele označene kao k.č. br. 562/1 i 562/7, naziva „dvorište željezničko zemljište“, upisane u zk. ul. broj 2763 ko. SP Banjaluka, te da su u B listu upisane sa 1/1 dijelom kao društvena svojina. Dalje, u C listu je na navedenim parcelama upisano pravo na nacionalizovanom neizgrađenom građevinskom zemljištu upisanom u A listu radi izgradnje stambene zgrade u korist „Željezničko transportno preduzeće“ Sarajevo sa 1/1 dijela. Sud je utvrdio da je parcela označena kao k.č. broj 391, naziva „ambulanta“ na kojoj je izgrađena zgrada, upisana u pl. broj 1260 k.o. Banjaluka 6 na kojoj je kao posjednik upisana Zdravstvena stanica željezničara sa 1/1 dijela. Utvrdio je da parcela označena kao k.č. broj 391 odgovara dijelu parcele po starom premjeru označene kao k.č. broj 562/1. Također, iz materijalnih dokaza proizlazi da u sistemu tužitelja postoji organizaciona jedinica naziva „RJ Ambulanta Banjaluka“ ali da nema dokumentacije u odnosu na spornu nekretninu. Dalje, utvrđeno je da je apelantica uposlenica tužitelja, te da koristi spornu nekretninu kao stan koji je adaptirala da bude uslovan za stanovanje. Pored toga, proizlazi da je apelantici 29. septembra 2014. godine, kao članu porodice poginulog borca, dodijeljen stan u naselju Ada odnosno da je trajno stambeno zbrinuta.
5. Osnovni sud je ukazao na odredbe čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), kojima je propisano pravo vlasnika na povrat stvari od lica i pretpostavke za ostvarivanje tog prava. Pored toga, ukazao je na odredbe čl. 5. i 6. Zakona o željeznicama Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o željeznicama), kojima je između ostalog propisano da je tužitelj „upravljač željezničkom infrastrukturom i operater“. Navedeno je da željezničku infrastrukturu čine i nepokretnosti koje nisu u funkciji željezničkog saobraćaja a na kojima je kao titular upisano bilo koje željezničko preduzeće iz bivše SFRJ, kao i organizacioni dijelovi preduzeća koji su postojali i poslovali na teritoriji Republike Srpske. Istaknuto je da se željeznička infrastruktura upisuje u javne evidencije kao dobro u opštoj upotrebi u svojini i posjedu Republike Srpske, nakon provedenog postupka pred organom uprave, dok je Republika Srpska vlasnik infrastrukture. U vezi s tim, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev u cjelini, sa obrazloženjem da tužitelj nije, u smislu odredbe člana 6. Zakona o željeznicama, vlasnik sporne nekretnine odnosno nije aktivno legitimisan za vođenje parnice. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Advokatskom tarifom i uspjehom stranaka.
6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 247355 22 Gž 2 od 2. juna 2022. godine uvažena je tužiteljeva žalba i preinačena je prvostepena presuda, na način da je apelantica obavezana da isprazni spornu nekretninu i preda je tužitelju u posjed, kao i da mu naknadi troškove postupka.
7. Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da tužitelj žalbenim navodima ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ponovio je da je u zemljišnoknjižnom ulošku (broj 2763 ko. SP Banjaluka) uknjiženo samo zemljište bez poslovnog prostora, dok je za uknjiženo zemljište (u B listu) upisana društvena svojina sa dijelom 1/1 bez preciziranja bilo kojeg subjekta kao njenog titulara. Dalje, u teretnom listu je uknjiženo pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu radi izgradnje stambene zgrade u korist Željezničko-transportnog preduzeća Sarajevo sa 1/1 dijela, što ukazuje da evidencija nije ažurirana. Dalje, Okružni sud je istakao da iz Odluke Vlade RS od 24. maja 1992. godine proizlazi da „Željezničko transportno preduzeće Srpske Republike BiH je javno preduzeće u državnoj svojini“, zajedno sa pripadajućim sredstvima (objekti, uređaji, postrojenja i oprema). Sud je ukazao na odredbe člana 6. Zakona o željeznicama, kojima je predviđeno da se željeznička infrastruktura upisuje u javne evidencije kao dobro u opštoj upotrebi u svojini i posjedu Republike Srpske. Istaknuto je da zgrada u kojoj se nalazi ambulanta, odnosno poslovni prostor čiji je dio (spornu nekretninu) apelantica bez osnova koristila i adaptirala u stan predstavlja vanknjižno tijelo. Okružni sud je u tom kontekstu obrazložio da se ne može pouzdano zaključiti niti utvrditi da je sporna nekretnina u tužiteljevom posjedu odnosno vlasništvu. Istakao je da u posjedovnom listu broj 1260 k.o. Banjaluka 6, u koloni indikacija posjednika stoji da je „Zdravstvena stanica željezničara Banjaluka“ posjednik sa dijelom 1/1, što ukazuje da postojeće javne evidencije nisu usklađene sa zakonom. Međutim, sud je obrazložio da je rješenjem nadležnog ministarstva od 2. februara 1996. godine utvrđeno da su u poslovnim prostorijama Javnog ŽTP Republike Srpske Banjaluka ispunjeni uslovi za ambulantu opšte medicine i ambulantu opšte stomatologije sa zubotehničkim laboratorijem. Također, rješenjem Osnovnog suda udruženog rada Banjaluka od 23. juna 1992. godine upisano je Javno ŽTP Republike Srpske u sudski registar, kao i djelatnosti koje će obavljati između kojih je navedena i stomatološko-zdravstvena zaštita. S obzirom na navedeno, sud je istakao da se radi o poslovnom prostoru na kojem je tužitelj titular. Ovo tim prije jer su i nadležni upravni organi rješenjem od 25. novembra 2003. godine, koje je potvrđeno 2004. godine, naložili apelantici da u roku tri dana isprazni spornu nekretninu – „poslovni prostorzubnu ambulantu“ i preda tužitelju, odnosno da su i upravni organi „cijenili da se radi o objektu čiji je korisnik tužilac“. Okružni sud je zaključio da je tužitelj „kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru – ambulanti, a što je izjednačeno sa svojinskim pravima“ prema odredbama ZSP, pa stoga ima aktivnu legitimaciju da traži predaju tog prostora. U vezi s tim je istaknuto da u skladu sa odredbom člana 126. stav 1. ZSP sopstvenik ili vlasnik ima aktivnu legitimaciju da u parnici traži predaju sporne nekretnine koju je apelantica adaptirala i koristila kao stan. U prilog navedenom, sud je istakao da je apelantici koja je koristila spornu nekretninu kao stan uz navodnu suglasnost tužiteljevog direktora, kao članu porodice poginulog borca, dodijeljen 2014. godine stan u naselju Ada i na taj način je trajno stambeno zbrinuta. U skladu sa odredbom člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Okružni sud je odlučio kao u izreci presude.
8. Vrhovni sud je rješenjem broj 71 0 P 247355 22 Rev od 11. oktobra 2022. godine apelantičinu reviziju odbacio kao nedozvoljenu primjenom člana 247. st. 1. i 4, u vezi sa članom 237. st. 2, 3. i 4. ZPP-a.
9. Apelantica navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantica u suštini ponavlja navode koje je iznosila u postupku u kojem je donesena osporena odluka . Posebno, apelantica ukazuje da je u postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, kao i da sudovi nisu dali dovoljna obrazloženja za svoje odluke. Smatra da tužitelj u postupku nije dokazao da je vlasnik i posjednik sporne nekretnine, odnosno da ima aktivnu legitimaciju u ovom postupku. U vezi s tim, ukazuje na pogrešnu primjenu odredbi čl. 126. i 127. ZSP, te navodi da tužitelj u postupku nije identifikovao spornu nekretninu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
12. U vezi sa apelantičinim navodima koji se u suštini tiču utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZSP-a, Zakona o željeznicama i ZPP-a, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud detaljno obrazložio razloge zbog kojih je preinačio presudu prvostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o tužiteljevom tužbenom zahtjevu, pri čemu je cijenio i okolnost da je apelantica riješila stambeno pitanje dodjelom drugog stana. Suprotno apelantičinim navodima, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud detaljno obrazložio status zgrade u kojoj se nalazi sporna nekretnina i neusklađenost javnih evidencija, te je detaljno ispitao apelantičine navode vezane za nedostatak aktivne legitimacije na strani tužitelja (vidi tačku 7. odluke), a dana obrazloženja u vezi s tim ne ostavljaju dojam proizvoljnosti. Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud razmotrio apelantičine navode i dao odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman