Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1450/25 (MH „Elektroprivreda Republike Srpske“ – MP a.d. Trebinje – ZP „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1450/25

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1450/25, rješavajući apelacije koje je podnio MH „Elektroprivreda Republike Srpske“ – MP a.d. Trebinje – ZP „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio MH „Elektroprivreda Republike Srpske“ – MP a.d. Trebinje – ZP „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 149798 24 Rsž od 19. februara 2025. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 150512 24 Rsž od 20. marta 2025. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. MH „Elektroprivreda Republike Srpske“ – MP a.d. Trebinje – ZP „Rudnik i termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Ognjen Avlijaš, advokat iz Bijeljine, podnio je 1. aprila 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 149798 24 Rsž od 19. februara 2025. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio primjenu navedene presude“ do donošenja odluke Ustavnog suda. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1450/25. Apelant je 6. oktobra 2025. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 26. avgusta 2025. godine kojim je odbačena njegova revizija protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Okružnog suda konačna odluka u ovom postupku.

2. Apelant, kojeg zastupa isti punomoćnik, podnio je 3. aprila 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda broj 80 0 Rs 150512 24 Rsž od 20. marta 2025. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio primjenu navedene presude“ do donošenja odluke Ustavnog suda. Apelacija je zavedena pod brojem AP-1503/25. Apelant je 6. oktobra 2025. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio rješenje Vrhovnog suda od 26. avgusta 2025. godine kojim je odbačena njegova revizija protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Okružnog suda konačna odluka u ovom postupku.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1450/25.

Činjenice

4. Presudama Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 11. jula 2024. godine (u predmetu broj AP-1450/25) i 12. jula 2024. godine (u predmetu broj AP-1503/25) odbijeni su tužbeni zahtjevi tužilaca (M. M., M. J., B. P. i Z. S. u predmetu broj AP-1450/25odnosno P. D., P. V. i R. J. u predmetu broj AP-1503/25) kojim su tražili da se obaveže apelant da im po osnovu manje isplaćenih naknada plate za određeni vremenski period isplati određene novčane iznose, bliže označene u izrekama prvostepenih odluka.

5. Osnovni sud je u obrazloženjima istakao da je tokom postupaka utvrđeno da među parničnim strankama nisu sporne činjenice da su tužioci u utuženom periodu bili apelantovi radnici, da im je utvrđena invalidnost i smanjena radna sposobnost, te da su raspoređeni na druge poslove prema preostaloj radnoj sposobnosti. Osnovni sud je naveo da je sporno da li je apelant tužiocima u navedenom periodu isplaćivao plate u skladu s odredbama čl. 57. i 58. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je tokom postupaka sprovedeno vještačenje posredstvom vještaka ekonomske struke, koje je sadržavalo dvije različite varijante obračuna i isplate naknade plate tužiocima. U pogledu prve varijante nalaza vještaka Osnovni sud je istakao da ona sadrži prosječne plate tužilaca na koje je primijenjen koeficijent rasta valorizacije plata na godišnjem nivou. U pogledu druge varijante nalaza vještaka Osnovni sud je istakao da ona sadrži koeficijent valorizacije, koji je obračunat stavljanjem u odnos prosječne godišnje plate svih radnika u godini koja prethodi nastanku smanjene sposobnosti za rad i prosječne neto plate svih radnika u mjesecu za koji se vrši obračun naknade. Osnovni sud je zaključio da su obje varijante nalaza i mišljenja stručne, jasne i dovoljno obrazložene, ali da je prva varijanta u skladu s odredbama čl. 57. i 58. Zakona o PIO. Osnovni sud je obrazložio da je apelant pravilno obračunao i isplatio tužiocima naknadu plata zbog manje plate, kakav je obračun i vještaka po prvoj varijanti nalaza i mišljenja, pa je primjenom odredbi čl. 57. i 58. Zakona o PIO odbio tužbeni zahtjev tužilaca.

6. Presudama Okružnog suda od 19. februara 2025. godine (u predmetu broj AP-1450/25) i 20. marta 2025. godine (u predmetu broj AP-1503/25) žalbe tužilaca su usvojene i prvostepene presude preinačene tako što su u cijelosti usvojeni tužbeni zahtjev tužilaca.

7. Okružni sud je u obrazloženjima naveo da je prvostepeni sud propustio da odredbe čl. 57. i 58. Zakona o PIO tumači po pravilima jezičkog i logičkog tumačenja, te da je svoju odluku zasnovao na mišljenju svjedoka i vještaka koji iznose svoja tumačenja zakonskih odredbi. Okružni sud je ponovno ukazao na navedene zakonske odredbe, te istakao da je apelant postupao protivno tim odredbama. Naime, Okružni sud je istakao da je i prvim i drugim stavom člana 58. Zakona o PIO zakonodavac jasno propisao da se valorizacija radi u odnosu na mjesec za koji se isplaćuje naknada plate, a da se nigdje ne spominje prosjek plata prethodne godine kao parametar valorizacije. Okružni sud je istakao da nije trebalo tražiti pomoć od svjedoka i vještaka za tumačenje odredbi materijalnog prava, te citirati njihove definicije o vrstama valorizacije (godišnja, mjesečna i sl.) u situaciji kada je mjesečna valorizacija izričito propisana članom 58. Zakona o PIO. Okružni sud je istakao da je dokaz da se naknada plate može izračunati prema rastu plata na nivou firme na mjesečnom nivou upravo druga varijanta nalaza i mišljenja vještaka. Stoga, Okružni sud je zaključio da se nije mogla prihvatiti apelantova argumentacija da je njegovim službama veliko opterećenje da to izračunaju i da to matematički nije moguće.

Apelacioni navodi

8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant navodi da su odluke Okružnog suda zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava navodeći da je prvostepeni sud pravilno primijenio čl. 57. i

58. Zakona o PIO, za razliku od drugostepenog suda. Apelant smatra da je nemoguće izračunati mjesečnu valorizaciju, pri čemu izlaže i obrazlaže svoju formulu za takve tvrdnje.

Relevantni propisi

9. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 82/13, 96/13 – odluka USRS, 103/15, 111/21, 15/22, 132/22, 43/23 – odluka USRS i 105/24 – odluka USRS)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (

„Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 82/13, 96/13 – odluka USRS i 103/15, 111/21, 15/22, 132/22 i 43/23 – odluka USRS) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 57. tačka v)

Osiguranik kome se na osnovu smanjene radne sposobnosti obezbjeđuje pravo na raspoređivanje na drugo radno mjesto, odnosno pravo na prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju ima pravo na:

v) naknadu plate zbog manje plate na drugom radnom mjestu (u daljem tekstu: naknada zbog manje plate).

Član 58. (1) Osnovica za određivanje naknade plate (u daljem tekstu: osnovica naknada) iz člana 57. ovog zakona je prosječna neto plata koju je osiguranik ostvario u godini koja prethodi godini nastanka invalidnosti, valorizacijom dovedena na nivo plata za mjesec za koji se isplaćuje naknada. (2) Valorizacija u skladu sa stavom 1. ovog člana vrši se tako što se prosječna neto plata koju je osiguranik ostvario u godini koja prethodi godini nastanka invalidnosti usklađuje sa kretanjem prosječne neto plate svih zaposlenih kod poslodavca i dovodi na nivo plata za mjesec za koji se isplaćuje naknada.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud primjećuje da je apelant, po svojoj strukturi, u poziciji nosioca javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-

3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, objavljena na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

16. Na osnovu činjenica predmeta koje proističu iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito ukazuje da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljna i dovoljno jasna obrazloženja u pogledu apelantove obaveze da se valorizacija naknada plata obračunava na mjesečnom nivou, ukazavši na odredbu člana 58. Zakona o PIO. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud ukazao da je, suprotno apelantovim tvrdnjama, valorizaciju moguće obračunati na mjesečnom nivou, a što je i urađeno u drugoj varijanti nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

17. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovim predmetima, nije neophodno posebno razmatrati apelantove zahtjeve za donošenje privremenih mjera.

21. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1450/25 (MH „Elektroprivreda Republike… | Sudska praksa | Aktio