Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3880/24 (A. Č. i drugi)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Nenadležnost za odlučivanje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3880/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-3880/24, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Azra Čustović i advokat Mirsad Sipović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Azra Čustović i advokat Mirsad Sipović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 046752 24 Gž od 3. jula 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Azra Čustović i advokat Mirsad Sipović zbog navodne povrede odredbi Opće deklaracije o ljudskim pravima zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Azra Čustović iz Ilidže, čiji je punomoćnik Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, i advokat Mirsad Sipović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 18. septembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 046752 24 Gž od 3. jula 2024. godine i Rješenja Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 046752 23 P od 29. marta 2024. godine.

2. Apelanti su podnijeli tužbu protiv S. T. (u daljnjem tekstu: tužena). Tužbenim zahtjevom su tražili da sud utvrdi da je tužena kao sudija prvostepenog suda 5. oktobra 2023. godine prije početka pripremnog ročišta u predmetu prvostepenog suda broj 65 0 P 051199 23 P 6 povrijedila čast i ugled apelanata zbog iznošenja neistinitih činjenica o njihovoj ličnosti, te da utvrdi da je tužena 31. oktobra 2023. godine, nakon održanog pripremnog ročišta u istom predmetu, u holu suda povrijedila pravo ličnosti apelanata i njihovu čast i ugled tako što ih je vrijeđala, pa da je sud zbog toga obaveže da apelantima naknadi nematerijalnu štetu u određenom novčanom iznosu.

3. Rješenjem prvostepenog suda od 29. marta 2024. godine, koje je potvrđeno osporenim rješenjem Kantonalnog suda, odbačena je kao nedopuštena tužba apelanata. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je tužena bila postupajući sudija u jednom drugom predmetu apelanata, te da su apelanti podnijeli tužbu protiv nje kao sudije zbog njenih radnji u vezi s tim predmetom. Ukazao je da je članom IV C.2.5.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, kao i odredbama člana 87. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine, propisano da sudije sudova Federacije neće biti krivično gonjeni niti odgovorni u građanskom postupku za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje funkcije. Kako se u slučaju tužbe apelanata protiv tužene radi o građanskom postupku utvrđenja i naknade štete, sud je zaključio da tužena kao sudija prvostepenog suda ne može odgovarati u građanskom postupku za radnje koje je učinila i preduzela u obavljanju sudijske funkcije. Dakle, kako tužbeni zahtjev apelanata nije podoban za sudsku zaštitu, drugostepeni sud je potvrdio kao pravilnu odluku prvostepenog suda da odbaci tužbu apelanata kao nedopuštenu, shodno članu 67. stav 1. tačka 7. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 87. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine.

4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da su nezakonite odluke redovnih sudova kojima je odbačena njihova tužba kao nedopuštena i da su zasnovane na pogrešnoj primjeni člana 87. stav 1. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine. Apelanti tvrde da je tužena preduzetim radnjama u parnici koja se vodi pred prvostepenim sudom pod brojem 65 0 P 051199 23 P 6, u kojoj je prvoapelantica tužiteljica a drugoapelant njen punomoćnik, ali i van nje povrijedila čast, ugled i dostojanstvo ličnosti apelanata i oklevetala ih, te da je to učinila kao fizičko lice a ne u okviru obavljanja sudijske funkcije kao postupajući sudija. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te na kršenje načela vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 7. i 17. Opće deklaracije o ljudskim pravima, čl. 2. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te čl. 2–4. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama koje su iznijeli u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

7. Član 18. stav (3) tačka a) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Dopustivost u odnosu na navodne povrede odredbi Opće deklaracije o ljudskim pravima

8. Ustavni sud naglašava da je članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu. Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, niti u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredbi Opće deklaracije o ljudskim pravima.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni je sud u ovom dijelu odlučio kao u izreci ove odluke. Dopustivost prima facie

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da to pravo ne obuhvata samo pravo na pokretanje postupka, već i pravo da sud „riješi“ spor. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju, niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50, i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37, Marina Kontić-Draščić i Brankica Kontić-Draščić protiv Hrvatske, predstavka broj 20428/09, odluka od 25. septembra 2012. godine, Branko Brkljač protiv Hrvatske, predstavka broj 6721/16, odluka od 4. juna 2022. godine).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao dovoljne i jasne razloge za zaključak da je prvostepeni sud pravilno odbacio tužbu apelanata kao nedopuštenu, shodno članu 67. stav 1. tačka 7. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 87. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine, jer tužena kao sudija ne može odgovarati u građanskom postupku za radnje koje je učinila i preduzela u obavljanju sudijske funkcije, u smislu člana IV C.2.5.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do nesrazmjernog ograničenja prava apelanata na pristup sudu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanata.

13. Apelanti su se pozvali i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie ) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82, predstavka broj 22893/05, i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na povredu opće zabrane diskriminacije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu naveli bilo šta što bi njihovu tvrdnju o diskriminaciji moglo učiniti vjerovatnom, niti to očigledno proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Također, apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

15. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanata koji se odnose na povredu načela vladavine prava jer ništa ne ukazuje da je takva povreda u ovom postupku moguća.

16. U vezi s pozivanjem apelanata na član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da se ne radi o materijalnom pravu na čije se kršenje apelant može samostalno pozvati, već se radi o ustavnoj odredbi kojom se Evropskoj konvenciji daje supremacija nad domaćim zakonima.

17. Apelanti su se pozvali i na kršenje Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Međutim, kako apelanti posebno ne obrazlažu te navode, Ustavni sud se u ovoj odluci njima neće posebno baviti.

18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3880/24 (A. Č. i drugi) | Sudska praksa | Aktio