Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1389/23 (P.P. i drugi)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Bračna stečevina
- Građanski postupak
- Testament
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1389/23
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1389/23, rješavajući apelaciju P. P. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija P. P., Ro. P., S. P., M. V., Ra. P. i I. M. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 059076 22 Gž 2 od 20. januara 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. P. P., Ro. P., S. P., M. V., Ra. P. i I. M. (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica, trećeapelantica, četvrtoapelantica, petoapelant i šestoapelant i/ili apelanti) iz Cetinja, Crna Gora, i Bihaća, koje zastupa Emira Imširević, advokat iz Bihaća, podnijeli su 20. marta 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 059076 22 Gž 2 od 20. januara 2023. godine.
2. Apelanti su 15. septembra 2023. godine dopunili apelaciju tako što su osporili i Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 059076 23 Rev od 11. jula 2023. godine kojim je odbačena njihova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. Apelanti su 15. augusta 2024. godine zatražili od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom bi prekinuo postupak koji se vodi u Općinskom sudu u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 17 0 P 061898 18 P 3 do donošenja odluke po apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene S. M. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 13. maja 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju, te su navedeni odgovori 9. juna 2025. godine dostavljeni punomoćniku apelanata radi eventualnog izjašnjenja. Punomoćnik apelanata je dostavio izjašnjenje na odgovor Kantonalnog suda.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način. Uvodne napomene
6. Apelanti su, zajedno sa još 11 tužilaca, podnijeli 22. maja 2014. godine tužbu protiv tužene radi utvrđenja. Preciziranim tužbenim zahtjevom su tražili da sud utvrdi da bračnu stečevinu umrlih „Mihić rođ. Proročić (Tadije) Marije i Mihić Josipa sin Jakova iz Bihaća“ čine nekretnine (preciziranih oznaka – kuća i okućnica, u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), kao i novčana sredstva na računima u preciziranim poslovnim bankama, te da je udio umrle Marije u bračnoj stečevini iznosio ½ dijela. Također su tražili da sud utvrdi da je nezakonito Rješenje Općinskog suda broj 17 0 O 058452 14 O od 7. maja 2014. godine, te da se iz ostavinske mase iza umrlog Josipa izdvoji ½ dijela na ime bračne stečevine ranije umrlog bračnog partnera i nakon pravosnažnosti presude taj dio upiše u javne evidencije na umrlu Mariju. U vezi s aktivnom legitimacijom tužilaca, pojašnjeno je da su tužioci od 1 do 5 (apelanti od 1 do 5) zakonski nasljednici drugog nasljednog reda iza umrle Marije, dok su tužioci od 6 do 17 (među kojima je i šestoapelant) braća i sestre umrlog Josipa, odnosno njegovi bratići i sestrići.
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
7. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 059076 19 P 2 od 10. oktobra 2022. godine usvojen je precizirani tužbeni zahtjev tužilaca kojim se utvrđuje da zajedničku bračnu stečevinu umrlih Marije i Josipa čine sporne nekretnine, kao i novčana sredstva na računima u označenim bankama te je utvrđeno da je udio Marije Mihić rođ. Proročić u označenoj bračnoj stečevini ½ dijela (stav I-1 i I-2 izreke presude). Presudom je utvrđeno da je nezakonito rješenje Općinskog suda od 7. maja 2014. godine, zbog čega se iz ostavinske mase iza umrlog Josipa izdvaja ½ dijela na ime bračne stečevine ranije umrlog bračnog partnera Marije Mihić (stav I-3 izreke) te je naloženo da se po pravosnažnosti presude ima izvršiti upis na spornim nekretninama sa ½ dijela na Mariju Mihić, uz obavezu tužene da apelantima i ostalim tužiocima naknadi troškove postupka (stav I-4 izreke). Odbijen je kao neosnovan dio zahtjeva apelanata i ostalih tužilaca za naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 2.268,00 KM, kao i zahtjev tužene za naknadu troškova postupka (st. II i III izreke).
8. U obrazloženju je navedeno da su tužioci od 1 do 5 (ujedno i apelanti od 1 do 5) zakonski nasljednici umrle Marije, dok su tužioci od 6 do 17 (među kojima je i šestoapelant) zakonski nasljednici umrlog Josipa. Navedeno je da su umrli Josip i Marija zaključili brak 1966. godine, da u braku nisu stekli djecu, niti je umrla Marija imala djece iz drugih brakova. Bračna zajednica je trajala do Marijine smrti 1. januara 2014. godine. Josip je umro 24. februara 2014. godine. Dalje, sud je istakao da je tužena vanbračno dijete umrlog Josipa i ta činjenica je evidentirana u matičnim knjigama. Tužena je pravosnažnim Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda broj 17 0 O 058452 14 O od 7. maja 2014. godine proglašena nasljednikom sa 1/1 dijela na zaostavštini iza svog oca, tj. umrlog Josipa. Sud je utvrdio da su Marija i Josip zajedničkim radom i novčanim sredstvima tokom trajanja bračne zajednice kupili sporne nekretnine. Navedeno proizlazi i iz zapisnika o saslušanju stranaka u predmetu Općinskog suda broj 17 0 P 081340 16 P od 14. maja 2018. godine. Pored toga, utvrđeno je da su umrli Josip i Marija stekli zajednička novčana sredstva (štednja), što je utvrđeno na osnovu štednih knjižica u preciziranim poslovnim bankama. Također, apelanti (od 1 do 5) podnijeli su 19. maja 2014. godine prijedlog za provođenje ostavinskog postupka iza umrle Marije, koji je prekinut zbog trajanja predmetne parnice i ostavinskog postupka iza umrlog Josipa, te je u konačnici rješenjem Kantonalnog suda od 28. novembra 2016. godine predmet vraćen na ponovni postupak.
9. Sud je u obrazloženju istakao da je u postupku proveo veliki broj materijalnih dokaza, između ostalog i testament od 12. decembra 2007. godine koji su sačinili umrli Josip i Marija kod notara u R. Austriji. Testamentom su izrazili svoju posljednju volju tako što su opozvali sve date oporučne izjave, te su imenovali jedan drugoga za nasljednike svoje cjelokupne pokretne i nepokretne imovine. Pored toga, sud je izvršio uvid u reviziju u predmetu Općinskog suda broj 17 0 P 081340 16 P, koju su izjavili tužioci od 6 do 17 (uključujući i šestoapelanta) protiv drugostepene presude u tom predmetu, kojom je u konačnici odbijen tužbeni zahtjev tih tužilaca. Tim tužbenim zahtjevom je, između ostalog, traženo da se utvrdi da je nezakonito i da se ukine pravosnažno Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda broj 17 0 O 058452 14 O od 7. maja 2014. godine.
10. Općinski sud je ukazao na odredbe čl. 251. stav 1. i 252. stav 1. Porodičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: PZ) kojima je propisano šta čini bračnu imovinu i da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine. U vezi s tim, sud je zaključio da su umrli Josip i Marija kao bračni partneri suvlasnici sa po ½ dijela bračne stečevine (sporne nekretnine i novčana sredstva), odnosno da je udio umrle Marije u bračnoj stečevini ½ dijela. Također je sud utvrdio da je nezakonito rješenje na osnovu kojeg je tužena naslijedila zaostavštinu svog oca te je iz ostavinske mase umrlog Josipa izdvojena ½ dijela na ime umrlog bračnog partnera Marije. Dalje, sud je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije apelanata i ostalih tužilaca. Obrazloženo je da umrlu Mariju, koja je preminula prije svog muža Josipa s kojim nije imala djece, nasljeđuje njen suprug Josip i apelanti od 1 do 5 u skladu s odredbom člana 13. Zakona o nasljeđivanju FBiH (u daljnjem tekstu: ZN). Također je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije i u odnosu na ostale tužioce od 6 do 17 (uključujući i šestoapelanta), koji su braća i sestre odnosno bratići i sestrići umrlog Josipa, iz razloga što se u postupku radi o zahtjevu stvarnopravne prirode, odnosno zahtjevu kojim se traži da se utvrdi bračna stečevina umrlih Marije i Josipa. S obzirom na prirodu tužbenog zahtjeva i njegovu nezavisnost od prava nasljeđivanja i testamenta, koji su umrli Josip i Marija sačinili u R. Austriji, sud je ocijenio neosnovanim navode tužene u vezi s navedenim testamentom. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Advokatske tarife i na osnovu uspjeha stranaka u sporu.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 059076 22 Gž 2 od 20. januara 2023. godine usvojena je žalba tužene i preinačena je prvostepena presuda u stavu I izreke (tač. od 1 do 4) tako što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata i ostalih tužilaca. Odbačena je žalba tužene u odnosu na stav II izreke prvostepene presude, dok je njena žalba usvojena i preinačeno je rješenje iz stava III izreke prvostepene presude tako što su obavezani apelanti i ostali tužioci da tuženoj solidarno naknade troškove postupka u preciziranom iznosu.
12. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da tužena žalbenim navodima ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava i bitne činjenice koje sud nije uzeo u obzir. Suprotno zaključku prvostepenog suda, Kantonalni sud je obrazložio da je postojanje testamenta i njegov sadržaj bitna činjenica od koje zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva apelanata i ostalih tužilaca kojim su tražili utvrđenje bračne stečevine umrlih Josipa i Marije. Obrazloženo je da su umrli Josip i Marija kod javnog notara u R. Austriji 12. decembra 2007. godine sastavili testament kojim su opozvali sve do tada date oporučne naredbe sa cijelim sadržajem. Testamentom su imenovali jedan drugoga za nasljednika njihove cjelokupne pokretne i nepokretne imovine, a naročito Josipovih nekretnina koje se nalaze u Bosni, dok su eventualne nužne nasljednike ograničili ukoliko budu imali pravo na nužni dio na to pravo nužnog dijela. Njihova izričita želja je bila da njihovu imovinu, osim preživjelog bračnog druga, niko ne dobije. Sud je istakao da je 7. aprila 2015. godine u ostavinskom postupku iza umrle Marije, u predmetu broj 17 0 O 058967 14 O, doneseno rješenje o proglašenju testamenta od 12. decembra 2007. godine. Dalje, Kantonalni sud je ukazao na odredbe čl. 82. i 83. starog ZN-a koji se primjenjivao u času otvaranja nasljedstva (kojem odgovaraju odredbe čl. 99. i 100. novog ZN-a) kojima je propisan način određivanja nasljednika i supstitucija. Obrazložio je da je navedenim odredbama propisano da nasljedni dio koji bi pripao testamentarnom nasljedniku koji je umro prije ostavioca može pripasti drugom testamentarnom nasljedniku samo ako je to zavještalac izričito odredio u testamentu, dok u suprotnom taj nasljedni dio pripada ostaviočevim zakonskim nasljednicima. U vezi s tim je obrazloženo da je umrla Marija (koja je preminula prije svog muža), u slučaju da umre prije svog muža, a umrla je prije njega, testamentom odredila kao nasljednika svog muža Josipa na imovini (pokretna i nepokretna) koja bi joj pripala na ime bračne stečevine. Dakle, umrli Josip je naslijedio imovinu svoje supruge Marije nakon njene smrti, dok je umrlog Josipa naslijedila njegova kćerka – tužena kao zakonski nasljednik prvog nasljednog reda. Istaknuto je da bi apelanti, koji su po pravu predstavljanja nasljednici umrle Marije, eventualno imali pravo na nužni dio u skladu s odredbom člana 28. ZN-a. Međutim, sud je naveo da apelanti ne ispunjavaju uvjete propisane navedenom odredbom, odnosno da apelanti nisu čak ni braća i sestre umrle Marije već potomci njenog brata. Dalje, sud je prihvatio kao pravilno obrazloženje prvostepenog suda u pogledu prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužilaca koji su pravni sljednici umrle Marije (tužioci, a ujedno i apelanti od 1 do 5). Međutim, istakao je da je prvostepeni sud pogrešno odlučio u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani nasljednika umrlog Josipa (tužioci od 6 do 17, među kojima je i šestoapelant) iz razloga što oni nisu nasljednici iza umrle Marije i stoga nemaju aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe protiv tužene s obzirom na tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje bračne stečevine umrle Marije i predmetnim zahtjevom ne mogu ništa za sebe ostvariti, odnosno nemaju pravni interes za podnošenje tužbe protiv tužene. U vezi s tim je obrazložio da bi ti tužioci eventualno imali pasivnu legitimaciju da na tuženoj strani nema nasljednika prvog nasljednog reda – tužene. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio sadržaj revizije u predmetu broj 17 0 P 081340 16 P, u kojem su tužioci bili tužioci od 6 do 17 u tom predmetu, ali da nije cijenio odluku po reviziji u citiranom predmetu koja je donesena prije zaključenja glavne rasprave. Naime, Vrhovni sud je u navedenom predmetu Presudom broj 17 0 P 081340 20 Rev od 9. decembra 2021. godine odbio reviziju, a u tom postupku je u konačnici, između ostalog, odbijen zahtjev za utvrđenje nezakonitim Rješenja o nasljeđivanju broj 17 0 O 058452 14 O od 7. maja 2014. godine i brisanje upisa u zemljišne knjige po osnovu tog rješenja. Dakle, u tom predmetu je pravosnažnom presudom odbijen zahtjev za utvrđenje nezakonitim rješenja o nasljeđivanju, dok apelanti i ostali tužioci u tom predmetu ponovo traže da se za isto rješenje utvrdi da je nezakonito, o čemu prvostepeni sud ponovo odlučuje tako što usvaja taj zahtjev. U navedenoj reviziji Vrhovni sud je prihvatio stav nižestepenih sudova u pogledu zakonitosti spornog rješenja o nasljeđivanju, odnosno da se ne može ponovo raspravljati ostavina ni donositi novo rješenje o nasljeđivanju, niti je zakonom propisana mogućnost da parnični sud presudom stavlja van snage, odnosno poništava pravosnažno rješenje o nasljeđivanju. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je, u skladu s odredbom člana 229. stav 1. tač. 4. i 5. ZPP-a, preinačio prvostepenu presudu i odbio u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata i ostalih tužilaca, dok je, u skladu s odredbom člana 224. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 213. stav 3. ZPP-a, odbacio žalbu tužene u odnosu na stav II izreke prvostepene presude.
13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 17 0 P 059076 23 Rev od 11. jula 2023. godine odbacio kao nedozvoljenu reviziju apelanata i ostalih tužilaca. U obrazloženju rješenja je navedeno da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, zbog čega revizija nije dopuštena, u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP-a. Također, Vrhovni sud je zaključio da revizija i sporna pravna pitanja u konkretnom slučaju nemaju značenje pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu člana 237. st. 3. i 4. ZPP-a. Istakao je da se navedenim pravnim pitanjima preispituju činjenična utvrđenja i zaključci drugostepenog suda, odnosno traži se ocjena revizionog suda da li je u predmetnoj parnici pravilno odlučeno o predmetu spora. S obzirom na to da revizija ne sadrži razloge zašto su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, Vrhovni sud je odbacio reviziju primjenom člana 247. stav 4. u vezi sa članom 237. st. 2, 3. i 4. ZPP-a.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
14. Apelanti navode da je osporenom odlukom povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili u postupku u kojem je donesena osporena odluka. U opširnoj apelaciji uglavnom osporavaju odlučenje Kantonalnog suda i razloge koje je dao za svoju odluku. Smatraju pravilnom prvostepenu presudu kojom je usvojen njihov tužbeni zahtjev. Ističu da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe ZN-a, te im na taj način onemogućio da vode ostavinski postupak iza umrle Marije. Navode da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da je postojanje testamenta koji su zaključili umrli Josip i Marija kod notara u R. Austriji, za koji smatraju da predstavlja zajednički testament koji naš zakon ne poznaje, osnov za utvrđenje njihove bračne stečevine. Ističu da su osporenom presudom, „na osnovu nepostojeće oporuke“, onemogućeni da se obrate sudu koji će utvrditi šta čini zajedničku bračnu stečevinu umrlih Marije i Josipa (njihove tetke i tetka). Navode da je Kantonalni sud praktično proveo ostavinski postupak iza umrle Marije, odnosno da taj postupak ne može biti parnični, već vanparnični, koji je u nadležnosti općinskih sudova. Apelanti su u dopuni apelacije osporili i rješenje Vrhovnog suda kojim je odbačena njihova revizija kao nevažna za osiguranje jedinstvene primjene prava te su istakli da im je na taj način uskraćeno odlučivanje u revizionom postupku. b)Odgovori na apelaciju
15. Općinski sud je u odgovoru naveo da se apelacijom pobija drugostepena odluka, a Kantonalni sud je naveo da je svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava i da nisu povrijeđena navedena prava apelanata.c)Izjašnjenje
16. Apelanti su u izjašnjenju ostali pri navodima iz apelacije, te su ponovo istakli da se Kantonalni sud proizvoljno pozvao na zajednički testament umrlih Josipa i Marije prilikom donošenja osporene odluke.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 229. stav 1) tač. 4) i 5)
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo; 5) ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnovana presuda.
18. Zakon o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 80/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 13. (1) Ako je jedan ostaviteljev roditelj umro prije ostavitelja, dio ostavine koji bi mu pripao da je nadživio ostavitelja nasljeđuju njegova djeca (braća i sestre ostavitelja), njegova unučad i praunučad i njegovi daljnji potomci, po pravilima koja važe za slučaj kada umrlog nasljeđuju njegova djeca i ostali potomci. (2) Ako su oba ostaviteljeva roditelja umrla prije ostavitelja dio ostavine koji bi svakome od njih pripao da je nadživio ostavitelja nasljeđuju njihovi potomci, prema odredbama stava (1) ovog člana. (3) U svim slučajevima ostaviteljeva braća i sestre samo po ocu nasljeđuju na jednake dijelove očev dio ostavine, braća i sestre samo po majci nasljeduju na jednake dijelove majčin dio, a rođena braća i sestre nasljeđuju na jednake dijelove s braćom i sestrama po ocu očev dio, a s braćom i sestrama po majci majčin dio.
Član 28. (1) Nužni nasljednici su: djeca ostavitelja, njegovi usvojenici iz potpunog usvojenja te njegov bračni partner. (2) Ostali potomci umrlog, njegovi usvojenici iz nepotpunog usvojenja i njihovi potomci, njegovi roditelji i njegova braća i sestre nužni su nasljednici samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za život. (3) Osobe navedene u ovom članu su nužni nasljednici kad su po zakonskom redu nasljeđivanja pozvane na nasljedstvo.
Član 99. (1) Zavještatelj može testamentom odrediti jednog ili više nasljednika. (2) Nasljednik, na osnovu testamenta, jeste osoba koju je zavještatelj odredio da naslijedi cjelokupnu njegovu imovinu, ili dio imovine određen prema cijeloj imovini. (3) Nasljednikom će se smatrati i osoba kojoj su testamentom ostavljeni jedna ili više određenih stvari ili prava, ako se utvrdi da je volja zavještatelja bila da mu ta osoba bude nasljednik.
Član 100. (1) Zavještatelj može odrediti testamentom osobu kojoj će pripasti nasljedstvo ako određeni nasljednik umre prije njega, ili se odrekne naslijeđa, ili bude nedostojan da naslijedi. (2) Odredbe stava 1. ovog člana važe i za legate. (3) Zavještatelj ne može odrediti nasljednika svome nasljedniku ni legataru. VI.Dopustivost i meritum
19. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
20. Apelanti navode da je osporenom odlukom prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. Ustavni sud zapaža da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
24. U odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).
25. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZN-a i ZPP-a, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim utvrđenjima tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Također, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda koji je osporenu presudu donio u skladu sa svojim ovlaštenjem iz člana 229. stav 1. tač. 4. i 5. ZPP-a, dakle uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu, jer je u smislu navedene odredbe zaključio „da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je zasnovana presuda“ (vidi tačku 12. ove odluke). Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud eksplicitno obrazložio da je prvostepeni sud zanemario bitnu činjenicu od koje zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva (testament kod notara u R. Austriji), te posljedično tome pogrešno primijenio materijalno pravo. U tom kontekstu, Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud propustio da cijeni sadržaj testamenta koji su umrli Josip i Marija sačinili kod notara u R. Austriji, kao i odluku Vrhovnog suda u predmetu broj 17 0 P 081340 20 Rev od 9. decembra 2021. godine kojom je u konačnici odbijen zahtjev u pogledu utvrđenja zakonitosti istog rješenja o nasljeđivanju kao u ovom predmetu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju Kantonalnog suda da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primjenom odredbi čl. 251. i 252. PZ-a udovoljio tužbenom zahtjevu apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao relevantne i dovoljne razloge za svoje odlučenje, pri čemu je razmotrio pitanja koja su ključna za odlučivanje o tužbenom zahtjevu apelanata. U vezi s iskazanim nezadovoljstvom procesnom odlukom Vrhovnog suda, Ustavni sud podsjeća da je u odredbi člana 247. stav 6. ZPP-a Vrhovnom sudu ostavljena šira diskreciona mogućnost da odluči da li će i u kojoj mjeri obrazlagati odluku o dopustivosti revizije podnesene na osnovu člana 237. st. (3) i (4) ZPP-a. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, postupajući u skladu sa svojim diskrecionim ovlaštenjem, cijenio postojanje razloga za izuzetnu dopustivost revizije prema članu 237. st. 3. i 4. ZPP-a i zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uvjeti za dopustivost revizije apelanata i ostalih tužilaca, što je jasno i obrazložio. S obzirom na to, Ustavni sud zapaža da u datim okolnostima nema ništa što bi ukazivalo na to da je Vrhovni sud odbacivanjem revizije proizvoljno postupio i na taj način uskratio odlučivanje u revizionom postupku (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-7715/18 od 14. oktobra 2020. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba). Na kraju, Ustavni sud ističe da apelanti niti jednim navodom nisu doveli u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti su dokazali da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njihovu štetu, već su samo nezadovoljni rezultatom postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
26. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu i da su diskriminirani.
27. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju prava na imovinu, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima prava na imovinu, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
28. U vezi s kršenjem prava na nediskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ni te navode neće posebno razmatrati.
VII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Kantonalni sud u osporenoj odluci, uz pozivanje na relevantne odredbe ZN-a, PZ-a i ZPP-a, dao jasno obrazloženje o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili utvrđenje bračne stečevine njihove prednice te o utvrđivanju nezakonitosti rješenja o nasljeđivanju njenog umrlog bračnog druga, a dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman