Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4507/22 (O.M.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4507/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine, u predmetu broj AP-4507/22, rješavajući apelaciju O. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija O. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 025457 21 Uvp od 28. septembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie ) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. O. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Ademović, Nožica i partneri“ d.o.o. iz Sarajeva, podnio je 30. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 025457 21 Uvp od 28. septembra 2022. godine.

2. Republički prosvjetni inspektor je, rješavajući po zahtjevu Tužilaštva Bosne i Hercegovine, izvršio 30. jula 2019. godine inspekcijski nadzor nad radom Univerziteta za poslovne studije Banjaluka (u daljnjem tekstu: Univerzitet) i donio rješenje broj 24.120/616-230-48-4/19 od 5. augusta 2019. godine. Tim rješenjem je naloženo Univerzitetu da otkloni nedostatke utvrđene inspekcijskim pregledom na način da poništi diplomu označenog broja od 21. septembra 2007. godine, izdatu na ime apelanta i da u Službenom glasniku Republike Srpske oglasi ništavom tu diplomu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja evidentno da je prilikom upisa apelanta, a i kasnije, prilikom studiranja na studiju poslovnog prava došlo do povreda Zakona o visokom obrazovanju, Statuta, te Pravilnika o ispitima na Fakultetu za poslovne studije i Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije u visokoškolskoj ustanovi i na univerzitetu, koje su bile razlog da se Univerzitetu naloži poništenje diplome.

3. Ministarstvo za naučnotehnološki razvoj, visoko obrazovanje i informaciono društvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je rješenjem broj 19.04/050-475/19 od 26. septembra 2019. godine odbilo žalbu Univerziteta izjavljenu protiv rješenja Republičkog prosvjetnog inspektora od 5. augusta 2019. godine, kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja, Ministarstvo je navelo da je u postupku rješavanja po žalbi Univerziteta dostavilo apelantu navedeno rješenje od 5. augusta 2019. godine, kao zainteresovanom licu, radi izjašnjenja o nepravilnostima utvrđenim inspekcijskim pregledom. Pri tome je istaklo da je apelantu na taj način od strane tog organa pružena mogućnost da u postupku otkloni eventualno uočene nepravilnosti i na taj način brani svoja prava i zakonom zaštićene interese. Dalje, Ministarstvo je ukazalo da je apelant 24. septembra 2019. godine dostavio tom organu svoje izjašnjenje u kojem je istakao da se u svemu pridružuje činjeničnim navodima i razlozima koji su izneseni u žalbi Univerziteta. Također, Ministarstvo je u pogledu apelantovih navoda da mu se mora dati položaj stranke u postupku, istaklo da je članom 43. st. 1. i 2. Zakona o inspekcijama propisano da je subjekt inspekcijskog nadzora stranka u postupku, a druga lica nemaju svojstvo stranke u postupku inspekcijskog nadzora. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je ukazalo da apelantovo izjašnjenje nije argumentovano osporilo činjenice utvrđene u prvostepenom postupku i nije moglo uticati na donošenje drugačijeg rješenja, naročito ako se ima u vidu da je u postupku načelo zaštite prava stranaka i zaštite javnog interesa u cijelosti ispoštovano.

4. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je presudom broj 11 0 U 025457 19 U od 3. novembra 2020. godine uvažio tužbe Univerziteta i apelanta protiv rješenja Ministarstva od 26. septembra 2019. godine i poništio osporeni akt. U obrazloženju rješenja Okružni sud je, u suštini, svoje razloge bazirao na navodima apelantove tužbe sa tvrdnjama da su sve povrede postupka učinjene prema njemu, jer nije učestvovao u prvostepenom postupku, koji je prethodio donošenju prvostepenog rješenja, te da mu je tim rješenjem izrečena drastična kazna.

5. Vrhovni sud je presudom broj 11 0 U 025457 21 Uvp od 28. septembra 2022. godine uvažio zahtjev Ministarstva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 3. novembra 2020. godine i tu presudu preinačio na način da je tužbu Univerziteta odbio, a apelantovu tužbu odbacio, kao nedozvoljenu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je osporenim aktom odlučeno samo o žalbi Univerziteta, a ne i o apelantovoj žalbi, jer on i nije podnosio žalbu protiv rješenja prvostepenog organa, dok je Okružni sud tužbu uvažio i u odnosu na apelanta, za što nije imao uporište u propisima. Naime, ukazao je da je to iz razloga što je članom 22. tačka 4. Zakona o upravnim sporovima propisano da će sud, u svakom stadiju postupka, rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da se protiv upravnog akta, koji se tužbom osporava mogla izjaviti žalba, a žalba nije izjavljena. Dakle, Vrhovni sud je istakao da apelant nije izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja, te osporenim aktom o njegovoj žalbi i nije odlučeno, već o žalbi Univerziteta, pa je stoga njegova tužba nedozvoljena. Pri tome je naveo da na to ne utiče činjenica da je Ministarstvo u postupku rješavanja o žalbi Univerziteta, izjavljenoj protiv rješenja Republičkog prosvjetnog inspektora, to rješenje dostavilo i apelantu, jer u postupku inspekcijskog nadzora treća lica nemaju svojstvo stranke, već su stranke inspektor i nadzirano lice. Dakle, Vrhovni sud je istakao da je nadzirano lice Univerzitet i to radi kontrole pravilne primjene Zakona o visokom obrazovanju, te da se prvostepeno rješenje, kao i osporeni akt odnose isključivo na to lice, a nikako na apelanta, s obzirom na određenje iz odredbi člana 43. st. 1. i 2. Zakona o inspekcijama. Najzad, Vrhovni sud je ukazao da ukoliko dođe do izvršenja prvostepenog rješenja, te Univerzitet postupi po rješenju od 5. augusta 2019. godine i poništi apelantovu diplomu, tek u tom postupku apelant dobija svojstvo zainteresovanog lica, jer se poništenje diplome odnosi na njega. Vrhovni sud je ukazao da je zbog toga prvenstveno i odlučeno da se tužba u odnosu na apelanta odbaci.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, tvrdi da mu je negirano pravo da učestvuje u ovom postupku i da se njegova apelacija tiče prava na pristup sudu u okviru jednog upravnog postupka iz oblasti obrazovanja u kojem se raspravljalo o njegovom građanskom pravu, tj. pravu da se njegovo obrazovanje potvrdi i formalnopravno diplomom. Naime, apelant ukazuje da mu Vrhovni sud, u konačnici, nije dozvolio da učestvuje u inspekcijskom postupku u kojem je, na kraju naloženo Univerzitetu da poništi njegovu diplomu. U vezi s tim, apelant smatra da obrazloženje Vrhovnog suda da je on mogao dobiti svojstvo stranke i braniti svoje interese tek u postupku oglašavanja diplome ništavom nije opravdano, kao i da pozivanje tog suda na član 43. st. 1. i 2. Zakona o inspekcijama nije ispravno. Dakle, apelant tvrdi da je Vrhovni sud formalističkim stavom i tumačenjem zanemario značaj inspekcijskog postupka za apelanta i negirao mu pravo da pred upravnim inspekcijskim organima i upravnim sudovima iznese svoju odbranu u cilju opravdanja zakonitosti diplome.

7. Zakon o inspekcijama u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“, br. 74/10, 109/12, 117/12- ispravka i 44/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 43. st. (1) i (2) (1) Subjekt nadzora je stranka u postupku inspekcijskog nadzora. (2) Druga lica nemaju svojstvo stranke u postupku inspekcijskog nadzora.

8. Okvirni zakon o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“, br. 59/07 i 59/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55. stav 1.

Nakon što su dodijeljeni, akademski stepen ili diploma mogu se opozvati samo u posebnim okolnostima datim u pravilima sadržanim u statutu visokoškolske ustanove i na takvu odluku može se podnijeti žalba pred nadležnim sudom.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Apelant smatra da mu je zbog odbacivanja tužbe zato što u postupku inspekcijskog nadzora nije imao svojstvo stranke, povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, te pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo na obrazovanje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo da sud na „riješi“ spor. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu, po samoj svojoj prirodi, zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Dalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi, Evropski sud, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, tačka 37. sa daljnjim referencama).

12. Dovodeći navedene stavove u vezi sa okolnostima apelantovog slučaja, Ustavni sud smatra da je u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovni sud, u obrazloženju odluke dao jasne razloge zbog kojih je odbacio apelantovu tužbu jer, u smislu člana 43. st. 1) i 2) Zakona o inspekcijama (vidi tačku 7. ove odluke) u navedenom postupku inspekcijskog nadzora nema svojstvo stranke. Vrhovni sud je naročito obrazložio da ukoliko dođe do izvršenja prvostepenog rješenja, te Univerzitet postupi po rješenju od 5. augusta 2019. godine i poništi apelantovu diplomu, tek u tom postupku apelant dobija svojstvo zainteresovanog lica, jer se poništenje diplome odnosi na njega (vidi tačku 5. ove odluke). Pri tom Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto, u datim okolnostima, apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari (vidi tačku 5. ove odluke). Ustavni sud takva obrazloženja ne smatra proizvoljnim. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 55. stav 1. Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini (vidi tačku 8. ove odluke) propisano: „Nakon što su dodijeljeni, akademski stepen ili diploma mogu se opozvati samo u posebnim okolnostima datim u pravilima sadržanim u statutu visokoškolske ustanove i na takvu odluku može se podnijeti žalba pred nadležnim sudom“. Iz navedenih odredbi nesporno proizilazi da apelant, ukoliko Univerzitet u nastavku postupka inspekcijskog nadzora poništi njegovu diplomu, ima mogućnost da u smislu navedene odredbe Okvirnog zakona zaštitu svojih prava traži pred nadležnim sudom. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, došlo do nesrazmjernog ograničenja apelantovog prava na pristup sudu, kao segmenta prava na pravično suđenje. Također, apelant se pozvao i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek i prava na obrazovanje. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da su ta njegova prava došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud ta prava posebno ispita prema standardima iz člana 13. Evropske konvencije, odnosno iz člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4507/22 (O.M.) | Sudska praksa | Aktio