Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3757/21 („Agroexport“ d.o.o. Gradiška)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stečaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3757/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3757/21 , rješavajući apelaciju „Agroexport“ d.o.o. Gradiška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Agroexport“ d.o.o. Gradiška podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 123440 21 Rev od 1. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Agroexport“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je 1. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 123440 21 Rev od 1. jula 2021. godine, Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 123440 19 Pž od 13. marta 2020. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 123440 17 Ps od 30. maja 2019. godine.

Uvodne napomene

2. Apelant je podnio tužbu protiv „RATARSTVO“ a.d. Nova Topola, u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđenja. Tužbenim zahtjevom apelant je, između ostalog, tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje prema tuženom u iznosu od 852.573,56 KM, te da se to potraživanje uvrsti kao razlučno potraživanje.

3. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 019633 14 Ps 2 od 1. decembra 2015. godine utvrđeno je, između ostalog, da je osnovano apelantovo potraživanje prema tuženom u iznosu od 168.385,91 KM. To potraživanje je uvršteno kao potraživanje razlučnog povjerioca kojem se garantuje odvojeno namirenje (stav I). Stečajnom upravniku je naloženo da navedeno potraživanje uvrsti u tabelu priznatih potraživanja i svrsta kao potraživanje razlučnog povjerioca (stav II). Istom presudom, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (stav IV). Usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog, te je utvrđeno da je bez pravnog dejstva prema tuženom i stečajnoj masi ugovor o ustupanju potraživanja od 31. decembra 2007. godine (stav V).

4. Presudom Višeg privrednog suda od 27. maja 2016. godine, između ostalog, apelantova žalba je uvažena, te je prvostepena presuda u pobijanom dijelu (stav V) preinačena tako da je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog. Osporeni postupak

5. Apelant je podnio tužbu protiv tuženog 20. jula 2017. godine. Tužbenim zahtjevom je tražio da se utvrdi da je osnovano njegovo potraživanje prema tuženom u iznosu od 684.187,65 KM, te da se to potraživanje uvrsti kao potraživanje razlučnog povjerioca kojem se garantuje odvojeno namirenje. Također je tražio da se stečajnom upravniku naloži da navedeno potraživanje uvrsti u tabelu priznatih potraživanja i svrsta kao potraživanje razlučnih povjerilaca.

6. Rješenjem Okružnog privrednog suda od 30. maja 2019. godine odbačena je apelantova tužba. U obrazloženju Okružni privredni sud je naveo da je tuženi istakao prigovor presuđene stvari (res iudicata). U vezi s tim, sud je naveo da je izvršio uvid u spis broj 57 0 Ps 019633 14 Ps 2 i uporedio apelantov tužbeni zahtjev i usvajajući dio izreke (stav I) iz presude u spisu 57 0 Ps 019633 14 Ps 2. Na osnovu toga, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u ranijem predmetu pravosnažno odbijen u dijelu koji se ticao utvrđenja osnovanosti potraživanja u iznosu od 607.631,17 KM i zakonskih zateznih kamata na taj iznos do dana otvaranja stečajnog postupka, te svrstavanja tih potraživanja u razlučna potraživanja. Sud je naveo da je imao u vidu i presudu Višeg privrednog suda od 27. maja 2016. godine. Sud je istakao je da je navedenom presudom prvostepena presuda preinačena samo u odnosu na stav V prvostepene presude, odnosno da apelant žalbom nije pobijao prvostepenu presudu u preostalom dijelu izreke. U vezi s tim, sud je zaključio da je o apelantovom identičnom tužbenom zahtjevu pravosnažno odlučeno presudom od 1. decembra 2015. godine (stavom 4., u vezi sa st. 1. i 2. izreke presude).

7. Rješenjem Višeg privrednog suda od 13. marta 2020. godine odbijena je apelantova žalba, te je prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud odbacio tužbu pravilnom primjenom odredaba člana 67. stav 1. tačka 4. i člana 196. stav 2. Zakona o parničnom postupku, te da je prvostepena odluka pravilna i zakonita.

8. Rješenjem Vrhovnog suda od 1. jula 2021. godine odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju Vrhovni sud je naveo da je eventualne nedostatke presude od 1. decembra 2015. godine (vidi tačku 3. ove odluke) apelant mogao pobijati pravnim lijekovima u parnici u kojoj je donesena presuda. Dalje je naveo da je nesporno da se apelant nije žalio na odbijajući dio odluke o tužbenom zahtjevu, pa je protekom roka za izjavljivanje žalbe prvostepena odluka u tom dijelu postala pravosnažna. U odnosu na navode kojima se osporava postojanje identiteta činjeničnog stanja, sud je naveo da apelant u tužbi kojom je pokrenuta konkretna parnica i u tužbi kojom je pokrenuta parnica u predmetu broj 57 0 Ps 019633 14 Ps 2, tužbene zahtjeve zasniva na istom činjeničnom osnovu, odnosno na ugovoru o ustupanju potraživanja. Dalje je naveo da okolnost da je drugostepenom presudom od 27. maja 2016. godine usvojena apelantova žalba i u konačnici odbijen protivtužbeni zahtjev, nije od uticaja, jer i dalje egzistira pravosnažna odluka o odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva. U konačnici, zaključio je da u obje parnice, pored identiteta stranaka, postoji i identitet pravnog i činjeničnog osnova. Apelacioni navodi

9. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pri čemu ukazuje i na povredu prava na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da mu nije omogućena javna rasprava. Apelant tvrdi da se tužba zasniva na novim činjenicama koje su nastale nakon zaključenja glavne rasprave u predmetu broj 57 0 Ps 019633 14 Ps 2. Pri tome ukazuje na odluku Višeg privrednog suda od 27. maja 2016. godine. Dalje navodi da je prijavljeno potraživanje stečajni upravnik dužan ispitati kao potraživanje novog povjerioca, a ne kao potraživanje radnika tuženog, jer je apelant radnicima tuženog u cijelosti izmirio dug. U konačnici, ukazuje na to da obrazloženje odluka redovnih sudova ne zadovoljava standard pravičnog suđenja.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da pravo na pristup sudu nije apsolutno, ono može biti podložno ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po samoj svojoj prirodi zahtijeva uređenje od države, koja uživa određenu slobodu procjene u ovom pogledu (vidi, Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske [Vv], presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tačka 78.). Kako je navedeno, ta ograničenja ne smiju ograničavati niti umanjiti pristup pojedincu na takav način ili u tolikoj mjeri da se naruši sama suština prava. Osim toga, takva ograničenja neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne slijede legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, Evropski sud, Oktay Alkan protiv Turske, presuda od 20. juna 2023. godine, predstavka broj 24492/21, tačka 66.).

13. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o ograničenju apelantovog prava na pristup sudu koje je propisano „zakonom“. Ustavni sud napominje da su zakonom propisani slučajevi u kojima će sud donijeti rješenje kojim se tužba odbacuje, što je primijenjeno na konkretan slučaj, služi legitimnom cilju pravilnog funkcionisanja pravosuđa, te naročito svrsi poštovanja principa pravne sigurnosti. Također, Ustavni sud zapaža da je ograničenjem apelantovog prava na pristup sudu uspostavljena pravična ravnoteža između opšteg interesa i apelantovog „prava na sud“, odnosno da na apelanta nije prebačen pretežak teret. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za zaključak da se u konkretnom slučaju radi o pravosnažno presuđenoj stvari. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili zašto nisu osnovani ni apelantovi prigovori kojima ukazuje na to da se ne radi o istom činjeničnom osnovu (vidi, tačku 8. ove odluke), a u kojem obrazloženju Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do nesrazmjernog ograničenja apelantovog prava na pristup sudu, kao elementa prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3757/21 („Agroexport“ d.o.o. Gradiška) | Sudska praksa | Aktio