Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4140/25 (D. A.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Nesrazmjerno veliki teret
- Legitiman cilj
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Dijete
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Miješanje u porodični život
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4140/25
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4140/25, rješavajući apelaciju Dennisa Anderssona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dennisa Anderssona podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 1083639 25 Gž od 30. juna 2025. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dennis Andersson (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kraljevine Švedske, kojeg zastupa Nikola Sladoje, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 8. septembra 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 1083639 25 Gž od 30. juna 2025. godine i Rješenja Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 1083639 24 Mpom od 14. aprila 2025. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i punomoćnika protivnice predlagača E. Č. (u daljnjem tekstu: protivnica predlagača ili majka maloljetnog djeteta) zatraženo je 24. septembra 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovori učesnika u postupku su 8. oktobra 2025. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelantov punomoćnik je dostavio izjašnjenje na dostavljene odgovore.
III.Činjenično stanje
4. Rješenjem Opštinskog suda broj 65 0 P 1083639 24 Mpom od 14. aprila 2025. godine odbijen je apelantov „zahtjev za povratak maloljetne [O. E. A.], rođene 15. 07. 2020. godine“ (u daljnjem tekstu: maloljetno dijete), u Švedsku (stav I izreke). Stavom II izreke rješenja je odlučeno da se o zahtjevu za organizovanje ili obezbjeđivanje efikasnog ostvarivanja prava na viđanje djeteta apelant, shodno članu 21. Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece (u daljnjem tekstu: Haška konvencija), upućuje na daljnji postupak pred centralni izvršni organ države ugovornice
– Ministarstvo pravde BiH.
5. Opštinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant kao otac maloljetnog djeteta, postupajući u skladu s odredbama Haške konvencije, putem Ministarstva pravde BiH podnio zahtjev za obezbjeđenje povratka maloljetnog djeteta. Apelantov zahtjev od 14. januara 2024. godine je 25. marta 2024. godine putem Ministarstva pravde BiH dostavljen sudu na nadležno postupanje. U postupku je utvrđeno da je maloljetno dijete rođeno 15. jula 2020. godine u Švedskoj, te da su apelant i protivnica predlagača zaključili brak u Švedskoj 27. februara 2021. godine. Stranke su s maloljetnim djetetom više puta odlazile u BiH, dok su u konačnici protivnica predlagača i maloljetno dijete u maju 2023. godine ostali u Sarajevu zbog uskraćivanja njene boravišne dozvole u Švedskoj. Tokom boravka u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH) apelant je 14. decembra 2022. godine protivnici predlagača dao „trajnu punomoć da može obavljati sve radnje za njihovo maloljetno dijete“, odnosno da za dijete može podnijeti zahtjev za dobijanje državljanstva BiH i putovati u sve države. Stranke su dogovorile da njihovo maloljetno dijete ostane u BiH do ispunjenja uslova za spajanje porodice (okvirno do novembra 2024. godine), kao i da djeluju u pravcu dobijanja boravišne dozvole za protivnicu predlagača. Utvrđeno je da maloljetno dijete od septembra 2023. godine ima državljanstvo BiH i prebivalište u BiH. U konačnici, protivnica predlagača nije dobila boravišnu dozvolu u Švedskoj, pa su stranke podnijele tužbe za razvod braka i u Švedskoj i u BiH. Odlukom Opštinskog suda u Švedskoj iz avgusta 2024. godine pravosnažno je razveden brak između stranaka, određeno je zajedničko starateljstvo stranaka nad maloljetnim djetetom, dok je apelantov zahtjev o njegovom isključivom starateljstvu odbačen. Nadležni sud u BiH još nije donio odluku po tužbi protivnice predlagača za razvod braka i odlučivanje o načinu roditeljskog staranja i povjeravanju maloljetnog djeteta.
6. Dalje je obrazloženo da iz mišljenja Službe socijalne zaštite Opštine Vogošća (u daljnjem tekstu: Služba) proizlazi da je maloljetno dijete potpuno naviknuto, prilagođeno na sredinu, porodični ambijent sadašnjeg života, emocionalno vezano za osobe koje su stalno prisutne u njegovom životu. U mišljenju je istaknuto da bi, s obzirom na karakteristike razvojne dobi maloljetnog djeteta, kao i na činjenicu da ono nije razvilo emocionalnu povezanost s ocem – apelantom, naglo odvajanje od porodice i odlazak/povratak u drugu državu kod oca predstavljalo izlaganje traumatskom iskustvu koje bi moglo da utiče na djetetov emocionalni i psihološki razvoj. Ukazano je da bi takva promjena mogla da naruši djetetov osjećaj bezbjednosti i stabilnosti, što bi u tom uzrastu moglo da ima „dugoročne posljedice po razvoj privrženosti i emocionalne regulacije“.
7. Sud je naveo da je u postupku od septembra 2024. godine apelanta zastupao punomoćnik koji je prisustvovao ročištima, te da je apelant u postupku trebalo da bude saslušan, ali da je odustao od toga, odnosno iskoristio je svoje pravo da ne bude saslušan. Tokom postupka saslušana je protivnica predlagača kao parnična stranka, te je izvršen uvid u brojne materijalne dokaze, među kojima i u apelantovo izjašnjenje od 1. oktobra 2024. godine. Primjenjujući direktno odredbe Haške konvencije, sud je utvrdio da apelant ima pravo na starateljstvo kao osnov za aktiviranje konvencijskog mehanizma za povratak djeteta. Sud je takođe zaključio da je apelant podnio zahtjev u roku propisanom članom 12. Haške konvencije budući da je dijete zadržano u BiH u maju 2023. godine, a da je zahtjev podnesen u januaru 2024. godine. Dalje, sud je ukazao da član 3. Haške konvencije propisuje da nezakonito zadržavanje nastaje ako zadržavanje djeteta predstavlja povredu prava na staranje po zakonu države u kojoj je dijete bilo nastanjeno prije odvođenja ili zadržavanja. U vezi s tim, sud je obrazložio da majka maloljetnog djeteta nije djelovala samostalno, već je bila u procesu traženja zakonskog rješenja koje bi obuhvatilo pravo na starateljstvo, regulisanje kontakta roditelja i djeteta, kao i pitanje djetetovog izdržavanja. To se ogledalo u činjenici da je pred sudovima u Sarajevu i Švedskoj bio u toku postupak regulisanja roditeljskog staranja i roditeljskih prava, te uređenje kontakata između djeteta i roditelja. S druge strane, sud je utvrdio da apelant nije na nedvosmislen način dao do znanja protivnici predlagača da je njegova saglasnost za ostanak djeteta u BiH povučena, odnosno ta saglasnost je postojala sve do podnošenja zahtjeva za vraćanje djeteta. S obzirom na to da nije osporio niti povukao datu punomoć, proizlazi da je apelant bio svjestan mogućnosti da dijete stekne državljanstvo BiH i da u BiH boravi duži period. Budući da apelant nije dokazao da je bio protiv premještanja djeteta i njegovog zadržavanja nakon promijenjenih okolnosti, kao i da nije vodio spor u vezi s datom punomoći, sud je zaključio da nije bilo nezakonitog zadržavanja maloljetnog djeteta (u smislu člana 13. stav 1. tač. a) i b) Haške konvencije). Sud je apelantovo pasivno ponašanje ocijenio kao prećutnu saglasnost (naknadno odobravanje) sa zadržavanjem djeteta u BiH, što dodatno potvrđuje da nije bilo jednostrane otmice djeteta. Suprotno apelantovim navodima, sud je zaključio da odlazak protivnice predlagača u Katar radi ostvarenja zarade u svrhu izdržavanja maloljetnog djeteta ne utiče na djetetov pravni status prema Haškoj konvenciji i ne može da predstavlja osnov za primjenu njenih odredbi.
8. Prilikom ocjene postojanja izuzetka od primjene odredbe člana 12. Haške konvencije, kojim je regulisana obaveza vraćanja djeteta, Opštinski sud je imao u vidu okolnosti u vezi s viđanjem i kontaktima apelanta s djetetom, te nalaz i mišljenje Službe i podatke u vezi s djetetovim socijalnim porijeklom. Obrazloženo je da apelantu nije zabranjeno viđanje s maloljetnim djetetom, ali da je lični kontakt ostvario tek u januaru 2025. godine, dok je do tada dijete viđao putem videopoziva. S druge strane, sud je u potpunosti prihvatio nalaze i mišljenja Službe prema kojima dijete nema izgrađenu emocionalnu vezu s apelantom, posebno imajući u vidu period razdvojenosti djeteta i apelanta, kao i činjenicu da se dijete prilagodilo sredini u kojoj sada živi. Istaknuto je da bi eventualni povratak bez postepenog uvođenja bio traumatičan, uz potencijalne dugoročne posljedice po emocionalni razvoj djeteta. Ocjenom svih provedenih dokaza, a posebno nalaza i mišljenja nadležnog organa starateljstva
– Službe, sud je zaključio da bi povratak maloljetnog djeteta u Švedsku predstavljao ozbiljan rizik da dijete bude izloženo psihičkoj traumi ili dovedeno u nepovoljan položaj (ispunjeni uslovi iz člana 13. stav 1. tačka a) Haške konvencije). Obrazloženo je da bi povratak maloljetnog djeteta protivno njegovom interesu bio u suprotnosti s osnovnim ciljem Haške konvencije, koji se ne sastoji isključivo u formalnom povratku, već u zaštiti djece od posljedica nezakonitog premještanja i zadržavanja, uključujući i zaštitu od daljnjih trauma i nestabilnosti. Sud je prilikom razmatranja postojanja okolnosti iz člana 13. Haške konvencije imao u vidu kako podatke Službe koji se odnose na socijalno porijeklo djeteta tako i apelantovo pasivno držanje prilikom posjete djetetu u januaru 2025. godine jer apelant nije izrazio želju da bude uključen u porodičnu procjenu od strane Službe. Takođe, sud je imao u vidu i odredbu člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u smislu da se povratkom ne smije grubo narušiti djetetov porodični život, posebno ako je ono već uspostavilo stabilnu vezu s novom sredinom, te da se obezbijedi pravična ravnoteža između interesa djeteta i prava oba roditelja.
9. U vezi s hitnim postupanjem po apelantovom zahtjevu za povratak djeteta, sud je naveo da je formalno prekoračen rok iz člana 11. Haške konvencije, ali da se to se nije desilo zbog njegove neažurnosti ili nepažnje. U vezi s tim je obrazložio da je nakon zaprimanja zahtjeva (25. mart 2024. godine), rješenjem od 29. marta 2024. godine diplomatskim putem zatražio da apelant imenuje punomoćnika u BiH radi efikasnijeg vođenja postupka. Sud je diplomatskim putem 22. avgusta 2024. godine apelantu uputio poziv za pripremno ročište zakazano za 9. oktobar 2024. godine, a u međuvremenu, apelant je 10. septembra 2024. godine imenovao punomoćnika. Zbog velikog broja dokaza, nastavak pripremnog ročišta održan je 7. novembra 2024. godine kada je dogovoren tok izvođenja dokaza, uključujući i prijedlog apelantovog punomoćnika da se i apelant ispita putem zamoljenog suda u Švedskoj. Zbog izvođenja navedenog dokaza sud je zakazao glavnu raspravu za 22. januar 2025. godine, međutim, punomoćnik apelanta je odustao od izvođenja tog dokaza 30. decembra 2024. godine. Pored toga, ročište za glavnu raspravu je odgođeno za 22. februar 2025. godine zbog promjene postupajućeg sudije, odnosno za 7. mart 2025. godine zbog bolesti punomoćnika protivnice predlagača. Sud je naveo da je predmet vođen u okviru realnih mogućnosti, te da su, s obzirom na međunarodni karakter predmeta i njegovu procesnu dinamiku, razlozi za produženje postupka bili objektivne prirode i ne mogu uticati na zakonitost i pravilnost donesene odluke. Na kraju, Opštinski sud je zaključio da nema uslova za naređivanje hitnog povratka djeteta u Švedsku, odnosno da je Zahtjev za povratak djeteta neosnovan zbog ispunjenosti uslova iz člana 13. stav 1. tač. a) i b) Haške konvencije koji predstavljaju izuzetak od odredbe člana 12. Haške konvencije.
10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 1083639 25 Gž od 30. juna 2025. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
11. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ukazao da je cilj Haške konvencije, prije svega, da se osigura što hitniji povratak djece nezakonito odvedene ili zadržane u nekoj državi ugovornici. Ponovio je zaključak prvostepenog suda da maloljetno dijete nije nezakonito dovedeno u BiH s obzirom na to da je dovedeno u pratnji stranaka kao roditelja, kao i sporna pitanja u vezi sa zakonitošću zadržavanja djeteta i eventualne štetne posljedice za dijete ako se naloži njegov povratak u Švedsku. Naveo je da nisu od pravnog značaja apelantovi navodi o promjeni postupajućeg sudije, kao ni navodi o nepoštovanju Haške konvencije u pogledu roka za sprovođenje postupka za koje je prvostepeni sud dao objektivne razloge u svojoj odluci. Obrazloženo je da, suprotno apelantovim navodima, prvostepena odluka sadrži sve elemente i podobna je za preispitivanje, te nisu prekoračene granice zahtjeva u pogledu ispitivanja podobnosti apelanta da preuzme staranje nad maloljetnim djetetom. Kantonalni sud je podržao stav prvostepenog suda da zadržavanje maloljetnog djeteta u BiH nije nezakonito, tim prije što je u postupku utvrđeno da su stranke sve do nastupanja promijenjenih okolnosti (podnošenja tužbi za razvod braka) zajednički ostvarivale svoje zakonsko roditeljsko pravo koje i dalje postoji. Ocijenio je neosnovanim apelantove navode da je zbog odlaska protivnice predlagača na rad u Katar izostala njena faktička i svakodnevna briga oko njihovog zajedničkog djeteta. U vezi s tim, Kantonalni sud je prihvatio date razloge prvostepenog suda, odnosno da je protivnica predlagača na taj način ispunjavala svoju zakonsku obavezu izdržavanja maloljetnog djeteta. Pored toga, ocijenio je pravilnim zaključak prvostepenog suda da nije bilo nezakonitog zadržavanja djeteta s obzirom na apelantovu prećutnu saglasnost i postojanje punomoći na osnovu koje je protivnica predlagača za maloljetno dijete ishodovala državljanstvo BiH. U prilog navedenom je i činjenica da je apelant neometano i bez problema sve vrijeme ostvarivao telefonski kontakt s maloljetnim djetetom, dok je u januaru 2025. godine posjetio dijete u Sarajevu. Kantonalni sud je istakao da apelant tokom postupka nije izveo nijedan dokaz kojim bi doveo u pitanje iskazani nalaz i mišljenje organa starateljstva – Službe, što takođe ide u prilog zaključku da maloljetno dijete nije nezakonito zadržano u BiH, odnosno da se ne radi o otmici djeteta. Pri tome, Kantonalni sud je podsjetio da je prvostepeni sud zaključio da bi nagli povratak maloljetnog djeteta u Švedsku u situaciji kada se potpuno prilagodilo načinu života u BiH u kući s majčinim roditeljima i sestrom, gdje osjeća dom, ljubav i toplinu, svakako štetio njegovim interesima. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepeno rješenje pobija, kao ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je, u skladu s odredbom člana 226. ZPP-a, odlučio kao u izreci rješenja.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo – odredbe Haške konvencije kada su odbili njegov zahtjev. Ističe da je prvostepena odluka „bazirana prvenstveno na mišljenju“ Službe koje je u suprotnosti s osnovnim principima Haške konvencije. Smatra da Služba nije imala u vidu sve činjenice u vezi s maloljetnim djetetom prilikom donošenja svog mišljenja, odnosno da je zanemarila pravni osnov (Hašku konvenciju) po kojem daje mišljenje. U vezi s tim, apelant osporava dato mišljenje Službe kojim je utvrđivano prilagođavanje djeteta određenoj porodici bez utvrđivanja pravnog osnova za boravak djeteta u toj porodici, uz istovremeno zanemarivanje njegovog zakonskog staraoca. Takođe, osporava i punomoć koju je dao protivnici predlagača te zašto sud nije ispitivao njenu validnost (što je tražio u postupku), a koju je dao radi lakšeg vraćanja protivnice predlagača s maloljetnim djetetom u Švedsku. Ističe da nije znao za sadržaj punomoći i njenu moguću zloupotrebu. Pored toga, apelant ističe da je u postupku povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku zbog razloga što je postupak po njegovom zahtjevu, koji je u skladu s odredbama Haške konvencije propisan kao hitan, pred prvostepenim sudom trajao više od jedne godine. Predložio je da se usvoji njegova apelacija, ukinu osporene odluke i naloži hitan postupak po njegovom zahtjevu za vraćanje maloljetnog djeteta. Pored toga, apelant potražuje naknadu za sastavljanje apelacije, kao i naknadu nematerijalne štete zbog duševne boli „koju trpi zbog postupanja organa u Bosni i Hercegovini“ na čije odluke je uložena apelacija.b)Odgovori na apelaciju
13. Opštinski sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci jer je utemeljena na pravilnoj primjeni relevantnih odredbi Haške konvencije. Istakao je da je posebno u odluci obrazložio hitnost postupanja po apelantovom zahtjevu, odnosno da nije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Istakao je da je prilikom donošenja odluke cijenio sve provedene dokaze i vodio računa da uspostavi pravičnu ravnotežu između interesa djeteta i prava roditelja te je utvrdio da su ispunjeni uslovi iz člana 13. stav 1. tačka b) Haške konvencije, tj. da nije nije dužan da naloži povratak djeteta.
14. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju svoje odluke. Istakao je da apelant iskazuje nezadovoljstvo dužinom trajanja postupka pred prvostepenim sudom, što su razlozi koji nisu od uticaja niti su relevantni za odluku po apelantovom zahtjevu. Ukazano je da maloljetno dijete nije oteto od apelanta niti je nezakonito zadržano u BiH, odnosno da nisu ispunjeni osnovni uslovi da se udovolji apelantovom zahtjevu prema Haškoj konvenciji.
15. Protivnica predlagača je navela da nisu prekršena apelantova ustavna prava na koja se u neosnovano poziva jer smatra da su osporene odluke donesene pravilnom primjenom relevantnih odredbi Haške konvencije.
16. Apelant je u svom izjašnjenju uglavnom ponovio navode iz apelacije, te je istakao da nije sporna činjenica da je maloljetno dijete „zakonito dovedeno iz Švedske u Bosnu i Hercegovinu u pratnji oba roditelja, i to na određeno vrijeme, što ne podrazumijeva da dijete nije nezakonito zadržano“. U vezi s tim, apelant je ponovio navode koje je isticao tokom postupka, te je izrazio sumnju u način na koji je protivnica predlagača izdejstvovala (pribavila) maloljetnom djetetu državljanstvo BiH. Ponovio je da trajanje postupka i razlozi odugovlačenja postupka istaknuti u izjašnjenu nisu prihvatljivi i u suprotnosti su s Haškom konvencijom.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o ratifikaciji Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece („Službeni list SFRJ“ – Međunarodni ugovori broj 7/91 od 12.7.1991. godine) [Bosna i Hercegovina je potpisnica Konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece, (Hag 25.10.1980.godine) koja je preuzeta notifikacijom o sukcesiji međunarodnih ugovora SFRJ]
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenom glasilu jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. Odvođenje ili zadržavanje djeteta će se smatrati nezakonitim:
a) ako predstavlja povredu prava na staranje koje je dobilo lice, institucija ili bilo koje drugo tijelo, kolektivno ili pojedinačno, po zakonu države u kojoj je dijete bilo stalno nastanjeno prije odvođenja ili zadržavanja;
b) ako su se u vrijeme odvođenja ili zadržavanja ta prava ostvarivala, kolektivno ili pojedinačno, ili bi se ostvarivala da nije došlo do odvođenja ili zadržavanja. Prava na staranje pomenuta u tački a) stava 1. mogu se steći prije svega sprovođenjem zakona, ili na osnovu sudske ili upravne odluke, ili na osnovu sporazuma koji ima pravno dejstvo po zakonu odnosne države.
Član 11. Sudski ili upravni organi država ugovornica će hitno sprovesti postupak za povratak djeteta. Ako odgovarajući sudski ili upravni organi ne donesu odluku u roku od šest nedelja od dana pokretanja postupka, podnosilac molbe ili centralni izvršni organ države kojoj je upućen zahtjev, na sopstvenu inicijativu ili na zahtjev centralnog izvršnog organa države koja upućuje zahtjev, ima pravo da traži obrazloženje zbog odlaganja. Ako odgovor dobije centralni izvršni organ države kojoj je upućen zahtjev, taj izvršni organ će dostaviti odgovor centralnom izvršnom organu države koja upućuje zahtjev ili podnosiocu molbe, zavisno od slučaja. Član 12.
Ako je dijete nezakonito odvedeno ili zadržano u smislu člana 3, a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje od godinu dana od dana nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, odnosni nadležni organ će naložiti hitan povratak djeteta. Sudski ili upravni organ, čak i ako je pravni postupak pokrenut nakon isteka roka od godinu dana pomenutog u prethodnom stavu, takođe će naložiti povratak djeteta ako se ne dokaže da se dijete prilagodilo novoj sredini. Ako sudski ili upravni organ u državi kojoj je upućen zahtjev ima razloga da vjeruje da je dijete odvedeno u neku drugu državu, može obustaviti postupak ili odbaciti molbu za povratak djeteta.
Član 13.
Bez obzira na odredbe prethodnog člana, sudski ili upravni organ države kojoj se upućuje zahtjev nije dužan da naloži povratak djeteta ako lice, institucija ili drugo tijelo koje se suprotstavljaju njegovom povratku dokaže:
a) da lice, institucija ili drugo tijelo koje se stara o ličnosti djeteta nije stvarno ostvarivalo pravo na staranje u vrijeme odvođenja ili zadržavanja ili da se bilo saglasilo ili naknadno pristalo na odvođenje ili zadržavanje;
b) da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili ga na drugi način doveo u nepovoljan položaj.
VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz čl. II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na porodični život
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
21. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
22. Mjerodavni principi koji se odnose na pravo na poštovanje porodičnog života na osnovu člana
8. Evropske konvencije u slučajevima koji se tiču povratka djeteta prema Haškoj konvenciji sažeta su u presudi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Michnea protiv Rumunije. U tom predmetu Evropski sud je naglasio da u svim odlukama koje se tiču djece njihov najbolji interes mora biti najvažniji. Takođe, istaknuto je da član 8. Konvencije domaćim vlastima nameće posebnu procesnu obavezu u tom pogledu: kada ocjenjuju zahtjev za povratak djeteta, sudovi moraju donijeti odluku dajući posebne razloge u svjetlu okolnosti slučaja (vidi Evropski sud, Michnea protiv Rumunije, presuda od 7. jula 2020. godine, predstavka broj 10395/19, tač. 35–39). Evropski sud je u vezi s tim naročito ukazao da u svim odlukama koje se odnose na djecu, njihovi najbolji interesi moraju biti od najveće važnosti (vidi, op.cit. Michnea protiv Rumunije tačka 37. sa daljnjim referencama). Isti princip se primjenjuje i u Haškoj konvenciji, „u kojoj se ovaj interes povezuje s vraćanjem statusa quo putem odluke kojom se nalaže hitni povratak djeteta u državu uobičajenog boravka u slučaju nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, istovremeno uzimajući u obzir činjenicu da se nevraćanje ponekad može opravdati objektivnim razlozima u skladu s interesima djeteta, čime se obrazlaže postojanje izuzetaka, posebno u slučaju kada postoji ozbiljna opasnost da bi povratak dijete izložio fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili na drugi način doveo dijete u nepovoljan položaj (član 13, stav 1(b))“. Ustavni sud treba ispitati da li je proces donošenja odluka bio zakonit i da li su odluke donesene u najboljem interesu djeteta. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da prilikom ocjenjivanja zahtjeva za povratak djeteta, sudovi moraju donijeti odluku u kojoj navode konkretne razloge s obzirom na okolnosti slučaja (ibid., 37. i 38).
23. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov zahtjev za povratak maloljetnog djeteta u Švedsku utvrdivši da odvođenje djeteta i njegovo zadržavanje u Bosni i Hercegovini nije bilo nezakonito u smislu člana 3. stav 1. Haške konvencije. Naime, Ustavni sud iz utvrđenog činjeničnog stanja zaključuje da je apelant odobrio, a nakon odlaska i prihvatio da maloljetno dijete ostane u BiH, s obzirom na to da protivnica predlagača – majka nije mogla dobiti boravišnu dozvolu u Švedskoj.
24. Ustavni sud zapaža da apelant i protivnica predlagača imaju zajedničko starateljstvo nad maloljetnim djetetom te da odluke kojima se odbija povratak djeteta u Švedsku predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na poštovanje porodičnog života koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud treba da ispita da li je miješanje bilo opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, odnosno da li je miješanje bilo „u skladu sa zakonom”, da li je težilo jednom ili više legitimnih ciljeva i da li je bilo „nužno u demokratskom društvu”(ibid., Michnea protiv Rumunije , tač. 40. i 41.)
Zakonitost miješanja
25. Ustavni sud zapaža da je miješanje bilo predviđeno zakonom, odnosno čl. 3. i 13. Haške konvencije, koju je potpisala SFRJ a država Bosna i Hercegovina preuzela notifikacijom o sukcesiji međunarodnih ugovora SFRJ. Legitiman cilj
26. Ustavni sud primjećuje da je sporno miješanje težilo legitimnom cilju zaštite prava i sloboda drugih – konkretno prava maloljetnog djeteta (vidi Evropski sud, Z. protiv Hrvatske, presuda od 1. septembra 2022. godine, predstavka broj 21347/21, tačka 85).
Nužnost miješanja u demokratskom društvu
27. Pri utvrđivanju da li je miješanje u nečije pravo na porodični život „nužno u demokratskom društvu”, Ustavni sud mora, u smislu navedene prakse Evropskog suda, da ispita da li je uspostavljena pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa, te da li je prilikom postizanja ravnoteže između suprotstavljenih interesa data odgovarajuća težina najboljim interesima djeteta unutar granica slobode procjene koju države imaju u tim pitanjima (ibid., Michnea protiv Rumunije, tačka 44).
28. Analizirajući sprovedeni postupak, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za povratak djeteta te o navodima protivnice predlagača detaljno utvrdili činjenice, posebno vodeći računa o najboljem interesu djeteta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u smislu ranije iznesenih stavova (tačka 22. odluke), ispitali sve navedene okolnosti i zaključili da u konkretnom slučaju nema uslova da se dijete vrati u Švedsku, odnosno da se, s obzirom na okolnosti predmeta, radi o situaciji iz člana 13. Haške konvencije odnosno izuzetku kada sud „nije dužan da naloži povratak djeteta“ (vidi tačku 17. ove odluke). Ustavni sud u vezi s tim zapaža da su redovni sudovi utvrdili da maloljetno dijete nije nezakonito dovedeno u BiH. Navedeno je potvrdio i sam apelant u svom izjašnjenju u kojem navodi da je dijete „zakonito dovedeno iz Švedske u Bosnu i Hercegovinu…“ (vidi tačku 16. ove odluke). Pri tome, ustavni sud zapaža da su sudovi posebno cijenili činjenicu da je apelant sam dao saglasnost protivnici predlagača kako za ostavljanje djeteta u BiH tako i za pribavljanje državljanstva za dijete i druge radnje. Utvrđeno je da je data punomoć „trajnog karaktera“, te su ispitali apelantove tvrdnje u vezi s njenom validnošću. S obzirom na navedeno, sudovi su zaključili da se apelant, u smislu člana 13. tačka a) Haške konvencije, saglasio s odvođenjem djeteta odnosno njegovim zadržavanjem, kao i da bi povratak maloljetnog djeteta u Švedsku predstavljao ozbiljan rizik da dijete bude izloženo psihičkoj traumi, posebno imajući u vidu činjenicu da je djetetovoj majci onemogućen boravak u Švedskoj, što korespondira izuzetku iz tačke b) navedene odredbe. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant sve vrijeme učestvovao u postupku (posredstvom punomoćnika), kao i protivnica predlagača. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi cijenili sve okolnosti, kako apelantovo ponašanje u vezi s dovođenjem djeteta u BiH i davanjem punomoći tako i apelantovo izjašnjenje dostavljeno tokom postupka, s obzirom na to da je naknadno odustao od prijedloga da dā iskaz kao stranka u postupku, tj. da se izvrši njegova anamneza. Pored toga, redovni sudovi su utvrdili da protivnica predlagača nije nezakonito zadržala maloljetno dijete, odnosno da nije postupala suprotno datoj punomoći kada je za dijete pribavila državljanstvo BiH. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u smislu člana 3. Haške konvencije, imali u vidu i okolnost da je maloljetno dijete „prije odvođenja ili zadržavanja“ bilo stalno nastanjeno u Švedskoj, ali su cijenili činjenicu da je upravo apelant dao ovlašćenje protivnici predlagača da dijete zadrži u BiH (a contrario od predmeta Michnea protiv Rumunije, tač. 47−49). Pri tome, Ustavni sud konstatuje da naknadna promjena apelantovog mišljenja ne utiče na činjenicu da je dijete u BiH dovedeno uz njegovu saglasnost. Naime, u konkretnom predmetu redovni sudovi su ispitali sve okolnosti, pri čemu su imali u vidu apelantove lične okolnosti i činjenicu da mu je bila omogućena proceduralna zaštita. Pri tome, postupak je vođen u najboljem interesu djeteta, budući da su redovni sudovi, koji su, između ostalog, cijenili i mišljenje Službe, u smislu odredbe člana 13. Haške konvencije zaključili da bi povratak maloljetnog djeteta u Švedsku predstavljao ozbiljan rizik da dijete bude izloženo psihičkoj traumi ili dovedeno u nepovoljan položaj. Naime, i sam Evropski sud je ukazao da se „nevraćanje“ djeteta u državu uobičajenog boravka može opravdati u objektivnim okolnostima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelantu omogućeno da učestvuje u postupku na način da se izjašnjava, osporava navode protivnice predlagača i iznosi svoje argumente, koji su redovni sudovi ispitali i dali razloge zašto apelantove tvrdnje o karakteru sporne punomoći ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja ove pravne stvari. Pri tome, odluke su donesene u najboljem interesu djeteta, pri čemu su sudovi imali u vidu specifične okolnosti ovog slučaja, odnosno cjelokupan kontekst, te dali razloge za primjenu izuzetka iz člana 13. Haške konvencije, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je maloljetno dijete već zasnovalo boravak u BiH, odnosno da je njegov život u BiH siguran i stabilan, dok se nameće pitanje da li bi apelant, koji nije učestvovao u izdržavanju maloljetnog djeteta, bio u mogućnosti da se brine o djetetu. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da su osporene odluke donesene u skladu s odredbama člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud smatra da osporenom presudom na apelanta nije stavljen pretjeran teret budući da interes maloljetnog djeteta, koje je odredbama Haške konvencije posebno zaštićeno i čime su se redovni sudovi u postupku rukovodili prilikom donošenja osporenih odluka, preteže nad apelantovim interesom za vraćanje maloljetnog djeteta u Švedsku. Takođe, Ustavni sud ističe da je osporenim odlukama odlučivano isključivo o apelantovom zahtjevu za povratak djeteta, dok je apelant upućen da svoja prava u pogledu ostvarivanja i obezbjeđivanja efikasnog prava na viđanje maloljetnog djeteta ostvari kod Ministarstva pravde BiH.
29. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na poštovanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer su sudovi osporeno rješenje donijeli na osnovu relevantnih odredbi Haške konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Apelant u suštini smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
33. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Haške konvencije i ZPP-a, u obrazloženjima osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim utvrđenjima tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi eksplicitno obrazložili da maloljetno dijete nije nezakonito odvedeno niti zadržano u BiH, odnosno da su ispunjeni uslovi za primjenu izuzetka od obaveznog povratka u smislu odredbe člana 13. stav 1. tač. a) i b) Haške konvencije. (vidi tač. 7. i 8. u vezi s tačkom 17. ove odluke). U tom kontekstu redovni sudovi su na osnovu izvedenih dokaza utvrdili činjenično stanje, pri čemu su se detaljno referirali na ciljeve Haške konvencije i postojanje propisanih uslova u konkretnom slučaju, pri čemu su dali odgovore na sve apelantove prigovore koje ponavlja u apelaciji. Ustavni sud posebno zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja odluka imali u vidu najbolji interes djeteta, te su nastojali da obezbijede pravičnu ravnotežu između interesa djeteta i prava roditelja. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku. Takođe, suprotno apelantovom stavu, redovni sudovi svoju odluku nisu zasnovali samo na mišljenju Službe nego i na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza, pri čemu su cijenili i sadržaj punomoći koju je apelant dao protivnici predlagača, kao i činjenicu da nije želio da bude uključen u porodičnu procjenu od Službe. Imajući u vidu navedene odredbe Haške konvencije, Ustavni sud, suprotno apelantovom shvatanju, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava kada su redovni sudovi odbili njegov zahtjev za povratak nezakonito oduzetog djeteta. Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
35. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
36. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak podnošenjem zahtjeva 14. januara 2024. godine, koji je putem Ministarstva pravde BiH dostavljen na nadležno postupanje Opštinskom sudu 25. marta 2024. godine, a koji je okončan odlukom Kantonalnog suda od 30. juna 2025. godine. Predmetni postupak je dakle na dvije sudske instance trajao ukupno godinu i dva mjeseca. S obzirom na veći broj dokaza, kao i na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da je postupak bio relativno složen. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se radi o predmetu u kojem je, prema odredbama člana 11. Haške konvencije, predviđeno hitno postupanje.
37. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je pokretanje postupka i komunikacija Opštinskog suda i apelanta vršena diplomatskim putem, odnosno sve do 10. septembra 2024. godine kada je apelant imenovao punomoćnika u BiH. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud postupao u predmetu i sprovodio procesne radnje koje nisu bile neosnovano odgađane. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je to pitanje razmatrao i sam Opštinski sud koji je konstatovao da je formalno prekoračen rok iz člana 11. Haške konvencije, ali da se to se nije desilo zbog njegove neažurnosti ili nepažnje (vidi tačku 9. ove odluke). Takođe, i Kantonalni sud je odluku o apelantovoj žalbi donio nakon nešto više od dva mjeseca. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su apelant i njegov punomoćnik svojim ponašanjem objektivno doprinijeli dužini trajanja postupka. Naime, apelant je na zahtjev suda tek nakon četiri mjeseca imenovao punomoćnika u BiH, koji je predložio da se apelant ispita putem zamoljenog suda u Švedskoj, od čega su naknadno odustali. Sve te radnje apelanta i njegovog punomoćnika povlačile su za sobom duži interval za njihovu realizaciju, što je u konačnici uticalo na dužinu trajanja postupka. Pored toga, sam karakter prvobitne komunikacije u predmetu, koja se morala obavljati diplomatskim putem odnosno putem Ministarstva pravde BiH, u izvjesnoj mjeri je uticao na trajanje postupka. Naime, odredbom člana 338. stav 1. ZPP-a je, između ostalog, propisano da će se dostavljanje „licima ili ustanovama u inostranstvu ili strancima koji uživaju pravo imuniteta“ izvršiti diplomatskim putem, što podrazumijeva duži period za dostavljanje pismena i dobijanje odgovora od takvih lica kao u konkretnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant nije iskoristio svoje pravo da od suda zahtijeva obrazloženje u vezi s postupanjem u rokovima propisanim odredbom člana 11. Haške konvencije. Dakle, imajući u vidu da se komunikacija u predmetu morala obavljati diplomatskim putem, kao i navedeno ponašanje apelanta i njegovog punomoćnika, proizlazi da je apelant objektivno doprinio dužini samog postupka. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu imali periode pasivnosti, odnosno da su odluke donosili u skladu s uvažavanjem rokova, obaveza međunarodne saradnje i prava stranaka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku.
Troškovi postupka pred Ustavnim sudom
38. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da, prema Pravilima Ustavnog suda, nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da ih isključivo snose apelanti.
VII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je miješanje javnih vlasti zasnovano na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, a pri tome nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelantovog prava i zakonitog cilja kojem se teži jer su redovni sudovi osporena rješenja, kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za povratak maloljetnog djeteta, donijeli u najboljem interesu djeteta a na osnovu relevantnih odredbi i standarda propisanih Haškom konvencijom.
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi dali detaljno i jasno obrazloženje svojih odluka, u kojima Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti ni u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja niti u pogledu primjene relevantnih odredbi Haške konvencije, pri čemu nije prekršen ni standard donošenja odluke u razumnom roku.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.