Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2149/23 (J. G.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Invalidnina
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2149/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. veljače 2026. godine, u predmetu broj AP-2149/23, rješavajući apelaciju koju je podnio Jure Galić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jure Galić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 015010 22 Uvp 2 od 12. siječnja 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Jure Galić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Darislav Paponja, odvjetnik iz Mostara, podnio je 5. svibnja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 015010 22 Uvp 2 od 12. siječnja 2023. godine.
2. Rješenjem Službe za društvenu djelatnost, opću upravu, branitelje i civilnu zaštitu Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: Služba) od 7. ožujka 2007. godine apelantu je priznat status ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) V. skupine sa 70 % vojnog invaliditeta, trajno, po osnovi ozljeda zadobivenih kao pripadnik HVO-a, počevši od 1. studenog 2006. godine, te mu je priznato pravo na osobnu invalidninu u određenom mjesečnom iznosu i ostala prava propisana Zakonom o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja).
3. Apelant je 14. srpnja 2017. godine podnio zahtjev za izvršenje prvostupanjskog rješenja kojim je tražio da mu se uspostavi redovita isplata invalidnine i da mu se isplate zaostala utvrđena primanja, kao i isplatu zateznih kamata i troškova postupka.
4. Zaključkom prvostupanjskog organa od 8. prosinca 2017. godine, koji je potvrđen Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugostupanjski organ) od 19. siječnja 2018. godine odbačen je apelantov zahtjev.
5. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 015010 22 U 2 od 11. studenog 2022. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova tužba. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant podnio zahtjev prvostupanjskom organu u kojim je tražio da mu se uspostavi redovita isplata invalidnina i da mu se isplate „razlike zaostalih mjesečnih invalidnina sa zakonskom zateznom kamatom“. Zatim je ukazao da, prema odredbama Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, kao lex specialis, rješenja o pravima na naknade iz čl. 8., 19. i 25. tog Zakona po službenoj dužnosti izvršava prvostupanjski organ (članak 39.). Dalje je ukazao da je odredbom članka 53. navedenog Zakona propisano da se u postupku za ostvarivanje prava iz tog Zakona primjenjuju odredbe Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP). U svezi s tim je naveo da su upravni organi pravilno primijenili odredbu članka 267. stavak 7. ZUP-a te odbacili apelantov zahtjev za isplatu neisplaćenih invalidnina. Naime, u konkretnom slučaju nadležni organ uprave uopće nije izvršavao rješenje Službe i apelant nikada nije uvršten u redovnu isplatu invalidnina zaključno sa 31. srpnjem 2017. godine. Dalje je ukazao da, s obzirom na to da je apelant 14. srpnja 2017. godine podnio zahtjev za isplatu na temelju rješenja Službe, to je sud zaključio da je zahtjev podnesen nakon isteka roka od pet godina od dana izvršnosti navedenog rješenja nakon kojeg se ne može tražiti njegovo izvršenje u smislu odredaba članka 267. stavak 7. ZUP-a. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je taj stav zauzet i u Presudi Vrhovnog suda broj 07 0 U 014441 19 Uvp od 17. veljače 2022. godine.
6. Presudom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje presuda Kantonalnog suda. Vrhovni sud je ponovio da je rješenje Službe postalo izvršno 27. ožujka 2007. godine, što apelant u tijeku upravnog postupka i spora nije osporavao. Također je ukazao da prema navedenom rješenju nije vršena isplata do dana podnošenja zahtjeva. U svezi s tim, Vrhovni sud je obrazložio da je zahtjev podnesen nakon isteka roka od pet godina nakon kojeg se ne može tražiti izvršenje rješenja u skladu sa člankom 267. stavak 7. ZUP-a. Pri tome je ukazao da je o tom pitanju taj sud na sjednici upravnog odjeljenja od 15. prosinca 2021. godine zauzeo stav da „u situaciji kada nije vršena isplata ne može se tražiti izvršenje rješenja po proteku roka od pet godina u skladu sa člankom 267. stavak 7. ZUP-a“.
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred upravnim organima i redovnim sudovima, te smatra da su pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili relevantni propis. Apelant smatra da njegovo potraživanje nije zastarjelo jer nije vršena isplata invalidnina prema rješenju Službe. Apelant ističe da to proizlazi iz stava koji je Vrhovni sud zauzeo u Presudi broj 07 0 U 013026 18 Uvp od 24. lipnja 2021. godine. Relevantni propisi
8. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 267. stavak (7)
Nakon isteka roka od pet godina od dana kad je rješenje postalo izvršno, ne može se tražiti njegovo izvršenje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su upravni organi i sudovi primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su upravni organi i sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je rješenje Službe postalo izvršno 27. ožujka 2007. godine, da prema navedenom rješenju nije vršena isplata te da je zahtjev za isplatu neisplaćenih invalidnina podnesen 14. srpnja 2017. godine. Imajući u vidu navedeno, upravni organi i sudovi su utvrdili da je proteklo više od pet godina od dana kada je rješenje postalo izvršno do dana kada je apelant podnio zahtjev, zbog čega je, u smislu članka 267. stavak 7. ZUP-a, protekao rok u kojem se može tražiti izvršenje. Imajući u vidu navedeno te sadržaj zakonske odredbe (vidi točku 8. ove odluke – Relevantni propisi), Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost u odlučivanju upravnih organa i redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP-2862/19 već razmatrao isto pravno pitanje u kontekstu istih apelacijskih navoda, te da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2862/19 od 3. ožujka 2021. godine, točka 38., dostupna na www.ustavnisud.ba). Apelant smatra da njegovo potraživanje nije zastarjelo jer nije vršena isplata invalidnina prema rješenju Službe, te je u svezi s tim ukazao na stav Vrhovnog suda u presudi od 24. lipnja 2021. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da je taj sud na sjednici upravnog odjeljenja od 15. prosinca 2021. godine zauzeo stav da „u situaciji kada nije vršena isplata ne može se tražiti izvršenje rješenja po proteku roka od pet godina u skladu sa člankom 267. stavak 7. ZUP-a“. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
13. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Ustavni sud ukazuje da članak 14. Europske konvencije nije neovisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Europske konvencije i njezinih protokola (vidi Europski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. veljače 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, točka 21.). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerojatnim da je u postupku diskriminiran po nekoj od zabranjenih osnova u svezi s uživanjem prava iz Europske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
15. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
16. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman