Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4030/21 (M.V.P.)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Uporedive situacije
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Mobing
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 107
- Zakon o radu
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije
- Zakon o zabrani diskriminacije
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4030/21
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4030/21, rješavajući apelaciju M. V. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. V. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 Rs 055091 21 Rev od 24. augusta 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. V. P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 26. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 Rs 055091 21 Rev od 24. augusta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Rs 055091 17 Rsž od 16. marta 2021. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 Rs 055091 16 Rs od 8. juna 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1757/21 od 9. juna 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-1773/21 koju je apelantica podnijela protiv osporene presude Kantonalnog suda iz tačke 1. ove odluke jer je apelantica protiv navedene presude izjavila reviziju. Ustavni sud je u odluci ukazao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj su dužni navesti i tu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, Agencije za državnu službu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotužena), Odbora državne službe za žalbe Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotuženi), te Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, Ureda predsjednika Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: trećetužena), zatraženo je u periodu od 17. do 20. novembra 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Općinski sud, prvotužena i drugotuženi, te Advokatsko društvo „Martinović & partneri“, koje je zastupalo trećetuženu, dostavili su odgovore na apelacije, koji su 4. novembra 2025. godine dostavljeni apelanticinom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelanticin punomoćnik nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Rješenjem prvotužene od 9. aprila 2015. godine apelantica je kao državni službenik trećetužene proglašena prekobrojnom. Određeno je da apelantici pripadaju prava utvrđena u članu 36. st. 3. i 4. Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine.
7. Rješenjem drugotuženog od 15. juna 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja.
Osporeni postupak
8. Presudom Općinskog suda odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da joj je trećetužena povrijedila pravo na jednako postupanje jer joj je onemogućila da obavlja rad, te da se trećetužena obaveže da joj omogući da obavlja rad, kao i da joj na ime naknade nematerijalne štete zbog diskriminacije isplati određeni novčani iznos. Također je odbijen zahtjev da se ponište kao nezakonita rješenja prvotužene i drugotuženog. Osim toga, odbijen je i zahtjev kojim je apelantica tražila da joj tuženi solidarno naknade troškove postupka. Istom presudom apelantica je obavezana da trećetuženoj isplati troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
9. Općinski sud je u obrazloženju naveo da apelantica nije dokazala da je postojala potreba za njenim radom od dana kada je na dužnost stupio predsjednik Federacije BiH (9. februar 2015. godine). Dalje je naveo da ne postoji ni najmanja vjerovatnoća da je apelantica diskriminirana na način da je nad njom proveden „mobing praznog stola“, odnosno da je postupanjem trećetužene dovedena u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica u istoj situaciji. Naime, ukazao je da je nedostatak radnih zadataka i komunikacije s predsjednikom Federacije BiH posljedica obima posla na početku mandata novog predsjednika, te da je proveden postupak reorganizacije, smanjenja broja radnih mjesta, racionalizacije i ušteda. U vezi s tim, naveo je da se izostanak radnih zadataka ne može pripisati ponašanju trećetužene, čija bi svrha i posljedica bila degradacija apelanticinih radnih uvjeta i njenog profesionalnog statusa, čime bi se, u smislu odredbe člana 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije, ostvarila obilježja mobinga. Dalje je ukazao da apelantica nije diskriminirana ni donošenjem Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i sistematizaciji radnih mjesta od 5. marta 2015. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o sistematizaciji). Naime, istakao je da se radi o zakonitoj mjeri i radnji koja se u smislu odredbe člana 5. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije ne smatra diskriminacijom jer je zasnovana na legitimnom cilju, te objektivnoj i razumnoj opravdanosti. Sud je naveo da je kod takvih zaključaka ocijenio bespotrebnim upuštanje u ocjenu dokaza na okolnosti osnovanosti i visine zahtjeva za naknadu nematerijalne štete.
10. Ocjenjujući zakonitost postupka donošenja Pravilnika o sistematizaciji, sud je naveo da trećetužena nije dostavila niti jedan dokaz iz kojeg proizlazi da je prije donošenja akta o sistematizaciji radnih mjesta zatražila mišljenje Sindikata, na što je i upozorena aktom predsjednika Sindikata državnih službenika i namještenika. Međutim, sud je naveo da izostanak te radnje ne vodi apsolutnoj ništavosti Pravilnika o sistematizaciji, pri čemu je ukazao da Vijeće zaposlenika, odnosno sindikalni povjerenik može od nadležnog suda zatražiti da nezakonit pravilnik o radu ili neke njegove odredbe proglasi nevažećim (član 107. stav 4. Zakona o radu). U vezi s tim, sud je naveo da se apelantica nije pozvala na takve aktivnosti Sindikata, niti to proizlazi iz materijalnih dokaza, pa je zaključio i da su osporena rješenja donesena u zakonom propisanom postupku. U konačnici, naveo je da se odluka o troškovima postupka zasniva na odredbama člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
11. Presudom Kantonalnog suda odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba i prvostepena presuda je potvrđena u cijelosti.
12. Presudom Vrhovnog suda apelanticina revizija je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je, shodno odredbi člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije, na podnosiocu tužbe teret da sa stepenom pretežne vjerovatnoće dokaže činjenice na osnovu kojih bi sud mogao zaključiti da ga je sud nejednako tretirao na nekom zabranjenom osnovu. Zatim je ukazao da je prema odredbi člana 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije mobing oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha i posljedica ili degradacija radnih uvjeta ili profesionalnog statusa zaposlenog. Sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je trećetužena dokazala da su postojali razlozi za promjenu organizacije i smanjenja broja zaposlenih, u skladu s realnim potrebama i obimom posla. Dalje je ukazao da su pravilno zaključili da izostanak radnih zadataka nije bio uzrokovan namjerom da se apelantici uskrati pravo na rad, odnosno da joj se nanese povreda ili uvreda, nego da je to bio rezultat faktičkog stanja, odnosno nedostatka posla. Vrhovni sud je ukazao da apelantica u reviziji ponavlja da je Pravilnik o sistematizaciji nezakonit budući da nije dostavljen Sindikatu na razmatranje i mišljenje. U vezi s tim, sud je naveo da navedeni propust ne oduzima pravnu snagu Pravilnika o sistematizaciji. Pri tome je istakao da su redovni sudovi pravilno zaključili da apelantica nije predložila niti provela dokaze da je Vijeće zaposlenika, odnosno sindikalni povjerenik od nadležnog suda ishodio odluku da je proglašen nezakonitim Pravilnik o sistematizaciji ili da su proglašene nevažećim neke njegove odredbe.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
13. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise, kao i da su propustili ocijeniti sve dokaze. Naročito ukazuje na nezakonitost Pravilnika o sistematizaciji, a time i odluka koje su proistekle iz Pravilnika o sistematizaciji. U vezi s tim, ukazuje da je prvotužena morala pribaviti mišljenja Sindikata u skladu sa čl. 38. i 43. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine, te članom 107. Zakona o radu. Dalje navodi da je očigledno da je novi predsjednik Federacije BiH stupanjem na dužnost proveo i postupak „reorganizacije“ kako bi izbjegao obavezu zadržavanja „nepodobnih lica“. Apelantica ukazuje da je diskriminirana i na način da se nad njom provodio „mobing praznog stola“. U vezi s tim, navodi da je dolaskom novog predsjednika Federacije BiH prestala uređivati internetsku stranicu trećetužene i raditi na poslovima odnosa s javnošću, koji su povjereni savjetnicima. U konačnici, smatra da odluka o troškovima postupka nije zasnovana na zakonu.b)Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud, Općinski sud i tuženi su naveli da nisu povrijeđena prava na koja se apelantica pozvala, odnosno da je apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 59/09 i 66/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 4. stav (3) (Ostali oblici diskriminacije) (3) Mobing je oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog.
Član 15. stav (1) (Teret dokazivanja) (1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.
16. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
XIII - PRAVILNIK O RADU
Član 107. stav (4)
Vijeće zaposlenika odnosno sindikalni povjerenik može od nadležnog suda zatražiti da nezakonit pravilnik o radu ili neke njegove odredbe oglasi nevažećim.
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 386. stav (1) (1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
22. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala i u redovnom postupku, te da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“ ni u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu, niti u dijelu odluke o troškovima postupka. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto nisu osnovani apelanticini prigovori koje ona ponavlja i u apelaciji, a kojima ukazuje na nezakonitost Pravilnika o sistematizaciji i odluka koje su proistekle iz Pravilnika o sistematizaciji, kao i da je postupak „reorganizacije“ proveden kako bi se izbjegla obaveza zadržavanja „nepodobnih lica“. Naime, redovni sudovi su utvrdili da trećetužena nije dostavila nijedan dokaz iz kojeg proizlazi da je prije donošenja Pravilnika o sistematizaciji zatražila mišljenje Sindikata. Međutim, redovni sudovi su ukazali da apelantica nije dokazala da je Vijeće zaposlenika, odnosno sindikalni povjerenik od nadležnog suda ishodio odluku kojom je proglašen nezakonitim Pravilnik o sistematizaciji ili da su proglašene nevažećim neke njegove odredbe u smislu odredbe člana 107. stav 4. Zakona o radu. Shodno tome, redovni sudovi su zaključili da navedeni propust ne vodi apsolutnoj ništavnosti Pravilnika o sistematizaciji, te da su time i osporena rješenja donesena u zakonom propisanom postupku. Osim toga, zaključili su da je trećetužena dokazala da su postojali razlozi za promjenu organizacije i smanjenja broja zaposlenih, u skladu s realnim potrebama i obimom posla, a ne postoji ni najmanja vjerovatnoća da je apelantica diskriminirana na način da je nad njom proveden „mobing praznog stola“. Imajući u vidu navedeno, kao i sadržaj odredbe člana 15. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije, prema kojoj je na podnosiocu tužbe teret da sa stepenom pretežne vjerovatnoće dokaže činjenice na osnovu kojih bi sud mogao zaključiti da ga je sud nejednako tretirao na nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud podsjeća i da je u dosadašnjoj praksi razmatrao isto činjenično i pravno pitanje, te je u vezi s tim zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
3370/20 od 28. oktobra 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu.
24. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
25. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
26. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
27. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim postupanjem s licima u analognim ili relevantno sličnim okolnostima (vidi predmet X i drugi protiv Austrije [VV], presuda od 19. februara 2013. godine, predstavka broj 19010/07, tačka 98). Međutim, ne predstavlja svako različito postupanje ujedno i povredu člana 14. Različito postupanje je diskriminatorno ako nema objektivnog i razumnog opravdanja, drugim riječima, ako ne teži legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Evropski sud, Guberina protiv Hrvatske, presuda od 22. marta 2016. godine, predstavka broj 23682/13, tačka 69). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica navode o diskriminaciji zasniva na tvrdnji da je nad njom proveden „mobing praznog stola“, te smatra da je diskriminirana donošenjem Pravilnika o sistematizaciji. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka utvrđenje diskriminacije i naknada nematerijalne štete, kao i poništenje odluka prvotužene i drugotuženog koje su proizašle iz Pravilnika o sistematizaciji. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da je apelantica proglašena prekobrojnom, te da je trećetužena dokazala da su postojali razlozi za promjenu organizacije i smanjenja broja zaposlenih, u skladu s realnim potrebama i obimom posla. Međutim, slijedi da apelantica nije dokazala da je postojala potreba za njenim radom, niti da je postupanjem trećetužene dovedena u nepovoljniji položaj u odnosu na druga lica u istoj situaciji. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je apelant koji tvrdi da postoji različito postupanje po zabranjenom osnovu u odnosu na uporednu grupu dužan to dokazati kako bi diskriminaciju učinio vjerovatnom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su i redovni sudovi odlučili o identičnim apelanticinim tvrdnjama u svojim odlukama te ih ocijenili neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je i u prethodnim tačkama ove odluke razmotrio apelanticine navode kojima ukazuje da je diskriminirana donošenjem Pravilnika o sistematizaciji, kao i primjenu odredaba Zakona o zabrani diskriminacije, u čemu nije uočio proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelantica ni u apelaciji nije dostavila bilo kakav dokaz kojim bi mogla učiniti vjerovatnim da je u navedenom postupku diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu da apelantica nije dokazala da se prema njoj postupalo drukčije nego prema drugim licima u istim ili sličnim situacijama, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
Ostala prava
29. Apelantica ukazuje i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o povredi tog prava zasniva na istim tvrdnjama koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer nije bilo moguće zaključiti da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
31. Ustavni sud, također, zaključuje da nije povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije zato što apelantica u redovnom postupku nije učinila vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, odnosno zato što apelantica nije dokazala da se prema njoj postupalo drukčije nego prema drugim licima u istim ili sličnim situacijama .
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman