Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3033/23 (I.Đ.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Radni odnos
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3033/23

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3033/23, rješavajući apelaciju I. Đ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija I. Đ. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 126 0 Rs 208386 22 Rev od 14. marta 2023. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. I. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Refik Jusufović, advokat iz Tuzle, podnio je 3. jula 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 126 0 Rs 208386 22 Rev od 14. marta 2023. godine. Apelant je 7. jula i 16. oktobra 2023. godine, te u periodu od 22. aprila i 6. juna 2024. godine dostavio dopune apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „Global Ispat koksna industrija“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 23. oktobra 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Ustavni sud je 1. novembra 2025. godine primljene odgovore dostavio apelantu na izjašnjenje.

4. Apelant nije dostavio izjašnjenje na odgovore.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 126 0 Rs 208386 20 Rs od 18. marta 2021. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, poništeno je rješenje o prestanku ugovora o radu od 24. februara 2020. godine koje je donio tuženi i naloženo je tuženom da apelanta vrati na posao i ponovno rasporedi na radno mjesto (stav 1). Presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi plaće, da mu uplati doprinose za PIO, te da mu počevši od 15. oktobra 2020. godine pa do povratka na posao isplati naknadu plaće u visini koju bi ostvario da je radio na radnom mjestu (stav 2). Tuženom je naloženo da apelanta vrati na posao do okončanja ovog spora (stav 3). Presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove postupka u preciziranim iznosu (stav 4). U preostalom dijelu odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev da mu tuženi zbog izbora za predsjednika Sindikata kod tuženog isplati novčane iznose preko dosuđenih (stav 5).

7. U postupku je utvrđeno da je apelant počevši od 1981. godine bio u radnom odnosu u „Koksno-hemijskom kombinatu“ d.d. Lukavac (u daljnjem tekstu: KHK), koji je ušao u sastav tuženog i nad kojim je otvoren stečajni postupak. Apelant je bio pripadnik Armije RBiH u periodu od 19. maja 1992. do 22. aprila 1996. godine. Stečajni upravnik KHK-a je 23. oktobra 2019. godine dostavio tuženom zahtjev za uplatu doprinosa za PIO za apelanta za period od 1. januara 1993. do 31. decembra 1995. godine. U vezi s tim zaključen je ugovor o cesiji između KHK-a kao cedenta/ustupioca, Fonda PIO kao cesionara/primaoca i tuženog kao cesusa/dužnika kojim je KHK ustupio Fondu PIO svoja potraživanja koja ima od tuženog koja se odnose na obaveze po osnovu uplate doprinosa za apelanta. Po osnovu navedenog ugovora tuženi je uplatio potraživani novčani iznos za doprinose apelantu, te 3. februara 2020. godine podnio zahtjev Fondu PIO za povezivanje staža apelantu s naznakom da se uknjižba uplaćenih doprinosa odnosi na period od 1. januara do 31. decembra 1993, 1994. i 1995. godine. Nakon toga tuženi je donio rješenje od 24. februara 2020. godine kojim je apelantu utvrđen prestanak ugovora o radu s 26. februarom 2020. godine zbog stjecanja uvjeta za starosnu penziju zbog navršenih 59 godina života i 40 godina, tri mjeseca i 25 dana staža osiguranja. Apelant je zbog toga podnio tužbu protiv tuženog. Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi istakao da shodno odredbama čl. od 36. do 38. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) vrijeme koje su lica provela u ratu kao pripadnici, između ostalog, Armije RBiH predstavlja poseban staž koji se može uračunati u penzijski staž u dvostrukom trajanju isključivo na osnovu pismene saglasnosti lica kojem se staž uračunava.

8. Općinski sud je utvrdio da apelant nije dao pismenu saglasnost za uračunavanje navedenog staža, te je stoga rješenje o otkazu ugovora o radu zbog ispunjavanja uvjeta za penzionisanje nezakonito. Navedeno je i da je u postupku provedeno ekonomsko vještačenje. Općinski sud je naveo da je na osnovu tog nalaza i mišljenja utvrđeno da je apelant na dan 26. februar 2020. godine (dan prestanka radnog odnosa) imao 38 godina, osam mjeseci i 22 dana uplaćenog staža osiguranja i jednu godinu, sedam mjeseci i tri dana staža osiguranja s uvećanim trajanjem (beneficirani radni staž), odnosno ukupno 40 godina, tri mjeseca i 28 dana penzionog staža. U vezi s tim, Općinski sud je citirao relevantne odredbe Zakona o PIO, te istakao da je tim zakonom jasno propisano da penzijski staž obuhvaća staž osiguranja i poseban staž u koji spada vrijeme provedeno u službi u Armiji RBiH. Navedeno je i da je apelant dokazao da je u spornom periodu bio pripadnik Armije RBiH, te da stoga nije bilo osnova da mu tuženi izvrši uplatu doprinosa kao da je bio u radnom odnosu. Osim toga, navedeno je da je poimenično navedeno lice imenovano za generalnog direktora tuženog počevši od 10. februara 2020. godine i da je u tom svojstvu i potpisalo osporeno rješenje o apelantovom penzionisanju. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je donošenjem osporenog akta tuženi povrijedio apelantovo pravo na rad, te je stoga usvojio apelantov tužbeni zahtjev i dosudio mu precizirane novčane iznose.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 126 0 Rs 208386 21 Rsž od 11. marta 2022. godine djelimično su usvojene žalbe apelanta i tuženog i prvostepena presuda preinačena u st. 2. i 5. izreke tako što je tuženi obavezan da apelantu isplati veći novčani iznos od ranije dosuđenog sa zakonskom zateznom kamatom i da mu uplati doprinose za PIO i isplati naknadu plaća koje bi apelant dobio da je radio na svom radnom mjestu. Slijedom toga, preinačena je prvostepena presuda i u stavu 4. tako što je povećan iznos naknade troškova postupka. Prvostepena presuda je preinačena i u stavu 1. tako što je odluka kojom je poništeno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu ukinuta, dok je potvrđena odluka o obavezi tuženog da apelanta vrati na njegovo radno mjesto.

10. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je osporeno rješenje tuženog nezakonito. Kantonalni sud je naveo da je čl. 36, 37. i 38. Zakona o PIO jasno propisano da vrijeme provedeno u, između ostalog, Armiji RBiH predstavlja poseban staž koji ne čini staž osiguranja i koji se uračunava u penzijski staž isključivo uz pismenu saglasnost lica na koje se taj staž odnosi. Kantonalni sud je istakao da stoga taj staž nije mogao biti uračunat u apelantov penzijski staž jer apelant nije dao pismenu saglasnost za njegovo uračunavanje. Navedeno je da činjenica da je apelant bio zaposlenik KHK-a ne predstavlja osnov da se apelantu uplate doprinosi bez njegove saglasnosti i tako uračunaju u penzijski staž. Kantonalni sud je naveo da apelantu nije bilo moguće uračunati te godine u penzijski staž, iz čega proizlazi da apelant u vrijeme kada je doneseno rješenje o otkazu ugovora o radu zbog ispunjavanja uvjeta za penziju nije ispunjavao te uvjete jer nije imao dovoljno penzijskog staža. Kantonalni sud je naveo da shodno tome apelantu pripada pravo na naknadu plaća, ali ne u iznosu koji mu je dosudio Općinski sud nego u većem iznosu. To stoga jer je nesporno da bi apelant, da je ostao u radnom odnosu, bio predsjednik Sindikata tuženog i samim time, shodno relevantnim propisima, imao i veću plaću. Navedeno je da stoga zahtjev za isplatu naknada plaće u stvari predstavlja zahtjev za naknadu materijalne štete zbog izgubljene dobiti. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je osnovan žalbeni navod tuženog da je nepravilna odluka prvostepenog suda u stavu 3. izreke kojom je naloženo tuženom da apelanta vrati na posao do okončanja ovog spora. Navedeno je da je takva mogućnost predviđena jedino kada je predmet tužbe nezakonit prestanak rada zaposlenika, a ne i drugi slučajevi prestanka radnog odnosa, konkretno zbog odlaska u starosnu penziju.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 126 0 Rs 208386 22 Rev od 14. marta 2023. godine prihvaćena je revizija tuženog u pogledu postavljenog pravnog pitanja. Revizija je usvojena i obje nižestepene presude su preinačene u st. 1, 2. i 5. tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Presudom je odbačen podnesak tuženog podnesen neposredno Vrhovnom sudu 7. februara 2023. godine, a apelant je dužan tuženom na ime naknade troškova cijelog postupka isplatiti precizirani novčani iznos.

12. Vrhovni sud je naveo da revizija ne ispunjava uvjete iz člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ali da je tuženi u reviziji postavio pitanje koje je od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa je stoga revizija u smislu člana 237. st. 3, 4. i 5. ZPP-a prihvaćena. Vrhovni sud je naveo da postavljeno pitanje glasi: „Da li se uvjet za prestanak ugovora o radu temeljem člana 94. stav 1. d. Zakona o radu utvrđuje na osnovu podataka koje utvrđuje i vodi Fond PIO u matičnim evidencijama osiguranika ili su poslodavac a kasnije i sud u parničnom postupku ovlašteni utvrđivati podatke o stažu osiguranika neovisno od podataka koje utvrđuje Fond PIO.“ U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se prvo postavlja pitanje da li se vrijeme provedeno u Armiji RBiH u periodu od 19. maja 1992. do 22. aprila 1996. godine treba smatrati posebnim stažom, te da li se stoga i apelantu u penzijski staž moglo uračunati vrijeme za period od 1. januara 1991. do 31. decembra 1995. godine. Vrhovni sud je u smislu navedenog ukazao da su redovni sudovi to pitanje razriješili tako što su utvrdili da se takav staž smatra posebnim stažom i da se može uračunati u penzijski staž samo ukoliko za to postoji pismena saglasnost lica na koje se staž odnosi, u ovom slučaju apelanta. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi na osnovu toga zaključili da tuženi apelantu u penzijski staž nije mogao uračunati period za koji mu je uplatio doprinose jer je apelant tada bio u Armiji RBiH pošto se doprinosi mogu uplaćivati samo za efektivan rad, a apelant nesporno tada nije efektivno radio iako je imao status zaposlenika KHK-a. Vrhovni sud je u vezi s tim istakao da takav stav nižestepenih sudova nije u skladu s materijalnim pravom. Navedeno je da je čl. 22. i 23. Zakona o PIO jasno propisano da penzijski staž obuhvaća staž osiguranja i poseban staž, pri čemu staž osiguranja obuhvaća staž osiguranja s efektivnim trajanjem i staž osiguranja s uvećanim trajanjem. Navedeno je da je članom 36. istog zakona propisano da se u preciziranom periodu licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu RBiH kao pripadnici Armije RBiH, HVO-a i organa unutrašnjih poslova u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu. Navedeno je da se prema Uredbi o kriterijima, načinu i postupku priznavanja vremena provedenog u odbrani BiH (u daljnjem tekstu: Uredba) evidencija o učešću u odbrani vodi u odjelima odbrane u općini i ti odjeli izdaju uvjerenje o vremenu provedenom u odbrani. Vrhovni sud je naveo da je članom 8. Uredbe propisano da Fond PIO vrši upis tog posebnog staža u radne knjižice na osnovu uvjerenja koje su izdali općinski odjeli za odbranu. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je Zakonom o matičnoj evidenciji o osiguranicima uplate doprinosa i korisnicima prava iz PIO uređena matična evidencija o osiguranicima, obveznicima i korisnicima prava iz PIO. Čl. 3, 5. i 15. tog zakona propisano je da Fond PIO vodi matičnu evidenciju bez vanjske podrške administratora te da se podaci iz matične evidencije koriste za ostvarivanja prava iz PIO. Tim odredbama je propisano i da se podatak da li je osiguranik učesnik rata, na osnovu čega mu se priznaje poseban staž, unosi u matičnu evidenciju u skladu s Uredbom, kao i, između ostalog, da nosilac osiguranja izdaje uvjerenje o podacima iz evidencije koje ima karakter javne isprave. Vrhovni sud je istakao da iz navedenog proizlazi da se priznavanje i izdavanje uvjerenja na osnovu kojih se vrijeme provedeno u odbrani priznaje u penzijski staž kao poseban staž vrši upisom tog staža u matičnu evidenciju nakon provedenog upravnog postupka, a sve uz pismenu saglasnost lica o kojem se radi. Vrhovni sud je, dovodeći navedeno u kontekst s konkretnim predmetom, ukazao da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant u periodu 1993, 1994. i 1995. godine bio prijavljen u evidencijama kao zaposleno lice kod poslodavca KHK d.d. Lukavac u stečaju, te da mu je tuženi po osnovu ugovora o cesiji uplatio doprinose. Navedeno je da je uplatom doprinosa za taj period apelant ostvario 38 godina, osam mjeseci i 22 dana staža osiguranja u efektivnom trajanju i jednu godinu, sedam mjeseci i tri dana staža osiguranja s uvećanim trajanjem, tj. beneficiranog staža. Vrhovni sud je istakao da je iz navedenog jasno vidljivo da apelantu uopće nije uračunat poseban staž kako su to pogrešno zaključili nižestepeni sudovi. Vrhovni sud je ukazao da Zakon o PIO jasno razdvaja staž osiguranja i poseban staž, što znači da u situaciji kada lice u istom vremenskom periodu ostvaruje vrijeme provedeno u osiguranju (radni odnos) i poseban staž kao pripadnik oružanih snaga RBiH, ta dva staža ne mogu egzistirati istovremeno i ne može se vršiti njihova kumulacija. Kako je apelantu u to vrijeme izvršena uplata doprinosa po osnovu osiguranja iz radnog odnosa odnosno po osnovu općeg pravila, a dok je istovremeno bio pripadnih oružanih snaga po osnovu posebnog staža, u takvoj situaciji se, prema stavu Vrhovnog suda, prevaga daje općem pravilu kako je to tuženi u osporenom rješenju i učinio. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je zauzimanjem ovog stava razriješeno postavljeno sporno pitanje.

Dodatna informacija

13. Ustavni sud je 5. juna 2024. godine primio urgenciju Federalnog ministarstva rada i socijalne politike kojom to ministarstvo traži od Ustavnog suda da hitno donese odluku o apelaciji s obzirom na to da pitanje koje se apelacijom pokreće ima utjecaja na veliki broj predmeta koji se vode po istom pitanju. To ministarstvo je u urgenciji komentiralo stavove Vrhovnog suda ističući da su pogrešni i nezakoniti.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Apelant smatra da je presuda Vrhovnog suda nezakonita i nepravilna. Apelant navodi da je osporenom presudom Vrhovni sud u potpunosti promijenio ustaljenu sudsku praksu nižestepenih sudova iako takvi predmeti imaju širi društveni značaj. Apelant navodi da nije tražio da mu se sporni staž uračuna u penzijski staž, kao i da je neshvatljivo kako je Vrhovni sud mogao prihvatiti činjenicu da je apelant bio u vojsci, a da je istovremeno u evidencijama vođen kao zaposlenik KHK-a. Navodi da je osporeno rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito i zato što ga je potpisalo lice koje nije bilo upisano u registar društava kao direktor tuženog. Apelant smatra i da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da je došlo do kumulacije posebnog i redovnog staža, što nije istina s obzirom na to da je apelant bio vojnik a ne radnik. Također navodi i da nije tačan zaključak Vrhovnog suda da o tom pitanju nije zauzet stav sudske prakse, te smatra da se Vrhovni sud nije ni trebao baviti tim revizionim pitanjem. Apelant navodi da će ukoliko ta presuda opstane, ona imati direktan utjecaj na hiljade muškaraca koji će doći u istu situaciju kao i apelant i ostati bez radnih mjesta.b)Odgovori na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava i da je u osporenoj odluci dao jasne i argumentirane razloge za svoje zaključke.

16. Kantonalni sud je naveo da u potpunosti ostaje pri razlozima navedenim u svojoj presudi.

17. Općinski sud je naveo da je apelacija u cijelosti neosnovana, a što jasno proizlazi iz presude Vrhovnog suda. Navedeno je i da je neosnovan navod u vezi s legitimitetom lica koje je potpisalo rješenje o prestanku radnog odnosa i da je u presudi o tome dato obrazloženje.

18. Tuženi je naveo da je Vrhovni sud u svojoj presudi dao argumentirano obrazloženje iz kojeg proizlazi neosnovanost apelacije.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 13/18, 93/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH, 90/21, 19/22 i 42/23 – odluka USFBiH)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/18) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 23. (Staž osiguranja)

Pod stažom osiguranja podrazumijeva se staž osiguranja sa efektivnim trajanjem i staž osiguranja sa uvećanim trajanjem.

Član 24. (Staž osiguranja sa efektivnim trajanjem)

U staž osiguranja sa efektivnim trajanjem računa se vrijeme koje je osiguranik, poslije 15. godine života, proveo u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju, za koje je uplaćen doprinos.

Član 25. (Računanje staža osiguranja sa efektivnim trajanjem) (1) Osiguraniku u obaveznom osiguranju u staž osiguranja sa efektivnim trajanjem računa se vrijeme provedeno na radu sa punim radnim vremenom, u skladu sa propisima o radu. (2) Kao vrijeme provedeno na radu sa punim radnim vremenom podrazumijeva se i vrijeme koje je osiguranik proveo na radu sa nepunim radnim vremenom, ako je radno vrijeme, u skladu sa propisima o radu, izjednačeno sa punim radnim vremenom.

Član 36. (Poseban staž) (1) Licima koja su uzela učešće u pripremama za odbranu BiH, odnosno koja su uzela učešće u odbrani BiH kao pripadnici Armije Republike BiH, odnosno Hrvatskog vijeća obrane i organa unutrašnjih poslova, saglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovog zakona, u penzijski staž, kao poseban staž u dvostrukom trajanju, računa se vrijeme koje su proveli u pripremama za odbranu odnosno u odbrani BiH u periodu od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine, u skladu sa propisima o kriterijima, načinu i postupku priznavanja i izdavanja uvjerenja na osnovu kojih se ovo vrijeme priznaje u penzijski staž kao poseban staž. (2) U budžetu Federacije osiguravaju se sredstva za pokriće dijela visine penzije po osnovu priznatog staža iz stava (1) ovog člana i to za penzije ostvarene po zakonu.

Član 37. (Odnos posebnog staža i staža osiguranja)

Poseban staž iz člana 36. ovog zakona, ne čini staž osiguranja, bez obzira na to da li je unesen u matičnu evidenciju nosioca osiguranja.

Član 38. (Uračunavanje posebnog staža) (1) Poseban staž iz člana 36. stav (1) ovog zakona uračunat će se u penzijski staž samo uz pismenu saglasnost lica na koga se taj staž odnosi. (2) Licima iz člana 36. stav (1) ovog zakona, koja su pravosnažnom presudom osuđena zbog krivičnog djela ratnog zločina, poseban staž iz člana 36. stav (1) ovog zakona ne računa se u penzijski staž.

20. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 26/16, 89/18, 23/20 – odluka USFBiH, 31/20 – odluka USFBiH, 49/21 – Završne odredbe Zakona o mirnom rješavanju radnih sporova, 19/22

– rješenje USFBiH, 44/22 i 39/24)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 26/16 i 89/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

XI. PRESTANAK UGOVORA O RADU

Načini prestanka ugovora o radu

Član 94.

Ugovor o radu prestaje: […] d. kad radnik navrši 40 godina staža osiguranja (u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju), bez obzira na godine života, ako se poslodavac i radnik drugačije ne dogovore; […]

21. Uredba sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti („Službeni list Republike BiH“ broj 21/92) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Pripadnik oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine koji je do dana mobilisanja bio u radnom odnosu, za vrijeme dok se nalazi u oružanim snagama ostvaruje sva prava koja proističu iz rada, izuzev plate koju ostvaruje po posebnim propisima.

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 250. stav 1.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

1. Revizija

Član 237. (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude. (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka. (3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. (4) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova;

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa tim shvatanjem;

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi naročito uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sistemu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda BiH, Evropskog suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu. (5) U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

VI.Dopustivost i meritum

23. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

24. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. U vezi s navodima o proizvoljnosti u primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi zauzeo stav o spornim pitanjima koja su pokrenuta u postupku pred redovnim sudovima i u postupku pred Ustavnim sudom po ovoj apelaciji. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje da iz činjenica predmeta nije vidljivo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo i pogrešno utvrdio činjenice jer se taj sud nije ni bavio utvrđivanjem činjenica. Ustavni sud, naime, ukazuje da je članom 4. Uredbe sa zakonskom snagom (kasnije Zakonom) o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti jasno propisano da pripadnik oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine koji je do dana mobiliziranja bio u radnom odnosu za vrijeme dok se nalazi u oružanim snagama ostvaruje sva prava koja proistječu iz rada, izuzev plaće koju ostvaruje po posebnim propisima, iz čega proizlazi da ima pravo i na uplatu doprinosa. Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u osporenoj presudi nije direktno pozvao na taj propis, ali da se na njega pozvao npr. u svojoj Presudi broj 126 0 Rs 215476 23 Rev od 20. februara 2024. godine koja je bila predmet preispitivanja u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP-1730/24 ( vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1730/24 od 11. juna 2024. godine) i za koju je Ustavni sud utvrdio da nije proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje i u predmetima br. AP-3908/21 i AP-2214/20 (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-3908/21 od

12. januara 2022. godine i AP-2214/20 od 9. septembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U tim odlukama Ustavni sud je istakao da nema proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova da je apelantima uplaćen redovan staž za period od 1991. do 1995. godine, čime su ostvarili efektivni staž osiguranja po osnovu obaveznog osiguranja duži od 40 godina. Sud je također u tim odlukama naglasio da u staž obaveznog osiguranja nije uračunat poseban staž osiguranja koji su apelanti ostvarili kao pripadnici Armije BiH. Iz navedenog jasno proizlazi da, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud u osporenoj odluci nije postupao suprotno dotadašnjoj praksi redovnih sudova u ovakvim predmetima jer je iz navedenih odluka vidljivo da su i ranije donošene odluke kao što je konkretna. Činjenica da je bilo i drugačijih odluka jasno govori u prilog zaključku Vrhovnog suda da je bilo potrebno da s ciljem istovjetne primjene prava u budućim slučajevima istakne svoj stav o svim spornim pitanjima koja su u ovakvim predmetima pokrenuta. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti ni u utvrđenju redovnih sudova da je apelantovo rješenje o penzionisanju potpisalo lice koje je imenovano za generalnog direktora tuženog prije nego je to rješenje doneseno, iz čega proizlazi i njegovo ovlaštenje za potpisivanje dokumenata (vidi tačku 7. ove odluke). Stoga, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim. Pored toga, u odnosu na urgenciju Federalnog ministarstva rada i socijalne politike Ustavni sud ukazuje da to ministarstvo nije bilo učesnik u postupku, te da stoga Ustavni sud nije obavezan uzeti u obzir njegovu urgenciju niti druge akte.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.b)Pravo na imovinu

30. Apelant smatra da mu je u postupku prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je isticao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je tuženi pravilno postupio kada je sporni period uračunao u apelantov staž osiguranja s efektivnim trajanjem i za taj period mu uplatio doprinose u smislu u smislu relevantnih odredbi Zakona o PIO, zbog čega je ispunjen uvjet za prestanak njegovog ugovora o radu radi odlaska u penziju.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.