Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-272/23 (Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“ d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada
  • Eksproprijacija
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Javna vlast
  • Revizija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-272/23

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-272/23, rješavajući apelaciju koju je podnijelo Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija koju je podnijelo Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“ d.o.o. Banja Luka.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 033000 22 Rev od 26. aprila 2022. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Javno preduzeće „Putevi Republike Srpske“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Milica Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 16. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 94 0 P 033000 22 Rev od 26. aprila 2022. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 033000 21 Gž 2 od 17. juna 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 033000 20 P 2 od 12. februara 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud podsjeća da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3624/21 od 16. decembra 2021. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-3635/21 koju je apelant podnio protiv navedene presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 26. aprila 2022. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te od advokata Omera Borovca iz Goražda koji je zastupao S. K. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 17. oktobra 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud i tužilac nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku. Vrhovni sud i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili 17. i 20. oktobra 2025. godine, pa su navedeni odgovori 11. novembra 2025. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Međutim, izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

6. Presudom Osnovnog suda od 12. februara 2021. godine apelant je obavezan da tužiocu na ime naknade za izvršenu faktičku eksproprijaciju trajno zauzetih nepokretnosti, pobliže označenih u izreci presude, te za uništena voćna stabla i uništenu ogradu isplati određene novčane iznose zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. januara 1996. godine pa do isplate.

7. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je neosporno utvrđeno da je apelant tokom 1995/1996. godine izgradio put i na taj način zauzeo dio zemljišta koji je pripadao tužiocu, a što je činjenica koja proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke. Zatim, utvrđeno je da nikada nije sproveden postupak eksproprijacije, te da apelant tužiocu nikada nije isplatio naknadu za zauzeto zemljište i uništena voćna stabla. Dalje, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke utvrđeno je da je na određenim voćnim stablima nastala šteta, dok je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđeno da nije isplativo vratiti put u prijašnje stanje. Osnovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji. U vezi s tim, istakao je da je apelant samoinicijativno i bez znanja tužioca, bez sprovedenog postupka eksproprijacije i bez rješavanja imovinskopravnih odnosa izvršio građevinske radove na magistralnom putu preko tužiočevih nepokretnosti. Pri tome, ukazao je da je navedeno u suprotnosti sa starim i novim zakonom o eksproprijaciji. Stoga, Osnovni sud je zaključio da tužiocu pripada pravična naknada za zauzete nepokretnosti, uništene objekte i zasade. Osim toga, ukazao je da je apelant dužan da plati zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose počevši od 1. januara 1996. godine kao dana kada je izvršena faktička eksproprijacija pa do isplate, budući da je od tog momenta apelant u docnji.

8. Presudom Okružnog suda od 17. juna 2021. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena. Sud je u obrazloženju naveo da nikada nije vođen postupak eksproprijacije, te da niko nije osporavao tužiočevo pravo svojine nad spornim nepokretnostima. U vezi s tim, ukazao je da se institutom faktičke eksproprijacije štite vlasnici nepokretnosti u odnosu na korisnike eksproprijacije, a koji izvode radove u javnom interesu na zemljištu koje nije prethodno formalno eksproprisano. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u izreci.

9. Rješenjem Vrhovnog suda od 26. aprila 2022. godine odbačena je apelantova revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja, prije svega, naveo da pobijani dio pravosnažne presude od 7.969,60 KM ne prelazi zakonski cenzus za izjavljivanje revizije u smislu odredbe člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da (redovna) revizija nije dozvoljena. Dalje, ukazao je da je apelant podnio reviziju i u smislu odredbe člana 237. stav (3) ZPP-a u odnosu na odluku o glavnoj stvari (naknada po osnovu faktičke eksproprijacije) i u odnosu na odluku o dosuđenoj zakonskoj zateznoj kamati. U odnosu na odluku o glavnoj stvari, ukazao je da apelant nije obrazložio razloge zašto bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava. Međutim, naveo je da je apelant postavio pravno pitanje o momentu kada dospijeva potraživanje naknade za faktički eksproprisanu nepokretnost, odnosno kada počinje da teče kamata za to potraživanje. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se u apelantovoj (vanrednoj) reviziji pravilno navodi da je pobijana presuda, u dijelu kojim se dosuđuje zakonska zatezna kamata, suprotna stavu tog revizionog suda. Međutim, istakao je da se (vanrednom) revizijom odluka o zakonskoj zateznoj kamati može pobijati samo ukoliko se ispituje pravilnost odluke o glavnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da ti revizioni navodi nisu relevantni da bi se u konkretnom slučaju donijela meritorna odluka. Drugačija praksa Vrhovnog suda u odnosu na dopuštenost revizije o spornom pravnom pitanju na koje je apelant ukazao

10. Presudama Vrhovnog suda br. 94 0 P 034124 21 Rev od 8. decembra 2021. godine, 91 0 P 039656 22 Rev od 28. septembra 2022. godine i 94 0 P 033168 21 Rev od 25. oktobra 2022. godine djelimično su uvažene apelantove revizije i nižestepene presude preinačene u dijelu odluka o zakonskoj zateznoj kamati tako što se zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose naknada dosuđuju od dana donošenja prvostepenih presuda (donesene tokom 2021. godine) pa do isplate.

11. U obrazloženju presuda Vrhovni sud je naveo da vrijednost pobijanih dijelova pravosnažnih presuda ne prelazi zakonski cenzus za izjavljivanje revizije u smislu odredbe člana 237. stav (2) ZPP-a, te da (redovne) revizije nisu dozvoljene. Međutim, ukazao je da je apelant u tim predmetima predložio da se u smislu odredbe člana 237. st. (3) i (4) ZPP-a revizije dozvole budući da je to od značaja za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Apelant je u tim predmetima podnosio revizije u odnosu na odluku o glavnoj stvari (naknada po osnovu faktičke eksproprijacije) i u odnosu na odluku o dosuđenoj zakonskoj zateznoj kamati. Vrhovni sud je istakao da je taj sud već zauzeo pravno shvatanje (koje je potvrđeno i u odluci Ustavnog suda broj AP-1132/09) u vezi s računanjem zakonske zatezne kamate na iznos dosuđen po osnovu faktičke eksproprijacije. U vezi s tim, ukazao je da nižestepene odluke nisu podudarne s tim stavom, na šta se ukazuje i u reviziji, te je udovoljeno apelantovom zahtjevu da se zbog tog pitanja razmatraju apelantove (vanredne) revizije. U vezi s tim, Vrhovni sud je u tim predmetima meritorno razmotrio apelantove revizije, te je ukazao da je korisnik eksproprijacije u obavezi isplate tek kada se odredi naknada, te da ne može biti u docnji s ispunjenjem svoje obaveze sve do dospjelosti njegove novčane obaveze. Pri tome, istakao je da je ta obaveza u konkretnim slučajevima utvrđena donošenjem prvostepenih presuda tokom 2021. godine. Stoga, sud je ukazao da okolnost gubitka posjeda na nepokretnostima daleko prije dosuđivanja naknade (tokom 1996. godine) nije od značaja za dosuđenje zakonske zatezne kamate.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

12. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant naročito ističe da je Vrhovni sud odbacio reviziju kao nedopuštenu, te se u konkretnom slučaju nije upustio u raspravljanje u odnosu na nepravilnost odluke o zakonskoj zateznoj kamati. U vezi s tim, apelant ističe da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke naveo da revizija može da se ispituje u dijelu odluke o zateznoj zakonskoj kamati samo ako se ispituje i pravilnost odluke o glavnoj stvari. Međutim, apelant ukazuje da se taj sud u istovrsnim predmetima koji su po tužbama drugih tužilaca vođeni protiv apelanta upuštao u odlučivanje o vanrednim revizijama u pogledu odluke o zakonskoj zateznoj kamati. U vezi s tim, smatra da različita vijeća građanskog odjeljenja u okviru tog suda različito odlučuju o dopustivosti istovrsnih revizija. Apelant je kao dokaz dostavio presude Vrhovnog suda u predmetima br. 94 0 P 034124 21 Rev od 8. decembra 2021. godine, 94 0 P 033757 22 Rev od 21. septembra 2022. godine, 91 0 P 039656 22 Rev od 28. septembra 2022. godine i 94 0 P 033168 21 Rev od 25. oktobra 2022. godine. U vezi s tim, ističe da je Vrhovni sud u svim tim predmetima ocijenio revizije kao dopuštene i preinačio nižestepene presude u dijelu koji se odnosi na dosuđenu zakonsku zateznu kamatu. S obzirom na to da su neke od dostavljenih presuda donesene prije a neke poslije osporene odluke Vrhovnog suda u ovom predmetu, apelant smatra da je jasno da se ne radi o promjeni stava revizionog vijeća, već o neusaglašenosti pravnih shvatanja postupajućih vijeća. Apelant smatra da je Vrhovni sud u ovom postupku propustio da interveniše u nižestepene presude jer je tužiocu neosnovano dosuđena zakonska zatezna kamata 25 godina počevši od 1. januara 1996. godine umjesto od 12. februara 2021. godine kao datuma donošenja prvostepene presude. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da je Vrhovni sud povrijedio njegova konvencijska prava nezakonitim rješenjem u ovom postupku, nekonzistentnom i arbitrarnom praksom koja je stvorila ozbiljnu pravnu nesigurnost, kao i da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu. Dalje, apelant tvrdi da je u reviziji ukazivao da je tokom postupka prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke a da pri tome nije ukazano na bilo kakav razlog zbog kojeg je taj nalaz prihvaćen kao tačan, objektivan i potpun. U vezi s tim, smatra da je Vrhovni sud, odbacivanjem revizije i u tom dijelu, apelantu uskratio pravo na pristup sudu.

b) Odgovori na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da pri donošenju osporenog rješenja nije došlo do povrede prava na pravično suđenje budući da je to rješenje doneseno pravilnom primjenom procesnog prava.

14. Osnovni sud je ukazao da apelacioni navodi u pogledu kamata kao akcesornog potraživanja nisu osnovani, dok je Vrhovni sud u svojoj odluci naveo da se odluka o zateznoj kamati može ispitivati samo u slučaju da se ispituje i pravilnost odluke o glavnoj stvari. Osim toga, Osnovni sud je istakao da kamata teče od dana nastanka štete jer se radi o faktičkoj eksproprijaciji, te se pozvao i na Odluku Ustavnog suda broj AP-1757/06 od 8. jula 2008. godine.

V.Relevantni propisi

15. U Ustavu Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:

Član I

Bosna i Hercegovina

2. Demokratska načela

Bosna i Hercegovina je demokratska država, koja funkcioniše na principu vladavine prava i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

Član II

Ljudska prava i osnovne slobode

2. Međunarodni standardi

Prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim drugim zakonima.

6. Implementacija

Bosna i Hercegovina i svi sudovi, agencije, vladini organi i institucije kojima upravljaju entiteti ili koje djeluju u okviru entiteta, podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2.

16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka USRSi 27/24) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13, 109/21 – odluka USRS) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

1. Revizija Član 237. stav (2), stav (3) tačka 2) i stav (4)

Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

VI.Dopustivost i meritum

17. Ustavni sud podsjeća da je u tački 2. ove odluke već konstatovao da je apelant prije podnošenja ove apelacije podnosio apelaciju protiv presude Okružnog suda, a koja je odbačena kao preuranjena. U konkretnom slučaju apelant je u roku koji je propisan u članu 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda osporio i rješenje Vrhovnog suda od 26. aprila 2022. godine kojim je odbačena apelantova revizija kao nedopuštena, a koja je podnesena protiv navedene presude Okružnog suda. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelacija pokreće pitanje kršenja prava na pravnu sigurnost kao segmenta prava na pravično suđenje. Ustavni sud uočava da apelant apelacijom osporava i procesnu odluku Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Kako je osporenim rješenjem odbačena apelantova revizija kao nedopuštena, Ustavni sud zapaža da se u takvim okolnostima postavlja pitanje dopustivosti apelacije u smislu člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda u odnosu na osporeno rješenje Vrhovnog suda. S obzirom na pitanja koja se postavljaju, Ustavni sud smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na zaključak da se radi o izuzetku kao i u predmetu broj AP-3775/20 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 9. marta 2022. godine, tačka 23, dostupna na www.ustavnisud.ba). Slijedeći praksu iz navedenog predmeta, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Ustavni sud primjećuje da je apelant javno preduzeće. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna preduzeća kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba), ali ne i Evropske konvencije. Međutim, primjenjivi standardi su isti.

a) Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

21. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi više puta rješavao pitanje toka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos na ime naknade zbog eksproprijacije nepokretnosti, te u vezi s tim utvrdio da dosuđenjem kamate od dana utvrđivanja naknade za eksproprijaciju nije proizvoljno primijenjeno materijalno pravo (vidi Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1013/16 od 29. novembra 2018. godine, tačka 39, dostupna na www.ustavnisud.ba).

22. U konkretnom slučaju presudom Osnovnog suda, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, određeno je da je apelant dužan da plati zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose počevši od 1. januara 1996. godine kao dana kada je izvršena faktička eksproprijacija. Rješenjem Vrhovnog suda odbačena je apelantova revizija. Apelant ukazuje na nedosljednost sudske prakse Vrhovnog suda, odnosno na pravnu nesigurnost koju je, prema apelantovom mišljenju, izazvala osporena odluka tog suda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da postojanje protivrječnih odluka može stvoriti stanje pravne nesigurnosti koje će vrlo vjerovatno smanjiti povjerenje javnosti u sudski sistem s obzirom na to da je takvo povjerenje očito jedna od osnovnih komponenti države koja se zasniva na vladavini prava (vidi Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Stanković i Trajković protiv Srbije, presuda od 22. decembra 2015. godine, predstavke br. 37194/08 i 37260/08, tačka 40). Prema stavu Evropskog suda, jedan od osnovnih vidova vladavine prava je princip pravne sigurnosti (vidi Evropski sud, Xero Flor w Polsce sp. Z.o.o. protiv Poljske, presuda od 7. maja 2021. godine, predstavka broj 4907/18, tačka 282), koje, između ostalog, jamči dosljednost prilikom odlučivanja o pravnim zahtjevima i pridonosi povjerenju javnosti u sudove (vidi Evropski sud, Mirković i drugi protiv Srbije, presuda od 26. juna 2018. godine, predstavka broj 27471/15 i 12 drugih, tačka 141).

23. Ustavni sud podsjeća da je i sam, slijedeći praksu Evropskog suda, u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio stav da princip pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je taj princip povrijeđen u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi obezbijedio konzistentnost u odlučivanju (tačka 37).

24. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz priloženih dokumenata proizlazi da se sporno pravno pitanje o kojem su odlučivali nižestepeni odnosilo na trenutak računanja zakonske zatezne kamate na dosuđenu naknadu za faktički eksproprisane nepokretnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da su nižestepeni sudovi dosudili te kamate od 1. januara 1996. godine kao prvog dana godine u kojoj su se desile radnje zauzimanja nepokretnosti, odnosno kada je korisnik eksproprijacije (u konkretnom slučaju apelant) stupio u njihov posjed, pa sve do isplate. Na tu okolnost apelant je ukazivao u reviziji tražeći od Vrhovnog suda da primjenom člana 237. stav (3) ZPP-a izuzetno dopusti reviziju i donese pravilnu odluku važnu za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja ukazao da je apelant podnio reviziju u odnosu na odluku o glavnoj stvari (naknada po osnovu faktičke eksproprijacije) i u odnosu na odluku o dosuđenoj zakonskoj zateznoj kamati. U odnosu na odluku o glavnoj stvari, ukazao je da apelant nije obrazložio razloge zašto bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava. U odnosu na odluku o dosuđenoj zakonskoj zateznoj kamati Vrhovni sud je ukazao da već ima zauzet drugačiji stav o tom pitanju, te da je pobijana presuda Okružnog suda u tom dijelu suprotna stavu ovog revizionog suda (vidi tačku 9. ove odluke). Uprkos tome, revizioni sud je naveo da nije ispunjen uslov da se razmatra vanredna revizija u smislu odredbe člana 237. stav (3) ZPP-a, uz obrazloženje da se odluka o zakonskoj zateznoj kamati može pobijati samo ukoliko se ispituje pravilnost odluke o glavnoj stvari. S druge strane, apelant je dostavio presude Vrhovnog suda (vidi tačku 10. ove odluke) iz drugih predmeta o identičnom činjeničnom i pravnom pitanju te u kojima je apelant takođe imao svojstvo korisnika eksproprijacije kao i u ovom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u tim situacijama Vrhovni sud odlučio da izuzetno razmatra apelantove revizije o pitanju momenta računanja zakonske zatezne kamate na naknadu za eksproprisane nepokretnosti, a s ciljem da odlučenja nižestepenih sudova uskladi sa stavom koji je zauzeo o tom pitanju. Ustavni sud zapaža da u svim ovim predmetima Vrhovni sud nije problematizovao da li je revizija obrazložena u odnosu na odluke o glavnoj stvari, kada bi isključivo, u skladu sa stavom iz osporenog rješenja, vanredna revizija bila dozvoljena. Dakle, u slučajevima na koje apelant ukazuje, Vrhovni sud se pri ocjeni dopustivosti revizije nije uopšte bavio time da li se revizioni navodi odnose na odluku o glavnoj stvari, nego je revizije dopustio u odnosu na odluke o zakonskoj zateznoj kamati. Stoga Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u situacijama iz istog činjeničnog i pravnog osnova različito odlučuje o pitanju dopuštenosti vanredne revizije.

25. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je, prema praksi Evropskog suda, uloga višeg suda u državi članici upravo da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i obezbijedi jednoobraznu primjenu prava (vidi Evropski sud, Vusić protiv Hrvatske, presuda od 1. jula 2010. godine, predstavka broj 48101/07, tačka 45). Ta obaveza Vrhovnog suda proizlazi i iz pravila procesnog prava (vidi tačku 16. ove odluke). Ustavni sud posebno naglašava da se ovdje ne radi samo o mogućnosti ili diskreciji Vrhovnog suda, već o njegovoj pozitivnoj obavezi da obezbijedi jedinstvenu primjenu prava i jednakost građana pred zakonom, što je suštinska funkcija tog suda u pravosudnom sistemu zasnovanom na vladavini prava, naročito kada takva praksa kao posljedicu ima nejednakost stranaka pred zakonom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4309/22 od 25. septembra 2025. godine, tačka 23, dostupna na www.ustavnisud.ba).

26. Polazeći od ustaljene prakse Evropskog suda i Ustavnog suda da zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama), te podržavajući navedene standarde o ulozi višeg suda u sistemu redovnih sudova, Ustavni sud konstatuje da nije njegov zadatak da rješava sukob sudske prakse, izbjegava razilaženje i obezbijedi jednoobraznu primjenu prava u redovnim sudovima. Međutim, zadatak Ustavnog suda u okviru apelacione nadležnosti jeste da preispita da li osporena odluka može imati za posljedicu povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije (op. cit., Vusić protiv Hrvatske, tačka 45). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, odredbe Evropske konvencije imaju supremaciju nad ostalim zakonima, dok, prema članu II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, svi sudovi i drugi organi vlasti imaju obavezu „da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1522/15 od 17. januara 2018. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba).

27. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da odredba člana 237. stav (3) ZPP-a, između ostalog, propisuje da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako „odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučajevima propisanim pod tač. od 1. do 3. navedene odredbe“. Naročita situacija iz tačke 2) je da je revizioni sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je član 237. stav (3) ZPP-a propisao tri slučaja u kojima je Vrhovni sud dužan da postupi. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, djelovanje Vrhovnog suda nije ograničeno isključivo na tri navedena slučaja. Upravo je Vrhovni sud dužan da djeluje kad god je u pitanje doveden princip pravne sigurnosti i jedinstvenog postupanja usljed različite prakse. Ustavni sud u pravilu ne ulazi u diskreciono pravo revizionog suda da ispituje da li su ispunjeni uslovi za izuzetnu dopuštenost revizije u smislu procesnih pravila. Međutim, kako je ranije naglašeno, Ustavni sud ima ovlašćenje da ispita da li je obrazloženje Vrhovnog suda o tom pitanju u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine s aspekta prava na pravnu sigurnost u smislu člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju apelant je ukazao na to da različita reviziona vijeća građanskog odjeljenja u okviru Vrhovnog suda različito odlučuju o dopustivosti apelantovih istovrsnih revizija. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naveo da se (vanrednom) revizijom odluka o zakonskoj zateznoj kamati može pobijati samo ukoliko se ispituje pravilnost odluke o glavnoj stvari. Dakle, Vrhovni sud je, odlučujući o istovrsnim apelantovim revizijama, u različitim periodima tokom 2021. i 2022. godine (prije i poslije osporenog rješenja), različito cijenio da li postoje uslovi za njihove dopustivosti. Ustavni sud smatra da je razlog koji je Vrhovni sud dao u osporenoj odluci protivrječan drugim revizionim odlukama na koje je ukazao apelant, u kojima je, primjenom člana 237. st. (3) i (4) ZPP-a, ocijenjeno da je odlučivanje o (identičnoj) reviziji od značaja za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (vidi tačku 11. ove odluke). Pri tome, Vrhovni sud nije dao obrazloženje u pogledu navedene protivrječnosti osim što je ukazao „da već postoji pravno shvatanje o ovom pitanju“, ali da u osporenom rješenju vanredna revizija nije dopuštena zaključujući da se „odluka o zakonskoj zateznoj kamati može pobijati samo ukoliko se ispituje pravilnost odluke o glavnoj stvari“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud takvim postupanjem sâm postao izvor nesigurnosti (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Beian protiv Rumunije, presuda od 6. decembra 2007. godine, predstavka broj 30658/05, tač. 37−39).

28. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, koji je hijerarhijski sud najviše instance u Republici Srpskoj i protiv čijih odluka nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, u osporenoj odluci zauzeo drugačiji zaključak o ispunjenosti uslova dopuštenosti revizije u odnosu na identične situacije u kojima je apelant u međuvremenu podnosio revizije, čime je povrijedio princip pravne sigurnosti kao jedan od osnovnih vidova vladavine prava koji je neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

b) Ostali navodi

30. S obzirom na utvrđenu povredu principa pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ne smatra neophodnim da razmatra da li je osporenim odlukama došlo i do kršenja prava na pravično suđenje u odnosu na druge procesne garancije, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu.

VII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda principa pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih principa vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je Vrhovni sud osporenim rješenjem odbacio apelantovu reviziju zauzimajući drugačiji zaključak u pogledu njene dopuštenosti, dok je u međuvremenu usvajao identične apelantove revizije u drugim predmetima (prije i nakon donošenja osporenog rješenja) o istom pravnom pitanju i u kojima je već od ranije imao zauzeto pravno shvatanje.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-272/23 (Javno preduzeće „Putevi Republike… | Sudska praksa | Aktio