Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4917/23 (A.K.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Neovlašteno lice
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4917/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. veljače 2026. godine, u predmetu broj AP-4917/23, rješavajući apelaciju A. K., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka d), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela A. K. protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 Rs 062544 21 Rev od 31. kolovoza 2023. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 062544 17 Rsž od 17. ožujka 2021. godine zato što ju je podnijela neovlaštena osoba.
OBRAZLOŽENJE
1. A. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 25. studenog 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 062544 21 Rev od 31. kolovoza 2023. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 062544 17 Rsž od 17. ožujka 2021. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 062544 16 Rs od 31. kolovoza 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda odbijen je u cijelosti kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantičinog supruga N. K. (u daljnjem tekstu: apelantičin prednik) kojim je traženo da se ponište odluke Javnog poduzeća „Elektroprivreda HZHB“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), precizno navedene u izreci presude, te da se naloži tuženom da apelanta vrati na radno mjesto generalnog direktora tuženog, odnosno drugo odgovarajuće mjesto, te da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa. Osim toga, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je tuženi diskriminirao apelantičinog prednika na način da je poduzimao radnje koje se ogledaju u nefizičkom uznemiravanju na radnom mjestu (mobing), te da mu se zabrani da te radnje poduzima ubuduće, kao i da se tuženi obveže da apelantičinom predniku na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Apelantičin prednik je obvezan tuženom naknaditi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. Presudom Kantonalnog suda odbijena je kao neutemeljena žalba apelantičinog prednika i prvostupanjska presuda je potvrđena.
4. Rješenjem Vrhovnog suda odbačena je kao nedopuštena apelantičina revizija. Sud je u obrazloženju ukazao da je rješenjem Općinskog suda od 29. rujna 2022. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 11. siječnja 2023. godine, obustavljen konkretni parnični postupak. Sud je naveo da su u obrazloženju rješenja redovni sudovi ukazali na odredbu članka 382b. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Navedenom odredbom je, između ostalog, propisano da se postupak obustavlja kada umre ili prestane postojati stranka u postupku o pravima koja ne prelaze na njezine nasljednike, odnosno pravne sljednike. Dalje su naveli da se u konkretnom slučaju radilo o pravima koja su vezana za ličnost apelantičinog prednika i čiji se ekvivalent ne može izraziti u novčanoj vrijednosti i potraživanju nematerijalne štete koja nije priznata pravomoćnom odlukom suda, odnosno pravima koja ne prelaze na nasljednike. Osim toga, redovni sudovi su ukazali na odredbe članka 291. ZPP-a, koje se odnose na stranačku sposobnost, a koju je apelantičin prednik izgubio smrću (26. prosinca 2018. godine), kada je i prestala punomoć odvjetniku Jerku Čiliću na temelju odredbe članka 311. stavak 1. ZPP-a. Vrhovni sud je naveo da protiv rješenja Kantonalnog suda od 11. siječnja 2023. godine nije izjavljena revizija. Dalje je naveo da je revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude od 17. siječnja 2021. godine. Međutim, istaknuo je da je obustavom postupka revizija ostala bez ikakvog pravnog djelovanja, te je ukazao i na činjenicu da je reviziju izjavila neovlaštena osoba. Imajući to u vidu, sud je istaknuo da je odlučio kao u izreci na temelju članka 247. st. 1. i 2. ZPP-a.
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u „razumnom roku“, zatim pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na život iz članka II/3.(a) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
2. Europske konvencije. Osim toga, apelantica ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/. (4) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te prava na rad iz članka 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelantica, u biti, ponavlja navode koji su isticani i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise, te ukazuje na proizvoljnu ocjenu izvedenih dokaza. Osim toga, apelantica smatra da se drugostupanjski sud nije očitovao o svim žalbenim navodima. Također ističe da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu budući da joj je onemogućeno da preuzme parnični postupak nakon smrti supruga. U konačnici, zbog duljine trajanja postupka potražuje i naknadu nematerijalne štete.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka d) Pravila Ustavnog suda.
7. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
8. Članak 18. stavak (3) točka d) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
d) apelaciju je podnijela neovlaštena osoba;
9. Ustavni sud podsjeća da je odredbama članka 16. stavak (1) točka b) Pravila Ustavnog suda propisano da su sudionici u postupku stranke u postupku u kojem je donesena odluka koja se osporava apelacijom i sud, odnosno organ čija je presuda, odnosno odluka predmet apelacije (članak VI/3.(b) Ustava).
10. Također, Ustavni sud dalje podsjeća da je odredbama članka 63. stavak (2) Pravila Ustavnog suda predviđeno da će se u slučaju da ako apelant umre tijekom postupka po apelaciji postupak obustaviti ukoliko nasljednik u roku od 30 dana od dana smrti ne podnese pismeni zahtjev da preuzima nastavak postupka. Dakle, navedenom odredbom regulirana je situacija ukoliko apelant umre tijekom postupka po apelaciji.
11. Međutim, u konkretnom slučaju, postavlja se pitanje je li apelantica koja je apelaciju podnijela 25. studenog 2023. godine protiv rješenja Vrhovnog suda od 31. kolovoza 2023. godine i presude Kantonalnog suda od 17. ožujka 2021. godine ovlaštena osoba za podnošenje apelacije u svoje ime u slučaju kada je tužitelj (apelantičin prednik), koji je bio stranka u postupku, preminuo 26. prosinca 2018. godine, dakle prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Pri tome, Ustavni sud naročito zapaža da je rješenjem Općinskog suda od 29. rujna 2022. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda od 11. siječnja 2023. godine, obustavljen konkretni parnični postupak, uz obrazloženje da je apelantičin prednik umro, a da se u konkretnom slučaju radi o pravima koja su vezana za njegovu ličnost, odnosno pravima koja ne prelaze na nasljednike.
12. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), ako je navodna žrtva povrede umrla prije podnošenja zahtjeva, moguće je da osoba koja ima potreban pravni interes, kao ona u bliskom srodstvu, podnese zahtjev u kojem navodi prigovore vezane uz smrt. Međutim, zahtjev se vodi pod imenom osobe koja je srodnik (vidi Varnava i drugi protiv Turske, presuda od 18. rujna 2009. godine, zahtjevi br. 16064/90, 16065/90, 16066/90, 16068/90, 16069/90, 16070/90, 16071/90, 16072/90 i 16073/90). Također, Ustavni sud ukazuje da Europski sud, iznimno, bliskom srodniku izravne žrtve povrede nekog konvencijskog prava priznaje aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva u vlastito ime i kada njegovi prigovori nisu vezani uz smrt izravne žrtve, obrazlažući to time da podnositelj ima „nasljedni interes povratiti troškove postupka pred domaćim sudovima koje je poslije sestrine smrti on platio i, drugo, da njegovi prigovori otvaraju pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opći interes“ (vidi Europski sud, Micallef protiv Malte, presuda od 7. listopada 2009. godine, zahtjev broj 17056/06). Isto tako, Ustavni sud ukazuje da bi, s obzirom na prigovore na temelju članka 6. Europske konvencije, Europski sud bio spreman priznati aktivnu legitimaciju srodnika bilo kada su prigovori bili od općeg interesa, a podnositelji zahtjeva su u svojstvu nasljednika imali legitiman interes nastaviti sa zahtjevom (vidi Europski sud, Marie-Louise Loyen i Bruneel protiv Francuske iz 2005. godine, i obrnuto, Bič i drugi protiv Turske, presuda od 3. srpnja 2006. godine, aplikacija broj 55955/00), bilo na osnovi izravnog učinka na podnositeljeva nasljedna prava (vidi Europski sud, Ressegatti protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 2006. godine, aplikacija broj 17671/02).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se tužba tužitelja (apelantičinog prednika) kojom je tražio poništenje odluka tuženog, vraćanje na rad i utvrđenje da ga je tuženi diskriminirao ne može po svojoj prirodi podvesti pod apelantičin nasljedni interes imajući u vidu da se u konkretnom slučaju ne radi o nekom npr. suvlasničkom pravu, već o tužiteljevom ličnom pravu iz radnog odnosa. Također, Ustavni sud zapaža da pitanje navodne pogrešne primjene materijalnog prava nije stvar koja otvara pitanja koja se tiču pravilnog upravljanja pravosuđem, pa stoga i važnog pitanja koje se odnosi na opći interes (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3677/18 od 20. svibnja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijela neovlaštena osoba, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman