Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2686/25 (A. T.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje u privatni život
  • Mjere zabrane
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2686/25

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2686/25, rješavajući apelaciju Amera Tatarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 14. maja 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Amera Tatarevića podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 K 067491 25 Kv od 29. maja 2025. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Amer Tatarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Edisa Mahić Alagić, advokatica iz Sanskog Mosta, podnio je 11. juna 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 22 0 K 067491 25 Kv od 29. maja 2025. godine i 22 0 K 067491 25 Kpp od 23. maja 2025. godine. Apelant je 25. augusta 2025. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio određenu materijalnu dokumentaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 20. i 24. juna 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su u ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju. Navedeni odgovori su 8. jula 2025. godine dostavljeni apelantovom braniocu radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj 22 0 K 067491 25 Kpp od 23. maja 2025. godine apelantu i ostalim poimenično označenim osumnjičenim, shodno odredbi člana 140a. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), izrečene su mjere zabrane. Apelantu je izrečena mjera zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, i to: zabrana obavljanja dužnosti policijskog službenika MUP-a Unsko-sanskog kantona dok za to postoji potreba, shodno odredbi člana 140b. stav 5. ZKP, uz obavezu suda da svaka dva mjeseca provjerava da li je određena mjera zabrane i dalje potrebna. Provođenje mjere zabrane povjereno je Ministarstvu unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona.

5. Općinski sud je naveo da je analizom svih dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje mjera zabrane utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelant i drugi osumnjičeni policijski službenici počinili krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ) u vezi s krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZ-a. Općinski sud je obrazložio da osnovana sumnja proizlazi iz zapisnika o saslušanju poimenično označenog svjedoka, zapisnika o ispitivanju poimenično označenog osumnjičenog, rezultata posebnih istražnih radnji – tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi s njima, kao i rezultata izvršenih pretresa, te drugih detaljno navedenih materijalnih dokaza. Obrazloženo je da iz navedenih dokaza, čiji je sadržaj sud interpretirao, a naročito sadržaja presretnutih razgovora, proizlazi osnovana sumnja da su apelant i drugi pomenično označeni osumnjičeni, u periodu od ljeta 2024. godine do 21. maja 2025. godine, periodično i u više navrata, prilikom vršenja službene dužnosti ostvarivali međusobnu komunikaciju s ciljem propuštanja saobraćajne kontrole kamiona označenih privrednih društava i propuštanja izdavanja prekršajnih naloga za stvarno učinjene prekršaje u saobraćaju. Time su, kako je navedeno, policijski službenici tim društvima pribavili imovinsku korist, te su, kako se osnovano sumnja, od vlasnika i odgovornih lica tih privrednih društava primili darove u vidu novčane koristi. Općinski sud je obrazložio da iz dostavljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni u dužem periodu i u više navrata ostvarili kontakt s vlasnicima navedenih privrednih društava, te primili dar kako ne bi preduzeli radnje koje su kao ovlaštena službena lica bili dužni preduzeti. Imajući u vidu njihova ovlaštenja i dužnosti kao policijskih službenika, imovinsku korist koju su ostvarili za sebe i privredna društva, Općinski sud je zaključio da postoji opravdana bojazan da bi nastavili sa činjenjem navedenih krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Sud je naveo da se navedena opasnost može otkloniti blažom mjerom umjesto mjere pritvora, pa je slijedom toga odlučio kao u izreci.

6. Rješenjem Vijeća Općinskog suda (u daljnjem tekstu: Vijeće) broj 22 0 K 067491 25 Kv od 29. maja 2025. godine odbijena je žalba apelantovog branioca izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Vijeće je navelo da je sutkinja za prethodni postupak, suprotno tvrdnjama apelantove odbrane, utvrđivala postojanje osnovane sumnje, te da je interpretirala sve dokaze, a potom ih dovela u međusobnu vezu. U vezi s tim Vijeće je obrazložilo da iz provedenih dokaza, a naročito materijalne dokumentacije pribavljene posebnim istražnim radnjama i iskaza svjedoka, te iskaza jednog osumnjičenog proizlazi osnovana sumnja da su izvršena navedena krivična djela. Istaknuto je da su posebne istražne radnje određene i produžavane na prijedlog Tužilaštva, te da je sudija za prethodni postupak cijenio osnovanim prijedlog za njihovo određivanje, na šta su ukazivali osnovi sumnje da su počinjena krivična djela, te činjenica da se dokazi nisu mogli pribaviti na drugi način jer su se radnje odvijale u okviru zatvorenog kruga policijskih službenika među kojima je vladao odnos povjerenja. Vijeće je obrazložilo da iz sadržaja presretnutih razgovora, koje je detaljno interpretiralo, proizlazi da su apelant i ostali policijski službenici ostvarivali međusobnu komunikaciju, ali i komunikaciju s privrednicima, a sve radi pogodovanja i stjecanja imovinske koristi. Presretnutim razgovorima potvrđen je i iskaz jednog osumnjičenog koji je priznao navedeno postupanje. Ukazano je da se iz tih razgovora „vidi njihova nonšalantnost, drskost i upornost jer su takve radnje vršili u kontinuitetu“. Osim toga, obrazloženo je da apelant i ostali osumnjičeni takve radnje nisu preduzimali samo u korist navedenih privrednih društava nego, kako to proizlazi iz presretnutih komunikacija, i u drugim slučajevima kada bi im se za to ukazala prilika. Vijeće je navelo „da bi ostavljanjem u službi osumnjičenih lica, koja su prethodno vrlo uporno, nonšalantno i drsko pogodovala u prevozu... radi primanja dara i pribavljanja koristi subjektima koji su taj prevoz vršili, stavili bi se u priliku da takve radnje ponovo vrše, jer su odranije poznati kao lica kod kojih to prolazi, a imajući u vidi način (uporan i drzak) na koji su to radili, apsolutno je za očekivati da bi to ponovo i činili“. Vijeće je naglasilo da treba imati u vidu povjerenje građana u policijske službenike kao zaštitnike javnog reda, a imajući u vidu „odjek ovog predmeta u javnosti“, građanima bi se stavilo do znanja da se ovakva ponašanja tolerišu. U konačnici je istaknuto da je izrečena mjera neophodna s ciljem okončanja istrage jer je neophodno saslušati druge svjedoke, pribaviti materijalnu dokumentaciju i provesti vještačenja. Navedeno bi, kako je Vijeće navelo, apelant i ostali osumnjičeni kao policijski službenici svojim autoritetom mogli ometati jer im je omogućen uvid u kontakte, službene evidencije i druge radnje, što bi moglo štetno utjecati na okončanje istrage.

7. Apelant je u dopuni apelacije dostavio Rješenje Unsko-sanskog kantona, Policijskog odbora od 1. augusta 2025. godine, kojim se odbija žalba apelantovog branioca izjavljena na Rješenje uprave policije od 22. maja 2025. godine kojim je apelant suspendiran iz policijskog organa. Također, dostavljeni su dopisi apelantovog branioca upućeni Općinskom sudu, te odgovor Općinskog suda od 7. augusta 2025. godine kojim je apelant obaviješten da sud prilikom određivanja mjera zabrane nije vezan odlukama poslodavca o suspenziji. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant osporava postojanje osnovane sumnje da je počinio krivično djelo, te u vezi s tim ističe da iz obrazloženja rješenja ne proizlazi na osnovu čega je redovni sud utvrdio postojanje osnovane sumnje. Dalje tvrdi da je sud nekritički odredio mjere zabrane, te da nije cijenio dokaze niti naveo razloge na osnovu kojih je zaključio da postoji osnovana sumnja. Smatra da je Tužilaštvo dokazalo jedino njegov službeni položaj, ali ne i osnovanu sumnju da je počinio krivična djela, te da su naredbe o provođenju posebne istražne radnje nezakonit dokaz. U vezi s tim, ističe da je postupao u okviru svojih službenih ovlaštenja, te da u njegovim radnjama nema obilježja krivičnog djela niti protivpravnosti. Apelant navodi da je Vijeće u obrazloženju navelo „da bi ostavljanjem u službi osumnjičenih koji su prethodno vrlo uporno, nonšalantno i drsko pogodovala u prevozu... radi primanja dara i pribavljanja koristi subjektima koji su taj prevoz vršili, stavili bi se u priliku da takve radnje ponovo vrše, jer su odranije poznati kao lica kod kojih to prolazi, a imajući u vidi način (uporan i drzak) na koji su to radili apsolutno je za očekivati da bi to ponovo činili“. Time je, kako apelant smatra, Vijeće unaprijed osudilo apelanta i tako povrijedilo pretpostavku njegove nevinosti. Dalje ističe da iz formulacije suda „imajući u vidu odjek predmeta u javnosti, građanima bi se stavilo do znanja da su ova ponašanja tolerantna“ proizlazi da je odluka donesena pod utjecajem medija i javnosti, a ne kao rezultat utvrđene osnovane sumnje. Osim toga, apelant ističe da nije obrazloženo zbog čega je izrečena mjera zabrane neophodna za uspješno vođenje postupka. U prilog tim tvrdnjama ističe da je suspendiran s posla, te da ta okolnost ukazuje da izrečena mjera zabrane nema opravdan cilj jer je samom suspenzijom otklonjena iteracijska opasnost. b)Odgovor na apelaciju

9. Općinski sud je naveo da su osporena rješenja donesena na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i u skladu sa zakonom, te da njihovim donošenjem nisu prekršena apelantova prava.

V.Relevantni propisi

10. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16, 75/17 i 31/23) u relevantnom dijelu glasi: Član 380. stav (1)

Primanje dara i drugih oblika koristi (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, uključujući i stranu službenu osobu ili arbitra ili sudiju porotnika koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugu osobu, ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugu osobu, da u okviru svoje funkcije učini što ne bi smjela učiniti ili da ne učini što bi morala učiniti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službene ili odgovorne osobe, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina. Član 383. stav (1)

Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

11. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 140a. stav (1) tačka a)

Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, VI.Dopustivost i meritum

12. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

13. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima kojima mu je izrečena mjera zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U skladu s vlastitom praksom, Ustavni sud prvo treba utvrditi na koje pravo garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom ova mjera zabrane utječe. Naime, kao što je Ustavni sud utvrdio u svojoj praksi, „mjera zabrane“ izrečena prema domaćem zakonu, zavisno od njenog sadržaja, trajanja, intenziteta i drugih relevantnih faktora, može utjecati na povredu čl. 5. i 8. Evropske konvencije, te člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i druga prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

1539/23 od 21. marta 2024. godine, tačka 24, dostupna na www.ustavnisud.ba).

14. Imajući u vidu svoju dosadašnju praksu, te činjenicu da Ustavni sud, shodno principu iura novit curia, nije vezan apelantovom pravnom kvalifikacijom, Ustavni sud će apelaciju ispitati u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 2. Evropske konvencije u vezi s navodima o kršenju pretpostavke nevinosti, a preostale navode u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-1840/20 od 14. oktobra 2020. godine, tačka 44. i AP-4255/22 od 13. jula 2022. godine, tačka 15, dostupne na www.ustavnisud.ba).a)Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

15. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

16. Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

17. Slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Ustavni sud ukazuje da je privatni život zajamčen članom 8. Evropske konvencije širok pojam koji uključuje pravo na „unutrašnji krug“, pravo na uspostavljanje i održavanje odnosa s drugim ljudima i vanjskim svijetom te pravo na društveni i profesionalni ugled. Sporovi u vezi s radnim odnosom sami po sebi nisu isključeni iz područja privatnog života u smislu člana 8. Evropske konvencije. Postoje aspekti privatnog života koji bi mogli biti pogođeni takvim sporovima, pri čemu Evropski sud primjenjuje dva pristupa u ocjeni primjenjivosti: 1) pristup zasnovan na tome da je privatni život podnosioca zahtjeva odlučujući razlog za donošenje određene sporne mjere i 2) pristup zasnovan na tome da sporna mjera može imati ozbiljne negativne posljedice na privatni život podnosioca zahtjeva. U konkretnom slučaju apelant se osnovano sumnjiči da je kao ovlašteno službeno lice u svojstvu policijskog službenika omogućavao da teretna vozila privrednih društava ne budu kontrolirana u saobraćaju odnosno da im ne bude izdat prekršajni nalog za učinjene prekršaje, za šta su mu vlasnici tih društava davali novčane darove. Zbog toga mu je zabranjeno da preduzima poslovne aktivnosti odnosno dužnost policijskog službenika. Imajući u vidu navedeno, te vlastitu praksu u sličnim predmetima, Ustavni sud smatra da sporna mjera zabrane obavljanja službene dužnosti ima reperkusije odnosno posljedice na apelantov privatni život, odnosno da je došlo do miješanja u njegov privatni život (vidi, mutatis mutandis, op. cit. AP-1840/20, tačka 45. i AP-4255/22, tačka 16). S obzirom na to, Ustavni sud će prilikom razmatranja poštovanja garancija iz člana 8. Evropske konvencije ispitati da li nametnute mjere imaju ozbiljne negativne posljedice na apelantov privatni život.

18. Da bi miješanje u apelantov privatni život bilo opravdano, ono mora: a) biti predviđeno zakonom, b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i c) biti u skladu s načelom proporcionalnosti u demokratskom društvu, što će Ustavni sud razmotriti u nastavku.

19. Apelant je problematizirajući zakonitost izrečenih mjera ukazao da sud nikada nije obrazložio razloge i dokaze iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Ayetullah AY protiv Turske, presuda od 27. oktobra 2020. godine, predstavke br. 29084/07 i 1191/08, tačka 155. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3156/20 od 24. marta 2020. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da su u prvostepenom rješenju kojim je apelantu inicijalno izrečena mjere zabrane detaljno pobrojani i ocijenjeni dokazi koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje mjera zabrane, kao i da je sud zaključio da iz njih proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant zajedno s ostalim osumnjičenim počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je o identičnim apelantovim prigovorima odlučivao i Vijeće, te da je dalo jasne razloge o njihovoj neosnovanosti, odnosno da je dodatno analiziralo dokaze, naročito sadržaj presretnutih razgovora, iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da će osporavanja postojanja osnovane sumnje i zakonitosti dokaza na način kako to čini apelant sigurno biti predmet sudskog postupka ako do njega dođe. U ovom procesnom momentu, u konkretnom predmetu, nema ničega što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje nedovoljno obrazloženo, odnosno da je o tom pitanju odlučeno proizvoljno. Osim toga, iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi bilo šta što bi ukazivalo da su ona donesena pod utjecajem javnosti. U tom smislu Ustavni sud zapaža da je Vijeće sintagmu „odjek predmeta u javnosti“ koristilo u kontekstu ocjene neophodnosti izrečene mjere, dok je u pogledu postojanja osnovane sumnje navelo konkretne zaključke na osnovu analize predočenih dokaza. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je sporna mjera zabrane određena shodno odredbi člana 140a. stav 1. tačka a) ZKP-a. Stoga Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo bilo zakonito. To je miješanje bilo i u javnom interesu koji se ogleda u omogućavanju provođenja krivičnog postupka bez ometanja i zaštiti povjerenja građana u sigurnosni sistem države.

20. U pogledu pitanja da li je miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, Ustavni sud ukazuje da su mjere izrečene apelantu privremenog karaktera, uz obavezu dvomjesečne kontrole. Apelant opravdanost tih mjera pokušava osporiti time da ne postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od ponavljanja djela, odnosno da je navedena opasnost otklonjena njegovom suspenzijom s radnog mjesta. Međutim, Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama obrazložene okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je redovni sud uzeo u obzir ovlaštenja u obavljanju službene dužnosti, upornost i kontinuitet radnji, što je u suštini prekinuto aktivnostima nadležnih organa. Vijeće je cijenilo da bi apelant službenu dužnosti mogao iskoristiti kako bi ometao daljnji tok istrage, te je o tome navelo jasne razloge imajući u vidu da su inkriminirane radnje preduzete unutar zatvorenog kruga policijskih službenika među kojima vladaju odnosi povjerenja i dobro uspostavljen način komuniciranja (vidi tačku 6. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz apelacionog spisa ne proizlazi da je apelant u postupku pred redovnim sudom prije donošenja osporenih odluka isticao da je suspendiran s radnog mjesta, a iz činjenica predmeta proizlazi da je ta odluka postala pravomoćna 1. augusta 2025. godine (vidi tačku 7. ove odluke). Stoga tu okolnost redovni sud nije ni mogao uzeti u obzir prilikom odlučivanja niti se izjasniti o njenom eventualnom utjecaju na odlučenje. Ustavni sud ukazuje da u takvim okolnostima ta činjenica eventualno može biti relevantna prilikom provođenja dvomjesečne kontrole opravdanosti izrečenih mjera zabrane. Nezavisno od navedenog, Ustavni sud ukazuje da se radi o radnopravnoj mjeri privremenog karaktera, te da takva mjera sama po sebi nije dovoljna za zaključak da je njenim nastupanjem u konkretnom slučaju otklonjena bojazan od ponavljanja krivičnog djela i ometanja daljnjeg toka istrage, koju su redovni sudovi detaljno obrazložili. Ustavni sud podsjeća da krivični postupak nužno podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na lica protiv kojih se vodi i da mjere zabrane predstavljaju odraz tih restrikcija. U tom okviru postoje i određena ograničenja osnovnih prava i sloboda licima kojima su mjere izrečene, u mjeri koja je nužna da se zaštite i ostvare legitimni ciljevi krivičnog postupka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3508/23 od 27. novembra 2025. godine, tačka 22). Ustavni sud posebno zapaža da apelant, osim što smatra da nije obrazloženo zbog čega je izrečena mjera zabrane neophodna za uspješno vođenje postupka, nije ponudio bilo kakve dokaze da je izrečenom mjerom na njega stavljen pojedinačan teret koji nije proporcionalan izuzetno važnom legitimnom cilju u općem interesu.

21. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da su nametnute mjere proporcionalne legitimnom cilju koji se želi postići. Stoga Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. b)Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti

22. Apelant ukazuje da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno načelo pretpostavke nevinosti.

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 2. Evropske konvencije glasi:

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

24. Apelant tvrdi da je Općinski sud povrijedio načelo pretpostavke nevinosti, prejudicirajući ishod krivičnog postupka time što je navelo „da bi ostavljanjem u službi osumnjičenih koji su prethodno vrlo uporno, nonšalantno i drsko pogodovala u prevozu... radi primanja dara i pribavljanja koristi subjektima koji su taj prevoz vršili, stavili bi se u priliku da takve radnje ponovo vrše, jer su odranije poznati kao lica kod kojih to prolazi, a imajući u vidi način (uporan i drzak) na koji su to radili apsolutno je za očekivati da bi to ponovo i činili“.

25. Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda načela pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije garantira da se svako ko je optužen za krivično djelo smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže po zakonu. Pretpostavka nevinosti po članu 6. stav 2. Evropske konvencije bit će povrijeđena ako sudska odluka ili čak izjava funkcionera koja se odnosi na lice koje je optuženo za krivično djelo odražava mišljenje da je krivo prije nego što se njegova krivica dokaže po zakonu. Dovoljno je da u odsustvu zvanične odluke postoji određeno mišljenje koje ukazuje da sud ili funkcioner u pitanju smatra optuženog krivim, dok će preuranjeno iznošenje takvog jednog mišljenja od samog suda neizbježno prekršiti navedenu pretpostavku (vidi Evropski sud, Karakas i Yesilirmak protiv Turske, presuda od 28. juna 2005. godine, predstavka broj 43925/985, tačka 49).

26. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je konstatacija Općinskog suda koju apelant problematizira iznesena u dijelu obrazloženja u kojem se taj sud bavio pitanjem postajanja bojazni od ponavljanja krivičnog djela. S obzirom na to, navedenu konstataciju Općinskog suda treba i tumačiti jedino u kontekstu obrazloženja tog suda o postojanju opasnosti od ponavljanja djela i neophodnosti izricanja mjere zabrane. Ustavni sud podsjeća da je cilj člana 6. Evropske konvencije da spriječi podrivanje pravičnog suđenja izjavama koje prejudiciraju krivicu a date su u bliskoj vezi s postupkom. Stoga Ustavni sud smatra da konstatacija koju je redovni sud upotrijebio u konkretnoj situaciji prilikom obrazlaganja postojanja opasnosti od ponavljanja djela, u kontekstu načina, kontinuiteta i iskazane upornosti pri preduzimanju radnji za koje je prethodno utvrđena osnovana sumnja da su preduzete, ne predstavlja izjavu o apelantovoj „krivici“ i ne dovodi u pitanje poštovanje pretpostavke nevinosti.

27. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

VII.Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da, iako je usljed izrečenih mjera zabrane došlo do miješanja u apelantov privatni život, nije došlo do kršenja njegovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. To zbog razloga što su mjere zabrane izrečene u skladu s relevantnim odredbama ZKP-a, pri čemu izrečenom mjerom nije dovedena u pitanje pravična ravnoteža između legitimnog cilja koji se ogleda u omogućavanju neometanog vođenja krivičnog postupka i apelantovog prava na privatni život.

29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u situaciji kada iz sintagme koju je Općinski sud upotrijebio prilikom obrazlaganja razloga na osnovu kojih je zaključio da postoji bojazan da će apelant ponoviti krivična djela koja su mu stavljena na teret proizlazi da ona ne predstavlja izjavu o apelantovoj „krivici“.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman