Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3188/25 (A. Š. i drugi)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Revizija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3188/25

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-3188/25, rješavajući apelacije koje su podnijeli Aida Šain i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Aida Šain protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 55 0 P 006889 24 Rev od 8. aprila 2025. godine;

„Klas“ d.d. Sarajevo protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 776330 25 Rev od 3. jula 2025. godine i

Ramiz Efendić protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 040230 25 Rev od 22. jula 2025. godinezbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3188/25

1. Aida Šain (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Konjica, koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 8. jula 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 55 0 P 006889 24 Rev od 8. aprila 2025. godine. Apelantkinja je 21. jula 2025. godine dopunila apelaciju.

2. Presudom Opštinskog suda u Čitluku (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) od 16. januara 2023. godine obavezan je tuženi Klinički centar Srbije da apelantkinji plati na ime naknade nematerijalne štete iznos od 11.668,00 KM, i to na ime duševne boli zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 6.200,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 4.092,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 1.376,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do konačne isplate, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.679,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 31.332,00 KM.

3. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 11. septembra 2024. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i odluka o troškovima postupka preinačena tako što su apelantkinji dosuđeni troškovi postupka u iznosu od 5.373,00 KM (umjesto 5.679,00 KM), dok su u ostalom dijelu žalba tuženog i u cijelosti žalba apelantkinje odbijene i potvrđena prvostepena presuda.

4. Protiv drugostepene odluke apelantkinja je izjavila reviziju. Prema stanja u spisu proizlazi da je apelantkinja uz apelaciju dostavila i reviziju od 30. oktobra 2024. godine, u kojoj je, između ostalog, navela da „podnosi reviziju protiv drugostepene odluke u dijelu izreke koji se odnosi na odluku o odbijanju apelantkinjine žalbe zbog povrede odredaba parničnog postupka učinjene u postupku pred drugostepenim sudom, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava“. Dalje je navela da „revizionom sudu predlaže da uvaži reviziju i preinači drugostepenu presudu u pobijanom dijelu tako što će uvažiti žalbu od 28. februara 2021. godine i preinačiti prvostepenu presudu tako što će obavezati tuženog da apelantkinji plati na ime naknade materijalne štete iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. decembra 2016. godine pa do dana konačne isplate i istom odlukom obavezati tuženog da apelantkinji naknadi troškove tog revizionog postupka (opredijeljene po vrsti i iznosu na kraju ove revizije) ili da ukine drugostepenu presudu u pobijanom dijelu i u tom dijelu predmet vrati drugostepenom sudu na ponovni postupak radi ponovnog odlučivanja o apelantkinjinoj žalbi“.

5. Rješenjem Vrhovnog suda od 8. aprila 2025. godine odbačena je apelantkinjina revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je odredbom člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ukoliko vrijednost pobijanog dijela pravosnažne odluke ne prelazi 30.000,00 KM, odnosno u privrednim sporovima iznos od 50.000,00 KM. Vrhovni sud je istakao da apelantkinja revizijom pobija drugostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u iznosu od 20.000,00 KM. Imajući u vidu navedeno, ukazao je da vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi graničnu vrijednost od 30.000,00 KM zbog čega imovinski cenzus kao kriterijum uslova dozvoljenosti revizije iz navedenog člana nije ostvaren. Osim toga, ukazao je da se apelantkinja nije pozvala na odredbu člana 237. stav (3) ZPP-a, odnosno da iz sadržaja revizije ne proizlazi da je revizija izjavljena kao vanredna revizija, zbog čega nije ni bilo osnova da se dopustivost revizije razmatra shodno odredbi člana 237. st. od (3) do (5) ZPP-a. Kako apelantkinjina revizija nije dopuštena, u smislu odredbe člana 237. stav (2) ZPP-a, Vrhovni sud je reviziju odbacio na osnovu odredbe člana 247. stav (1) ZPP-a.

2. AP-4204/25

6. „Klas“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Omar Eterović, advokat iz Advokatskog društva „Eterović“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 16. septembra 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 776330 25 Rev od 3. jula 2025. godine.

7. Presudom Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) od 30. decembra 2022. godine (ispravljena rješenjem od 21. jula 2023. godine) apelant je obavezan da tužiocu S. P. isplati razliku naknade za godišnji odmor za 2017. i 2018. godinu u određenim iznosima s kamatom. Odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev da se poništi kao protivzakonita Odluka o otkazu ugovora o radu od 15. aprila 2019. godine i Odluka o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava od 13. maja 2019. godine koje je apelant donio, te da se naloži apelantu da tužiocu uspostavi radnopravni status na poslovima rukovaoca mašinom za pakovanje. Takođe je odbijen tužiočev tužbeni zahtjev da se apelant obaveže da mu isplati neisplaćene naknade plata, razliku naknade za ishranu u toku rada, kao i da mu obračuna i uplati obavezne doprinose, određene iznose za određene periode.

8. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 17. decembra 2024. godine djelimično je uvažena tužiočeva žalba, prvostepena presuda preinačena tako da su poništene kao nezakonite Odluka o otkazu ugovora o radu od 15. aprila 2019. godine i Odluka o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava od 15. maja 2019. godine, pa je apelant obavezan da tužiocu uspostavi radnopravni status na poslovima rukovaoca mašinom za pakovanje. Obavezan je apelant da tužiocu isplati određeni iznos za određeni period na ime neisplaćenih naknada plata, kao i da mu obračuna i uplati obavezne doprinose, za određeni period određeni iznos.

9. Rješenjem Vrhovnog suda od 3. jula 2025. godine odbačena je apelantova revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je odredbom člana 237. stav (3) ZPP-a propisano da izuzetno Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Ukazao je da je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev postavljen kao nenovčani (poništenje kao nezakonite odluke o prestanku radnog odnosa i uspostava radnopravnog statusa) i novčani (isplata naknade plate i doprinosa). Vrhovni sud je ukazao da je u vezi s nenovčanim zahtjevom za ocjenu prava na dopuštenost revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi označio, što je u konkretnom slučaju iznos od 10.200,00 KM. Kada se ta vrijednost nenovčanog zahtjeva sabere s iznosom novčanog zahtjeva (iznos od 8.129,28 KM), ukazao je da ukupna vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM za dozvoljenost revizije iz odredbe člana 237. stav (2) ZPP-a. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 237. stav (4) ZPP-a propisano da u slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava (2) ovog člana stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučajevima navedenim u tač. od 1) do 3) tog stava. Dalje je ukazao da je stavom (5) navedenog člana propisano da u reviziji iz stava (3) ovog člana stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 237. stav (3) ZPP-a za izuzetno dopuštanje revizije. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud odbio tužiočev tužbeni zahtjev cijeneći da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi iz člana 97. Zakona o radu za otkaz ugovora o radu i čl. 24. i 25. Zakona o vijeću zaposlenika zbog teže povrede radnih obaveza jer je apelant konsultovao sindikat prije donošenja odluke o prestanku radnog odnosa. Dalje je ukazao da je drugostepeni sud djelimično usvojio tužiočevu žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako što je poništio kao nezakonite Odluku o otkazu ugovora o radu od 15. aprila 2019. godine i Odluku o odbijanju zahtjeva za zaštitu prava od 15. maja 2019. godine, te je apelanta obavezao da tužiocu uspostavi radnopravni status i isplati neisplaćene naknade plata s doprinosima, pri tome cijeneći da saglasnost sindikata nije bila određena i jasna (sindikat nije imao podatke da kod tužioca postoji promijenjena radna sposobnost), pa je na taj način uskraćena saglasnost sindikata za otkaz ugovora o radu, koji je iz tih razloga nezakonit.

10. Vrhovni sud je ukazao da apelant postavljenim pravnim pitanjem i navodima revizije smatra da u slučaju vanrednog otkaza zbog teže povrede radne obaveze nije ni trebala saglasnost vijeća zaposlenika prema odredbi člana 26. Zakona o vijeću zaposlenika, već je bilo dovoljno utvrditi težu povredu radne obaveze zaposlenika. Vrhovni sud je ukazao da navedeno ne proizlazi iz odredbe člana 26. stav 1. Zakona o vijeću zaposlenika kojom je određeno da poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika, donijeti odluku o otkazu, između ostalog, zaposleniku kod koga postoji promijenjena radna sposobnost. Ta odredba ne razlikuje vrstu otkaza koji se daje zaposleniku, što podrazumijeva da je to imperativ poslodavcu kod svake vrste otkaza ugovora o radu kada se on odnosi na krug lica iz člana 26. Zakona o vijeću zaposlenika (stav objavljen u Biltenu sudske prakse broj 1-2/2012, sentenca broj 69). Vrhovni sud je ukazao da taj stav nije suprotan stavu iz presude tog suda od 2. februara 2023. godine na koju se apelant poziva i ukazuje na različito suđenje. Naime, u toj presudi se nije pokretalo pitanje otkaza ugovora o radu posebnoj kategoriji zaposlenika obuhvaćenoj navedenim članom 26. Zakona o vijeću zaposlenika. Budući da podnesena revizija ne ispunjava uslove iz odredbe člana 237. st. (3), (4) i (5) ZPP-a, Vrhovni sud je odbacio kao nedozvoljenu apelantovu reviziju na osnovu odredbe člana 247. stav (5) ZPP-a.

3. AP-4311/25

11. Ramiz Efendić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amar Isović, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. septembra 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 P 040230 25 Rev od 22. jula 2025. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje u postupku broj 65 0 I 1160419 25 I dok se ne donese odluka u ovom predmetu. U vezi s tim, apelant je naveo da je kod Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) trećetužena Agencija za privatizaciju FBiH pokrenula izvršni postupak protiv apelanta radi naplate troškova parničnog postupka u iznosu od 2.106,00 KM. Ističe da je podnio prigovor protiv rješenja o izvršenju od 28. marta 2025. godine, te da se u tom postupku čeka odluka suda o apelantovom navedenom prigovoru. Navodi da je penzioner te da bi izvršenje ugrozilo njegovu egzistenciju.

12. Presudom Opštinskog suda od 4. septembra 2024. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi „Vranica“ d.d. Sarajevo – u stečaju, FBiH i Agencija za privatizaciju FBiH solidarno isplate ukupan iznos od 11.138,05 KM koji se sastoji od direktne štete u iznosu od 3.575,00 KM i štete zbog izgubljene dobiti u iznosu od 7.563,05 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana podnošenja tužbe 5. oktobra 2007. godine pa do isplate, na ime naknade štete nastale zbog propusta tuženih da apelanta upišu kao vlasnika određenog broja dionica u knjigu dioničara emitenta „Vranica“ d.d. Sarajevo. Apelant je obavezan da prvotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.106,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude, dok je odbijen preko dosuđenog iznosa. Apelant je obavezan da drugotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.160,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude. Apelant je obavezan da trećetuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.106,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude, dok je odbijen u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa.

13. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 4. februara 2025. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, rješenje o troškovima postupka iz stava II sadržano u prvostepenoj presudi preinačeno tako što je apelant obavezan da drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.440,00 KM (umjesto iznosa od 2.160,00 KM) u roku od 30 dana, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda.

14. Rješenjem Vrhovnog suda od 22. jula 2025. godine odbačena je apelantova revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je odredbom člana 237. stav (2) ZPP-a, koja se primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima iznos od 50.000,00 KM. Kako vrijednost pobijane drugostepene presude iznosi 11.138,05 KM i ne prelazi graničnu vrijednost od 30.000,00 KM, Vrhovni sud je ukazao da imovinski cenzus kao kriterijum uslova dozvoljenosti revizije iz člana 237. stav (2) ZPP-a nije ostvaren. Vrhovni sud je ukazao da se ne mogu prihvatiti apelantove tvrdnje da je revizija dozvoljena s obzirom na to da je prvostepena presuda dva puta donesena prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP, zbog čega apelant smatra da postoji imovinski cenzus za dozvoljenost revizije prema ZPP-u iz 2003. godine koji je propisivao dopuštenost redovne revizije kada vrijednost pobijanog dijela prelazi iznos od 10.000,00 KM. Odredbom člana 106. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku propisano je da postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu tog zakona ne bude donesena prvostepena odluka suda sprovešće se prema odredbama tog zakona (stav 1), a postupci u predmetima u kojima do dana stupanja na snagu tog zakona bude donesena prvostepena odluka suda sprovešće se prema ranije važećim odredbama tog zakona (stav 2). Kako su prvostepene presude na koje se apelant poziva ukinute i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, Vrhovni sud je istakao da suprotno apelantovom pravnom shvatanju nema mjesta primjeni odredbe člana 106. stav 2. ZPP-a jer se nakon ukidanja prvostepene presude predmet upućuje prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a ukinuta presuda nema pravnih učinaka. Stoga, Vrhovni sud je ukazao da apelantova revizija nije dopuštena, u smislu odredbi člana 237. stav (2) ZPP-a, zbog čega je odbacio apelantovu reviziju na osnovu odredbe člana 247. stav (1) ZPP-a. Vrhovni sud je ukazao da je, u skladu sa odredbom člana 397. stav (1), u vezi sa članom 386. stav (1) ZPP-a, odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja revizije jer nije postigao uspjeh u revizionom postupku.

Spajanje predmeta

15. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3188/25.

16. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje. Apelanti, u suštini, ističu da im je Vrhovni sud arbitrarno uskratio mogućnost odlučivanja o osnovanosti revizije. Takođe, apelanti u predmetima br. AP-3188/25 i AP-4311/25 pozvali su se na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti u predmetima br. AP-3188/25 i AP-4204/25 pozvali su se i na povredu principa pravne sigurnosti. Takođe, apelantkinja u predmetu broj AP-3188/25 ističe da je Vrhovni sud pogriješio kada je naveo da drugostepenu presudu pobija samo za iznos od 20.000,00 KM a ne za ukupan iznos od 31.332,00 KM, koji je naveden u stavu II prvostepene odluke, a u kojem dijelu je ta prvostepena presuda potvrđena drugostepenom presudom protiv koje je apelantkinja izjavila reviziju. Apelant u predmetu broj AP-4204/25 ističe da je Vrhovni sud arbitrarno i tendeciozno tumačio član 26. Zakona o vijeću zaposlenika, čime smatra da su mu narušena procesna prava zagarantovana Evropskom konvencijom. Apelant u predmetu broj AP-4311/25 ističe da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 106. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku te odredbu člana 237. stav (2) ZPP-a. Osim toga, apelantkinja u predmetu broj AP-3188/25 ukazuje i na Odluku Ustavnog suda broj AP-407/20, te ističe da je u toj odluci „zauzet stav da se odbacivanjem revizije koja ispunjava uslove iz člana 237. stav 2. ZPP-a (kada vrijednost spora prelazi 30.000,00 KM) krši pravo na djelotvoran pravni lijek, a time povrijeđuje pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da to predstavlja razlog za ukidanje odluke“.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

18. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

19. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

21. Ustavni sud zapaža da navodi apelanata u svim navedenim apelacijama u suštini pokreću pitanje prava na pristup sudu kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje. Naime, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, tj. pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, ono može biti podložno ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po samoj svojoj prirodi zahtijeva uređenje od države, koja uživa određenu slobodu procjene u ovom pogledu (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske [VV], presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tačka 78). Kako je navedeno, ta ograničenja ne smiju ograničavati niti umanjiti pristup pojedincu na takav način ili u tolikoj mjeri da se naruši sama suština prava. Osim toga, takva ograničenja neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne slijede legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud, Oktay Alkan protiv Turske, presuda od 20. juna 2023. godine, predstavka broj 24492/21, tačka 66).

22. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnim slučajevima nesporno radi o ograničenju prava apelanata na pristup sudu koje je propisano „zakonom“. Ustavni sud napominje da su zakonom propisani slučajevi u kojima će nadležni sud rješenjem odbaciti reviziju, što je primijenjeno na konkretne slučajeve, a što služi legitimnom cilju pravilnog funkcionisanja pravosuđa te naročito svrsi poštovanja principa pravne sigurnosti. Takođe, Ustavni sud zapaža da je ograničenjem prava apelanata na pristup sudu uspostavljena pravična ravnoteža između opšteg interesa i „prava na sud“ apelanata, odnosno da na apelante nije prebačen pretežak teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, dao jasne razloge za zaključak da su revizije apelanata nedopuštene, odnosno da nisu ispunjeni uslovi za dopustivost revizije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do nesrazmjernog ograničenja prava apelanata na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav

1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su ti navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Apelanti u predmetima br. AP-3188/25 i AP-4311/25 pozvali su se i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. S obzirom na to da povredu tog prava zasnivaju na identičnim navodima koji su već ispitani u ovoj odluci u odnosu na pravo na pristup sudu, Ustavni sud smatra da ih nema potrebe posebno ispitivati u odnosu na član

13. Evropske konvencije.

24. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere u predmetu broj AP-4311/25.

27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3188/25 (A. Š. i drugi) | Sudska praksa | Aktio