Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4630/24 (R. K.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Nasljedstvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4630/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-4630/24, rješavajući apelaciju Razije Karabegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Razija Karabegović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 059064 24 Gž od 6. septembra 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Razija Karabegović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Osmaka, koju zastupa Enver Paščanović, advokat iz Kalesije, podnijela je 18. novembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 059064 24 Gž od 6. septembra 2024. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 059064 23 P od 12. marta 2024. godine.

2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužilaca (K. H. i drugi) i utvrđeno da zaostavštinu ostavioca K. R. čine i novčana sredstva koja je ostavilac imao na štednoj knjižici u iznosu pobliže opisanom u izreci prvostepene presude, te je apelantica obavezana da svakom od tužilaca na ime njihovih nasljednih dijelova isplati iznos naveden u izreci prvostepene presude.

3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je konkretni postupak pred prvostepenim sudom vođen radi utvrđivanja prava tužilaca (ostaviočeva djeca) na naslijeđe na novčanim sredstvima koja je ostavilac posjedovao u trenutku smrti na štednom računu. Također je naveo da je apelantica (ostaviočeva supruga) nakon ostaviočeve smrti s konkretnog računa podigla cjelokupni iznos, pa ju je prvostepeni sud obavezao da tužiocima isplati konkretne novčane iznose (po 1/6 zaostavštine, shodno članu 9. Zakona o nasljeđivanju). Zatim je naveo da su tužioci, pored ostalih dokaza, predložili uvid i čitanje ostavinskog spisa prvostepenog suda, odnosno uvid u originalnu obavijest banke od 19. septembra 2022. godine kod koje je bio otvoren štedni račun, kao i originalni prijevod sudskog tumača A. P. od 10. oktobra 2022. godine. U vezi s tim, naveo je da iz konkretne obavijesti proizlazi da je štedni račun glasio na ime umrlog K. R., dok su vlasnici računa bili on i apelantica. Pri tome, ukazao je da za utvrđivanje sporne činjenice da li je ostavilac u vrijeme smrti bio vlasnik novčanih sredstava na konkretnom računu nije bilo neophodno vršenje uvida u štednu knjižicu. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je pravilno cijenio prvostepeni sud da u konkretnom slučaju važi pretpostavka da su oba vlasnika računa imala ista prava i udjele budući da drugačije ne proizlazi iz navedene obavijesti banke. S obzirom na to, zaključio je da umrlom K. R. i apelantici pripada po polovina ukupnih novčanih sredstava na štednom računu, zbog čega je prvostepeni sud pravilno odlučio u izreci presude. Pri tome, naveo je da se radi o oborivoj pravnoj pretpostavci, te da je na apelantici bio teret dokazivanja ukoliko je smatrala da njihovi ulozi nisu jednaki, tj. da je njen ulog bio veći od ostaviočevog.

4. Apelantica se pozvala na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica u suštini ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje. Naročito ističe da su sudovi zasnovali odluku na obavijesti banke koja ne predstavlja javnu ispravu, te da su se jedino vještačenjem posredstvom vještaka ekonomske struke mogle dokazati bitne činjenice za usvajanje tužbenog zahtjeva. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno ukazali da su na osnovu dokaza, koji su po prijedlogu tužilaca izvedeni na glavnoj raspravi, utvrđene relevantne činjenice, slijedom čega je odlučeno o nasljednim dijelovima ostaviočevih nasljednika, shodno relevantnim odredbama Zakona o nasljeđivanju. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na imovinu, te su stoga ti navodi očigledno neosnovani. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Također, apelantica se pozvala i na član 17. Evropske konvencije, ali u vezi s tim nije dala bilo kakvo obrazloženje u apelaciji. Ustavni sud podsjeća da član 17. Evropske konvencije ne uspostavlja neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-90/06 od 6. jula 2007. godine, tačka 38, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga Ustavni sud ove navode neće posebno ispitivati.

9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavno pitanje na koja se pozvala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4630/24 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio