Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3269/24 (H. D.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Pitanje o kojem je već odlučivano
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Revizija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3269/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-3269/24, rješavajući apelaciju Hasana Družanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hasan Družanović protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 20 0 P 043506 23 Rev 2 od 6. jula 2023. godine i Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 20 0 P 043506 22 Rev od 29. novembra 2022. godine zbog toga što se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hasan Družanović protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 20 0 P 043506 23 Rev 3 od 18. aprila 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Družanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina podnio je 29. jula 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 043506 23 Rev 3 od 18. aprila 2024. godine, Rješenja Vrhovnog suda broj 20 0 P 043506 23 Rev 2 od 6. jula 2023. godine i Rješenja Vrhovnog suda broj 20 0 P 043506 22 Rev od 29. novembra 2022. godine. Uvodne napomene

2. Apelant je prije podnošenja ove apelacije 21. februara 2023. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 16. decembra 2021. godine. Odlučujući o toj apelaciji, Ustavni sud je na sjednici od 13. jula 2023. godine donio Odluku o dopustivosti broj AP-867/23 kojom je apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Rješenjem Vrhovnog suda broj 20 0 P 043506 22 Rev od 29. novembra 2022. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv navedene presude.

3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 20 0 P 043506 23 Rev 2 od 6. jula 2023. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 20 0 P 043506 21 Gž od 16. decembra 2021. godine. Odlučujući o apelantovoj apelaciji podnesenoj protiv navedenog rješenja Vrhovnog suda, Ustavni sud je na sjednici od 18. januara 2024. godine donio Odluku o dopustivosti broj AP-4361/23 kojom je apelaciju odbacio kao nedopuštenu zbog toga što se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

Činjenice relevantne za postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje Vrhovnog suda od 18. aprila 2024. godine

4. Rješenjem Općinskog suda u Cazinu od 17. januara 2023. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova revizija.

5. Rješenjem Kantonalnog suda od 23. marta 2023. godine uvažena je apelantova žalba i prvostepeno rješenje je ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

6. Osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 18. aprila 2024. godine odbačena je apelantova revizija kao nedopuštena. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke ukazao da je odredbom člana 254. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravomoćno završen. U vezi s tim ukazao je da rješenje drugostepenog suda od 23. marta 2023. godine, kojim je ukinuto prvostepeno rješenje i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, nije rješenje kojim se postupak pravomoćno završava, pa shodno tome revizija protiv takvog rješenja nije dozvoljena. Također, istakao je da niti protiv prvostepenog rješenja koje je ukinuto nije dozvoljena revizija. Naime, ukazao je da je odredbom člana 237. stav (1) ZPP-a propisano da stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da revizija nije dopuštena, te ju je slijedom toga odbacio u skladu s odredbom člana 247. stav (1) ZPP-a.

Apelacioni navodi

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenio relevantne propise.

Dopustivost

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (3) tačka e) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

U odnosu na rješenje Vrhovnog suda od 29. novembra 2022. godine i rješenje Vrhovnog suda od 6. jula 2023. godine

12. Ustavni sud zapaža da apelant u ovoj apelaciji pokreće ista pitanja koja su bila predmet njegovih ranije podnesenih apelacija, o kojima je Ustavni sud već donio odluke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena po pitanjima o kojima je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

U odnosu na rješenje Vrhovnog suda od 18. aprila 2024. godine

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Ustavni sud zapaža da apelantovi navodi, u suštini, pokreću pitanje prava na pristup sudu kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je „pravo na sud“ uključeno u član 6. stav 1. Evropske konvencije, a jedna vrsta tog prava je pravo na pristup sudu, tj. pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je naznačio da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može biti podložno ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po samoj svojoj prirodi zahtijeva uređenje od države, koja uživa određenu slobodu procjene u ovom pogledu (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske [VV], presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tačka 78). Kako je navedeno, ta ograničenja ne smiju ograničavati niti umanjiti pristup pojedincu na takav način ili u tolikoj mjeri da se naruši sama suština prava. Osim toga, takva ograničenja neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne slijede legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud, Oktay Alkan protiv Turske, presuda od 20. juna 2023. godine, predstavka broj 24492/21, tačka 66).

15. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o ograničenju apelantovog prava na pristup sudu koje je propisano „zakonom“. Ustavni sud napominje da su zakonom propisani slučajevi u kojima će nadležni sud rješenjem odbaciti reviziju, što je primijenjeno na konkretni slučaj, a što služi legitimnom cilju pravilnog funkcioniranja pravosuđa, te naročito svrsi poštovanja načela pravne sigurnosti. Također, Ustavni sud zapaža da je ograničenjem apelantovog prava na pristup sudu uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelantovog „prava na sud“, odnosno da na apelanta nije prebačen pretežak teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, dao jasne razloge za zaključak da je apelantova revizija nedopuštena. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do nesrazmjernog ograničenja apelantovog prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su ti apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82, predstavka broj 22893/05, i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-

2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, te ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3269/24 (H. D.) | Sudska praksa | Aktio