Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3432/22 (S.P.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Dokaz
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3432/22
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3432/22, rješavajući apelaciju S. P., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica
Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 14. svibnja 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija S. P. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 K 027680 20 Kžk od 5. svibnja 2022. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gruda, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Irena Pehar & Ivan Pehar iz Mostara, podnijela je 2. rujna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) broj 63 0 K 027680 20 Kžk od 5. svibnja 2022. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te Kantonalnog tužiteljstva Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 12. i 15. siječnja 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku, pa su navedeni odgovori 5. veljače 2025. godine dostavljeni apelantičinom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje na odgovore na apelaciju nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je sudjelovala u prometnoj nezgodi koja se dogodila 3. ožujka 2015. godine. Tužiteljstvo je protiv apelantice 28. kolovoza 2015. godine Općinskom sudu podnijelo optužnicu i optužilo je da je počinila teško kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz članka 336. stavak 4. Kaznenog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ) u svezi s kaznenim djelom ugrožavanja javnog prometa iz članka 332. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. KZ-a. Općinski sud je potvrdio optužnicu, te je sudac za prethodno saslušanje L. R. rješenjem od 29. rujna 2015. godine odbio prethodne prigovore koje je apelantičin branitelj J. R. izjavio na optužnicu.
6. Apelanticu je u daljnjem tijeku kaznenog postupka branio drugi branitelj – odvjetnik.
7. Presudom Općinskog suda broj 63 0 K 027680 15 K od 8. listopada 2018. godine apelantica je proglašena krivom da je počinila navedeno kazneno djelo, te je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci. Općinski sud je u obrazloženju naveo da su tijekom dokaznog postupka provedena dva vještačenja posredstvom stalnih sudskih vještaka medicinske struke, vještačenje posredstvom stalnog sudskog vještaka prometne struke S. Đ., stalnog sudskog vještaka prometne struke – podoblast cestovno usmjerenje B. M., te stalnog sudskog vještaka prometne struke – podoblast gradski promet i transport A. K. Saslušano je pet poimenično označenih svjedoka, te je izvršen uvid i čitanje brojne materijalne dokumentacije koju je sud detaljno nabrojao i interpretirao njezin sadržaj. Cijeneći sve dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, Općinski sud je zaključio da su se u apelantičinim radnjama stekla sva obilježja kaznenog djela za koje je optužena.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 63 0 K 027680 20 Kž 2 od 21. listopada 2020. godine uvažena je žalba apelantičinog branitelja – odvjetnika S. H., prvostupanjska presuda je ukinuta i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 63 0 K 027680 19 K 2 od 28. veljače 2020. godine kojom je apelanticu, zastupanu po odvjetniku S. H., proglasio krivom za navedeno kazneno djelo.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 63 0 K 027680 20 Kž 2 od 21. listopada 2020. godine uvažena je žalba apelantičinog branitelja S. H., prvostupanjska presuda je ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred tim sudom.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 K 027680 20 Kžk od 5. svibnja 2022. godine, u vijeću sastavljenom od sudaca G. P., B. R. i F. R., apelantica (zastupana po braniteljici I. P.) proglašena je krivom da je na način bliže opisan u izreci presude počinila teško kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz članka 336. stavak 4. KZ-a u svezi s kaznenim djelom ugrožavanja javnog prometa iz članka 332. stavak 3. u svezi sa stavkom 1. KZ-a. Kantonalni sud je apelantici izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci.
11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da su tijekom dokaznog postupka pred tim sudom shodno odredbi članka 332. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) , uz suglasnost stranaka i branitelja, prihvaćeni i pročitani na raspravi pred tim sudom iskazi saslušanih svjedoka, iskazi vještaka prometne struke, medicinske struke, te vještaka obducenta koji su u prvostupanjskom postupku ispitani kako izravno tako i unakrsno, te materijalni dokazi. Obrazloženo je da je prihvaćen prijedlog apelantičine obrane da se provede novo vještačenje posredstvom vještaka prometne struke, te je naredbom tog suda naloženo prometno-tehničko vještačenje koje je povjereno Univerzitetu u Istočnom Sarajevu – Saobraćajnom fakultetu Doboj (u daljnjem tekstu: Fakultet). Kantonalni sud je naveo da je sve provedene dokaze cijenio kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi. Na temelju takve ocjene utvrdio je da je apelantica postupila suprotno odredbi članka 37. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o sigurnosti prometa). Naime, obrazloženo da apelantica prilikom upravljanja putničkim motornim vozilom nije poštovala prometne propise jer je započela radnju skretanja ulijevo, gledano iz smjera njezinog kretanja, iako se prethodno nije uvjerila da to može učiniti bez opasnosti za druge u prometu, što nije uspjela jer je u desnoj prometnoj traci došlo do kontakta s drugim putničkim motornim vozilom, gledano iz pravca njegovog kretanja. Time je, kako je obrazloženo, apelantica dovela u opasnost život ljudi, usljed čega je jedna osoba smrtno stradala, dok je druga zadobila teške tjelesne ozljede.
12. Kantonalni sud je obrazložio da su na okolnost načina nastanka prometne nezgode urađena tri prometno-tehnička vještačenja. U svezi s tim je obrazložio da vještak obrane prilikom sačinjavanja nalaza i mišljenja nije koristio službenu dokumentaciju nego fotodokumentaciju i dokumentaciju s tragovima koji nisu nastali u konkretnoj prometnoj nezgodi. Navedena dokumentacija nije pribavljena u kaznenom postupku nego mu je tu dokumentaciju, koja je sačinjena nakon odvoženja vozila s mjesta događaja, dostavila apelantica. S obzirom na to, obrazloženo je da navedeni vještak nije mogao točno izračunati brzinu i smjer kretanja vozila, te mjesto njihovog kontakta, kao odlučne činjenice u konkretnom postupku. Pri tome je istaknuto da je navedeni nalaz i mišljenje suprotan fotodokumentaciji i crtežu s mjesta događaja. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da nije poklonio vjeru nalazu i mišljenju tog vještaka. U odnosu na nalaz i mišljenje koji je sačinjen po prijedlogu optužbe, u dijelu kojim je utvrđeno da se vozilo kojim je upravljala apelantica kretalo brzinom oko 65 km/h, Kantonalni sud je naveo da je u tom dijelu neprihvatljiv, nelogičan i suprotan iskazu svjedoka M. K. Obrazloženo je da je sud poklonio vjeru iskazu navedenog svjedoka jer je neposredni očevidac nezgode, odnosno da je taj svjedok upravljao putničkim motornim vozilom koje se kretalo iza putničkog motornog vozila kojim je upravljala apelantica. Obrazloženo je da iz iskaza tog svjedoka proizlazi da je vozilo kojim je upravljala apelantica dalo lijevi pokazivač smjera i lagano usporilo prije prelaska u suprotnu prometnu traku u kojoj je došlo do kontakta s vozilom koje je dolazilo iz suprotnog smjera. S druge strane, Kantonalni sud je naveo da je nalaz i mišljenje vještaka s Fakulteta prihvatio kao vjerodostojan, stručan i objektivan, te suglasan s ostalim provedenim dokazima. Obrazloženo je da je na temelju navedenog nalaza utvrdio da je do prometne nezgode došlo tako što je vozilo kojim je upravljala apelantica iz desne prometne trake skretalo ulijevo prema zemljanom proširenju, te da se tom prilikom kretalo brzinom od 12 km/h. Tijekom poduzimanja navedene radnje vozilo kojim je upravljala apelantica je ostvarilo kontakt s vozilom koje se kretalo svojom desnom prometnom trakom. Istaknuto je da je na temelju navedenog nalaza i mišljenja utvrđeno da je apelantica svojom radnjom stvorila opasnu situaciju, te da je na njezinoj strani osnovni propust za nastanak prometne nezgode iako je neprilagođena brzina kretanja putničkog motornog vozila kojim je upravljao drugi sudionik doprinijela nastanku nezgode i težini posljedice. Obrazloženo je da su vještaci detaljno opisali položaj vozila, te da su na raspravi detaljno objasnili način na koji su utvrdili mjesto kontakta vozila, što je u skladu sa sačinjenom fotodokumentacijom, te da su odgovorili na sva pitanja obrane i optužbe i dali jasne i decidirane odgovore.
13. Kantonalni sud je naveo da iz naredbe za vještačenje proizlazi da su pregledi i obdukcija maloljetnog M. M. povjereni liječniku specijalisti sudske medicine D. D., a ne stručnoj osobi ili državnom tijelu u kojem slučaju bi se primjenjivale odredbe članka 116. st. 1. i 2. ZKP-a. Obrazloženo je da je obdukcija izvršena u mjestu koje je i određeno naredbom za vještačenje, u mjestu gdje se inače i obavljaju pregledi i obdukcije tijela. Osim toga, ukazano je da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su tim radnjama prisustvovali tužitelj i policijski službenici, što je u skladu sa sačinjenom fotodokumentacijom, ocijenivši neutemeljenim tvrdnje apelantičine obrane iznesene u tom kontekstu. Ukazano je da nijedna odredba ZKP-a ne propisuje da vještačenje povreda može vršiti samo specijalista-ortoped traumatolog. Obrazloženo je da vještačenje provodi vještak koji raspolaže potrebnim stručnim znanjem, te da je vještak sudske medicine dr. Z. M. dugogodišnji sudski vještak, te da nesumnjivo raspolaže potrebnim stručnim znanjima i vještinama. Stoga je Kantonalni sud ocijenio neutemeljenim prigovore apelantičine obrane da je vještačenje po vještaku medicinske struke trebalo povjeriti vještaku specijalisti-ortopedu traumatologu. Obrazloženo je da iz vozačke dozvole oštećenog ne proizlazi da je on u obvezi koristiti pomagala tijekom vožnje ili prilagođena vozila, pa da su stoga navodi obrane izneseni u tom kontekstu neutemeljeni.
14. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini kaznenopravne sankcije, Kantonalni sud je cijenio način izvršenja djela, apelantičinu starosnu dob, činjenicu da je kontaktirala obitelj nastradalog te njezinu raniju neosuđivanost. Kantonalni sud je kao otegotnu okolnost cijenio činjenicu da apelantica tijekom postupka nije iskazala žaljenje za životom nastradalog djeteta, bez obzira na odgovornost za nastanak nezgode, težinu društvene opasnosti, te činjenicu da je jedna osoba zadobila teške tjelesne povrede. Prilikom odmjeravanja visine kazne sud je cijenio i činjenicu da se maloljetni M. M. nalazio na mjestu suvozača, što je suprotno odredbi članka 34. stavak 3. Zakona o sigurnosti prometa. Imajući u vidu sve navedeno, sud je zaključio da je shodno odredbi članka 49. KZ-a izrečena kazna adekvatna da se njom postigne svrha kažnjavanja, te ostvare ciljevi opće i specijalne prevencije.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
15. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U svezi s tim, apelantica ističe da joj nije sudio neovisan i nepristran sud. Naime, apelantica tvrdi da je članica sudskog vijeća sutkinja B. R. imala etičku obvezu tražiti svoje izuzeće u konkretnom postupku budući da je njezin sin odvjetnik J. R. kao apelantičin branitelj izjavio prethodne prigovore na optužnicu. Navedena okolnost je, prema apelantičinom uvjerenju, utjecala na donošenje neovisne i nepristrane odluke. Apelantica ističe da su tijekom dokaznog postupka provedena tri vještačenja posredstvom vještaka prometne struke, te da su vještaci na temelju iste materijalne dokumentacije sačinili suprotne nalaze i mišljenja. Apelantica tvrdi da je redovni sud proizvoljno cijenio nalaze i mišljenja vještaka prometne struke, te da nije naveo opravdane i jasne razloge zašto ne prihvaća nalaz i mišljenje vještaka A. K. S druge strane, apelantica ističe da je Kantonalni sud nekritički prihvatio nalaz i mišljenje Fakulteta. U svezi s tim je navela da je navedeno vještačenje kontradiktorno, proturječno samo sebi i materijalnim dokazima. Smatra da je redovni sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje jer apelantica nije poduzimala radnju skretanja ulijevo, što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnog prava. U svezi s tim, ističe da iskaz svjedoka M. K. nije vjerodostojan i uvjerljiv, te da ga sud nije mogao prihvatiti. Imajući u vidu da je vozač drugog vozila osoba s invaliditetom, apelantica ističe da je upitno je li mogao imati adekvatnu kontrolu nad vozilom bez ugrađene komande za invalidne osobe. Apelantica tvrdi da su pregled i obdukcija tijela nastradalog morali biti izvršeni u posebnoj državnoj ustanovi i uz prisustvo tužitelja ili policijskih službenika. S obzirom na to, smatra da je nalaz i mišljenje vještaka D. D. pribavljen nezakonito. Nadalje, tvrdi da je vještačenje tjelesnih povreda vršio specijalista interne medicine a ne ortoped-traumatolog, zbog čega je i taj nalaz i mišljenje nezakonit. Apelantica tvrdi da su odlučne činjenice: brzina kretanja vozila, mjesto kontakta i smjer njihovog kretanja ostale u sumnji, te da je u toj situaciji neophodno primijeniti načelo in dubio pro reo. U konačnici ističe da je optužnica podignuta 2015. godine, te da je nakon sedam godina donesena konačna odluka, što ukazuje na neažurnost suda jer postupak traje neopravdano dugo bez ikakvog apelantičinog doprinosa. b)Odgovori na apelaciju
16. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantičini prigovori da je vijeće tog suda bilo nepropisno sastavljeno, te da nije bilo nijednog razloga da se suci tog vijeća izuzmu. Posebno je ukazano da je na svim održanim raspravama pred tim sudom objavljivan sastav sudskog vijeća, uz upit predsjednika vijeća ima li primjedbi na sastav vijeća, na što su tužitelj i apelantičina braniteljica izjavljivali da nemaju primjedbi. Kantonalni sud je naveo da su rasprave pred tim sudom zakazane za 24. ožujka i 15. travnja 2021. godine odgođene po zahtjevu apelantičine obrane. Također je istaknuto da je apelantičina obrana 26. travnja 2021. godine predložila da se provede novo prometno vještačenje po Fakultetu za saobraćaj i komunikacije Univerziteta Sarajevo, ali da je taj Fakultet 5. svibnja 2021. godine obavijestio sud da zbog epidemiološke situacije i broja vještačenja ne može preuzeti spis. Nakon što je apelantičinoj obrani dostavljen navedeni dopis, ona je 5. srpnja 2021. predložila tri prometna vještaka za provođenje vještačenja, te je sud naredbom od 30. kolovoza 2021. vještačenje povjerio Univerzitetu u Istočnom Sarajevu – Saobraćajnom fakultetu u Doboju. Istaknuto je da je nalaz i mišljenje dostavljen sudu zajedno sa sudskim spisom 3. veljače 2022. godine, te da je sud zakazao raspravu za 9. ožujka 2022. godine, koja je na zahtjev apelantičine obrane odgođena. Istaknuto je da je rasprava zakazana za 17. ožujka 2022. godine odgođena zbog spriječenosti vještaka da pristupe na tu raspravu, dok je rasprava zakazana za 21. travnja 2022. godine odgođena zbog bolesti člana sudskog vijeća. Kantonalni sud je istaknuo da na navedene okolnosti nije mogao utjecati te je posebno naglasio da su rasprave zakazivane i održavane u vrijeme pandemije COVID-19. U konačnici je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
17. Općinski sud je naveo da je svoje odluke donosio na temelju utvrđenih činjenica i dokaza, te navodi da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja apelantica ukazuje, pa je slijedom toga predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
18. Tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da su redovni sudovi bez odugovlačenja poduzimali radnje u konkretnom postupku, te da su na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. Tužiteljstvo je istaknulo da je odvjetnik J. R. izjavio prethodne prigovore na optužnicu, ali da nije zastupao apelanticu tijekom glavnog pretresa, te da to ne predstavlja opravdan razlog za izuzeće sutkinje B. R. da odlučuje u drugostupanjskom postupku. V.Relevantni propisi
19. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 ispravak, 21/04 – ispravak, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16, 75/17 i 31/23 i 58/25) u relevantnom dijelu glasi: Članak 336. stavak (4)
Teška kaznena djela protiv sigurnosti javnog prometa (4) Ako je kaznenim djelom iz članka 332. stavka 3., članka 333. stavka 2., članka 334. stavka 2. i članka 335. stavka 3. ovoga Zakona prouzročena smrt jedne ili više osoba, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
Članak 332. st. (1) i (3)
Ugrožavanje javnog prometa (1) Sudionik u prometu na putevima koji se ne pridržava prometnih propisa i time tako ugrozi javni promet da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa uslijed toga kod drugoga nastupi imovinska šteta preko 5.000 KM,kaznit će se kaznom zatvora do pet godina. (3) Tko kazneno djelo iz st. 1. i 2. ovoga članka počini iz nehaja, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
20. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravak, 56/03 – ispravak, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 16.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
GLAVA V - IZUZEĆE
Članak 39. točka b)
Razlozi za izuzeće
Sudac ne može obavljati sudačku dužnost:
b) ako mu je osumnjičenik odnosno optuženik njegov branitelj, tužitelj, oštećenik, njegov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, bračni odnosno izvanbračni drug ili krvni rođak u ravnoj liniji do bilo kojeg stupnja, u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, a po tazbini do drugog stupnja,
Članak 40. st. (1), (2) i (3)
Izuzeće po zahtjevu stranke ili branitelja (1) Izuzeće predsjednika suda i suca može tražiti stranka ili branitelj. (2) Zahtjev iz stavka 1. ovoga članka može se podnijeti do početka glavne rasprave, a ako se za razlog izuzeća iz članka 39. toč. a) do e) ovoga Zakona, saznalo kasnije, zahtjev se podnosi odmah po saznanju. (3) Zahtjev za izuzeće suca vijeća žalbenog odjeljenja, stranka ili branitelj mogu podnijeti u žalbi ili u odgovoru na žalbu. Članak 118. st. (1) i (2)
Pregled i obdukcija leša izvan specijalizirane medicinske ustanove (1) Specijalizirana medicinska ustanova obavlja pregled i obdukciju tijela. (2) Kad se vještačenje ne obavlja u specijalizovanoj medicinskoj ustanovi, pregled i obdukciju tijela obavlja liječnik specijalist sudske medicine. Tim vještačenjem upravlja tužitelj o čemu vodi zapisnik. Sastavni dio zapisnika je nalaz i mišljenje vještaka.
Članak 109.
Određivanje vještačenja
Vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje osoba koje raspolažu potrebnim stručnim znanjem. Ako znanstveno, tehničko, ili druga stručna znanja mogu pomoći sudu da ocijeni dokaze ili razjasni sporne činjenice, vještak kao posebna vrsta svjedoka može svjedočiti davanjem nalaza o činjenicama i mišljenja koje sadrži ocjenu o činjenicama. VI.Dopustivost i meritum
21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
24. Članak 6. st. 1. i 2. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.
25. Apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje o povredi prava da joj sudi neovisan i nepristran sud, nezakonitost dokaza, proizvoljnu ocjenu dokaza i, u svezi s tim, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te na povredu prava na suđenje u „razumnom roku“.
Pravo na pravično suđenje u odnosu na osporenu odluku
26. Ustavni sud primjećuje da apelantica dovodi u pitanje nepristranost suda, te da u svezi s tim ukazuje da je kao članica sudskog vijeća sudjelovala sutkinja B. R., majka odvjetnika J. R., koji je kao apelantičin branitelj izjavio prethodne prigovore na optužnicu u konkretnom postupku, te da je zbog toga navedena sutkinja imala etičku obvezu tražiti svoje izuzeće. Ustavni sud smatra cjelishodnim prvo razmotriti apelantičine navode u svezi s kršenjem standarda nepristranosti suda. Ovakav pristup u konkretnom slučaju je nužan budući da je ispitivanje ostalih navoda o kršenju prava na pravično suđenje bespredmetno ako Ustavni sud utvrdi povredu apelantičinog prava koje se tiče procesnih propusta u smislu nepristranosti suda (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-
719/18 od 19. veljače 2020. godine, stavak 31., dostupna na www.ustavnisud.ba).
27. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se, prema utvrđenoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti u svrhu članka 6. stavak 1. Europske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu (vidi, između ostalih, Europski sud, Šekerija protiv Hrvatske, predstavka broj 3021/14, presuda od 5. studenog 2020. godine, toč. od 134. do 137., uz ukazivanje na drugu relevantnu praksu). Subjektivna ili osobna nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u osobnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ako se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica u tom pravcu nije ponudila nikakve dokaze, niti se na temelju činjenica spisa može zaključiti da je navedena sutkinja prilikom postupanja u drugostupanjskom postupku iskazala bilo kakvo neprijateljstvo ili zlonamjernost prema apelantici.
28. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na temelju objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se postoje li u spisu objektivni dokazi na temelju kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je sutkinja B. R. bila pristrana jer je njezin sin izjavio prethodne prigovore na optužnicu u konkretnom predmetu. Ustavni sud naglašava da apelantičin stav o tome postoje li u konkretnom slučaju opravdani razlozi da je sudac pristran jest važan, ali nije odlučujući. Ono što je odlučujuće jest može li se takva bojazan objektivno opravdati (vidi Europski sud, Ramljak protiv Hrvatske, presuda od 27. lipnja 2017. godine, aplikacija broj 5856/13, točka 76.). U svezi s tim, Ustavni sud u činjenicama predmeta odnosno osporenim odlukama nije našao bilo šta što bi ukazivalo na pristranost odnosno izazvalo legitimnu sumnju u nepristranost navedene sutkinje. Navedeno posebno kada se ima u vidu da je odvjetnik, za kojeg apelantica tvrdi da je sutkinjin sin, o čemu nije dostavila dokaze, nije poduzeo bilo koju radnju s ciljem meritornog rasvjetljenja konkretnog slučaja. Ustavni sud zapaža da je on izjavio prethodne prigovore na optužnicu povodom kojih je doneseno procesno rješenje, ali da nije imao bilo kakvu daljnju ulogu u postupku, niti apelantica tvrdi drugačije. Naime, navedeni odvjetnik nije imao bilo kakav utjecaj na ishod postupka, niti je sudjelovao tijekom postupka u bilo kojoj fazi postupka pred prvostupanjskim sudom u kojoj je meritorno odlučivano o apelantičinoj kaznenoj odgovornosti. Također, navedeni odvjetnik nije sudjelovao u žalbenom postupku pred drugostupanjskim sudom niti na pretresu koji je održan pred vijećem drugostupanjskog suda čija je članica bila navedena sutkinja. Stoga, sve i da se prihvati postojanje navedene srodničke veze, sama činjenica da je navedeni odvjetnik u apelantičino ime podnio prethodne prigovore na optužnicu, o kojima nije odlučivala navedena sutkinja, u datim okolnostima slučaja sama po sebi nije dovoljna da objektivno opravda apelantičine strahove u svezi s nepristranošću suda, već se oni, u biti, svode na nezadovoljstvo ishodom postupka. Naročito, Ustavni sud zapaža da apelantica navode o pristranosti navedene sutkinje ističe tek u apelaciji, iako su održavani pretresi pred tim vijećem i stranke nisu imale primjedbi na njegov sastav (vidi točku 16. ove odluke), te nije iskoristila mogućnost da traži njezino izuzeće i omogući redovnom sudu da se izjasni na te navode. Pri tome, apelantica ne tvrdi da za tu okolnost ranije nije znala, pa u konačnici ni da je navedena sutkinja morala biti izuzeta. Stoga, kada se sve uzme u obzir, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantičini navodi koji se tiču kršenja prava na nepristran sud kao aspekta prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
29. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelantica problematizira pravičnost kaznenog postupka ukazujući da je sud presudu utemeljio na nezakonitim dokazima. U odnosu na te navode, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda, nije njegova uloga odrediti, u načelu, mogu li određene vrste dokaza biti prihvatljive ako su ti dokazi pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava. Pitanje na koje se mora odgovoriti jest je li postupak u cjelini, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio pravičan. Na to pitanje se daje odgovor uzimajući u obzir sve okolnosti predmeta, uključujući i poštovanje prava na obranu podnositelja predstavke i kvalitete i važnosti dokaza o kojima je riječ. Posebno se mora ispitati je li podnositelju predstavke dana prilika osporiti autentičnost dokaza i usprotiviti se njihovoj uporabi (vidi Europski sud, López Ribalda i ostali protiv Španjolske, presuda od 17. listopada 2019. godine, predstavke br. 1874/13 i dr., toč. 150. i 151. s daljnjim referencama).
30. U svezi s pitanjem zakonitosti dokaza, apelantica smatra da su nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke o pregledu i obdukciji i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke o tjelesnim povredama oštećenog nezakoniti dokazi. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud očitovao na te apelantičine navode, te da je ukazao da iz izdane naredbe za pregled i obdukciju leša proizlazi da su obavljeni u mjestu koje je određeno naredbom, a gdje se obično i vrše, te da su toj radnji prisustvovali tužitelj i ovlaštene službene osobe. Dalje je obrazloženo da vršenje pregleda i obdukcije nije povjereno stručnoj ustanovi, te da bi u tom slučaju bila neophodna primjena odredbi ZKP-a na koje apelantica ukazuje. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je taj sud dodatno obrazložio da nisu utemeljeni apelantičini prigovori o stručnosti vještaka koji je vještačio vrstu i težinu tjelesnih povreda koje je zadobio oštećeni (vidi točku 13. ove odluke). Dakle, redovni sud je razmotrio prigovore o navodnoj nezakonitosti tih dokaza, pa je o tome dao detaljna i relevantna obrazloženja koja Ustavnom sudu, imajući u vidu činjenice predmeta i relevantne odredbe ZKP-a, na koje je ukazao Kantonalni sud, ne djeluju proizvoljnim, niti su u apelaciji dovedena u pitanje. Osim toga, apelantica ne navodi da joj je bila uskraćena mogućnost da tim dokazima suprotstavi vlastite dokaze kako bi osporila njihovu suštinu a ne samo formu. Također, Ustavni sud zapaža da navedeni dokazi nisu bili jedini dokazi na kojima je zasnovana osuđujuća presuda, već se ona zasnivala i na brojnim drugim provedenim dokazima koji su detaljno prezentirani i ocijenjeni kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelantici tijekom glavnog pretresa bilo omogućeno iznijeti sve činjenice i okolnosti koje joj idu u korist, a apelantica i ne tvrdi drugačije. Stoga, Ustavni sud smatra da je redovni sud o pitanju zakonitosti tih dokaza dao dovoljna i relevantna obrazloženja, te da njegovi zaključci o tome, kojima apelantica nije zadovoljna, nisu doveli do nepravičnosti postupka kao cjeline.
31. Ostali apelantičini prigovori se, u biti, mogu svesti na kršenje članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U odnosu na apelantičine navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud podsjeća na načela Europskog suda i Ustavnog suda da je zadatak redovnih sudova, a naročito prvostupanjskog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede procjene dokaza ako se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom (vidi Europski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. svibnja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, stavak 110.). Također, Ustavni sud ističe da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, rješavati probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23.). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba).
32. Dovodeći navedene standarde u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je prilikom utvrđivanja apelantičine krivnje redovni sud dao detaljne razloge i obrazloženja kako glede utvrđenih činjenica tako i glede primjene prava. Takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Naime, Kantonalni sud je ocjenom svih provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi dao detaljno i jasno obrazloženje na temelju kojih dokaza je utvrđeno da je apelantica počinila kazneno djelo koje joj je optužnicom stavljeno na teret. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je taj sud ocjenom svih dokaza utvrdio okolnosti nastanka prometne nezgode i njezinog osnovnog uzroka, a potom da su smrt jedne osobe i tjelesne povrede druge osobe nastupile kao posljedica apelantičinog postupanja suprotno odredbi članka 37. stavak 1. Zakona o sigurnosti. Ustavni sud dalje zapaža da je taj sud zaključak o tome donio isključivo u kontekstu radnji koje je apelantica poduzela, a njezino nezadovoljstvo ishodom postupka, sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. Ovo tim prije što je Kantonalni sud, kako to proizlazi iz činjenica (vidi točku 12. ove odluke), suprotno apelantičinim navodima, detaljno obrazložio zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka prometne struke koji je po prijedlogu apelantičine obrane sačinjen u ranijoj fazi postupka, kao i nalaz i mišljenje vještaka prometne struke sačinjen po prijedlogu optužbe u dijelu kojim je utvrđena brzina kretanja putničkog motornog vozila kojim je upravljala apelantica. Također, suprotno apelantičinim tvrdnjama, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost ni u načinu na koji je redovni sud ocijenio nalaz i mišljenje vještaka prometne struke, koji je sačinjen na temelju vještačenja koje je po njezinom prijedlogu povjereno stručnoj ustanovi, kao i iskaz svjedoka očevica. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je taj sud dao detaljne i jasne razloge zašto je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje, čemu je posvetio posebnu pažnju, kako bi ga ocijenio pojedinačno, a potom i u svezi s ostalim provedenim dokazima. Time je, prema ocjeni Ustavnog suda, Kantonalni sud otklonio sve nedoumice o odlučnim činjenicama koje su proizlazile iz oprečnih stručnih nalaza vještaka prometne struke optužbe i obrane, odnosno da je utvrdio sve odlučne činjenice bitne za procjenu apelantičine kaznene odgovornosti. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je opće pravilo da domaći sudac ima široko diskrecijsko pravo odabira između oprečnih stručnih mišljenja i odabira onog koje smatra dosljednim i vjerodostojnim (vidi Europski sud, Gaggl protiv Austrije, presuda od 8. studenog 2022. godine, predstavka broj 63950/19, toč. 47–50. s daljnjim referencama). Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud svoje zaključke nije izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, prepoznajući bitnost provedenih vještačenja, o njihovoj ocjeni dao je detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud ističe da iz obrazloženja osporene presude, također, proizlazi da je apelantici bilo omogućeno ravnopravno sudjelovati u predlaganju i izvođenju dokaza, a da nije u nadležnosti Ustavnog suda da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantičine kaznenopravne odgovornosti, tj. krivnje. Stoga, imajući u vidu navedene standarde Europskog suda, kao i činjenicu da je apelantica imala mogućnost osporavati dokaze koji su izvedeni i koje su sudovi prihvatili i ocijenili, Ustavni sud ne može zaključiti da je kazneni postupak u cjelini proveden na način koji bi doveo do povrede apelantičinog prava na pravično suđenje. Osim toga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je redovni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj kaznenopravnoj stvari, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza na način koji bi mogao voditi kršenju članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je redovni sud detaljno obrazložio kako otegotne tako i olakotne okolnosti koje je cijenio prilikom odmjeravanja visine kazne. U tom smislu, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je redovni sud primijenio odredbe članka 49. KZ-a budući da odluka o apelantičinoj kazni nije donesena na paušalan način, već nakon sagledavanja svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja o kojima ovisi visina kazne u kontekstu kaznenog djela za koje je apelantica proglašena krivom.
33. U konačnici, Ustavni sud smatra da redovni sud nije imao ni najmanju sumnju glede nekog od dokaza i da ga nije tumačio na način koji je bio nepovoljniji po apelanticu, da su proturječnosti nalaza i mišljenja vještaka obrane i optužbe otklonjene nalazom i mišljenjem sačinjenim u stručnoj ustanovi, na temelju kojeg su utvrđene sve odlučne činjenice, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja načela in dubio pro reo kao posebnog izraza presumpcije nevinosti u smislu članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
34. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije.
Pravo na suđenje u razumnom roku
35. Apelantica također smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, opravdanost duljine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te što je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).
36. Ispitujući apelantičine navode, Ustavni sud podsjeća da razdoblje koje se uzima u obzir prilikom utvrđivanja duljine kaznenog postupka počinje danom kada je apelant ispitan kao osumnjičeni u konkretnom slučaju (vidi Europski sud, Dimitar Vasilev protiv Bugarske, presuda od 10. travnja 2012. godine, predstavka broj 10302/05, točka 25.). S obzirom na to da iz stanja spisa predmeta nije bilo moguće utvrditi kada je apelantica prvi put ispitana, Ustavni sud će smatrati da je apelantica od prvog narednog dana od dana nastanka nezgode obaviještena o „optužbi“, odnosno da je kazneni postupak protiv apelantice počeo tog datuma, a postupak je okončan presudom Kantonalnog suda od 5. svibnja 2022. godine kada je otklonjena njezina neizvjesnost glede „optužbe“. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine trajanja konkretnog postupka je razdoblje od sedam godina i dva mjeseca. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se, imajući u vidu opsežnost dokaznog postupka, radi o relativno složenom postupku, što je nesporno utjecalo na duljinu njegovog trajanja. Cijeneći apelantičino ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije u spisu slijedi da je na zahtjev apelantičine obrane tri puta odgođeno ročište pred redovnim sudom, te da je apelantica predložila da se provede novo vještačenje posredstvom vještaka prometne struke, što jest njezino procesno pravo, ali je nesumnjivo doprinijelo duljini trajanja postupka.
37. Ustavni sud primjećuje da je Tužiteljstvo provelo istragu i podiglo optužnicu u razdoblju od oko pet mjeseci od dana nastanka nezgode, dok su redovni sudovi u razdoblju od šest godina i oko osam mjeseci na dvije instance donijeli šest odluka (tri meritorne i tri procesne). Ustavni sud dalje primjećuje da je postupak pred Općinskim sudom prvi put trajao tri godine i oko jednog mjeseca te da je Općinski sud u ponovnom postupku odluku donio u razdoblju od pet mjeseci. Ipak, Ustavni sud naglašava da je taj sud u tom razdoblju potvrdio optužnicu, odlučio o prethodnim prigovorima, te da je pred tim sudom kao raspravnim sudom proveden opsežan dokazni postupak koji je uključivao provođenje većeg broja vještačenja posredstvom više vještaka različite struke (vidi točku 6. ove odluke). S druge strane, Kantonalni sud je odluku o žalbi donio u razdoblju od oko 11 mjeseci odnosno u razdoblju od sedam mjeseci te je nakon održanog pretresa donio presudu kojom je konačno odlučeno o konkretnoj kaznenoj stvari u roku od jedne godine i šest mjeseci. Ustavni sud zapaža da je u tom razdoblju apelantičina obrana tri puta tražila odgodu pretresa, dok su dva pretresa odgođena iz objektivnih razloga. Osim toga, taj sud nije mogao postupati u razdoblju duljem od oko osam mjeseci zbog toga što jedna ustanova nije prihvatila vještačenje, dok je drugoj trebalo dulje od šest mjeseci da izradi nalaz i mišljenje. Takve okolnosti se ne mogu staviti u krivicu tom sudu. Dakle, iako je pred prvostupanjskim sudom postupak trajao nešto dulje, čemu je doprinijela složenost i opsežnost dokaznog postupka, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u svim narednim fazama postupka postupali ažurno i s ciljem okončanja postupka, vodeći računa da sva pitanja koja su odlučna za utvrđivanje apelantičine odgovornosti budu adekvatno razjašnjena. Stoga, u situaciji u kojoj se radilo o relativno složenom predmetu, te kada je u analiziranom razdoblju podignuta optužnica i doneseno šest odluka, a nisu uočeni elementi neopravdanog odugovlačenja postupka, te kada postoje objektivni razlozi za nepostupanje, kao i da je apelantica do konačne odluke došla prije podnošenja apelacije, Ustavni sud, uvažavajući specifične okolnosti konkretnog slučaja, smatra da duljina trajanja postupka zadovoljava garancije suđenja u razumnom roku.
38. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantičinog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada osporena presuda nije utemeljena na proizvoljnoj ocjeni dokaza, povredi materijalnog prava ili korištenju nezakonitih dokaza, pri čemu ništa ne ukazuje da je odluku donio pristran sud. Također, iz obrazloženja osporene odluke ne proizlazi da je redovni sud imao sumnju glede postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje kaznenog djela koje je apelantici stavljeno na teret. Osim toga, nije povrijeđeno apelantičino pravo na suđenje u razumnom roku kada je u relevantnom razdoblju od sedam godina i dva mjeseca okončana istraga, podignuta optužnica, te kada su u tom razdoblju redovni sudovi u relativno složenom postupku donijeli šest odluka, pri čemu nisu uočena razdoblja nerazumnog odugovlačenja ili druge okolnosti koje dovode u pitanje poštovanje garancija na suđenje u razumnom roku.
40. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman