Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2724/23 (G. K. i drugi)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2724/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-
2724/23, rješavajući apelaciju koju su podnijele Gordana Kršić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju ju podnijela Gordana Kršić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 006055 21 Uvp od 12. aprila 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Kristina Kršić i Mirela Kršić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 006055 21 Uvp od 12. aprila 2023. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Gordana Kršić, Kristina Kršić i Mirela Kršić (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja, drugoapelantkinja i trećeapelantkinja i/ili apelantkinje), koje zastupa Draženko Lukić, advokat iz Doboja, podnijele su 6. juna 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 006055 21 Uvp od 12. aprila 2023. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 006055 20 U od 18. maja 2021. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj RP-224/2017-19 od 29. jula 2020. godine i Rješenja Fonda PIO – Filijala Doboj broj RP-224/2017-15 od 15. maja 2020. godine.
Uvodne napomene
2. Rješenjem Fonda PIO – Filijala Doboj od 15. aprila 2016. godine određeno je da prvoapelantkinji kao udovici umrlog osiguranika M. K. prestaje pravo na porodičnu penziju s danom 30. juni 1997. godine zbog zasnivanja radnog odnosa, dok je drugoapelantkinji i trećeapelantkinji kao kćerkama umrlog osiguranika M. K. produženo pravo na porodičnu penziju, tj. ponovo je određeno pravo na porodičnu penziju počevši od 1. jula 1997. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje).
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
3. Rješenjem Fonda PIO – Filijala Doboj od 15. maja 2020. godine utvrđena je preplata novčanog primanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja nastala u periodu od 1. jula 1997. do 30. septembra 2013. godine, isplaćena apelantkinjama u iznosu od 3.327,46 KM, te su apelantkinje obavezane da navedeni iznos solidarno vrate Fondu PIO.
4. Rješenjem Fonda PIO od 29. jula 2020. godine odbijena je žalba prvoapelantkinje i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
5. Presudom Okružnog suda od 18. maja 2021. godine odbijena je tužba u odnosu na prvoapelantkinju, dok je odbačena kao nedopuštena tužba u odnosu na drugoapelantkinju i trećeapelantkinju.
6. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je prvoapelantkinja majka drugoapelantkinje i trećeapelantkinje, te da su apelantkinje bile korisnice porodične penzije iza preminulog osiguranika M. K., tj. iza preminulog supruga, odnosno oca. Međutim, naveo je da je prvostepeni organ utvrdio preplatu te porodične penzije za period od 1. jula 1997. do 30. septembra 2013. godine jer je utvrdio da je prvoapelantkinja u tom periodu primala porodičnu penziju skupa s drugoapelantkinjom i trećeapelantkinjom iako više nije ispunjavala uslove za primanje porodične penzije. Naime, ukazao je da je prvostepeni organ, u postupku koji je prethodio konkretnom postupku, utvrdio da je prvoapelantkinja 30. juna 1997. godine zasnovala radni odnos, zbog čega joj je spornim rješenjem i utvrdio prestanak prava na porodičnu penziju s tim datumom. Pri tome je naveo da je prvostepeni organ obavezao i drugoapelantkinju i trećeapelantkinju na plaćanje preplaćenog iznosa jer su apelantkinje u navedenom periodu bile korisnice nedjeljive porodične penzije u iznosu od 90% lične penzije umrlog osiguranika.
7. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da su organi uprave pravilno utvrdili preplatu porodične penzije, te pravilno obavezali apelantkinje da solidarno vrate utvrđeni iznos preplate shodno odredbi člana 161. stav (1) tačka v) Zakona o PIO. U vezi s tim, ukazao je da je navedenom zakonskom odredbom propisano da je lice koje je primilo novčani iznos veći od iznosa koji mu pripada na osnovu Zakona o PIO obavezno vratiti primljeni iznos. Takođe, ukazao je i na odredbu člana 149. Zakona o PIO kojom je propisano da korisniku penzije koji stupi u radni odnos, odnosno koji počne obavljati djelatnost po osnovu koje je obavezno osiguran na teritoriji Republike Srpske ili u drugoj državi prestaje isplata penzije danom stupanja u radni odnos. Stoga, kako je prvoapelantkinja 30. juna 1997. godine zasnovala radni odnos, te kako je i nakon toga, tj. u periodu od 1. jula 1997. do 30. septembra 2013. godine, primala nedjeljivu penziju skupa s drugoapelantkinjom i trećeapelantkinjom, Okružni sud je zaključio da je pravilno utvrđena preplata porodične penzije i pravilno prekinuto pravo na porodičnu penziju prvoapelantkinji s danom zasnivanja radnog odnosa shodno odredbi člana 149. Zakona o PIO.
8. Nadalje, u odnosu na odbacivanje tužbe Okružni sud je naveo da iz stanja spisa predmeta jasno proizlazi da je drugostepeni organ odlučivao samo o prvoapelantkinjinoj žalbi, tj. da je samo prvoapelantkinja izjavila žalbu protiv prvostepenog rješenja. Prema tome, kako su drugoapelantkinja i trećeapelantkinja propustile da izjave žalbu protiv odluke prvostepenog organa, Okružni sud je zaključio da je njihova tužba nedopuštena shodno odredbi člana 22. stav (1) tačka 4) Zakona o upravnom sporu (u daljnjem tekstu: ZUS). Konačno, naveo je da su neosnovani navodi drugoapelantkinje i trećeapelantkinje da nisu zaprimile odluku prvostepenog organa. Naime, ukazao je da iz stanja spisa predmeta jasno proizlazi da su sve tri apelantkinje uredno zaprimile osporenu odluku prvostepenog organa 21. maja 2020. godine, te da je ta odluka dostavljena na jedinu adresu koja je bila prijavljena prvostepenom organu i koja je bila ista za sve tri apelantkinje. Osim toga, istakao je da drugoapelantkinja i trećeapelantkinja nisu obavijestile prvostepeni organ o eventualnoj promjeni adrese u smislu odredbe člana 84. Zakona o opštem upravnom postupku. Slijedom svega navedenog, Okružni sud je zaključio da prvoapelantkinja navodima iznesenim u tužbi nije dovela u pitanje pravilnost i potpunost odluka organa uprave, dok je u odnosu na drugoapelantkinju i trećeapelantkinju zaključio da je tužba nedopuštena.
9. Presudom Vrhovnog suda od 12. aprila 2023. godine odbijen je zahtjev apelantkinja za vanredno preispitivanje sudske odluke.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da je nižestepeni sud pravilno odbacio tužbu u odnosu na drugoapelantkinju i trećeapelantkinju jer nisu izjavile žalbu drugostepenom organu iako im je odluka prvostepenog organa uredno dostavljena s poukom o pravnom lijeku, te da je pravilno zaključio da su time izgubile legitimaciju da odluku prvostepenog organa osporavaju tužbom. Nadalje, naveo je da su neosnovani prvoapelantkinjini navodi da sporno rješenje ne može biti valjan pravni osnov za donošenje odluke o preplati porodične penzije jer to sporno rješenje nije uredno zaprimljeno, tj. nije postalo konačno. Naime, ukazao je da iz povratnice u spisu jasno proizlazi da je prvoapelantkinja zaprimila sporno rješenje 30. aprila 2016. godine, te je istakao da je to rješenje postalo pravosnažno 15. maja 2016. godine jer prvoapelantkinja protiv njega nikada nije izjavila žalbu. Konačno, u odnosu na prvoapelantkinjine navode da je isključivi propust prvostepenog organa što ranije nije utvrdio da je prvoapelantkinja zasnovala radni odnos 30. juna 1997. godine, Vrhovni sud je naveo da taj navod nije relevantan jer je prvoapelantkinja propustila da prvostepenom organu prijavi sve činjenice koje su od značaja za obim i ostvarivanje prava iako je imala tu obavezu. Slijedom svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio da osporenom presudom nižestepenog suda, nasuprot navodima apelantkinja, nisu ostvareni razlozi nezakonitosti propisani odredbom člana 35. stav (2) ZUS-a, te da je neosnovan konkretni zahtjev apelantkinja za vanredno preispitivanje.
11. Apelantkinje se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinje, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosile i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naime, ističu da je propust prvostepenog organa što ranije nije utvrdio da je prvoapelantkinja zasnovala radni odnos, te da je prvoapelantkinjino pravo na porodičnu penziju trebalo prestati danom donošenja rješenja, a ne danom zasnivanja radnog odnosa. Takođe, navode da rješenje o prekidu prava na porodičnu penziju prvoapelantkinje nije postalo pravosnažno i konačno jer nikada nije ni zaprimljeno, te da drugoapelantkinji i trećeapelantkinji nije dostavljeno ni osporeno rješenje prvostepenog organa od 15. maja 2020. godine, zbog čega ni to rješenje nije postalo pravosnažno i konačno. Osim toga, apelantkinje ukazuju da su osporene odluke donesene u konkretnom postupku suprotne stavu koji je Vrhovni sud zauzeo u predmetu broj 11 0 U 025538 20 Uvp od 12. maja 2022. godine, kao i Odluci Ustavnog suda broj AP-897/16, te su apelantkinje uz apelaciju i dostavile navedenu odluku Vrhovnog suda.
Relevantni propisi
12. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 27/93, 4/94 – ispravke, 14/94, 10/95, 22/96 i 33/97) u relevantnom dijelu glasi:
Ponovno određivanje penzije
Član 158.
Korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obavezan je da prijavi svaku činjenicu koja je od uticaja na korišćenje ili obim prava.
Prijava iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od osam dana od dana nastanka činjenice koja je od uticaja na pravo i obim prava.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu. (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Dopustivost prima facie – u odnosu na prvoapelantkinju
16. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i detaljno obrazložili zaključak da su organi uprave pravilno utvrdili preplatu porodične penzije, te pravilno obavezali apelantkinje da solidarno vrate preplaćeni novčani iznos, kao i zaključak da su sve odluke nadležnog organa postale konačne i pravosnažne, tj. da su uredno dostavljene apelantkinjama. Takođe, Ustavni sud zapaža i da su organi uprave, kao i redovni sudovi, primjenjujući relevantne odredbe Zakona o PIO, nasuprot prvoapelantkinjinim navodima, dali jasne razloge za zaključak da se prestanak prava na porodičnu penziju prvoapelantkinji veže za dan zasnivanja radnog odnosa. Osim toga, u odnosu na prvoapelantkinjine navode da je prvostepeni organ propustio ranije utvrditi da je zasnovala radni odnos, Ustavni sud takođe zapaža da su organi uprave, kao i redovni sudovi, jasno istakli da je postojala obaveza prvoapelantkinje da prvostepenom organu prijavi činjenicu zasnivanja radnog odnosa, te da je prvoapelantkinja to propustila učiniti. Imajući u vidu navedeno i sadržaj člana 158. Zakona o PIO Ustavni sud u postupanju redovnih sudova i organa uprave ne uočava bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje navedenih ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2191/18 od 15. januara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u toj odluci odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv odluka nadležnih organa i redovnog suda kojima su apelanti obavezani da vrate preplaćeni iznos porodične penzije jer je, između ostalog, jedna od apelantkinja primala porodičnu penziju iako je zasnovala radni odnos, uz naglašavanje zakonske obaveze korisnika penzije da nadležnom organu prijavi takvu novonastalu okolnost. U vezi s tim, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da se ne može zaključiti da su u takvim okolnostima nadležni organi i redovan sud proizvoljno primijenili relevantne propise, uključujući i odredbe Zakona o PIO.
19. U odnosu na pozivanje da je Vrhovni sud u presudi od 12. maja 2022. godine zauzeo suprotan stav, Ustavni sud najprije zapaža da Vrhovni sud jeste potvrdio zaključak nižestepenog suda da je nadležni organ povrijedio pravo na imovinu korisnika penzije. Međutim, nasuprot činjeničnom stanju konkretnog predmeta, Vrhovni sud je u navedenoj presudi zauzeo stav da je nižestepeni sud pravilno poništio odluku nadležnog organa kojom je utvrđena preplata korisniku starosne penzije cijeneći da je nadležnom organu trebalo više od 20 godina da umjesto privremenog rješenja donese rješenje o priznanju prava na starosnu penziju, da je upravo zbog neopravdano dugog trajanja tog postupka i došlo do preplate starosne penzije, te da se takva preplata ne može staviti na teret korisniku penzije.
20. U odnosu na pozivanje na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-
897/16 od 5. jula 2018. godine, Ustavni sud ukazuje da je tom odlukom usvojena apelacija korisnika penzije kojem je bila utvrđena preplata starosne penzije. Međutim, nasuprot činjeničnom stanju konkretnog predmeta, u tom postupku je apelant kao korisnik penzije bio obavezan da vrati preplaćeni iznos starosne penzije iako je preplata nastala zbog toga što je nadležni organ pogrešno obračunao visinu starosne penzije. Prema tome, Ustavni sud smatra da stavovi izneseni u presudi Vrhovnog suda od 12. maja 2022. godine i navedenoj odluci Ustavnog suda nisu primjenjivi na konkretni slučaj, u kojem su apelantkinje obavezane na vraćanje preplaćene porodične penzije jer je prvoapelantkinja primala porodičnu penziju iako je bila u radnom odnosu, a tu okolnosti nije prijavila nadležnom organu.
21. Osim toga, prvoapelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Prvoapelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
Neiscrpljivanje pravnih lijekova mogućih prema zakonu – u odnosu na drugoapelantkinju i trećeapelantkinju
22. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
23. U konkretnom predmetu Ustavni sud zapaža da drugoapelantkinja i trećeapelantkinja prije podnošenja apelacije nisu iscrpile sve efektivne pravne lijekove moguće prema zakonu. Naime, Ustavni sud ukazuje da su drugoapelantkinja i trećeapelantkinja propustile da protiv odluke prvostepenog organa izjave žalbu drugostepenom organu, zbog čega je u upravnom sporu njihova tužba odbačena kao nedopuštena.
24. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman