Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-677/24 („Auto-moto društvo“ Brčko distrikt Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građevinsko zemljište
- Vlasničko-pravni odnosi
- Uknjižba
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-677/24
Apelacija
Odluka o meritumu
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-677/24, rješavajući apelaciju „Auto-moto društva“ Brčko distrikt BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Auto-moto društva“ Brčko distrikt Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 006589 23 Rev od 1. decembra 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Auto-moto društvo“ Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Milenko Marjanović, advokat iz Brčkog, podnijelo je 16. februara 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 116589 23 Rev od 1. decembra 2023. godine i 96 0 P 116589 22 Gž od 30. januara 2023. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 116589 18 P od 5. oktobra 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju i oni su proslijeđeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant nije dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 116589 18 P od 5. oktobra 2021. godine, stavom I izreke, apelant je obavezan da preda tužiocu u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine u naravi zemljište i administrativno-poslovni objekt (u daljnjem tekstu: sporno zemljište, sporni objekt ili sporne nekretnine) oslobođene od lica i stvari. Stavom II izreke odbijen je tužiočev zahtjev da mu na ime korištenja spornih nekretnina apelant isplati precizirani novčani iznos. Stavom III izreke odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ima valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na spornom objektu i pravo građenja na spornom zemljištu koje služi za redovnu upotrebu spornog objekta s 1/1, što je tužilac dužan priznati, te trpjeti da se apelant u sudskom registru zemljišta uknjiži s tim pravima. Stavom IV izreke odbijen je apelantov eventualni protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik spornog objekta i nosilac prava građenja na spornom zemljištu koje služi za redovnu upotrebu spornog objekta s 1/1, što je tužilac dužan priznati, te trpjeti da se apelant u sudskom registru zemljišta uknjiži s tim pravima.
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je od 1961. godine, tj. od kada je uspostavljen zk. uložak pa do okončanja postupka izlaganja nekretnina pravo vlasništva na spornom zemljištu bilo upisano u korist općenarodne imovine s 1/1. Također, sud je utvrdio da je na osnovu rješenja Vijeća za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanja prava na zemljištu (u daljnjem tekstu: Vijeće) od 29. aprila 2004. godine izvršena uknjižba prava vlasništva na spornim nekretninama u korist tužioca s 1/1. Nadalje, sud je utvrdio da je u korist „Auto-moto društva“ Brčko (u daljnjem tekstu: ranije Auto-moto društvo) u periodu od 1961. do 2003. godine na spornom zemljištu bilo upisano pravo korištenja, a od 2003. godine do momenta okončanja postupka izlaganja nekretnina bilo je uknjiženo pravo građenja. Zatim, Osnovni sud je utvrdio da je rješenjem Osnovnog suda u Bijeljini od 24. januara 1996. godine u registar društvenih organizacija i udruženja upisano „Auto-moto društvo“ sa sjedištem u Brčkom i od tog datuma stječe svojstvo društveno-pravnog lica. Nadalje, sud je naveo da je rješenjima i odobrenjem Sekretarijata za urbanizam, prostorno planiranje i stambeno-komunalne poslove od 23. februara 1998. godine, 29. septembra 1999. godine i 21. decembra 1999. godine „Auto-moto društvo“ Brčko dobilo urbanističku, građevinsku i upotrebnu dozvolu za sporni objekt. Također, sud je utvrdio da je rješenjem tog suda od 28. juna 2002. godine izvršen upis apelanta u sudski registar, tj. preregistracija „Auto-moto društva“ Brčko koje je u registar upisano rješenjem od 24. januara 1996. godine. Osnovni sud je ukazao da je vještak geodetske struke utvrdio, između ostalog, da je na osnovu rješenja Odjeljenja za urbanizam, imovinske odnose i privredni razvoj od 21. decembra 2002. godine u AII listu uknjiženo pravo vlasništva na izgrađenom spornom objektu u apelantovu korist s 1/1, a u C listu uknjiženo pravo građenja na spornom zemljištu u apelantovu korist s 1/1. Uviđajem na licu mjesta, te na osnovu fotografija vještaka građevinske struke sud je utvrdio da je sporni objekt u vrlo lošem stanju i da nije u funkciji, kao i da je dvorište zapušteno.
7. U odnosu na tužiočev zahtjev iz stava I izreke sud je ukazao da je odredbama člana 41. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari. Također, stavom 2. istog člana propisano je da vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Kako je sud istakao, nema sumnje da je tužilac vlasnik sporne nekretnine (upisan na osnovu rješenja Vijeća), kao i da je sporna nekretnina u apelantovom posjedu. Shodno tome, sud je zaključio da su ispunjeni uvjeti za povrat sporne nekretnine u tužiočev posjed. U odnosu na protivtužbeni zahtjev sud je istakao da apelant „nijednim dokazom (Odluka o osnivanju, Statut ...) nije dokazao činjenicu pravnog sljedništva s Auto-moto društvom kojem je 21. 3. 1961. godine dodijeljeno na korištenje predmetno zemljište i na osnovu kojeg je tadašnje Auto-moto društvo upisano kao nosilac prava korištenja“ na spornom zemljištu. Nadalje, sud je naveo da je članom 47. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu koji je bio na snazi kada je građen sporni objekt propisano da skupština općine dodjeljuje gradsko građevinsko zemljište pravnim licima radi izgradnje građevina za njihove potrebe i građanima radi izgradnje stambene ili druge zgrade na koju po zakonu mogu steći pravo vlasništva. Također, stavom 2. istog člana propisano je da rješenje o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja donosi skupština općine. U vezi s tim, sud je naglasio da se apelant morao obratiti Skupštini općine za dodjelu gradskog građevinskog zemljišta radi gradnje spornog objekta, ali da on to nikada nije učinio. Zatim, sud je istakao da je Aneksom Konačne arbitražne odluke od 18. augusta 1999. godine (u daljnjem tekstu: Aneks Arbitražne odluke) propisano da vlasti Brčko distrikta upravljaju svom društvenom/javnom imovinom unutar Brčko distrikta i imaju ovlaštenja, uz odobrenje supervizora, da vrše privatizaciju društvene/javne imovine u skladu s primjenjivim zakonima BiH. Također, sud je naveo da je prema članu 8. stav 5. Statuta Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Statut) sva javna imovina (sva nepokretna imovina na teritoriji Brčko distrikta nad kojom je 5. marta 1999. godine pravo vlasništva, korištenja, upravljanja ili raspolaganja pripadalo bilo kojem javnom organu vlasti u BiH) pripala, ex lege, Brčko distriktu, tj. tužiocu.
8. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 116589 22 Gž od 30. januara 2023. godine odbijene su žalbe apelanta i tužioca i potvrđena je prvostepena presuda. Apelacioni sud je u obrazloženju naveo da nisu od utjecaja apelantove tvrdnje da su nadležni organi uprave provodili upravne postupke za izdavanje urbanističke saglasnosti, odobrenja za gradnju i dozvole za upotrebu spornog objekta, te mu kao investitoru priznali i utvrdili pravo na legalnu gradnju, a u zemljišnoj knjizi priznali i uknjižili pravo vlasništva na spornom objektu. U vezi s tim, sud je naglasio da apelant nije predočio niti jedan dokaz o pravnom sljedništvu u odnosu na ranije Auto-moto društvo kojem je dodijeljeno pravo korištenja na spornom zemljištu 1961. godine. Kako je sud istakao, očigledno da tadašnji organi uprave prilikom donošenja tih upravnih akata nisu vodili računa niti davali važnost tome da li je apelant uopće pravni sljednik ranijeg Auto-moto društva. Osnovni sud je istakao da se pitanje pravnog sljedništva pravnog lica ne rješava kroz upravni postupak, te da upravnim aktima ni na koji način nije utvrđeno niti konstatirano apelantovo pravno sljedništvo s ranijim Auto-moto društvom. Zatim, Apelacioni sud je istakao da se prvostepeni sud pravilno pozvao na Aneks Arbitražne odluke, te pojasnio da je apelant prije upisa spornog objekta u zemljišne knjige i prije upisa prava građenja na društvenoj/javnoj imovini u vlastitu korist morao imati odobrenje supervizora. Međutim, sud je naveo da apelant, prema izvedenim dokazima, takvo odobrenje nije imao. Prema ocjeni suda, navedenim upisom u zemljišne knjige došlo je do ograničavanja tužiočevih vlasničkih prava na javnoj imovini (član 8. st. 5. i 6. Statuta), i to za površinu zemljišta na kojoj je sporni objekt izgrađen i površinu koja je neophodna za njegovu redovnu upotrebu. Apelacioni sud je naglasio da je tačkom 12. Aneksa arbitražne odluke jasno regulirano da se društvenom imovinom ne smije raspolagati osim ako je to u skladu sa zakonima BiH i uz odobrenje supervizora. S obzirom na to da apelant nije dokazao pravno sljedništvo, da mu Skupština općine nije dodijelila sporno zemljište radi izgradnje i da nije imao odobrenje supervizora, Apelacioni sud je naveo da je irelevantno ko je zaista bio investitor/graditelj spornog objekta (apelant, kompanija Bobar ili neko treći).
9. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 116589 23 Rev od 1. decembra 2023. godine odbijena je apelantova revizija. Apelacioni sud je podržao zaključke i obrazloženja nižestepenih sudova. Pri tome, Apelacioni sud je naveo da apelant nije mogao steći pravo građenja na spornom zemljištu niti pravo vlasništva na izgrađenom spornom objektu. Apelacioni sud je istakao da je odobrenje za građenje izdato 29. septembra 1999. godine, a upotrebna dozvola 21. decembra 1999. godine. Dakle, navedeni akti su izdati nakon što je stupio na snagu Aneks Arbitražne odluke od 18. augusta 1999. godine kojim je određeno da vlasti Brčko distrikta upravljaju svom društvenom/javnom imovinom, a kojom se ne smije raspolagati bez odobrenja supervizora. Kako je sud istakao, apelant nije dokazao da je javnom imovinom raspolagano uz odobrenje supervizora.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
10. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant je ukazao na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava. Apelant je naveo da je u skladu s izdatom urbanističkom saglasnošću i odobrenjem za građenje izgradio sporni objekt na spornom zemljištu. Kako je apelant ukazao, na osnovu cjelokupne dokumentacije se nesporno dalo utvrditi da je on kao legalni graditelj i investitor vlastitim sredstvima sagradio sporni objekt i da ga od izgradnje do danas drži u posjedu. U vezi s tim, apelant je naveo da mu je pravo vlasništva na spornom objektu oduzeto a tužiocu priznato iako ga tužilac nije izgradio i tako se bez pravnog osnova obogatio, a sve pod plaštom navodnog nepostojanja pravnog sljedništva. Apelant je ukazao da se u osporenim odlukama, osim paušalne primjene materijalnih propisa, paušalno spominje i Aneks Arbitražne odluke, te se ne navodi o kojim odredbama tog dokumenta se radi. Nadalje, apelant je naveo da sudovi smatraju relevantnim samo to da nije dokazao pravno sljedništvo s ranijim Auto-moto društvom kojem je 1961. godine sporno zemljište dodijeljeno na korištenje. Apelant je ukazao da žalbena i reviziona vijeća nisu dala ocjenu njegovih navoda koji su od odlučnog značaja. Osim toga, apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom te pravo na imovinu.b)Odgovori na apelaciju
11. Apelacioni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi, te je naglasio da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke.
12. Osnovni sud je naveo da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji. Također, Osnovni sud je ukazao da je prvostepena presuda donesena uz dosljednu primjenu procesnog i materijalnog prava, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
13. Tužilac je naveo da su osporene presude donesene uz pravilnu primjenu zakona, te da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Tužilac je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 13/94), kako je objavljen u službenom listu, u relevantnom dijelu glasi:
Sticanje prava korišćenja zemljišta radi građenja
Član 47.
Skupština opštine dodjeljuje gradsko građevinsko zemljište pravnim licima radi izgradnje građevina za njihove potrebe i građanima radi izgradnje stambene ili druge zgrade na koju po zakonu mogu steći pravo svojine.
Rješenje o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta na korišćenje radi građenja donosi skupština opštine.
15. Statut Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 2/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8. st. 5. i 6.
Vršenje javne nadležnosti u Distriktu (5) Sva javna imovina na teritoriji Distrikta na dan 5. marta 1999. godine pripala je Distriktu nakon tog datuma, a Distrikt je stekao sva zakonska prava u pogledu javne imovine počevši od toga datuma. Distrikt će privatizovati svu javnu imovinu koja nije neophodna za obavljanje javnih funkcija. “Privatizacija” podrazumijeva da Distrikt izvrši prijenos svih zakonskih prava u pogledu imovine osim u mjeri potrebnoj za obavljanje javnih funkcija. Zakonima Distrikta bit će predviđeno da Distrikt privatizuje javnu imovinu. Kancelarija za upravljanje javnom imovinom, iz člana 49 ovog statuta, zadužena je za ovu privatizaciju. (6) U svrhe stava 5 ovog člana, pod “javnom imovinom” se podrazumijeva:
a) sva nepokretna imovina na teritoriji Distrikta nad kojom je, 5. marta 1999. godine, pravo vlasništva, korištenja, upravljanja ili raspolaganja pripadalo bilo kojem javnom organu vlasti u Bosni i Hercegovini, uključujući bilo koju javnu organizaciju ili bilo koje pravno lice javnog karaktera i b) sva nepokretna imovina nad kojom je Distrikt stekao bilo koje takvo pravo od 5. marta 1999. godine.
16. Arbitraža za oblast Brčko, Arbitražni tribunal za spor oko međuentitetske granice u oblasti Brčko, Aneks konačne odluke (www.ohr.int) u relevantnom dijelu glasi:
12. Društvena/javna imovina
Vlasti Distrikta upravljaju svom društvenom/javnom imovinom unutar Distrikta, i imaju ovlaštenje, uz odobrenje Supervizora, da vrše privatizaciju društvene/javne imovine u skladu sa primjenjivim zakonima BiH. Društvenom/javnom imovinom u Distriktu se ne smije raspolagati osim ako je to u skladu sa zakonima BiH i uz odobrenje Supervizora.
VI.Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelant smatra da su mu u parničnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
21. U odnosu na apelantove navode o kršenju načela nepristrasnosti suda, Ustavni sud podsjeća da se, prema utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora utvrditi prema subjektivnom testu, pri čemu se mora voditi računa o ličnom uvjerenju i ponašanju određenog sudije, odnosno da li je sudija imao bilo kakvu ličnu predrasudu ili pristrasnost u datom slučaju. Osim toga, postojanje nepristrasnosti se mora utvrditi i prema objektivnom testu, to jest utvrđivanjem da li je sam sud i, između ostalih aspekata, njegov sastav ponudio dovoljna jamstva da se isključi svaka legitimna sumnja u pogledu njegove nepristrasnosti (vidi Evropski sud, Svilengaćanin i drugi protiv Srbije, presuda od 12. januara 2021. godine, predstavke br. 50104/10 i dr., tačka 57. s daljnjim referencama, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3580/20 od 8. juna 2022. godine, tačka 33, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju apelant nije obrazložio navode o kršenju načela nepristrasnosti, niti je ponudio dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu ili objektivnu pristrasnost redovnih sudova. Nadalje, u spisu apelacije ne postoje objektivni dokazi koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovim pravima bili pristrasni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi, u nedostatku drugih argumenata i dokaza, sami po sebi ne dovode u pitanje poštovanje načela nepristrasnosti suda iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. U odnosu na ostale apelantove navode kojima je ukazao na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu prava i povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba ).
23. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
24. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali jedinstven stav u odnosu na tužiočev tužbeni zahtjev, odnosno apelantov protivtužbeni zahtjev. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu izvedenih dokaza utvrdili činjenice koje su bitne za odlučenje u ovoj pravnoj stvari, te da su se jasno izjasnili kako o pravima koja su u javnim evidencijama upisana na spornim nekretninama (spornom zemljištu i spornom objektu) tako i o pitanju pravnog sljedništva kao jednoj od ključnih činjenica konkretnog slučaja. Zatim, na utvrđeno činjenično stanje primijenjene su odredbe materijalnog prava, tj. detaljno ukazano na sadržaj odredbi člana 47. Zakona o građevinskom zemljištu, člana 8. st. 5. i 6. Statuta i člana 12. Aneksa Arbitražne odluke, koje su, prema stavu redovnih sudova, relevantne za ovaj spor. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, naveli jasne i dovoljne razloge za odlučenje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža ništa što bi moglo ukazati na opravdanost prigovora da je apelantu prekršeno pravo na obrazloženu odluku. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi razmotrili ključna pitanja i u vezi s tim dali odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljne i relevantne razloge, zbog čega se, suprotno apelantovim navodima, ne može reći da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili zakonske propise.
25. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
26. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju tog prava apelant, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasna i relevantna obrazloženja kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, te kada nema ništa što ukazuje na povredu prava na nepristrasan sud.
28. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman