Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-55/23 (N.V.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Prekid postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-55/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-55/23, rješavajući apelaciju N. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. V. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 006082 21 Uvp od 12. oktobra 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. V. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Teslića, koju zastupa Bojan Peulić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 3. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 006082 21 Uvp od 12. oktobra 2022. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 U 006082 20 U od 25. novembra 2020. godine.

2. JU „Zavod za zapošljavanje Republike Srpske“ Pale – Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: Filijala) donijela je Zaključak broj 02.4.6/0609-235-2/20 od 17. jula 2020. godine kojim je prekinut postupak priznavanja prava na novčanu naknadu za vrijeme privremene nezaposlenosti pokrenut po apelantkinjinom zahtjevu dok se ne riješi prethodno pitanje uplate doprinosa za osiguranje od nezaposlenosti. Filijala je u obrazloženju zaključka navela da je u postupku utvrđeno da je apelantkinji prestao radni odnos kod poslodavca Završni radovi „Kovačević“ (u daljnjem tekstu: poslodavac) 31. maja 2020. godine. Pri tome je istakla da se apelantkinja prijavila na evidenciju nezaposlenih 23. juna 2020. godine i tog dana podnijela zahtjev za novčanu naknadu, te da poslodavac apelantkinji nije uplatio doprinose za osiguranje od nezaposlenosti u skladu sa Zakonom o doprinosima, što predstavlja prethodno pitanje. Shodno tome, Filijala je u skladu s odredbama člana 132. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP) odlučila kao u dispozitivu zaključka.

3. JU „Zavod za zapošljavanje Republike Srpske“ Pale (u daljnjem tekstu: tužena) Rješenjem broj 02.4.6/0609-235-4/20 od 24. avgusta 2020. godine odbila je kao neosnovanu apelantkinjinu žalbu izjavljenu protiv zaključka Filijale od 17. jula 2020. godine. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je tužena utvrdila da je žalba neosnovana jer je čl. 36. i

38. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da nezaposleno lice ima pravo na novčanu naknadu pod uslovom da je poslodavac uplatio doprinos za nezaposlenost za osam mjeseci neprekidnog osiguranja u posljednjih 12, odnosno za 12 mjeseci s prekidima u osiguranju od nezaposlenosti u posljednjih 18 mjeseci prije prestanka radnog odnosa, u skladu s propisima kojima se uređuje oblast doprinosa. Pri tome je ukazala da je prvostepeni organ pravilno primijenio tu odredbu i nakon što je utvrdio da nije ispunjen uslov u pogledu uplate doprinosa postupak za ostvarivanje prava prekinuo shodno članu 132. ZOUP-a (prethodno pitanje) dok Poreskoj upravi bude uplaćen doprinos za nezaposlenost za zakonom propisani minimum trajanja osiguranja.

4. Odlučujući u upravnom sporu, Okružni sud je Presudom broj 13 0 U 006082 20 U od 25. novembra 2020. godine odbio apelantkinjinu tužbu podnesenu protiv rješenja tužene od 24. avgusta 2020. godine. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je članom 132. stav 1. ZOUP-a propisano da ako organ naiđe na pitanje bez čijeg se rješenja ne može riješiti sama upravna stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu za čije je rješavanje nadležan sud ili neki drugi organ (prethodno pitanje), on može pod uslovima iz tog zakona sam raspraviti to pitanje ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. Dalje je ukazao na relevantne odredbe Zakona i Zakona o doprinosima te naveo da je Uredba sa zakonskom snagom o poreskim mjerama za ublažavanje ekonomskih posljedica nastalih usljed bolesti COVID-19 izazvane virusom SARS-CoV-2 (u daljnjem tekstu: Uredba) stupila na snagu 11. aprila 2020. godine. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da apelantkinjin poslodavac nije uplaćivao doprinose za osiguranje od nezaposlenosti za period koji je prethodio stupanju na snagu Uredbe, tj. za vrijeme propisanog minimuma staža osiguranja (za osam mjeseci u periodu od juna 2019. do februara 2020. godine), a od čega zavisi ostvarivanje njenog prava na novčanu naknadu. Imajući u vidu da nije ispunjen uslov u pogledu uplate doprinosa, a što apelantkinja nije osporila, Okružni sud je ocijenio da su organi uprave pravilno prekinuli postupak za ostvarivanje navedenog prava shodno članu 132. ZOUP-a. Naime, time je apelantkinji data mogućnost da u skladu sa Zakonom o doprinosima , a i njenom poslodavcu, da izvrši uplatu doprinosa za navedeni propisani minimum staža osiguranja.

5. Takođe, Okružni sud je istakao da iz stanja spisa nije vidljivo da je apelantkinja u postupku koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja, a ni u tužbi, dostavila dokaze u vezi s uplatom doprinosa za osam mjeseci neprekidnog osiguranja u posljednjih 12 mjeseci, odnosno za 12 mjeseci s prekidima u osiguranju od nezaposlenosti u posljednjih 18 mjeseci prije prestanka njenog radnog odnosa, u skladu sa članom 36. Zakona. Nadalje, naveo je da nije vidno ni da je apelantkinja dostavila dokaze u vezi s pozivanjem na odredbe Uredbe, a u vezi s navodima o poteškoćama u poslovanju poreskog obveznika u pravcu dostavljanja dokaza da je njen poslodavac kao poreski obveznik do 30. juna 2020. godine Poreskoj upravi podnio zahtjev da plati obaveze u ratama do kraja 2020. godine uz izjavu o poteškoćama u poslovanju. Shodno tome, Okružni sud je ukazao da su neosnovani tužbeni navodi da tužena nije cijenila dokaze jer ih apelantkinja nije ni dostavila, nego se samo načelno poziva na Uredbu. Takođe, Okružni sud je naveo da je neosnovano apelantkinjino pozivanje u tužbi na određene članove Uredbe, a u pogledu plaćanja doprinosa za mart i april 2020. godine, s obzirom na to da se ti mjeseci ne odnose na vrijeme propisanog minimuma staža osiguranja za apelantkinju, niti je dostavila dokaze u pogledu ispunjenosti uslova predviđenih Uredbom u tom pogledu. Dakle, Okružni sud je ocijenio da u takvim okolnostima ima osnova za prekid postupka jer uplata doprinosa Poreskoj upravi kao uslov od kojeg zavisi ostvarivanje prava na navedenu novčanu naknadu ima značaj prethodnog pitanja u smislu odredbe člana 132. ZOUP-a, pri čemu pobijani akt tužene nije na apelantkinjinu štetu.

6. Vrhovni sud je Presudom broj 13 0 U 006082 21 Uvp od 12. oktobra 2022. godine odbio apelantkinjin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 25. novembra 2020. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju presude podržao stav organa uprave i Okružnog suda da apelantkinja ne ispunjava uslove za priznavanje prava na novčanu naknadu po osnovu nezaposlenosti. Pri tome je ukazao da apelantkinja i ne spori da njen poslodavac, kod kojeg joj je radni odnos prestao 31. maja 2020. godine, nije uplatio doprinose za najmanje osam mjeseci neprekidnog staža osiguranja u posljednjih 12 mjeseci ili za 12 mjeseci s prekidima u posljednjih 18 mjeseci, što su neophodni uslovi za ostvarivanje tog prava propisani odredbama čl. 36. i 38. Zakona. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da apelantkinjino uopšteno pozivanje na pojedine odredbe Uredbe nije od značaja jer se te odredbe odnose na olakšice u plaćanju, odnosno na odgodu plaćanja nekih drugih poreskih obaveza koje nemaju veze s ostvarivanjem prava na novčanu naknadu po osnovu nezaposlenosti. Pri tome je ukazao da je bez značaja i apelantkinjino pozivanje na odredbe Uredbe koje se odnose na uplatu plata i doprinosa od strane Fonda solidarnosti za mart i april 2020. godine, jer ni uplate za te mjesece ne bi bile dovoljne, pored nesporne okolnosti da doprinosi za nju nisu plaćeni ni za prethodni period na koji se Uredba ne odnosi.

7. Najzad, Vrhovni sud je ukazao da tumačenje u pogledu člana 132. ZOUP-a kakvo su dali organi uprave u ovom slučaju nije na apelantkinjinu štetu, već je u njenom interesu, na čemu insistira tužena u odgovoru na zahtjev pozivajući se na odredbu člana 15. ZOUP-a (princip pružanja pomoći neukoj stranci). Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud pravilno podržao zakonitost zaključka o prekidu ovog upravnog postupka jer se s takvom odlukom apelantkinji ostavlja mogućnost da putem nadležnih organa izdejstvuje uplatu doprinosa za minimum staža osiguranja propisan Zakonom kako bi eventualno ostvarila pravo na novčanu naknadu po osnovu nezaposlenosti.

8. Apelantkinja smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantkinja ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred organima uprave i redovnim sudovima, koji su pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naime, apelantkinja tvrdi da nije bilo osnova da se prekine postupak zbog prethodnog pitanja shodno članu 132. ZOUP-a jer pitanje uplaćenih doprinosa ne predstavlja prethodno pitanje u konkretnoj pravnoj stvari. Nadalje, apelantkinja ukazuje da tužena nije imala u vidu da doprinosi nisu uplaćeni samo za period dok su na snazi bile mjere izazvane virusom SARS-

CoV-2, te da se ne može prihvatiti stav tužene da nisu plaćeni doprinosi, a da se prije toga ne utvrdi da li je došlo do odlaganja plaćanja poreskog duga od strane poslodavca. Najzad, apelantkinja smatra da osporene odluke nisu obrazložene i da je zauzeti stav Vrhovnog suda u suprotnosti sa shvatanjem Ustavnog suda iskazanim u Odluci broj AP-106/21.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Nadalje, budući da apelantkinja smatra da su organi uprave i redovni sud proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOUP-a i Zakona, u osporenim odlukama dali jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi dali jasne razloge zbog kojih su zaključili da je zakonit zaključak o prekidu upravnog postupka, odnosno da su obrazloženi razlozi zašto apelantkinjino uopšteno pozivanje na odredbe Uredbe nije od značaja za rješavanja ove upravne stvari. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantkinja ne ispunjava uslove za priznavanje prava na novčanu naknadu po osnovu nezaposlenosti jer njen poslodavac, a što ona i ne spori, nije uplatio doprinose propisane odredbama čl. 36. i 38. Zakona za period na koji se Uredba ne odnosi. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da apelantkinja nije dostavila dokaze da je njen poslodavac Poreskoj upravi podnio pisanu izjavu sa zahtjevom za saniranje posljedica izazvanih virusom korona na način i u rokovima propisanim Uredbom, koja se odnosi na uplatu doprinosa i plata od strane Fonda solidarnosti za mart i april 2020. godine. Osim toga, Ustavni sud smatra da praksa Ustavnog suda iz Odluke broj AP-106/21 od 18. oktobra 2022. godine nije primjenjiva u okolnostima apelantkinjinog slučaja jer se apelantkinjin slučaj u bitnom razlikuje od navedenog predmeta. Naime, Ustavni sud zapaža da je u tom predmetu javna vlast odbila da prilikom obračuna apelantove penzije valorizuje i period u kojem je bio zaposlen u organu javne vlasti, dok je u apelantkinjinom slučaju prekinut postupak ostvarivanja prava na navedenu naknadu. Time je apelantkinji data mogućnost da izdejstvuje uplatu doprinosa za minimum staža osiguranja propisan Zakonom i ostvari pravo na novčanu naknadu. Osim toga, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-55/23 (N.V.) | Sudska praksa | Aktio