Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2364/23 (E. M.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2364/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-2364/23, rješavajući apelaciju Ediba Muminovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ediba Muminovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 K 064139 22 Kž od 28. februara 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edib Muminović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Salih Mehanović, advokat iz Kalesije, podnio je 16. maja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 K 064139 22 Kž od 28. februara 2023. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) apelant je proglašen krivim zato što je, na način naveden u izreci presude, počinio krivično djelo samovlašća iz člana 370. stav (1) Krivičnog zakona Federacije BiH i krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz člana 293. stav (1) tog zakona. Apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca koja se neće izvršiti ako apelant u vremenu provjeravanja od jedne godine i šest mjeseci po pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u toku postupka optužba nesporno dokazala da je apelant upotrebom sile i ozbiljne prijetnje izvadio i potom uništio međašni znak koji je na osnovu rješenja tog suda iz 2014. godine postavljen između apelantove nekretnine i nekretnine njegovog brata A. M. (u daljnjem tekstu: oštećeni). Navedeno je utvrđeno na osnovu materijalne dokumentacije (policijski izvještaji, fotodokumentacija i zapisnik o uviđaju). Također, sud je ukazao da su navedene apelantove radnje i ponašanje potvrđene i subjektivnim dokazima, i to iskazima svjedoka N. M., Š. M. i E. D. i oštećenog. Sud je ukazao da je i sam apelant saslušan u svojstvu svjedoka i da je priznao da je počinio navedene radnje iz revolta, čime je u cijelosti zaokružen krug subjektivnih dokaza koji upućuju na apelanta kao počinioca krivičnog djela samovlašća, čime je ono u cijelosti dokazano. U pogledu krivičnog djela oštećenja tuđe stvari sud je ukazao da je apelant počinio navedeno krivično djelo, koje on i sam ne spori, izuzev što osporava način na koji je porušio međašni znak. Općinski sud je istaknuo da navedeno proizlazi iz iskaza apelantove supruge S. M. kao svjedoka odbrane, kao i iskaza svjedoka optužbe D. E. i oštećenog. Prema tome, sud je ukazao da je nesporno da je apelantovim radnjama nastalo oštećenje tuđe stvari. Nadalje, Općinski sud je naveo da apelantov branilac problematizira upućivanje apelanta na vještačenje po vještaku medicinske struke. Međutim, sud je istaknuo da je to bespredmetno jer taj nalaz nije od značaja. Naime, u pogledu toga, sud je obrazložio da je tužilac predložio navedeno vještačenje zbog apelantovog ponašanja, odnosno izbjegavanja dolazaka na sud (apelant se pozivao na medicinsku dokumentaciju). Prema tome, sud je ukazao da navedeno vještačenje nije pokazalo nikakve znakove koji bi apelanta činili nepodobnim za praćenje glavnog pretresa i da stoga nije bio ni od kakvog značaja za tu pravnu stvar. Općinski sud je istaknuo da bi taj dokaz bio od značaja samo da je nalaz ukazivao na određene smetnje kod apelanta koje bi sud morao cijeniti. Međutim, kako toga nije bilo, istaknuo je da je bespredmetno bilo kakvo raspravljanje o tom nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke.
4. Presudom Kantonalnog suda, u relevantnom dijelu, odbijena je žalba apelantovog branioca i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ocjenom provedenih dokaza izveo pravilan zaključak da je apelant u vrijeme, u mjestu i na načinu kako je to opisano u činjeničnom dijelu izreke prvostepene presude svojim postupanjem ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela samovlašća i krivičnog djela oštećenja tuđe stvari. Kantonalni sud je naveo da, suprotno navodima apelantovog branioca, u krivičnom postupku nije bilo potrebno dokazivati vlasništvo nekretnina između kojih je u vanparničnom postupku uređena međa. Naime, sud je ukazao da iz dokazne građe optužbe, pa i određenih dokaza odbrane, proizlazi da je apelant preduzeo radnje koje čine obilježja navedenih krivičnih djela. Navedena utvrđenja prvostepenog suda u pogledu oba krivična djela se ne mogu dovesti u sumnju navodima žalbe apelantovog branioca. Kantonalni sud je istaknuo da to što je obavljeno vještačenje po vještaku medicinske struke na prijedlog Tužilaštva ne predstavlja povredu procesnih odredbi. Naime, ukazao je da je apelantu u toku postupka omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. Također je istaknuo da je apelant saslušan u svojstvu svjedoka na njegov zahtjev. Kantonalni sud je ukazao da na bilo koji način postupanjem prvostepenog suda nisu povrijeđena apelantova prava, niti je odbrana onemogućena u ostvarivanju tih prava. Također, naveo je da su stranke iznosile svoje dokaze i vršile analizu i ocjenu tih dokaza u završnoj riječi i tokom postupka, te da ni u jednom trenutku nisu bili ograničeni od suda u ostvarivanju prava koja im po zakonu pripadaju.
Na osnovu navedenog, sud je zaključio da nije došlo ni do povrede odredbi člana 15. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), koje propisuju jednakost postupanja, na koji se proizvoljno i bez argumentacije poziva apelantov branilac.
5. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naime, ističe da u toku postupka nije dokazano da je on počinio navedena krivična djela. Pri tome ističe da su sudovi prvenstveno trebali utvrditi vlasništvo apelanta i oštećenog na navedenim nekretninama, odnosno da oštećeni nije vlasnik nekretnine. Nadalje ističe da prvostepeni sud nije trebao odrediti provođenje njegovog vještačenja po vještaku medicinske struke. U tom kontekstu ukazuje da je takvim postupanjem prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 15. ZKP-a. U konačnici, apelant navodi da nije imao mogućnost podnijeti prethodne prigovore na optužnicu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. U pogledu apelantovih prigovora u vezi s utvrđenjem njegove krivičnopravne odgovornosti, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Evropski sud i Ustavni sud kontinuirano ukazuju da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Ali, istovremeno, imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Ayetullah AY protiv Turske, presuda od 27. oktobra 2020. godine, predstavke br. 29084/07 i 1191/08, tačka 155, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP-5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio navedena krivična djela. Apelantova krivnja se ne zasniva samo na jednom dokazu, već je rezultat cjelokupnog provedenog dokaznog postupka. Ustavni sud zapaža da su inkriminirane radnje koje su apelantu stavljene na teret potvrđene brojim dokazima optužbe. Naime, Ustavni sud uočava da je riječ o policijskim izvještajima, fotodokumentaciji, zapisniku o uviđaju, kao i iskazima brojnih svjedoka. Također, Ustavni sud zapaža da su identični apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je detaljno obrazložio zbog čega su ti apelantovi prigovori neosnovani. Nadalje, apelant tvrdi da se u toku postupka trebalo utvrditi pravo vlasništva na navedenim nekretninama. Međutim, Ustavni sud uočava da je Kantonalni sud ukazao da su ti navodi neosnovani. Naime, istaknuo je da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je apelant preduzeo radnje koje čine obilježja navedenih krivičnih djela, a da u krivičnom postupku nije bilo potrebno dokazivati vlasništvo nekretnina između kojih je u vanparničnom postupku uređena međa. Također, apelant tvrdi da je prvostepeni sud, određivanjem njegovog vještačenja po vještaku medicinske struke, povrijedio pravo na jednakost postupanja propisano članom 15. ZKP-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud obrazložio da provedeno vještačenje nije od značaja za odluku po optužnom aktu budući da je ono provedeno isključivo zbog apelantovih učestalih izbjegavanja dolaska na sud. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su ti apelantovi prigovori bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključio da su neosnovani. Naime, taj sud je obrazložio da su stranke iznosile svoje dokaze i vršile analizu i ocjenu tih dokaza u završnoj riječi i tokom postupka, te da ni u jednom trenutku nisu bili ograničeni od suda u ostvarivanju prava koja im po zakonu pripadaju. Ustavni sud zapaža da apelant ne ukazuje na suprotno, niti to proizlazi iz dokumentacije u spisu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može samo po sebi dovesti do zaključka koji bi ukazivao na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
10. Nadalje, apelant ističe da mu nije omogućeno da podnese prethodne prigovore na optužnicu. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da iz prvostepene presude, apelantove žalbe koju je apelant dostavio uz apelaciju i drugostepene presude slijedi da te navode apelant nije isticao u toku trajanja postupka, iz čega proizlazi da se na te okolnosti prvi put poziva u apelaciji pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u slučajevima kada apelant određene navode prvi put ističe u apelaciji, Ustavni sud smatra da apelant te navode u tom pravcu ne može uspješno isticati tek u postupku pred Ustavnim sudom budući da ih je bio dužan koristiti u postupku pred redovnim sudovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-1808/10 od 15. januara 2014. godine, tačka 29, i AP-1317/20 od 5. oktobra 2021. godine, tačka 36, dostupne na www.ustavnisud.ba).
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman