Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-905/22 (B. i S. Z.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-905/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-905/22, rješavajući apelaciju Božane Zečević i Saše Zečevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Božane Zečević i Saše Zečevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 181585 21 Gž od 24. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Božana Zečević i Saša Zečević (u daljnjem tekstu: apelantkinja i apelant ili apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Siniša Marić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 10. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 181585 21 Gž od 24. decembra 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 181585 19 Mal 2 od 29. septembra 2021. godine.
2. Lj. L. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) podnijela je 6. decembra 2013. godine tužbu protiv apelanata radi naknade štete.
3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mal 181585 19 Mal 2 od 29. septembra 2021. godine djelimično je usvojen tužiteljičin tužbeni zahtjev i obavezani su apelanti da tužiteljici naknade nematerijalnu štetu u preciziranim iznosima na ime pretrpljenih fizičkih bolova (st. I i II izreke). Odbijeni su kao neosnovani tužiteljičini zahtjevi za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenih iznosa (stav III izreke). Apelanti su obavezani da tužiteljici naknade troškove postupka u preciziranim iznosima, dok je odbijen tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa (stav IV izreke), kao i zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka (stav V izreke).
4. Osnovni sud je utvrdio da su apelantkinja i tužiteljica sestre, a da je apelant apelantkinjin sin, kao i da stranke nisu u dobrim odnosima od 2011. godine. Dalje je utvrđeno da su apelanti, pojedinačno u dva odvojena događaja, fizički napali tužiteljicu i nanijeli joj lakše tjelesne povrede. Naime, sud je utvrdio da je tužiteljica u događaju od 22. juna 2013. godine zadobila povredu u vidu nagnječenja glave, lijevog ramena i lijeve potkoljenice. Nadalje, u događaju od 26. septembra 2013. godine tužiteljica je zadobila povredu u vidu nagnječenja lijeve ruke, kao i potres mozga. Sud je ukazao na odredbe čl. 154, 155. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je propisano šta predstavlja štetu, osnovi odgovornost i način ostvarivanja nematerijalne naknade. Na osnovu izvedenih dokaza, sud je zaključio da je tužiteljica dokazala da su je apelanti napali i nanijeli joj tjelesne povrede, pri čemu tužiteljica nije doprinijela nastanku štetnih događaja. Visinu nematerijalne štete u vezi sa štetnim događajima sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke kojem je poklonio vjeru. Pored toga, sud je istakao da u jednom dijelu nije poklonio vjeru iskazima parničnih stranaka, svjedoka D. B. i vještaka medicinske struke, jer su bili u suprotnosti s drugim izvedenim dokazima. Takođe, naveo je da apelanti nisu dokazali da je tužiteljičina medicinska dokumentacija neistinita, odnosno da se radi o javnim ispravama neistinitog sadržaja. Sud je zaključio da je zastario dio zahtjeva kojim je tužiteljica potraživala naknadu nematerijalne štete zbog umanjenja životne aktivnosti. Naime, tužiteljica je taj zahtjev istakla tek na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 16. marta 2017. godine. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Advokatskom tarifom i uspjehom stranaka u sporu, te je imao u vidu da apelanti nisu solidarni dužnici. Sud je u cijelosti odbio zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka, uz obrazloženje da je uzeo u obzir tužiteljičin kvantitativni i kvalitativni uspjeh u parnici.
5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 181585 21 Gž od 24. decembra 2021. godine odbijene su žalbe stranaka i potvrđena je prvostepena presuda. Odbijeni su i zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka. Okružni sud je prihvatio date razloge prvostepenog suda kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primijenjenog materijalnog prava. Naročito je ukazao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je utvrdio odgovornost apelanata za štetu koju je tužiteljica pretrpjela. Pri tome, pravilno su dosuđeni precizirani iznosi koje su apelanti dužni da naknade tužiteljici za pretrpljeni bol i strah kao posljedicu štetnih događaja. Suprotno žalbenim navodima, sud je istakao da apelanti u postupku nisu dokazali svoje navode da je nedokazana činjenica fizičkog obračuna apelantkinje i tužiteljice. Takođe, sud je ocijenio kao neosnovane prigovore apelanata u pogledu zastare tužiteljičinih potraživanja. Ovo iz razloga što je tužba podnesena u istoj kalendarskoj godini u kojoj su se štetni događaji desili. Pored toga, suprotno navodima stranaka, Okružni sud je prihvatio kao pravilne razloge koje je prvostepeni sud dao u pogledu odluke o troškovima postupka. S obzirom na to da je odluka donesena u skladu s odredbom člana 386. ZPP-a i važećom Advokatskom tarifom, Okružni sud je zaključio da je prvostepena presuda zakonita i u tom dijelu. Okružni sud je primjenom odredbi člana 397. i člana 387. stav 1. odbio zahtjeve stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka, kao i zahtjev apelanata za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.
6. Apelanti navode da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrde da redovni sudovi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Ističu da odluka o troškovima postupka nije pravilna, odnosno da je u suprotnosti s uspjehom stranaka u postupku i stavom Panela za harmonizaciju prakse.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. U vezi s navodima apelanata koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud u potpunosti prihvatio kao pravilna obrazloženja prvostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o tužiteljičinom tužbenom zahtjevu. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmatrali sve navode apelanata i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Pored toga, Ustavni sud zapaža da odluka redovnih sudova o troškovima postupka nije donesena suprotno zauzetom stavu Panela za harmonizaciju prakse i stavu Ustavnog suda u sličnim predmetima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetima br. AP-4717/11 i AP-3294/17 (dostupni na www.ustavnisud.ba) ukazano da redovni sudovi, na osnovu svog diskrecionog prava, odlučuju na koji će način stranke snositi troškove postupka ako se radi o djelimičnom uspjehu u parnici. Zauzet je stav da se u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredbi o tome šta se smatra djelimičnim uspjehom u parnici odredbe ZPP-a tumače u skladu s principima zakonitosti i pravičnosti, odnosno da se uspjeh u parnici ocjenjuje ne samo kvantitativno već i kvalitativno. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, cijenili kvalitativni i kvantitativni uspjeh stranaka u parnici. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje.
13. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman