Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4748/24 ("Osiguranje garant" d.d. Brčko)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4748/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-

4748/24, rješavajući apelaciju koju je podnijelo „Osiguranje Garant“ d.d. Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana

58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo „Osiguranje Garant“ d.d. Brčko protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 038592 24 Pž od 19. aprila 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Osiguranje Garant“ d.d. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Tatjanja Tojić, advokat iz Bijeljine, podnijelo je 25. novembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 038592 24 Rev od 13. septembra 2024. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 038592 24 Pž od 19. aprila 2024. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 59 0 Ps 038592 22 Ps od 23. februara 2024. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-2541/24 od 18. oktobra 2024. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Višeg privrednog suda. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske od 13. septembra 2024. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u konkretnom postupku.

3. Presudom Okružnog privrednog suda od 23. februara 2024. godine obavezani su „Nešković“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelant kao drugotuženi da tužiocu „HUK-COBURG“ Allgemeine Versicherung AG (u daljnjem tekstu: tužilac) solidarno isplate iznos od 10.476,40 evra ili 21.018,13 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.

4. Presudom Višeg privrednog suda od 19. aprila 2024. godine žalbe prvotuženog i apelanta su djelimično uvažene, pa je prvostepena presuda preinačena tako što su obavezani da umjesto iznosa od 21.018,13 KM na ime regresa isplaćene naknade za štetu isplate tužiocu iznos od 20.940,00 KM.

5. Viši privredni sud je u obrazloženju osporene odluke naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je kritične prilike oštećeno vozilo tužiočevog osiguranika usljed eksplozije na benzinskoj pumpi prvotuženog, a koja je nastala zbog saobraćajne nezgode koju je prouzrokovao apelantov osiguranik. Takođe, utvrđeno je da je na vozilu tužiočevog osiguranika nastala totalna šteta, te je tužilac svom osiguraniku isplatio štetu u iznosu od 10.476,40 evra. Osim toga, naveo je da iz vještačenja, koje je izvršio vještak mašinske struke, proizlazi da visina šteta na vozilu tužiočevog osiguranika prema cijenama u Njemačkoj iznosi 20.568,00KM, a prema cijenama u BiH 20.940,00 KM. Pri tome, naveo je da je protiv odgovornih lica u pravnom licu koje je izvodilo građevinske radove na benzinskoj stanici podignuta optužnica zbog krivičnog djela stvaranja opasnosti nepropisnim izvođenjem građevinskih radova.

6. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je prvotuženi kao vlasnik benzinske pumpe odgovoran po principu objektivne odgovornosti. Takođe, naveo je da iz zakonske definicije štete i odgovornosti za štetu, shodno čl. 154. i

155. Zakona o obligacionim odnosima, proizlazi da u slučaju zahtjeva za naknadu štete, tužilac treba da dokaže da je postojala štetna radnja, da je nastupila šteta i da postoji uzročno-posljedična veza između štetne radnje i posljedice, što je tužilac dokazao. U vezi s tim, ukazao je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da postoji apelantova odgovornost prema tužiočevom osiguraniku zbog uzročno-posljedične veze između nepropisnog kretanja vozila njegovog osiguranika i nastale štete na vozilu tužiočevog osiguranika. Osim toga, ukazao je da eventualni propust pri izvođenju radova na izgradnji benzinske stanice ne utiče na odgovornost prvotuženog i apelanta, već može uticati na njihovo pravo na regres prema odgovornim licima. U vezi s tim, naveo je da, suprotno apelantovim navodima, ni izostanak ocjene nalaza tima vještaka – forenzičko-inženjerskog izvještaja o uzrocima i nastanku nesreće na benzinskoj pumpi ne utiče na pravilnost odluke o odgovornosti prvotuženog i apelanta za nastalu štetu. Konačno, Viši privredni sud je ukazao da je za vanugovornu odgovornost za štetu mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena, odnosno pravo BiH, u skladu sa članom 28. stav (1) Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima, slijedom čega je prvostepenu presudu preinačio u pogledu visine tužbenog zahtjeva.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da sudovi nisu cijenili dokaz koji je predložio tuženi, odnosno nalaz tima vještaka – forenzičko-inženjerski izvještaj o uzrocima i nastanku nesreće, koji je sačinjen za potrebe krivičnog postupka, te da nema apelantove odgovornosti za naknadu štete tužiočevom osiguraniku.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavniud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavniud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Viši privredni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima (koji se odnose na nalaz tima vještaka – forenzičko-inženjerski izvještaj o uzrocima i nastanku nesreće na benzinskoj pumpi), jasno obrazložio zbog čega navodi izneseni u tom pravcu ne utiču na drukčije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne uočava proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ne primjećuje da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4748/24 ("Osiguranje garant" d.d. Brčko) | Sudska praksa | Aktio