Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1374/23 (Bosna i Hercegovina)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Državno vlasništvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Uknjižba
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1374/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 19. veljače 2026. godine, u predmetu broj AP-1374/23, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bosne i Hercegovine podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 Dn 014347 22 Gž od 24. siječnja 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobraniteljstvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 21. ožujka 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 Dn 014347 22 Gž od 24. siječnja 2023. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom, Odjeljenje u Olovu, Odjeljenje za zemljišnoknjižne poslove (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-Dn-22-004 927 od 22. studenog 2022. godine.

2. Na prijedlog sutkinje Larise Velić, Ustavni sud je donio odluku da sutkinja Velić neće sudjelovati u radu i odlučivanju u ovom predmetu zbog postojanja razloga iz članka 90. stavak 1. točka c) Pravila Ustavnog suda.

3. Općinski sud je Rješenjem broj 041-0-Dn-22-004 927 od 22. studenog 2022. godine, na temelju zahtjeva „ŠIP Stupčanica“ d.d. Olovo – u stečaju (u daljnjem tekstu: predlagač), te odredaba čl. 338. i 341. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), dozvolio otpis određene nekretnine (u naravi pašnjak, u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) iz postojećeg zk. uloška, dosadašnjeg nositelja prava raspolaganja – predlagača, s udjelom 1/1, te upis u novi zk. uložak. Točkom II. rješenja dozvoljena je uknjižba prava vlasništva u koloni upisi B lista novog zk. uloška na spornoj nekretnini u korist predlagača. U obrazloženju rješenja Općinski sud je ukazao da je stranka podnijela zahtjev za promjenu upisanog prava u zemljišnoj knjizi (uknjižba prava vlasništva), pri čemu je, razmatrajući zahtjev za upis i priloge, zaključio da ispunjavaju uvjete za uknjižbu. U svezi s tim, Općinski sud se pozvao na odredbe čl. 338. i 341. ZSP-a i odredbu 43. stavak 1. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK).

4. Kantonalni sud je Rješenjem broj 04 0 Dn 014347 22 Gž od 24. siječnja 2023. godine odbio apelantičinu žalbu i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istaknuo da je na temelju podnesenog zahtjeva za upis prava vlasništva prvostupanjski sud provjerio stanje u zemljišnoj knjizi te utvrdio da je u vrijeme podnesenog zahtjeva predlagač bio upisan kao nositelj prava raspolaganja, te da do stupanja na snagu ZSP-a sporna nekretnina nije postala vlasništvo druge osobe i da je upis prava raspolaganja na nekretnini u društvenom/državnom vlasništvu proveden do stupanja na snagu ZSP-a. Dalje je naveo da je odredbom članka 1. stavak 2. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH regulirano da se pod raspolaganjem državnom imovinom smatra izravni ili neizravni prijenos vlasništva. Također, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 338. ZSP-a propisano da ako posebnim zakonom nije određeno drugačije, pravo upravljanja ili korištenja ili raspolaganja kao temeljna prava na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koje do stupanja na snagu tog Zakona nije postalo vlasništvo druge osobe, danom stupanja na snagu tog Zakona (5. rujna 2013. godine) pretvaraju se u pravo vlasništva njihovog dosadašnjeg nositelja odnosno njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet prava vlasništva. Pri tome je naveo da za upise prava upravljanja ili korištenja ili raspolaganja na stvarima u društvenom odnosno državnom vlasništvu koji su provedeni u zemljišnim knjigama do dana stupanja na snagu tog Zakona, smatra se da su upisi prava vlasništva ako društveno vlasništvo nije pretvoreno u vlasništvo druge osobe koja je ovlaštena ishoditi uknjižbu svog prava.

5. Dakle, Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o društvenoj/državnoj imovini kojom se može raspolagati, i to s ciljem pretvorbe društvene/državne imovine u pravo vlasništva. Također, istaknuo je da se prilikom provjere zahtjeva zemljišnoknjižni sud ograničava samo na ispitivanje postojanja formalnih pretpostavki za upis, odnosno na odlučivanje o tome je li upis dopušten s obzirom na stanje zemljišne knjige, te da je dužan omogućiti ostvarivanje upisa u skladu s odredbama ZZK-a. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je dozvolio uknjižbu prava vlasništva u korist predlagača. Najzad, Kantonalni sud je istakao da se u ovom slučaju ne radi o uspostavi zemljišnoknjižnog uloška te se ne može primijeniti odredba članka 70. ZZK-a odnosno izvršiti zabilježba protiv točnosti zemljišne knjige.

6. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U biti, apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tijekom postupka uknjižbe. U svezi s tim, navodi da se radi o nedozvoljenom raspolaganju državnom imovinom u smislu Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nositelj javne vlasti. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Europske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, toč. 14. i 15. i AP-

3444/19 od 7. travnja 2021. godine, točka 28., objavljene na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da su ispunjeni uvjeti za ex lege pretvorbu državnog vlasništva sporne nekretnine u vlasništvo predlagača, koji je na njoj imao uknjiženo pravo raspolaganja. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio zašto se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da nije bilo sporno da je predlagač na spornoj nekretnini imao upisano pravo raspolaganja, te je jasno obrazloženo da se ne radi o raspolaganju državnom imovinom, već je riječ o pretvorbi prava predlagača iz jednog prava (pravo raspolaganja) u drugo (pravo vlasništva), pod zakonom propisanim pretpostavkama. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao slično činjenično i pravno pitanje, odnosno pitanje pretvorbe prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja u pravo vlasništva na temelju odredbe članka 338. ZSP-a. Ustavni sud u tom slučaju nije smatrao da je odlukama sudova, kojima je dozvoljen upis prava vlasništva u korist pravnih osoba čije je pravo raspolaganja na nekretninama u državnom vlasništvu već bilo upisano u zemljišne knjige, povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje i imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 22/22 od 27. ožujka 2025. godine, toč. 13. i 14., i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4182/20 od 11. svibnja 2022. godine, toč. 30. i 31. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelantica ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine na njezinu štetu. S obzirom na navedeno i pozivajući se na identičnu praksu u predmetima br. AP-22/22 i AP-4182/20, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

12. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njezino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1374/23 (Bosna i Hercegovina) | Sudska praksa | Aktio