Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3071/24 („Frikom“ d.o.o. Trebinje)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Aktivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3071/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-3071/24, rješavajući apelaciju koju je podnio „Frikom“ d.o.o. Trebinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka

a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Frikom“ d.o.o. Trebinje protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 62 0 I P 013479 24 Pž od 16. maja 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Frikom“ d.o.o. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Din Tešić, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. jula 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 I P 013479 24 Pž od 16. maja 2024. godine.

2. U postupku koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda obavezan je apelant da tužiocu („Komunalno“ a.d. Trebinje) na ime glavnog duga za određeni period isplati određeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, bliže označeno u izreci prvostepene odluke.

3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je tužilac kao pravno lice ovlašćeno za obavljanje usluga zbrinjavanja komunalnog otpada obezbjeđivao pružanje usluge apelantu kao korisniku usluge na način propisan Zakonom o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik RS“ br. 124/11, 100/17, u daljnjem tekstu: ZKD), te dostavljajući apelantu račune za pružene usluge. Zatim, naveo je da je apelant plaćao navedene usluge sve do avgusta 2015. godine, nakon čega je prestao s plaćanjem. Sud je obrazložio da su neosnovani apelantovi navodi o nedostatku aktivne legitimacije tužioca. Naime, istakao je da je tužilac jedini privredni subjekat na području Grada Trebinja koji je ovlašćen da pruža komunalne usluge pravnim i fizičkim licima, te da za svoj rad ima odobrenje nadležnog ministarstva. Sud je ukazao da je tačan žalbeni navod da je odlukom Ustavnog suda RS broj U-37/17 utvrđeno da član 4. stav 5. Odluke o prikupljanu, odvoženju i deponovanju komunalnog otpada Grada Trebinje nije u saglasnosti s Ustavom RS, ZKD-om i Zakonom o zaštiti potrošača u RS. Međutim, sud je obrazložio da nepostojanje zaključenog pisanog ugovora, kako to propisuje ZKD, ne oslobađa obaveze korisnike od plaćanja naknade tužiocu za usluge koje su izvršene. Zatim, sud je naveo da nedostatak takvog ugovora ne isključuje činjenicu da je jedna strana, u konkretnom slučaju tužilac, pružala usluge koje je apelant koristio. Nadalje, sud je naveo da se apelant očigledno saglasio s takvim načinom korišćenja usluge iako ugovor formalno nije potpisan jer je ranije uslugu plaćao, a tokom postupka nije dokazao da tužilac u osporenom periodu nije vršio navedenu uslugu, niti da je ona pružana protivno zakonskim propisima. U vezi s tim, sud je obrazložio da, u skladu sa članom 28. Zakona o obligacionim odnosima, volja za zaključenjem ugovora se može izraziti i uobičajenim znacima ili ponašanjem iz kojeg se može zaključiti postojanje takve volje.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je osporena presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, te protivno Odluci Ustavnog suda RS broj U-37/17. Apelant smatra da sudovi nisu cijenili nedostatak aktivne legitimacije na strani tužioca, te da nikada nije potpisan ugovor između tužioca i apelanta. U konačnici, apelant navodi da su sudovi primijenili stari ZKD iz 1995. godine umjesto ZKD-a iz 2017. godine. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (prava iz Aneksa VI Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, objavljena na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proističu iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZKD-a iz 2017. godine i drugih materijalnih propisa, suprotno navodima apelanta da je primijenjen ZKD iz 1995. godine, zaključio da je apelant obavezan da plaća komunalne usluge iako nije zaključen ugovor s tužiocem, koji je jedini ovlašćen od nadležnog ministarstva da pruža komunalne usluge, usljed čega je neosnovano i apelantovo pozivanje na nedostatak aktivne legitimacije tužioca. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje u pogledu nepotpisivanja ugovora s pružaocima komunalnih usluga, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3874/19 od 17. februara 2021. godine, s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s pozivanjem na Odluku Ustavnog suda RS broj U-37/17, Ustavni sud primjećuje da su sudovi razmotrili i te navode i dali jasno obrazloženje zašto, u datim okolnostima, oni ne mogu uticati na drugačije rješenje spora (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti broj AP-4523/21 od 24. oktobra 2025. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršeno neka procesna garancija iz člana 6. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

9. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proističe iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

11. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Stoga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3071/24 („Frikom“ d.o.o. Trebinje) | Sudska praksa | Aktio