Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5093/23 (H. M.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5093/23

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-5093/23, rješavajući apelaciju Haruna Mačka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Harun Mačak protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 142867 21 Rev od 1. augusta 2023. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Harun Mačak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jajca, kojeg zastupa Galiba Hrvačić-Karačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. decembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 142867 21 Rev od 1. augusta 2023. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 148687 20 Gž od 17. septembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 142867 18 P od 31. januara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda u Travniku, te Pravobranilaštva Srednjobosanskog kantona, koje je zastupalo Srednjobosanski kanton, Općinski sud u Jajcu (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 17. i 18. juna 2025. godine da dostave odgovore na apelacije.

3. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud u Travniku i tuženi su dostavili odgovore u periodu od 19. do 25. juna 2025. godine, pa su navedeni odgovori 30. juna 2025. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant, te Amira M., Haris M., Amar M. i mldb. J. M. (u daljnjem tekstu: ostali tužioci) podnijeli su tužbu protiv tuženog radi naknade štete. Tužbenim zahtjevom apelant i ostali tužioci su tražili da se tuženi obaveže da im izvrši povrat iznosa od 182.427,20 KM uplaćenog na račun Općinskog suda u Bugojnu – Odjeljenje u Jajcu, sa zakonskim zateznim kamatama. Osim toga, apelant i ostali tužioci su tražili da se tuženi obaveže da im na ime naknade štete isplati novčani iznos od 10.434,01 KM na ime lagerovanja tri teretna motorna vozila i priključnog motornog vozila (u daljnjem tekstu: sporna vozila) za period od 1. januara 2007. do 22. marta 2019. godine.

6. Presudom Općinskog suda u Travniku od 31. januara 2020. godine odbijen je kao neosnovan navedeni tužbeni zahtjev. Općinski sud u Travniku je u obrazloženju naveo da je M. M., prednik apelanta i ostalih tužilaca (u daljnjem tekstu: prednik tužilaca), učestvovao u postupku javnog nadmetanja kao kupac spornih vozila u izvršnom postupku kod Općinskog suda u Jajcu. Dalje je naveo da je prednik tužilaca uplatio kupoprodajnu cijenu za sporna vozila, da je sud donio rješenje o dosudi i da su sporna vozila predata u njegov posjed. Osim toga, sud je ukazao da je presudom od 18. septembra 2009. godine utvrđeno pravo vlasništva trećeg lica na spornim vozilima te da je na zahtjev trećeg lica sud obustavio izvršenje. Također je ukazao da su se apelant i ostali tužioci 2. marta 2018. godine obraćali zahtjevom tuženom za povrat uplaćenih sredstava, po kojem tuženi nije postupio. Sud je ukazao da apelant i ostali tužioci smatraju da trpe štetu zbog radnje tuženog, odnosno donošenja zaključka kojim se odlaže provođenje izvršenja, zbog čega prednik tužilaca nije mogao registrirati sporna vozila na svoje ime. Sud je ukazao da je tuženi istakao prigovor zastare potraživanja. U vezi s tim, naveo je da je odredbom člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju u roku od pet godina od dana kada je šteta nastala. Sud je istakao da je prednik tužilaca 2007. godine saznao da je tuženi donio zaključak od 4. juna 2007. godine i rješenje od 11. juna 2007. godine kojim se odlaže, odnosno obustavlja provođenje izvršenja. Dalje je ukazao da iz akta koji je prednik tužilaca uputio MUP-u Jajce 27. februara 2008. godine proizlazi da je bio svjestan da sporna vozila nije mogao registrirati na svoje ime. Imajući to u vidu, sud je istakao da je prednik tužilaca (a time i apelant i ostali tužioci) saznao za štetu i lice koje je štetu učinilo najkasnije 27. februara 2008. godine. Kako je tužba podnesena 10. jula 2018. godine, sud je ukazao da je protekao subjektivni i objektivni rok zastare predviđen članom 376. st. 1. i 2. ZOO-a.

7. Presudom Kantonalnog suda od 17. septembra 2020. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i ostalih tužilaca i prvostepena presuda je potvrđena.

8. Presudom Vrhovnog suda od 1. augusta 2023. godine odbijena je revizija apelanta i ostalih tužilaca. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je potraživani novčani iznos položen na depozit tuženog 2006. godine, te da prema Pravilniku o unutrašnjem sudskom poslovanju sud prima novčani depozit na oznaku predmeta na koji se uplata odnosi. Prema tome, sud je istakao da novčana sredstva nisu na depozitu suda, nego su rješenjem o namirenju prenesena na račun tražioca izvršenja. U vezi s tim, istakao je da bi sporna sredstva morala biti vraćena predniku tužilaca i bez njegovog traženja da su ostala na depozitu suda, a saglasno pravilima propisanim Pravilnikom o unutrašnjem sudskom poslovanju. Sud je također istakao da apelant i ostali tužioci nisu dokazali da sporna novčana sredstva nisu u svrhu namirenja prenesena na račun tražioca izvršenja. Dalje je ukazao da se u konkretnom slučaju ne radi o raskidu ugovora zaključenog između prednika tužilaca i tuženog jer sud ne može biti ugovorna strana budući da on samo provodi izvršni postupak, odnosno prinudno ostvarenje potraživanja tražioca izvršenja na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava. Pri tome je ukazao da je povrat plaćene cijene prednik tužilaca mogao eventualno ostvarivati podnošenjem prijedloga za protivizvršenje, u skladu s odredbom člana 58. Zakona o izvršnom postupku. Sud je dalje ukazao da apelant i ostali tužioci, iako traže povrat cijene, osnov za to posredno zasnivaju na odgovornosti tuženog za štetu koju je prouzrokovao njegov organ u vršenju ili u vezi s vršenjem svojih funkcija, shodno odredbi člana 172. stav 1. ZOO-a. Pri tome, sud je ukazao da je prethodno potrebno utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za štetu koju je organ pravnog lica prouzrokovao trećem licu, odnosno potrebno je da postoje šteta, krivica, kao i uzročna veza između preduzete radnje i nastale štete (čl. 155. i 158. ZOO-a). Dalje je ukazao da su apelant i ostali tužioci morali dokazati da je šteta prouzrokovana grubom nepažnjom ili namjerom kao posljedica nezakonitog rada suda ili sudije koji je učestvovao u donošenju zaključka o odlaganju provođenja izvršnih postupaka i rješenja o obustavi izvršenja. Dalje je naveo da prinudna javna prodaja u izvršnom postupku isključuje mogućnost pozivanja kupca na materijalne nedostatke tako kupljene stvari, pa imalac (izvršenik) čija je stvar prodata na prinudnoj javnoj prodaji ne odgovara za nedostatke stvari, u skladu s odredbom člana 487. ZOO-a. Sud je ukazao da takva odgovornost ne proistječe ni za izvršni sud koji vodi taj postupak. Osim toga, ukazao je da apelant i ostali tužioci nisu dokazivali odgovornost tuženog, shodno odredbi člana 172. ZOO-a.

9. Također, sud je ukazao da su, odlučujući o prigovoru zastarjelosti potraživanih iznosa, nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbu člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a kada su navedeni prigovor ocijenili osnovanim. Osim toga, i u slučaju kada bi se povrat iznosa od 182.427,20 KM cijenio kao vraćanje stečenog bez osnova, u smislu člana 210. stav 4. ZOO-a, jer se osnov po kojem je primljen novac nije ostvario ili je kasnije otpao, sud je ukazao da je i u najpovoljnijem slučaju računajući od donošenja presude od 18. septembra 2009. godine (kojom je utvrđeno pravo vlasništva trećeg lica na spornim vozilima) pa do podnošenja tužbe (10. jula 2018. godine) protekao opći rok zastarjelosti od pet godina (član 371. ZOO-a). U konačnici, istakao je da je i zahtjev za naknadu štete zbog troškova lagerovanja vozila u iznosu tržišne cijene zakupa zemljišta potrebnog za lagerovanje zastario za potraživanja do 10. jula 2015. godine jer potraživanje zakupnine zastarijeva za tri godine (član 375. ZOO-a). U konačnici, sud je ukazao da je zahtjev za naknadu odbijen i za ostale potraživane iznose jer nije dokazano da apelant i ostali tužioci imaju troškove plaćanja zakupnine koju traže.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

10. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je tužbenim zahtjevom traženo da tuženi izvrši povrat uplaćenog novčanog iznosa od 182.427,20 KM, kao i da isplati štetu nastalu zbog lagerovanja spornih vozila. U vezi s tim, navodi da je zbog obustave izvršnog postupka onemogućen u korištenju spornih vozila jer nisu mogla biti registrirana. Dalje ukazuje da pravna posljedica obustave postupka nije otklonjena. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o nužnom raskidu uspostavljenog kupoprodajnog odnosa u izvršnom postupku, što za posljedicu ima da svaka strana drugoj vrati ono što je dobila, a što nije učinjeno. U vezi s tim, apelant ukazuje da su sudovi navedeno tretirali kao običnu štetu i da su primijenili institut zastare te smatra da su time proizvoljno primijenili odredbe ZOO-a.b)Odgovori na apelaciju

11. Redovni sudovi i tuženi su naveli da su apelacioni navodi neosnovani, odnosno da nisu povrijeđena apelantova prava, kao i da su osporene odluke pravilne i zakonite.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH, 25/20 – odluka USBiH i 19/25)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka USBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 58. stav (1)

Protivizvršenje po prijedlogu trećeg lica (1) Lice na čiji teret je namireno potraživanje tražioca izvršenja, a ono nije bilo označeno kao izvršenik u rješenju o izvršenju može u rokovima iz poglavlja VII ovog zakona zahtijevati od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što je dobilo izvršenjem.

13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Šteta

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Postojanje krivice

Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ

Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 210. stav (4) (4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Opšti rok zastarelosti

Član 371.

Potraživanja zastarevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti. Potraživanje zakupnine

Član 375.

Potraživanje zakupnine, bilo da je određeno da se plaća povremeno, bilo u jednom ukupnom iznosu, zastareva za tri godine.

Potraživanje naknade štete

Član 376. st. (1) i (2) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. (2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

Prinudna javna prodaja

Član 487.

Imalac čija je stvar prodata na prinudnoj javnoj prodaji ne odgovara za nedostatke stvari.

VI.Dopustivost i meritum

14. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

15. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

17. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja slijedi da je vođen izvršni postupak u kojem su predmet izvršenja bila sporna vozila, da su predniku tuženih kao najpovoljnijem ponuđaču sporna vozila prodata, da je on uplatio kupoprodajnu cijenu i da su mu sporna vozila predata u posjed. Dalje slijedi da je nakon toga u drugom postupku donesena pravosnažna presuda kojom je utvrđeno pravo vlasništva tužioca (trećeg lica u navedenom izvršnom postupku) na spornim vozilima, zatim da je na zahtjev tužioca iz tog postupka (trećeg lica) odložen, a potom i obustavljen izvršni postupak, nakon čega je apelant od tuženog (sud koji je vodio izvršni postupak) tražio povrat kupoprodajne cijene, te da tuženi nije izvršio povrat cijene. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant podnio tužbu u postupku tražeći da mu tuženi (sud koji je vodio izvršni postupak) izvrši povrat isplaćenog iznosa za sporna vozila i naknadu štete zbog troškova lagerovanja spornih vozila. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je utvrđeno da je apelantov prednik saznao za štetu najkasnije 27. februara 2008. godine, a da je tužba podnesena 10. jula 2018. godine. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto je, u smislu odredaba člana 376. st. 1. i 2. ZOO-a, odnosno člana 371. ZOO-a, kao i člana 375. ZOO-a, osnovan prigovor zastare koji je istakao tuženi u odnosu na potraživanje isplaćenog iznosa za sporna vozila i u odnosu na potraživanje naknade štete zbog troškova lagerovanja spornih vozila za period do 10. jula 2015. godine. Imajući u vidu da je tužba podnesena 10. jula 2018. godine, a da je apelantov prednik saznao za štetu najkasnije 27. februara 2008. godine, te sadržaj navedenih odredaba ZOO-a, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova u odnosu na prigovor zastare potraživanja. U odnosu na preostali period koji nije obuhvaćen zastarom zbog troškova lagerovanja spornih vozila, detaljno je obrazloženo da apelant i ostali tužioci nisu dokazali troškove plaćanja zakupnine, u čemu Ustavni sud također ne zapaža proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao na Pravilnik o unutrašnjem sudskom poslovanju, odredbe člana 172. stav 1, čl. 155, 158. i 487. ZOO-a, te odredbe člana 58. Zakona o izvršnom postupku. Naime, obrazložio je da novčana sredstva nisu na depozitu suda, nego su rješenjem o namirenju prenesena na račun tražioca izvršenja, a apelant i ostali tužioci nisu dokazali suprotno, a da je povrat plaćene cijene prednik apelanta i ostalih tužilaca mogao eventualno ostvarivati podnošenjem prijedloga za protivizvršenje. Osim toga, obrazložio je da šteta nije prouzrokovana grubom nepažnjom ili namjerom kao posljedica nezakonitog rada suda ili sudije koji je učestvovao u donošenju odluka o odlaganju, odnosno o obustavi izvršenja. Također, obrazložio je zašto nema odgovornosti suda za nedostatke stvari. Osim toga, Vrhovni sud je detaljno obrazložio zbog čega su neosnovani prigovori kojima apelant ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o raskidu kupoprodajnog odnosa uspostavljenog u izvršnom postupku (vidi tačku 8. ove odluke), a u takvom obrazloženju Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužilaca neosnovan. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu.

20. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

22. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

23. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelant ima „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Radomilja i drugi protiv Hrvatske, presuda od 20. marta 2018. godine, predstavke br. 37685/10 i 22768/12, stav 142).

24. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelant tužbenim zahtjevom tražio povrat isplaćenog iznosa za sporna vozila i naknadu štete zbog troškova lagerovanja spornih vozila. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da je prednik tužilaca bio kupac spornih vozila u izvršnom postupku, da je uplatio kupoprodajnu cijenu, da je sud donio rješenje o dosudi i da su sporna vozila predata u njegov posjed, ali da sporna vozila nije mogao registrirati na svoje ime. Dakle, iz navedenog nesporno slijedi da su prednik tužilaca, odnosno apelant i ostali tužioci kao njegovi nasljednici u konkretnom slučaju imali „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2914/21 od 13. jula 2023. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud dalje zapaža da je presudom donesenom u drugom postupku utvrđeno pravo vlasništva trećeg lica na spornim vozilima, te da je na zahtjev trećeg lica odloženo, a potom i obustavljeno izvršenje. Apelant smatra da trpi štetu zbog navedenih odluka tuženog, a zbog kojih prednik tužilaca nije mogao registrirati sporna vozila na svoje ime. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama, kojima je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužilaca kojim su tražili povrat isplaćenog iznosa za sporna vozila i naknadu štete zbog troškova lagerovanja spornih vozila, došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje imovine. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. Budući da se Ustavni sud već detaljno izjasnio u vezi s povredom prava na pravično suđenje i zaključio da nije bilo proizvoljnosti u odlukama redovnih sudova, Ustavni sud smatra da je izvršeno zakonito miješanje u apelantovo pravo na imovinu. Zatim, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Kako je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužilaca odbijen je kao neosnovan zato što je, u smislu odredaba ZOO-a, u odnosu na potraživanje isplaćenog iznosa za sporna vozila i u odnosu na potraživanje naknade štete zbog troškova lagerovanja spornih vozila za period do 10. jula 2015. godine nastupila zastara, dok u odnosu na preostali period apelant i ostali tužioci nisu dokazali da imaju troškove plaćanja zakupnine. Pored toga, tužbeni zahtjev je odbijen i u smislu odredaba Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju i ZOO-a (član 172. stav 1, čl. 155, 158. i 487. ZOO-a). Dakle, dosljedna primjena odredaba ZOO-a kojima su jasno definirani, prije svega, zastarni rokovi, te pojam štete i postojanje krivice, kao i odredaba Zakona o parničnom postupku kojima su jasno propisana pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. i 123) nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju „prevagnuo“ nad apelantovim pojedinačnim imovinskim interesom. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i apelantovog prava na zaštitu imovine, odnosno da na apelanta nije prebačen pretežak teret.

25. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VII.Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer nije bilo moguće zaključiti da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.

27. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom, kada je to miješanje bilo u „općem/javnom interesu“ i kada je uspostavljena pravična ravnoteža između tog interesa i apelantovog prava na imovinu.

28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5093/23 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio