Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-641/23 (J. P.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Pravo na pravnu sigurnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-641/23

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-641/23, rješavajući apelaciju Jovane Papović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnijela Jovana Papović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 135622 22 Rsž od 28. novembra 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jovana Papović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine, koju zastupa Dražen Nikolić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 6. februara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 135622 22 Rsž od 28. novembra 2022. godine. Apelantkinja je 10. jula 2023. godine dopunila apelaciju tako što je dostavila Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 Rs 135622 23 Rev od 21. marta 2023. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i od tuženog „Vodovod i kanalizacija“ a. d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. septembra 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju. Svi pozvani su dostavili odgovore, koji su 20. novembra 2025. godine dostavljeni apelantkinji. Apelantkinja nije dostavila izjašnjenje na odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

4. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 Rs 135622 22 Rs od 7. jula 2022. godine usvojen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništavno rješenje o prestanku ugovora o radu, da se naloži tuženom da je vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, te da se obaveže tuženi da joj isplati plate i doprinose za utuženi period.

5. Osnovni sud je na osnovu sprovedenih dokaza utvrdio da je apelantkinja kod tuženog obavljala pripravnički staž od septembra 2020. do septembra 2021. godine, nakon čega je 13. septembra 2021. godine s tuženim zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Utvrđeno je da je tuženi rješenjem od 8. oktobra 2021. godine odlučio da ugovor o radu na neodređeno vrijeme prestaje da važi zbog nastupanja razloga iz člana 179. stav 1. tačka 1. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Takođe je utvrđeno da je istim rješenjem određeno da apelantkinji radni odnos prestaje po isteku otkaznog roka od 30 dana, odnosno 8. novembra 2021. godine. Osnovni sud je naveo da je tuženi u spornom rješenju o prestanku ugovora o radu naveo da apelantkinja nema položen stručni ispit, niti ima tri godine radnog iskustva, a to su uslovi koji su potrebni za radno mjesto na koje je primljena po ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. Navedeno je da apelantkinja tokom postupka nije sporila da nema tri godine radnog iskustva u struci, s tim da je isticala da joj taj uslov u vrijeme zaključenja ugovora o radu na neodređeno vrijeme nije mogao biti poznat jer je određen internim aktima tuženog. Osnovni sud je primjenom člana 187. ZOR-a zaključio da tuženi nije dokazao postojanje zakonskih razloga za otkaz ugovora o radu apelantkinji. Osnovni sud je naveo da tuženi nije dokazao da apelantkinju nije mogao rasporediti na neko drugo radno mjesto koje bi ona mogla obavljati u skladu sa svojom stručnom spremom, znanjem i sposobnostima. Osim toga, Osnovni sud je naveo da poslodavac ne može radniku da otkaže ugovor o radu za vrijeme trudnoće, kako je to propisano članom 183. stav 2. ZOR-a. U vezi s tim, Osnovni sud je, na osnovu nalaza i mišljenja Specijalističkog zdravstvenog centra „Mediko“, utvrdio da je apelantkinja 25. februara 2022. godine bila u 17. nedjelji trudnoće, dok iz apelantkinjinog iskaza proizlazi da je ostala trudna krajem oktobra ili početkom novembra 2021. godine. Kada se ima u vidu da je apelantkinji radni odnos prestao 8. novembra 2021. godine, odnosno istekom otkaznog roka, Osnovni sud je zaključio da je sporno rješenje suprotno odredbama člana 179. stav 1. tačka 1. i člana 183. stav 2. ZOR-a i samim tim ništavno.

6. Okružni sud je Presudom broj 80 0 Rs 135622 22 Rsž od 28. novembra 2022. godine usvojio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantkinjin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.

7. Okružni sud je u obrazloženju naveo da apelantkinja nije ispunjavala uslove za zasnivanje radnog odnosa na osnovu kojeg je zaključen ugovor o radu. Naime, da bi neko stekao status radnika i zaključio ugovor o radu s poslodavcem, on mora da ispunjava uslove iz tog ugovora u vrijeme njegovog zaključenja. Stoga je apelantkinji kao imperativ bilo nužno da ispuni uslove potrebne za zasnivanje radnog odnosa na tom radnom mjestu, odnosno da ima položen stručni ispit, a taj uslov nesporno nije ispunjavala. Zbog toga je zaključak prvostepenog suda da apelantkinja ispunjava uslove za rad kod tuženog na drugim radnim mjestima pravno nevaljan i neodrživ, niti ga se može potkrijepiti bilo kojom odredbom iz ZOR-a. Navedeno posebno imajući u vidu da sud nema ingerencije da u slučajevima kakav je konkretan naloži tuženom kao poslodavcu da popunjava radna mjesta koja nisu predmet parnice, a sve to uz nespornu činjenicu da apelantkinja nije ispunjavala uslove za zasnivanje radnog odnosa kod tuženog, niti ima dokaz da se tuženi kao poslodavac obavezao da je u tom slučaju zaposli na drugom radnom mjestu na kojem može raditi bez položenog stručnog ispita. Dalje, Okružni sud je naveo da ne prihvata apelantkinjine tvrdnje da joj uslovi potrebni za zaključenje ugovora i zasnivanje radnog odnosa nisu mogli biti poznati, iako su upravo ti uslovi tuženom poslužili kao osnov za raskid ugovora. Okružni sud je istakao da je apelantkinja prije zaključenja ugovora kod tuženog obavljala pripravnički staž, zbog čega su joj ti uslovi mogli, odnosno morali biti poznati.

8. Takođe, Okružni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi tuženog u kojima ukazuje da apelantkinja u vrijeme donošenja rješenja o prestanku ugovora o radu nije bila trudna. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio o ispunjenosti uslova o postojanju trudnoće u trenutku otkaza ugovora o radu jer iz dokaza u spisu predmeta jasno proizlazi da je apelantkinji radni odnos otkazan prije trudnoće, odnosno 8. oktobra 2021. godine kada je doneseno to rješenje, što predstavlja datum otkazivanja ugovora o radu apelantkinji. Naime, imajući u vidu da iz specijalističkog nalaza od 25. februara 2022. godine proizlazi da je apelantkinja tog dana bila u 17. sedmici trudnoće, dok iz njenog iskaza proizlazi da je ostala trudna krajem oktobra ili početkom novembra 2021. godine, nedvojbeno proizlazi da apelantkinja nije bila trudna na dan donošenja rješenja o prestanku ugovora o radu 8. oktobra 2021. godine. Navedeno, prema ocjeni Okružnog suda, upućuje na zaključak da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 183. stav 2. ZOR-a u pogledu momenta početka trudnoće. Dakle, u skladu s navedenom odredbom zakona, bitan je trenutak otkaza ugovora o radu, odnosno momenat donošenja rješenja o prestanku ugovora o radu.

9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 80 0 Rs 135622 23 Rev od 21. marta 2023. godine, na osnovu člana 237. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), apelantkinjinu reviziju odbacio kao nedozvoljenu. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da se apelantkinja u reviziji pozvala na član 237. stav 3. ZPP-a, smatrajući da sud treba dopustiti odlučivanje o vanrednoj reviziji budući da su, prema njenim navodima, povrijeđeni relevantni međunarodni instrumenti zaštite materinstva i zabrane diskriminacije u radu. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da se apelantkinja pozvala na pravno shvatanje tog suda zauzeto u odlukama br. 71 0 Rs 224129 18 Rev, 71 0 Rs 113646 16 Rev i 71 0 Rs 157836 16 Rev. Međutim, Vrhovni sud je naglasio da apelantkinja nije postavila određeno sporno pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, niti su iznijeti razlozi zbog kojih smatra da bi naznačeno pravno pitanje bilo važno radi obezbjeđenja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni da bi odlučio o reviziji. Vrhovni sud je naglasio da ukazivanje na odluke tog suda u drugim predmetima nije osnovano kada se imaju u vidu razlozi za odbijanje apelantkinjinog tužbenog zahtjeva, navedeni u obrazloženju drugostepene odluke.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

10. Apelantkinja smatra da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelantkinja smatra da su joj povrijeđena prava iz člana 11. stav 2. tačka a) Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, člana 8. Konvencije o zaštiti materinstva broj 183, člana 33. stav 2. Povelje o osnovnim pravima Evropske unije (2010/C 83/02) i člana 10. Direktive Vijeća broj 92/85/EEC (apelantkinja je greškom navela broj 92085/EEZ).

11. Apelantkinja smatra da je osporena odluka u suprotnosti s odredbom člana 183. stav 2. ZOR-a, kojim je propisano da poslodavac ne može radniku da otkaže ugovor o radu u smislu člana 179. stav 1. tač. 1, 3. i 4. za vrijeme trudnoće, porodiljskog odsustva, roditeljskog odsustva i skraćenog rada radi njege djeteta. Smatra da su potpuno neosnovani i nezakoniti navodi drugostepenog suda da joj je radni odnos otkazan prije trudnoće. Navedeno posebno imajući u vidu da je rješenje o prestanku ugovora o radu donijeto 8. oktobra 2021. godine, u kojem je tuženi odlučio da joj radni odnos prestaje istekom otkaznog roka, odnosno 8. novembra 2021. godine, a ne danom donošenja tog rješenja. Osim toga, apelantkinja smatra da je osporena odluka suprotna pravnom shvatanju Vrhovnog suda iznesenom u odlukama br. 71 0 Rs 224129 18 Rev, 71 0 Rs 113646 16 Rev i 71 0 Rs 157836 16 Rev (koje nije dostavila uz apelaciju), na koji način je prekršeno njeno pravo na pravnu sigurnost. Apelantkinja navodi da je u skladu sa zakonom zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme kod tuženog, te da je tuženi, u slučaju da ne ispunjava uslove za rad na radnom mjestu na koje je raspoređena, imao mogućnost da je rasporedi na neke druge poslove koje bi ona u skladu sa svojom stručnom spremom, znanjem i sposobnošću mogla da obavlja. Apelantkinja navodi da tuženi nije dokazao da je nije mogao rasporediti na neko drugo radno mjesto koje bi ona mogla obavljati, pa je teret dokazivanja te činjenice, u smislu odredbe člana 187. ZOR-a, bio samo na tuženom. Apelantkinja tvrdi da je osporenom drugostepenom odlukom diskriminisana jer je tom odlukom presuđeno da je tuženi može otpustiti, iako je u vrijeme prestanka radnog odnosa bila trudna.

b) Odgovori na apelaciju

12. Okružni sud je naveo da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja je ukazala u apelaciji, te da je u postupku donošenja te odluke posebnu pažnju posvetio zaštiti parničnih stranaka, koja im je garantovana Evropskom konvencijom i protokolima uz konvenciju.

13. Tuženi je naveo da apelantkinja u vrijeme davanja otkaza nije bila trudna. Navodi da apelantkinja u toku postupka nije sprovodila nijedan dokaz vještačenjem po vještaku medicinske struke koji bi eventualno vještačio tačan datum začetka trudnoće. Ako bi se čisto matematički računalo, i to da je 25. februara 2022. godine bila u 17. nedjelji trudnoće, onda bi prema takvom kontrolnom pregledu mogla ostati u drugom stanju u nedjelji oko 10. novembra 2021. godine, što znači da apelantkinja ni u kojem slučaju nije mogla biti trudna u momentu dobijanja otkaza. Tuženi je naveo da je apelantkinji otkazao ugovor o radu 8. oktobra 2021. godine, u vrijeme kada ona nije bila trudna. Ukazao je i da je članom 185. stav 4. ZOR-a propisano da radni odnos prestaje danom dostavljanja rješenja o otkazu, te stoga smatra da je apelantkinji radni odnos prestao upravo 8. oktobra 2021. godine, kada je rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno i istog dana uručeno apelantkinji. Osim toga, tuženi je naveo da su neosnovani apelantkinjini navodi da ju je poslodavac mogao rasporediti na druge poslove koje bi, s obzirom na njenu stručnu spremu i radno iskustvo, mogla obavljati. Istakao je da apelantkinja takvu tvrdnju nije iznosila tokom redovnog postupka, niti je dokazala da je postojalo upražnjeno radno mjesto na koje bi mogla biti raspoređena. Takođe, tokom postupka nije bilo ni tvrdnji da postoji drugo radno mjesto na koje bi tuženi mogao izvršiti raspored, što je u skladu s pravnim shvatanjem Vrhovnog suda iznesenim u Presudi broj 71 0 Rs 224129 18 Rev od 6. juna 2018. godine.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18, 91/21 – odluka USRS, 119/21, 112/23, 39/24 i 28/26 – odluka USRS i 59/26)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16, 66/18, 91/21 – odluka USRS i 119/21) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca

2.1. Razlozi za otkaz ugovora o radu

Član 179. stav (1) tač. 1), 3) i 4) (1) Poslodavac može radniku da otkaže ugovor o radu ako za to postoji opravdan razlog, i to:

1) ako ne ostvaruje rezultate rada ili nema potrebna znanja i sposobnosti za obavljanje poslova na kojima radi;

3) ako usljed tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promjena prestane potreba za obavljanjem određenog posla ili dođe do smanjenja obima posla, a poslodavac ne može radniku obezbijediti drugi posao;

4) ako odbije zaključenje aneksa ugovora u smislu člana 170. stav 1. t. 1) - 4) ovog zakona,

Član 183. stav (2) (2) Poslodavac ne može radniku da otkaže ugovor o radu u smislu člana 179. stav 1. t. 1), 3) i 4) za vrijeme trudnoće, porodiljskog odsustva, roditeljskog odsustva i skraćenog rada radi njege djeteta.

Član 185. stav (4) (4) Radniku prestaje radni odnos danom dostavljanja rješenja o otkazu, osim ako ovim zakonom ili samim rješenjem nije određen drugi rok.

Član 187.

U slučaju spora pred nadležnim organom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.

VI.Dopustivost i meritum

15. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda apelantkinjina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Okružnog suda konačna odluka u konkretnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (primafacie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Osim toga, apelantkinja smatra da su joj povrijeđena prava iz člana 11. stav 2. tačka a) Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, člana 8. Konvencije o zaštiti materinstva broj 183, člana 33. stav 2. Povelje o osnovnim pravima Evropske unije (2010/C 83/02) i člana 10. Direktive Vijeća broj 92/85/EE.a)Pravo na pravično suđenje

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

18. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

19. Ustavni sud zapaža da apelantkinja suštinski ukazuje na proizvoljnost u primjeni pozitivnopravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

20. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasne i uvjerljive razloge za zaključak da apelantkinja, u smislu člana 179. stav 1. tačka 1. ZOR-a, u momentu zaključenja ugovora o radu nije ispunjavala zakonom i ugovorom propisane uslove za zasnivanje radnog odnosa, prije svega uslov položenog stručnog ispita. Osim toga, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u zaključku Okružnog suda da nema ovlašćenje da poslodavcu nalaže raspoređivanje radnika na druga radna mjesta koja nisu predmet spora. Pri tome je obrazloženo da nije dokazano da je poslodavac bio dužan da apelantkinju zaposli na nekom drugom radnom mjestu. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da ništa ne ukazuje na to koja su to radna mjesta za koje je ispunjavala uslove bila slobodna u momentu kada je njoj otkazan ugovor o radu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4789/18 od 10. aprila 2019. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, na osnovu medicinske dokumentacije i apelantkinjinog iskaza, razmotrio i pitanje da li je ona bila trudna u trenutku donošenja rješenja o prestanku ugovora o radu (8. oktobar 2021. godine). Imajući u vidu da član 183. ZOR-a propisuje da je za ocjenu zakonitosti otkaza relevantan trenutak donošenja rješenja o prestanku ugovora o radu, dok je članom 185. stav 4. ZOR-a određeno da radniku radni odnos prestaje danom dostavljanja rješenja o otkazu, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje u pogledu momenta nastanka trudnoće. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje u pogledu momenta nastanka trudnoće budući da dokazi u spisu nesporno ukazuju da je do trudnoće došlo tek nakon otkazivanja ugovora o radu. Takvi razlozi se ne mogu smatrati proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“, a Okružni sud je odgovorio na sva ključna činjenična i pravna pitanja koja su se postavila u postupku.

21. U vezi s apelantkinjinim navodima o kršenju prava na pravnu sigurnost, Ustavni sud ukazuje da je, prema stavu Evropskog suda, jedan od osnovnih vidova vladavine prava princip pravne sigurnosti (vidi Evropski sud, Xero Flor w Polsce sp. z o.o. protiv Poljske, presuda od 7. maja 2021. godine, predstavka broj 4907/18, tačka 282), koji, između ostalog, jemči dosljednost pri odlučivanju o pravnim zahtjevima i pridonosi povjerenju javnosti u sudove (vidi Evropski sud, Mirković i dr. protiv Srbije, presuda od 26. juna 2018. godine, predstavka broj 27471/15 i 12 drugih, tačka 141). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja nije uz apelaciju dostavila presude Vrhovnog suda br. 71 0 Rs 224129 18 Rev, 71 0 Rs 113646 16 Rev i 71 0 Rs 157836 16 Rev, pa se o tim presudama Ustavni sud ne može očitovati u smislu apelacionih navoda o različitim stavovima, odnosno narušavanju principa pravne sigurnosti. Osim toga, apelantkinja ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu.

22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Ostali navodi

23. Dalje, apelantkinja smatra da joj je u postupku okončanom osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 12. Evropske konvencije propisuje: „Muškarci i žene u dobi za sklapanje braka imaju pravo stupati u brak i zasnovati porodicu u skladu s domaćim zakonima koji uređuju ostvarivanje ovog prava.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se u postupku ni na koji način nije odlučivalo o pravima koja su zagarantovana navedenim članom, odnosno nije se odlučivalo o apelantkinjinom pravu da zaključi brak i zasnuje porodicu, te stoga Ustavni sud te navode neće razmatrati.

24. Apelantkinja je takođe ukazala na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantkinja uz apelaciju nije dostavila odluke Vrhovnog suda na koje je ukazala (vidi tačku 21. ove odluke), odnosno nije dostavila nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisana po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

25. U vezi s apelantkinjinim navodima o kršenju prava iz člana 11. stav 2. tačka a) Konvencije o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, člana 8. Konvencije o zaštiti materinstva broj 183, člana 33. stav 2. Povelje o osnovnim pravima Evropske unije (2010/C 83/02) i člana 10. Direktive Vijeća broj 92/85/EEC, Ustavni sud zapaža da apelantkinja te navode nije obrazložila pa da bi se Ustavni sud mogao upustiti u njihovo ispitivanje. Budući da se apelantkinja samo paušalno pozvala na kršenje navedenih prava, te da ih suštinski dovodi u kontekst kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud, s obzirom na zaključak u vezi s navodnim kršenjem prava na pravično suđenje, i to pozivanje na kršenje navedenih prava, koje nije ničim obrazloženo, neće razmatrati.

VII.Zaključak

26. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj odluci dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoja činjenična i pravna utvrđenja, koja se ne mogu ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Pored toga, u konkretnom slučaju nema ni kršenja prava na pravično suđenje u segmentu prava na pravnu sigurnost.

27. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-641/23 (J. P.) | Sudska praksa | Aktio