Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3702/25 (A.H.)
Odluka donesena 20. 10. 2026.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje po presudi suda
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3702/25
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3702/25, rješavajući apelaciju A. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. H. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 K 222392 25 Kž 7 od 18. juna 2025. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Sanjin Bandović, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. augusta 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 K 222392 25 Kž 7 od 18. juna 2025. godine i Rješenja Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 K 222392 24 K od 5. juna 2025. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 10. i 11. septembra 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju, dok su redovni sudovi u ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju. Navedeni odgovori su 23. septembra 2025. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
4. Rješenjem sudije za prethodni postupak Općinskog suda od 26. aprila 2024. godine apelantu je određen pritvor u trajanju od 30 dana. Rješenjem Općinskog suda od 7. novembra 2024. godine apelantu je produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice i određeno je da pritvor može trajati najduže jednu godinu i šest mjeseci, s tim da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku dva mjeseca od dana donošenja prethodnog rješenja.
5. Presudom Općinskog suda od 5. juna 2025. godine apelant je proglašen krivim da je na način bliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci. Osporene odluke
6. Rješenjem Općinskog suda broj 126 0 K 222392 24 K od 5. juna 2025. godine, odmah nakon donošenja presude, apelantu je produžen pritvor na osnovu odredbi člana 152. stav (1) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP). Rješenjem je određeno da pritvor, shodno odredbi člana 152. stav (3) ZKP-a, najduže može trajati još devet mjeseci, odnosno do 5. marta 2026. godine ili do drugačije odluke suda.
7. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je donesena osuđujuća presuda, te da je, u smislu odredbe člana 152. stav (1) ZKP-a, apelantu neophodno produžiti pritvor radi daljnjeg neometanog vođenja krivičnog postupka. U vezi s tim je obrazloženo da je sud uzeo u obzir okolnosti u vezi s izvršenjem krivičnog djela, za koje je apelant nepravomoćno osuđen, te je u vezi s tim ukazao da je apelant iskazao istrajnost i odlučnost u preduzimanju radnji izvršenja. Općinski sud je u kontekstu okolnosti koje se odnose na apelantovu ličnost cijenio da je, kako je utvrđeno na osnovu izvoda iz kaznene evidencije, apelant ranije pet puta osuđivan za istovrsno krivično djelo za koje je u konkretnom postupku nepravomoćno osuđen. S obzirom na to, Općinski sud je zaključio da je apelant sklon činjenju krivičnih djela proizvodnje i prometa opojnih droga, a sve radi prodaje i stjecanja imovinske koristi. Pri tome je ukazano da ranije osude na apelanta nisu utjecale na to da prestane sa činjenjem krivičnih djela, što sve ukazuje na njegovu upornost, istrajnost i odlučnost u činjenju krivičnih djela. Navedene okolnosti u svom sadejstvu, prema ocjeni Općinskog suda, ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi ponovio krivično djelo, te da je mjera pritvora neophodna nakon izricanja prvostepene presude radi neometanog vođenja krivičnog postupka. Općinski sud je istakao da apelantu ne bi mogla biti određena mjera zabrane napuštanja boravišta iz člana 140. ZKP-a uz obrazloženje da apelantu pritvor i nije bio određen zbog opasnosti od bjekstva, nego zbog opasnosti od ponavljanja krivičnog djela. U konačnici je ukazano da se navedena opasnost ne bi mogla otkloniti ni ostalim mjerama zabrane niti bi se tim mjerama mogla postići svrha zbog koje je pritvor određen.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 126 0 K 222392 25 Kž 7 od 18. juna 2025. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio okolnosti pod kojima je izvršeno krivično djelo za koje je apelant nepravomoćno osuđen. U tom kontekstu Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio da je apelant proglašen krivim da je krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga izvršio u produženom trajanju, da je radi daljnje prodaje držao veću količinu odnosno devet kilograma opojne droge, kao i da je bježao prilikom policijske kontrole. Ukazano je da je apelant na taj način iskazao upornost, istrajnost i kontinuitet u vršenju krivičnog djela. Također je ukazano na apelantovu višestruku osuđivanost i činjenicu da ranije osude nisu utjecale na njega da prestane sa činjenjem krivičnih djela protiv zdravlja ljudi. Okolnosti u vezi s izvršenjem djela i apelantovom ličnošću, kako je obrazloženo, opravdavaju produženje mjere pritvora nakon izricanja presude. Osim toga, ocijenjene su neosnovanim žalbene tvrdnje apelantove odbrane da su dokazi osigurani jer je svrha pritvora nakon izricanja presude osiguranje neometanog vođenja krivičnog postupka. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelant ukazuje na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelant ističe da redovni sudovi nisu naveli razloge i okolnosti koje opravdaju primjenu najteže mjere nakon izricanja prvostepene presude. Također smatra da redovni sudovi nisu razmotrili mogućnost primjene blažih mjera u konkretnom slučaju, te da pritvor nije neophodan jer su svi dokazi osigurani. Apelant ističe da redovni sudovi nisu, shodno odredbi člana 146. stav (1) tačka c) ZKP-a, obrazložili okolnosti koje opravdavaju određivanje pritvora po tom osnovu. Apelant smatra da je redovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 152. ZKP-a. U konačnici smatra da Tužilaštvo nije podnijelo prijedlog za ukidanje pritvora u konkretnom postupku, iako je to u drugom krivičnom postupku koji se vodi protiv apelanta i ostalih osumnjičenih učinilo, te da ga je na taj način diskriminiralo. b)Odgovori na apelaciju
10. Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovorima na apelaciju naveli da apelantovi navodi nisu osnovani, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
11. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 152. stav (1) Pritvor nakon izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud može optuženom odrediti odnosno produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca. U ovim slučajevima donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
Član 302. Pritvor nakon izricanja presude Za određivanje, produženje ili ukidanje pritvora poslije objavljivanja presude primjenjivat će se odredba člana 152. ovog zakona.
VI.Dopustivost i meritum
12. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. i 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud podsjeća da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten na činjenice predmeta primijeniti relevantno ustavno i konvencijsko pravo. Stoga će apelantove navode koji se odnose na zakonitost produženja pritvora Ustavni sud ispitati s aspekta garancija prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
14. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
15. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
16. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj se lica koja su pritvorena nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bila u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Prema toj praksi, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, W. A. protiv Švicarske, presuda od 2. novembra 2021. godine, predstavka broj 38958/16, tač. 32. i 33. s daljnjim referencama). Osim toga, svako lišenje slobode mora biti „zakonito“, što uključuje i poštovanje „zakonom propisanog postupka“. U vezi s tim, Evropska konvencija upućuje na nacionalno pravo i nameće obavezu da pritvor bude u skladu s materijalnim i procesnim pravilima tog prava (vidi Evropski sud, Asanović protiv Crne Gore, presuda od 20. maja 2021. godine, broj predstavke 52415/18, tačka 64. s daljnjim referencama).
17. Dovodeći prethodno navedene stavove u vezu s okolnostima apelantovog slučaja, Ustavni sud ukazuje da je prvostepenom presudom Općinskog suda od 5. juna 2025. godine apelant proglašen krivim zbog počinjenja krivičnog djela i osuđen na kaznu zatvora od šest godina i šest mjeseci. Dakle, postoji osuđujuća presuda koja je prethodila osporenoj prvostepenoj odluci o produženju pritvora koji je određen u skladu sa članom 152. ZKP-a. Apelantu je kao direktna posljedica takve presude produžen pritvor koji može trajati najduže devet mjeseci ili do drugačije odluke suda. Iz navedenog proizlazi da postoji direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora.
18. Što se tiče saglasnosti osporenih rješenja s domaćim zakonom, Ustavni sud zapaža je apelantov pritvor produžen na osnovu odredbi člana 152. stav 1. ZKP-a u vezi sa članom 302. ZKP-a. Prema tim zakonskim odredbama, određivanje odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude vezuje se za ocjenu suda da je takva mjera neophodna radi neometanog vođenja krivičnog postupka uzimajući u obzir sve okolnosti u vezi s izvršenjem krivičnog djela, odnosno s ličnošću učinioca. Međutim, to ne znači da se, osim navedenih okolnosti, prilikom primjene odredbe člana 152. stav (1) ZKP-a ne mogu razmatrati i osnove iz člana 146. stav 1. tač. a), c) i d) ZKP-a. Pri tome je stvar ocjene suda u svakom konkretnom slučaju o tome koje su to činjenice koje se mogu podvesti pod pojam okolnosti koje su u vezi s izvršenjem krivičnog djela, odnosno okolnosti koje su u vezi s ličnošću učinioca, te da li one imaju utjecaja na neometano vođenje krivičnog postupka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1262/21 od 23. juna 2021. godine, tač. 36. i 37. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
19. U konkretnom slučaju, svoju odluku o neophodnosti produženju pritvora apelantu nakon izrečene prvostepene presude redovni sudovi su, kako to proizlazi iz osporenih rješenja, ocijenili u svjetlu okolnosti koje su u vezi s načinom izvršenja krivičnih djela i apelantovom ličnošću. Ustavni sud zapaža da osporena rješenja sadrže jasno, relevantno i uvjerljivo obrazloženje o tome zašto je apelantu nakon donošenja prvostepene presude bilo potrebno produžiti pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ocijenili sve relevantne činjenice u međusobnoj povezanosti i na osnovu toga zaključili da je apelantu neophodno produžiti pritvor jer bi apelant mogao ponoviti krivično djelo ukoliko bi se našao na slobodi. Redovni sudovi su detaljno obrazložili da su imali u vidu sve okolnosti, počevši od činjenice da je apelant prvostepenom presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci, i to za krivično djelo protiv zdravlja ljudi, koje je, kako je obrazloženo, apelant i ranije činio za šta je pet puta pravomoćno osuđen. Redovni sudovi su dalje cijenili način izvršenja krivičnog djela, odnosno izraženu upornost, odlučnost i bezobzirnost prilikom njegovog izvršenja, kao i količinu pronađene opojne droge. Dakle, redovni sudovi su detaljno analizirali sve okolnosti koje se tiču specifičnosti izvršenja krivičnog djela za koje je apelant nepravomoćno osuđen i apelantove ličnosti, te su dali razloge zašto je na osnovu člana 152. stav (1) ZKP-a apelantu neophodno produžiti pritvor, koji se ne mogu ocijeniti proizvoljnim. S druge strane, apelant ni pred redovnim sudovima ni u apelaciji nije ponudio dovoljne i relevantne razloge o navodnim nedostacima tih obrazloženja iz kojih bi se moglo zaključiti drugačije.
20. Prema tome, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantu nakon donošenja prvostepene presude pritvor produžen nezakonito. Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, preispitali mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora. U tom smislu navedeni su potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive niti svrsishodne u konkretnom slučaju i u konkretnoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u apelantovom slučaju egzistiraju takve okolnosti koje upućuju na postojanje općeg interesa koji je tako važan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca. Zbog toga Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode koji se tiču navodne proizvoljnosti u obrazloženjima razloga za produženje njegovog pritvora u smislu člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije.
21. U odnosu na apelantovo pozivanje na povredu člana 13. Evropske konvencije u kontekstu osporenih rješenja, Ustavni sud ukazuje da je član 5. stav 4. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Salmanov protiv Slovačke, presuda od 20. januara 2022. godine, predstavka broj 40132/16, tačka 94. s daljnjim referencama, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1238/24 od 14. novembra 2024. godine, tačka 26. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Naime, zahtjevi iz člana 13. Evropske konvencije, koji su po svom karakteru manje strogi, obuhvaćeni su članom 5. stav 4. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost određivanja njegovog pritvora. Također, nije mu bila uskraćena ni mogućnost izjavljivanja žalbe protiv rješenja o produženju pritvora nakon izricanja prvostepene presude. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je redovni sud odlučio o izjavljenom pravnom lijeku, pri čemu su u osporenom drugostepenom rješenju razmotreni svi apelantovi žalbeni navodi i data obrazloženja zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke redovnog suda u vezi sa zakonitošću apelantovog pritvora. Stoga Ustavni sud nije mogao zaključiti da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) i stav 4. Evropske konvencije.
Ostali navodi
23. Apelant je također ukazao na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (vidi tačku 9. ove odluke). Ustavni sud ukazuje da član
14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, osim paušalnog navoda da je Tužilaštvo u „drugom krivičnom postupku“ podnijelo prijedlog za ukidanje pritvora, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
VII.Zaključak
24. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije jer su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge za produženje njegovog pritvora nakon izricanja prvostepene presude zbog razloga propisanih članom 152. stav (1) u vezi sa članom 302. ZKP-a. Također nema kršenja ni člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije u situaciji kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ i efektivnog izjavljivanja žalbi u vezi sa zakonitošću njegovog pritvora, pri čemu su razmotreni svi žalbeni navodi.
25. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman