Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4937/22 (M.P.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4937/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. siječnja 2026. godine, u predmetu broj AP-4937/22, rješavajući apelaciju M. P., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M. P. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 213527 22 Kž od 17. listopada 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. M. P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured „Jurišić & Ćulanić“ iz Mostara, podnijela je 19. prosinca 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 213527 22 Kž od 17. listopada 2022. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 213527 19 K od 8. srpnja 2022. godine.
2. Presudom Općinskog suda od 8. srpnja 2022. godine apelantica je proglašena krivom da je na način opisan u izreci presude počinila produljeno kazneno djelo oduzimanja djeteta ili maloljetnika iz članka 217. stavak 1. u svezi sa člankom 55. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ). Apelantici je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, koja se neće izvršiti ako apelantica u roku od dvije godine, računajući od dana pravomoćnosti presude, ne počini novo kazneno djelo.
3. Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom izvedeni su dokazi optužbe i obrane, kako materijalni dokazi tako i saslušanje svjedoka. Sud je dao detaljne razloge za sve dokaze koje je prihvatio, kao i za dokaze koje nije prihvatio. Nakon što je izvršio analizu svih dokaza izvedenih na glavnoj raspravi, pojedinačno i u njihovoj svezi, sud je zaključio da je apelantica počinila kazneno djelo koje joj je stavljeno na teret.
4. Naime, sud je utvrdio da nije sporna činjenica da je apelantica bila u braku sa V. P. (u daljnjem tekstu: oštećenik) i da je donesena presuda o razvodu braka. Tom je presudom određeno da se njihov maloljetni sin dodjeljuje majci – apelantici na skrb i brigu, uz obvezu da oštećenik kao otac zajedno s majkom brine o zdravlju maloljetnog sina, njegovom školovanju, upravljanju djetetovom imovinom i odlučivanju o svim značajnim pitanjima u njegovom životu. O tome je apelantica bila dužna redovno obavještavati oštećenika, te omogućiti da oštećenik održava osobne i neposredne kontakte s maloljetnim sinom u određene dane u točno određeno vrijeme. Dalje je sud utvrdio da oštećenik svog maloljetnog sina nije vidio od 21. svibnja 2017. godine, da je pokušavao na sve moguće načine ostvariti kontakt s njim, ali niti jedan put to nije uspio jer je apelantica svaki put to spriječila. Utvrđeno je i da je presudom o razvodu braka određeno da se prva dva kontakta između oca i sina održe u prostorijama Centra, da je prvi kontakt bio 8. ožujka 2019. godine, a drugi 15. ožujka 2019. godine. Apelantica je dovela dijete u Centar ali nije htjela stupiti u prostoriju u kojoj se nalazio oštećenik, pravdajući se da je otac nasilnik i da se boji za svoju sigurnost. Dala je dijete djelatnici Centra u ruke i dijete je počelo plakati, a kada je djelatnica Centra dijete dala ocu, dijete je i dalje plakalo pa su djelatnice Centra potrčale za majkom da se vrati i uzme dijete, što je apelantica i učinila. Drugi put je oštećenik uspio samo zagrliti i poljubiti dijete, dok ga je prvi put vidio samo kratko, s obzirom na to da je dijete plakalo i da je majka tražila da joj se dijete vrati ako plače. Dalje, iz iskaza svjedokā utvrđeno je da je posredstvom Centra oštećenik krenuo redovno uplaćivati doprinose za uzdržavanje djeteta, dok je apelantica ustrajavala s optužbama prema oštećeniku zbog nasilničkog ponašanja, za koje Centar nikada nije dobio nikakav dokaz. Utvrđeno je da je Centar više puta pokušavao razgovarati s apelanticom da se oštećeniku omogući ostvarivanje njegovog prava u smislu redovnog kontakta i viđanja djeteta. Utvrđeno je i da apelantica nije htjela pristupiti i dovesti dijete na dogovoreni sastanak u Centru. Dalje je utvrđeno da je faktičkim prekidom bračne zajednice prekinut i svaki kontakt oca s maloljetnim djetetom, tako da se dijete i otac nikako ne viđaju, te da je apelantica odbijala sve njihove pokušaje da se posredstvom Centra omogući djetetu pravo na kontakt s ocem. Osim toga, sud je utvrdio da je apelantica prilikom izvršenja kaznenog djela postupala s izravnom namjerom. Imala je jasnu sliku o djelu, koja je osnova za volju i odluku da se djelo izvrši, dakle bila je svjesna svog djela i htjela njegovo počinjenje.
5. Presudom Kantonalnog suda od 17. listopada 2022. godine djelomičnim uvažavanjem apelantičine žalbe prvostupanjska presuda je preinačena tako što je apelantici zbog produljenog kaznenog djela oduzimanja djeteta ili maloljetnika izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci, koja se neće izvršiti ako apelantica u roku od jedne godine, računajući od dana pravomoćnosti presude, ne počini novo kazneno djelo. U ostalom dijelu prvostupanjska presuda je potvrđena.
6. Sud je u obrazloženju presude ocijenio neutemeljenim apelantičine žalbene navode podnesene protiv prvostupanjske presude. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice. Ukazano je da je neutemeljen apelantičin navod da je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da pravomoćnom presudom Općinskog suda od 21. svibnja 2018. godine nije navedena apelantičina obveza da osigura kontakte oštećenika s njihovim sinom, niti je obvezana prisustvovati tim kontaktima, pogotovo što te okolnosti prvostupanjskom presudom nisu apelantici ni stavljene na teret. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim apelantičine žalbene navode kojima je problematizirala način na koji je prvostupanjski sud ocijenio oštećenikov iskaz. U svezi s tim, ukazano je da je prvostupanjski sud veoma iscrpno analizirao oštećenikov iskaz, doveo ga u svezu s iskazima drugih svjedoka i materijalnim dokazima, te za svoja utvrđenja odlučnih činjenica i zaključke dao jasne i konkretne razloge, koje je prihvatio i Kantonalni sud. Osim toga, navedeno je da je prvostupanjski sud sve činjenice pravilno utvrdio na temelju iskaza svjedoka i materijalnih dokaza. Svaki dokaz je cijenjen pojedinačno, ocijenjeni su svi dokazi zajedno, pa je nakon ocjene svih izvedenih dokaza u obrazloženju presude određeno i potpuno izneseno koje činjenice i iz kojih razloga je sud uzeo kao dokazane prilikom zaključivanja da je apelantica počinila kazneno djelo za koje je optužena. Kantonalni sud je, imajući u vidu sadržaj dokaza na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoju presudu i razloge iz prvostupanjske presude na temelju kojih je sud našao utvrđenim pojedine odlučne činjenice i ocjenu vjerodostojnosti svih dokaza, utvrdio da apelantičini žalbeni navodi nisu doveli u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Kantonalni sud je ispitao je li na apelantičinu štetu povrijeđen Kazneni zakon. U tom pogledu je ukazano da se kod tog kaznenog djela štite prvenstveno prava djeteta, uključujući i njegovo pravo da bude s oba roditelja, na način kako je to odredila sudska presuda. U konkretnom slučaju apelantica je svojim postupanjem povrijedila i pravo djeteta i pravo njegovog oca onemogućivši oštećeniku da ostvaruje svoje roditeljsko pravo, koje je utvrđeno i pravomoćnom presudom Općinskog suda. Stoga je sud utvrdio da nije bilo povrede KZ-a na apelantičinu štetu.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica je ponovila navode koje je iznosila tijekom postupka pred redovnim sudovima, tvrdeći da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno ocijenili dokaze i, posljedično tome, pogrešno utvrdili činjenično stanje. U tom smislu, apelantica naročito problematizira ocjenu svojih tvrdnji o tome da je oštećenik prema njoj bio nasilan, kao i ocjenu iskaza ostalih saslušanih svjedoka, uposlenika Centra, kao i ocjenu iskaza oštećenika.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
10. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
13. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u obrazloženju prvostupanjske odluke dao relevantne razloge za svoju odluku, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud detaljno razmotrio dokaze, naročito apelantičine navode o oštećenikovom navodnom nasilnom ponašanju te iskaze svjedoka. Ti su dokazi u obrazloženju detaljno prezentirani, uz iscrpno obrazloženje procesa njihove ocjene. Zaključci prvostupanjskog suda su bili predmet razmatranja Kantonalnog suda po apelantičinoj žalbi. Drugostupanjski sud je detaljno razmotrio apelantičine žalbene navode utvrdivši da u njima apelantica daje svoju ocjenu izvedenih dokaza, bez jasnih navoda o tome koje odlučne činjenice prvostupanjski sud nije utvrdio ili ih je pogrešno utvrdio. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da takva obrazloženja redovnih sudova nisu proizvoljna niti očigledno nerazumna. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“, u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman