Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3540/23 (Adriatic osiguranje d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3540/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. veljače 2026. godine, u predmetu broj AP-3540/23, rješavajući apelaciju Adriatic osiguranja d.d. Sarajevo, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Adriatic osiguranje d.d. Sarajevo protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 494395 22 Rev od 14. ožujka 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Adriatic osiguranje d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Odvjetničko društvo „Martinović & partneri“ d.o.o. Mostar, podnijelo je 2. kolovoza 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 494395 22 Rev od 14. ožujka 2023. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 494395 17 Gž od 3. prosinca 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 494395 15 P od 22. ožujka 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda usvojen je tužbeni zahtjev B. Č. (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se obveže Bosna sunce osiguranje d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) da mu na ime otkupne vrijednosti police osiguranja života isplati određeni novčani iznos, sa zateznom kamatom, preciznije naveden u izreci presude.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je tužitelj bio uposlen kod „Aluminija“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: umješač) na neodređeno vrijeme. Dalje je naveo da je umješač donio odluku kojom je odobreno zaključivanje ugovora za životno osiguranje njegovih uposlenika, te da će se prava i obveze između umješača i najpovoljnijeg osiguravajućeg društva regulirati posebnim ugovorom. Također je naveo da su tužitelj, kao osiguranik i korisnik osiguranja za slučaj doživljenja, i umješač, kao ugovarač osiguranja, zaključili policu osiguranja. Dalje je naveo da su umješač, kao ugovarač osiguranja, i apelantov pravni prednik, kao osiguravatelj, zaključili ugovor o životnom osiguranju za sve umješačeve uposlenike (između ostalih i tužitelja), kojim su potvrdili da su umješačevi uposlenici korisnici osiguranja. Nakon toga, sud je naveo da su umješač i apelantov pravni prednik zaključili i Aneks ugovora (u daljnjem tekstu: Aneks) kojim su se sporazumjeli da je umješač novi korisnik osiguranja po svim pojedinačno izdanim policama, za koje nije izvršen otkup, tj. za slučajeve doživljenja i raskida. Dalje je naveo da je umješač podnio apelantovom pravnom predniku zahtjev za raskid ugovora, te da su zaključili Sporazum o načinu isplate otkupnih vrijednosti i provođenja zahtjeva za raskid polica koje su stekle uvjete za otkup (u daljnjem tekstu: Sporazum). Također, tim Sporazumom je utvrđeno da se korisnicima polica koji su stekli pravo na otkup police osiguranja, između ostalih i tužitelju, isplati određeni novčani iznos, dok će se preostali iznos do pune otkupne vrijednosti tih polica iskoristiti za podmirenje duga apelantovog pravnog prednika prema umješaču (putem izjave o kompenzaciji) i potraživanja druge pravne osobe prema umješaču (putem izjave o asignaciji). Međutim, sud je pojasnio da nisu postojale zakonske mogućnosti mijenjanja korisnika osiguranja po polici osiguranja. U svezi s tim, obrazložio je da je umješač kao ugovarač osiguranja imao pravo tražiti raskid ugovora, ali da je tada pravo na isplatu otkupne vrijednosti prešlo na tužitelja kao neopozivog korisnika kako to propisuje odredba članka 954. stavak (3) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da otkupna vrijednost nije mogla biti isplaćena umješaču, niti je mogla biti predmet kompenzacije/asignacije. S obzirom na to da je tužitelj iskazima saslušanih svjedoka, provedenim materijalnim dokazima, te vještačenjem putem vještaka financijske struke dokazao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, sud je, imajući u vidu sadržaj odredbi čl. 954., 957. i 959. ZOO-a, usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev i donio odluku kao u izreci presude.

4. Presudom Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostupanjska presuda.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da suprotno navodima žalbe ugovarač osiguranja (umješač) nije mogao bez pismene suglasnosti tužitelja kao neopozivog korisnika osiguranja (članak 959. stavak (2) ZOO-a) zaključiti s osiguravateljem Aneks, niti primiti otkupnu vrijednost police osiguranja. Dalje je naveo da apelant neutemeljeno ukazuje na odredbe Općih uvjeta za osiguranje života (čl. 15. i 20.). U svezi s tim, pojasnio je da te odredbe ne sadrže kao mogućnost isplatu otkupne vrijednosti police osiguranja ako je određivanje korisnika neopozivo, kao što je to u konkretnom slučaju, a koju mogućnost izričito propisuje odredba članka 954. ZOO-a. S obzirom na to da je odredbom članka 143. ZOO-a propisano da su ništave odredbe Općih uvjeta poslovanja koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, te da sud može odbiti njihovu primjenu, Kantonalni sud je pojasnio da u konkretnom slučaju nije bilo uvjeta za primjenu Općih uvjeta poslovanja. Osim toga, istaknuo je da u konkretnom sporu irelevantno je li tužitelj podnio apelantovom pravnom predniku zahtjev za raskid ugovora budući da je isplatom otkupne vrijednosti police osiguranja taj ugovor prestao važiti, zbog čega tužitelj zahtijeva isplatu, a ne utvrđenje da je ugovor o osiguranju na pravnoj snazi.

6. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju ukazao na odredbu članka 954. stavak (3) ZOO-a prema kojoj će iznimno otkupna vrijednost biti isplaćena korisniku osiguranja na njegov zahtjev ako je određivanje korisnika neopozivo. Pri tome, ukazao je da ugovarač osiguranja može opozvati odredbu o određivanju korisnika dok korisnik ne izjavi na bilo koji način da je prima, kad ona postaje neopoziva, te da tada pravo otkupa prelazi na korisnika osiguranja u smislu odredbe članka 959. stavak (2) ZOO-a. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je tužitelj neopozivi korisnik osiguranja po polici osiguranja, te da mu pripada pravo na isplatu otkupne vrijednosti police osiguranja u traženom novčanom iznosu. Dalje je ukazao da je umješač kao ugovarač osiguranja imao pravo tražiti raskid ugovora, ali umješač, shodno odredbi članka 959. stavak (2) ZOO-a, bez pismene suglasnosti tužitelja kao korisnika osiguranja i nije mogao s apelantovim pravnim prednikom zaključiti Aneks, te da nije mogao primiti otkupnu vrijednost police osiguranja (razliku koja nije isplaćena tužitelju). Imajući u vidu da je ugovarač osiguranja postupio suprotno odredbi članka 959. stavak (2) ZOO-a i s apelantovim pravnim prednikom zaključio Aneks, kojim je izmijenjen korisnik osiguranja, sud je istaknuo da su odredbe Aneksa ništave, te da kao takve ne proizvode pravno dejstvo. Imajući u vidu da odredbe Aneksa ne proizvode pravno dejstvo prema tužitelju, Vrhovni sud je istaknuo da ni odredba Sporazuma, kojom je tužitelju dodijeljen samo dio otkupne vrijednosti police, za njega ne proizvodi pravno dejstvo. Imajući u vidu navedeno, sud je obrazložio da tužitelju po osnovi zaključene individualne police osiguranja za životno osiguranje pripada pravo na isplatu njezine otkupne vrijednosti, kako su pravilno zaključili i nižestupanjski sudovi.

8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant ističe da je tužitelj samo osiguranik i opozivi korisnik osiguranja, te da mu ne pripada pravo na isplatu otkupne vrijednosti police osiguranja. Apelant tvrdi da navedeno pravo pripada umješaču shodno odredbi članka 954. ZOO-a. Također ističe da su sudovi u konkretnom slučaju zanemarili odredbu članka 20. Općih uvjeta osiguranja. Navodi da se osigurani slučaj nije dogodio, te da je zbog toga postojala zakonska osnova za zaključenje Aneksa i Sporazuma kojima je promijenjen korisnik osiguranja. Također ističe da tužitelj od njegovog pravnog prednika nije zahtijevao raskid ugovora, te da ne može tražiti isplatu otkupne vrijednosti police budući da je ugovor o životnom osiguranju još uvijek na snazi. Apelant ukazuje na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-2217/20 od 23. veljače 2022. godine, kojom je, kako on navodi, Ustavni sud odbio apelaciju protiv presude Vrhovnog suda koji je u identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji donio drugačiju odluku.

9. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Ništavost nekih odredbi opštih uslova

Član 143. (1) Ništave su odredbe opštih uslova koje su protivne samom cilju zaključenog ugovora ili dobrim poslovnim običajima, čak i ako su opšti uslovi koji ih sadrže odobreni od nadležnog organa. (2) Sud može odbiti primenu pojedinih odredbi opštih uslova koje lišavaju drugu stranu prava da stavi prigovore, ili onih na osnovu kojih ona gubi prava iz ugovora ili gubi rokove, ili koje su inače nepravične ili preterano stroge prema njoj.

Otkup Član 954. st. (1), (2) i (3) Na zahtev ugovarača osiguranja života zaključenog za celi život osiguranika, osiguravač je dužan isplatiti mu otkupnu vrednost polise, ako su dotle plaćene bar tri godišnje premije.

U polisi moraju biti navedeni uslovi pod kojima ugovarač može zahtevati isplatu njene otkupne vrednosti, kao i način kako se ta vrednost izračunava, saglasno uslovima osiguranja. Pravo zahtevati otkup ne mogu vršiti poverioci ugovarača osiguranja, kao ni korisnik osiguranja, ali će otkupna vrednost biti isplaćena korisniku na njegov zahtev, ako je određivanje korisnika neopozivo.

Određivanje korisnika

Član 957. st. (1) i (2)

Ugovarač osiguranja života može u ugovoru, kao i nekim docnijim pravnim poslom, pa i testamentom, odrediti lice kome će pripasti prava iz ugovora.

Ako se osiguranje odnosi na život nekog drugog lica, za određivanje korisnika potrebna je i njegova pismena saglasnost.

Opozivanje odredbe o određivanju korisnika

Član 959. stav (2)

Ugovarač osiguranja može opozvati odredbu o koristi sve dok korisnik ne izjavi na ma koji način da je prima, kad ona postaje neopoziva.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojavena temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

12. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ako joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43., Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21., i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, rješavati probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

15. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako glede utvrđenih činjenica tako i glede primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama obvezan apelantov pravni prednik da tužitelju na ime otkupne vrijednosti police osiguranja isplati određeni novčani iznos sa zateznom kamatom. Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je umješač s apelantovim pravnim prednikom zaključio ugovor o životnom osiguranju za sve njegove uposlene (između ostalih i tužitelja), kojim su ugovorili da su umješačevi uposlenici korisnici osiguranja. Također, da je određivanje tužitelja kao korisnika osiguranja postalo neopozivo poslije njegove izjave da prima korist iz ugovora, shodno odredbi članka 954. stavak (3) ZOO-a, odnosno da bez tužiteljeve pismene suglasnosti, shodno odredbi članka 959. stavak (2) ZOO-a, umješač i apelantov pravni prednik nisu mogli zaključiti Aneks (kojim je izmijenjen korisnik osiguranja) niti Sporazum. S obzirom na to, redovni sudovi su obrazložili da Aneks i Sporazum prema tužitelju ne proizvode pravno dejstvo, odnosno da umješač nije mogao primiti razliku novčanih sredstava koja tužitelju po polici osiguranja pripada (razliku koju tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom). Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, imajući u vidu sadržaj odredbe članka 143. ZOO-a, obrazložili da se u konkretnom slučaju nije mogla primijeniti odredba članka 20. Općih uvjeta poslovanja jer ona ne sadrži mogućnost isplate otkupne vrijednosti police osiguranja korisniku osiguranja kada je određivanje korisnika neopozivo (kao u konkretnom slučaju), a koju mogućnost izričito propisuje odredba članka 954. ZOO-a (vidi točku 5. ove odluke). Imajući u vidu sve navedeno, te sadržaj relevantnih odredbi čl. 143., 954., 957. i 959. ZOO-a, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. U pogledu apelantovog ukazivanja na Odluku broj AP-2217/20, Ustavni sud podsjeća da se u tom postupku radilo o drugačijem činjeničnom i pravnom pitanju, odnosno da je u tom predmetu osporenom odlukom Vrhovnog suda odlučivano o zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2217/20 od 23. veljače 2022. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovo ukazivanje na navedenu odluku nije relevantno u konkretnom slučaju. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda, kao i stajališta navedena u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

17. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3540/23 (Adriatic osiguranje d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio