Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4828/24 (Z. B.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4828/24

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-4828/24, rješavajući apelaciju Zorana Bebića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Bebić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 133277 24 Gž od 24. septembra 2024. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Bebić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 30. novembra 2024. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Mal 133277 24 Gž od 24. septembra 2024. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 133277 21 Mal od 15. marta 2024. godine.

2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („Novoform“ d.o.o. Bijeljina) da mu isplati 1.160,00 evra sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da su apelant i tuženi dogovorili da mu tuženi isporuči 16 komada stolarije (vrata), uključujući i jedna klizna vrata, a da mu apelant za to isplati 7.920,00 evra. Takođe, utvrđeno je da je tuženi apelantu isporučio 16 komada stolarije, pri čemu nema dokaza da je isporučio klizna vrata. Zatim, utvrđeno je da je naknadnim usmenim dogovorima smanjena prvobitno ugovorena cijena navedene stolarije koju je apelant trebao da isplati tuženom, te je, shodno tome, apelant isplatio tuženom 7.100,00 evra. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud brižljivo i savjesno cijenio svaki provedeni dokaz zasebno, kao i sve dokaze zajedno, u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da iz provedenih materijalnih dokaza ne proizlazi da je tuženi isporučio apelantu klizna vrata, ali ni da mu je apelant platio ta vrata. Osim toga, ukazao je da je apelant odustao od saslušanja predloženih svjedoka. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ukazao da je apelantov propust da na pravno valjan način dokaže činjenice, što je bio dužan učiniti shodno članu 7. ZPP-a, onemogućio sud da udovolji njegovom tužbenom zahtjevu primjenom odredbi čl. 600−629. Zakona o obligacionim odnosima kojima je regulisan institut ugovora o djelu.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da mu sud nije omogućio saslušanje svjedoka koji su imali saznanja o isporučenim proizvodima, te da obrazloženje odluka ne zadovoljava standard obrazložene sudske odluke. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, jasno obrazložio da apelant nije dokazao relevantne činjenice, a što je bio dužan da učini shodno relevantnoj odredbi ZPP-a, u čemu Ustavni sud ne uočava proizvoljnost. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne presude, te su stoga neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Takođe, Ustavni sud zapaža da, osim paušalnih navoda da odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke, apelant nije ponudio relevantne argumente da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje, te su stoga ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

9. U pogledu apelantovog navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju tog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82, predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

10. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4828/24 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio