Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2759/25 (Bogdan Trkulja s.p. „Darkwood“ Laktaši)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pristup sudu
  • Vanredni pravni lijekovi
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2759/25

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-2759/25, rješavajući apelaciju koju je podnio Bogdan Trkulja s.p. „Darkwood“ Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bogdan Trkulja s.p. „Darkwood“ Laktaši protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 09 0 U 047277 25 Uvp od 24. aprila 2025. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bogdan Trkulja s.p. „Darkwood“ Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dario Lj. Sandić, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. juna 2025. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 047277 25 Uvp od 24. aprila 2025. godine.

2. Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 13. marta 2025. godine odbačen je apelantov zahtjev za odlaganje izvršenja rješenja od 28. juna 2024. godine kojim je odbijena njegova žalba izjavljena protiv rješenja kojim je obračunata naknada za upravljanje otpadom od električnih i elektronskih proizvoda za prvu polovinu 2021. godine.

3. Osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 24. aprila 2025. godine odbačen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke – rješenja Kantonalnog suda od 13. marta 2024. godine.

4. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke ukazao da je članom 41. Zakona o upravnim sporovima propisano, između ostalog, da protiv pravosnažne odluke Kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovnom sudu ili Kantonalnom sudu. U vezi s tim, ukazao je da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da se zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke može podnijeti samo protiv pravosnažne odluke suda. Istakao je da sudska odluka postaje pravosnažna kada je njena pravosnažnost nastupila i u formalnom i u materijalnopravnom smislu.

5. Vrhovni sud je istakao da je u ovom slučaju rješenje čije se vanredno preispitivanje traži postalo pravosnažno u formalnopravnom smislu s obzirom na to da se protiv odluke donesene u upravnom sporu žalba ne može izjaviti. Međutim, istakao je da tim rješenjem prvostepenog suda nije meritorno riješena upravna stvar (uplata naknade za upravljanje otpadom od električnih i elektronskih proizvoda) nego je odbačen apelantov zahtjev za odlaganje izvršenja osporenog rješenja, tako da nije nastupila materijalna pravosnažnost pobijanog rješenja prvostepenog suda. Usljed toga, ukazao je da se nisu stekli uslovi za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke propisani članom 41. Zakona o upravnim sporovima, pa je primjenom člana 44. stav 1. navedenog zakona apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje odbacio kao nedozvoljen.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ističe da mu je Vrhovni sud uskratio pravo na pristup sudu jer mu je odbacio zahtjev za preispitivanje sudske odluke.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo na pokretanje postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da to pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo da sud „riješi“ spor. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju, niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama suština prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37).

12. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o ograničenju apelantovog prava na pristup sudu koje je propisano „zakonom“. Ustavni sud napominje da su zakonom propisani slučajevi u kojima će nadležni sud rješenjem odbaciti zahtjev za vanredno preispitivanje, što je primijenjeno na ovaj slučaj, a što služi legitimnom cilju pravilnog funkcionisanja pravosuđa, te naročito svrsi poštovanja principa pravne sigurnosti. Takođe, Ustavni sud zapaža da je ograničenjem apelantovog prava na pristup sudu uspostavljena pravična ravnoteža između opšteg interesa i apelantovog „prava na sud“, odnosno da na apelanta nije prebačen pretežak teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima, dao jasne razloge za zaključak da je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje nedozvoljen, odnosno da nisu ispunjeni uslovi za dopustivost zahtjeva. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do nesrazmjernog ograničenja apelantovog prava na pristup sudu kao elementa prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su ti apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek. S obzirom na to da povredu tih prava zasniva na identičnim navodima koji su već ispitani u ovoj odluci u odnosu na pravo na pristup sudu, Ustavni sud smatra da ih nema potrebe posebno ispitivati u odnosu na navedena prava.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2759/25 (Bogdan Trkulja s.p. „Darkwood“… | Sudska praksa | Aktio