Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2407/23 („RTV BN“ d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Autorsko pravo
- Naknada štete
- Troškovi postupka
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2407/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-2407/23, rješavajući apelaciju koju je podnio „RTV BN“ d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „RTV BN“ d.o.o. Bijeljina protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 034234 21 Rev od 2. marta 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „RTV BN“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Zoran Perić, advokat iz Bijeljine, podnio je 18. maja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 034234 21 Rev od 2. marta 2023. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 034234 21 Pž od 24. septembra 2021. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 034234 19 Ps od 30. decembra 2020. godine.
Uvodne napomene
2. JMU Radio-televizija Srbije (u daljnjem tekstu: tužilac) kao producent i ITP „Komuna“ – PJ produkcija Beograd (u daljnjem tekstu: „Komuna“) kao koproducent i izvršni producent zaključili su 14. augusta 2003. godine ugovor o zajedničkoj proizvodnji televizijske serije „Stižu dolari“ (u daljnjem tekstu: sporna serija). Na osnovu člana 9. tog ugovora tužilac je stekao pravo komercijalizacije u smislu prodaje sporne serije u zemlji i inozemstvu, dok je „Komuna“ dužna da s trećim licima osigura ekskluzivna prava u korist tužioca.
3. Apelant i društvo „Film danas“ d.o.o., označeno kao distributer za „Komunu“, zaključili su 1. marta 2017. godine ugovor o ustupanju prava na emitiranje 50 epizoda sporne serije na period od 24 mjeseca. Na osnovu tog ugovora apelant je na svom TV-programu emitirao spornu seriju u periodu od 3. marta 2017. do 31. januara 2019. godine.
4. Tužilac je 25. aprila 2019. godine podnio tužbu protiv apelanta na ime naknade materijalne štete. Tužbeni zahtjev je zasnovao na tvrdnji da je on producent i ugovorni nosilac ekskluzivnog prava komercijalizacije sporne serije, dok je apelant tu seriju emitirao na osnovu ugovora s trećim licem, te je tražio da se apelant obaveže da mu plati iznos od 172.237,50 KM.
Postupak u kojem su donesene osporene odluke
5. Presudom Okružnog privrednog suda obavezan je apelant da tužiocu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 73.343,50 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Istom presudom obavezan je apelant da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.308,54 KM.
6. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je tužilac imao svojstvo filmskog producenta, odnosno proizvođača videograma. U vezi s tim, sud je naveo da je odredbom člana 131. Zakona o autorskom i srodnim pravima Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZASPBiH) propisano da je filmski producent (proizvođač videograma) fizičko ili pravno lice koje u svoje ime daje inicijativu, prikuplja finansijska sredstva, organizira, rukovodi i preuzima odgovornost za fiksiranje audiovizuelnog djela ili slijeda pomičnih slika praćenih zvukom ili bez zvuka (videogram). Osim toga, odredbom člana 132. ZASPBiH propisana su prava filmskog producenta, između ostalog, distribucija njegovih videograma. Također, odredbama čl. 150. i 157. ZASPBiH propisano je da lice koje smatra da su mu prava iz tog zakona povrijeđena može tražiti naknadu štete od njihovog povredioca prema općim pravilima o naknadi štete. U vezi s tim, Okružni privredni sud je istakao da je tužilac imao isključivo pravo komercijalizacije TV-serije, te je apelant mogao pravo na njeno emitiranje ostvariti isključivo zaključivanjem ugovora s tužiocem. Pri tome, ukazao je da nijedan dokaz nije izveden u odnosu na činjenicu da je apelant imao pravo da spornu seriju učini dostupnom javnosti. Slijedom toga, sud je zaključio da tužiocu pripada pravo na naknadu štete u smislu odredbi čl. 150. i 157. ZASPBiH. Dalje, sud je ukazao da je visinu štete utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke. Naime, istakao je da je utvrđeno da tužilac u svom cjenovniku nije imao spornu seriju. Međutim, na osnovu nalaza i mišljenja navedenog vještaka utvrđena je vrijednost svake epizode na osnovu raspona cijena koje su u kategoriji „ostalo“ navedene u tužiočevom cjenovniku. Sud je istakao da na takav obračun nije bilo primjedbi. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je tužilac pretrpio štetu u visini koju je izračunao taj vještak, dok je odbio tužbeni zahtjev preko traženog iznosa. U konačnici, sud je tužiocu dosudio troškove postupka srazmjerno njegovom uspjehu u parnici (43% od potraživanog iznosa), shodno odredbi člana 386. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) (navedenom odredbom je propisano da ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova).
7. Presudom Višeg privrednog suda odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, sud je, prije svega, naveo da su neosnovani apelantovi navodi da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o autorskom i srodnim pravima Republike Srbije (u daljnjem tekstu: ZASP Srbije). U vezi s tim, ukazao je da konkretan subjekt autorskog i srodnih prava iz Srbije uživa zaštitu u BiH za svoje djelo na osnovu ZASPBiH, sve u smislu odredbe člana 175. stav (2) ZASPBiH. Navedenom odredbom je, između ostalog, propisano da stranci imaju jednaku zaštitu kao i nosioci autorskih ili srodnih prava koji su državljani Bosne i Hercegovine ili imaju svoje prebivalište ili sjedište u Bosni i Hercegovini, ako je to određeno međunarodnim ugovorom ili ovim zakonom, ili na osnovu materijalnog reciprociteta. Dalje, sud je naveo da su u konkretnom slučaju apelant i društvo „Film danas“ d.o.o. raspolagali pravom koje im ne pripada, te da je apelant ugovor mogao zaključiti jedino s tužiocem. Osim toga, sud je naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje da je i „Komuna“ imala pravo prodavati seriju budući da je, na osnovu ugovora o proizvodnji te serije, tužilac jedini imao pravo na njenu komercijalizaciju u zemlji i inozemstvu. Također, naveo je da apelant neosnovano tvrdio da je S. P. autor serije i da na taj način u tom postupku nije dokazana tužiočeva aktivna legitimacija. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da je S. P. imao svojstvo autora scenarija, a ne autora serije. Dalje, sud je ukazao da je visina naknade štete pravilno utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, dok apelant tokom postupka nije osporio taj nalaz i mišljenje niti je imao primjedbe. U konačnici, sud je naveo da je apelant smatrao da je njemu trebalo priznati 57% troškova s obzirom na tužiočev uspjeh u parnici. U vezi s tim, Viši privredni sud je ukazao da se tužiocu troškovi dosuđuju srazmjerno njegovom uspjehu. Pri tome, zaključio je da je apelant prouzrokovao pokretanje i vođenje postupka, te da je stoga u obavezi da nadoknadi troškove u navedenoj srazmjeri tužiočevog uspjeha (43%).
8. Presudom Vrhovnog suda odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo je da je drugostepeni sud pravilno ukazao da je tužilac imao pravo na zaštitu ovog srodnog prava, tj. videograma u BiH, prema odredbi člana 175. stav (2) ZASPBiH. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju nije trebalo primijeniti član 20. stav (1) tačka 14) Zakona o rješavanju sukoba zakonā s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon o rješavanju sukoba zakonā). Naime, istakao je da je navedenom odredbom propisano da se mjerodavno pravo određuje za ugovor o autorskom pravu, dok predmet ovog postupka nije navedeni ugovor. Vrhovni sud je istakao da je tužilac jedini mogao s apelantom zaključiti ugovor o emitiranju sporne serije, te da se suprotan zaključak nije mogao izvesti iz činjenice da tužilac u svom cjenovniku nije imao posebno određenu cijenu za tu seriju.
9. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odlukā pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da se u konkretnom slučaju radi o prijenosu autorskog prava autora S. P. koji je državljanin Srbije, te da se na osnovu Zakona o rješavanju sukoba zakonā ima primijeniti ZASP Srbije. Također, ni tužilac ni „Komuna“ nisu autori serije, pa u ovom slučaju nije dokazana aktivna legitimacija. Dalje, apelant smatra da je i „Komuna“ imala pravo komercijalizacije sporne serije, dok tužilac nije imao ekskluzivno pravo njene prodaje jer sporna serija nije ni bila navedena u njegovom cjenovniku. Apelant smatra da je ugovor koji je zaključio sa „Film danas“ d.o.o. jedini jasan pokazatelj vrijednosti sporne serije. U konačnici, apelant smatra da je odluka o troškovima u suprotnosti za ZPP-om budući da je apelantu trebalo biti priznato 57% troškova ili da svako snosi svoje troškove.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja slijedi da je tužilac s „Komunom“ zaključio ugovor o proizvodnji serije, te da iz člana 9. tog ugovora slijedi da je tužilac imao pravo prodaje sporne serije u zemlji i inozemstvu. Također, „Komuna“ je bila dužna da s trećim licima osigurava ekskluzivna prava u korist tužioca, zatim, da je društvo „Film danas“ d.o.o., označeno kao distributer za „Komunu“, ugovorom ustupilo apelantu pravo na emitiranje sporne serije, te da je apelant na svom TV-programu učinio dostupnim 50 epizoda te serije u periodu od 24 mjeseca. Tužilac je u postupku tražio naknadu štete od apelanta zato što je seriju emitirao na osnovu ugovora s trećim licem, odnosno bez ugovora s tužiocem. Redovni sudovi su, imajući u vidu član 9. navedenog ugovora te pozivajući se na odredbe ZASPBiH, zaključili da je osnovan tužiočev tužbeni zahtjev u visini koju je izračunao vještak ekonomske struke. Imajući u vidu navedeno i sadržaj tih odredbi koje su naveli redovni sudovi, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka ne zapaža proizvoljnost. Dalje, apelant tvrdi da je na osnovu relevantnih odredbi Zakona o rješavanju sukoba zakonā trebalo primijeniti ZASP Srbije. Međutim, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud obrazložio da predmet postupka nije bio ugovor o autorskom pravu, već srodno pravo – videogram. Dalje, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud ispitali i ostale apelantove prigovore koje ponavlja u apelaciji, te da su jasno obrazložili zašto su ti prigovori neosnovani (vidi tač. 7. i 8. ove odluke). Ustavni sud ni u tom dijelu nije uočio bilo kakvu proizvoljnost.
16. Dalje, razmatrajući apelantove navode kojima osporava zaključak redovnih sudova o troškovima i srazmjernom uspjehu parničnih stranaka u postupku, Ustavni sud podsjeća da je, podržavajući praksu Evropskog suda u predmetu Klauz protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Odluka broj 28963/10 od 18. jula 2013. godine, tačka 94), u svojoj praksi usvojio stav prema kojem redovni sudovi imaju diskreciono pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelimičnom uspjehu u parnici, odluče na koji će način stranke snositi troškove postupka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3256/18 od 26. marta 2020. godine, tačka 13, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dovodeći navedeno u vezu s okolnostima na koje je su ukazali redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da su ti sudovi prekoračili svoje diskreciono pravo prilikom utvrđivanja uspjeha stranaka u sporu i visini naknade troškova postupka, slijedom čega su i ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
18. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman