Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3336/23 (I. Č. i drugi)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Ispravka Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3336/23
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3336/23, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Igor Čuljak i Ilija Knezović, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica Angelika Nußberger, dopredsjednica
Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudac
Marin Vukoja, sudac
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 14. svibnja 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija koju su podnijeli Igor Čuljak i Ilija Knezović protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 202861 21 Gž od 3. svibnja 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Igor Čuljak i Ilija Knezović (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant i/ili apelanti) iz Mostara, koje zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijeli su 23. srpnja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 202861 21 Gž od 3. svibnja 2023. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 202861 18 P od 30. prosinca 2020. godine, te zbog duljine trajanja tog postupka koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Vrhovnim sudom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) po reviziji koju su apelanti izjavili protiv osporene presude.
2. Apelanti su 8. prosinca 2023. godine dopunili apelaciju tako što su dostavili i osporili Rješenje Vrhovnog suda broj 58 0 P 202861 23 Rev od 28. rujna 2023. godine. Imajući u vidu da je navedenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te tuženog „Croatia osiguranja“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. kolovoza 2024. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, pa su navedeni odgovori od 21. kolovoza do 9. rujna 2024. godine dostavljeni punomoćniku apelanata radi eventualnog izjašnjenja. Punomoćnik apelanata nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelanti su 24. srpnja 2018. godine Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv tuženog radi naknade štete.
7. Presudom Općinskog suda od 30. prosinca 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obveže tuženi da prvoapelantu na ime naknade štete na motociklu isplati novčani iznos od 1.404,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, a da drugoapelantu na ime naknade nematerijalne štete, odnosno zbog umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpljenih bolova, pretrpljenog straha, naruženosti i troškova liječenja isplati novčani iznos od 8.900,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
8. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da se 4. kolovoza 2015. godine dogodila prometna nezgoda u kojoj su sudjelovali drugoapelant, upravljajući motociklom u prvoapelantovom vlasništvu, i S. G., upravljajući putničkim motornim vozilom koje je u vrijeme štetnog događaja bilo osigurano kod tuženog, te M. V., vlasnik nepropisno parkiranog vozila, koje je u vrijeme štetnog događaja također bilo osigurano kod tuženog. U svezi s tim, Općinski sud je ukazao da među strankama u postupku nije sporno da se dogodila prometna nezgoda, da je tom prilikom oštećen motocikl kojim je upravljao drugoapelant te da je drugoapelant zadobio tjelesne ozljede. Međutim, naveo je da je sporno pitanje čijom krivicom je došlo do prometne nezgode, tj. zbog čega je došlo do kontakta motocikla kojim je upravljao drugoapelant i vozila kojim je upravljao tuženikov osiguranik S. G. U svezi s tim, ukazao je da iz dokaza provedenih u postupku, a najprije iz nalaza i mišljenja vještaka prometne struke A. Ć., koji i sublimira sve ostale provedene dokaze, između ostalog, zapisnik o očevidu i iskaze sudionika prometne nezgode, proizlazi da je drugoapelant kritične prilike, upravljajući motociklom u desnoj prometnoj traci, a pokušavajući izbjeći parkirana vozila sa svoje desne strane, koristio, tj. prešao u lijevu prometnu traku, u kojoj se nalazilo vozilo tuženikovog osiguranika S. G., uslijed čega je i došlo do kontakta između navedena dva motorna vozila. Također je ukazao da je vještak prometne struke utvrdio da je u trenutku poduzimanja radnje kočenja brzina motocikla iznosila 50 km/h, dok je vozilo tuženikovog osiguranika S. G. u trenutku kontakta s motociklom bilo zaustavljeno.
9. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da je drugoapelant poduzeo radnju obilaženja parkiranog vozila upravljajući motociklom neprilagođenom brzinom, tj. da je postupio protivno odredbi članka 57. st. (1) i (2) Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o sigurnosti prometa). Naime, kako je drugoapelant neoprezno poduzeo navedene radnje, Općinski sud je obrazložio da je primarni uzrok konkretne prometne nezgode drugoapelantovo ponašanje. Pri tome je istaknuo da se, nasuprot drugoapelantovom neopreznom ponašanju, vozač vozila koje je osigurano kod tuženog kretao prilagođenom brzinom, te da se i prvi zaustavio kako bi propustio motocikl koji je dolazio iz suprotnog smjera. Također, Općinski sud je, nasuprot navodima apelanata, naveo da u okolnostima konkretnog slučaja nije od značaja činjenica da je vozilo tuženikovog osiguranika M. V. bilo nepropisno parkirano jer je postojala drugoapelantova obveza da radnju obilaženja parkiranog vozila izvrši oprezno, a što je drugoapelant propustio učiniti. Slijedom svega navedenog, Općinski sud je zaključio da apelanti nisu dokazali krivnju tuženikovog osiguranika, zbog čega i ne postoji ni tuženikova odgovornost za nastalu štetu.
10. Presudom Kantonalnog suda od 3. svibnja 2023. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostupanjska presuda.
11. Kantonalni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanata shodno odredbama članka 154. stavak (1) i članka 178. stavak (1) Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, naveo je da je prvostupanjski sud zauzeo pravilan stav da su prema općim načelima odgovornosti za štetu osnovne pretpostavke odgovornosti za štetu postojanje subjekta pravnog odnosa, štetne radnje, krivice, uzročne veze i postojanje štete, te da se te pretpostavke moraju kumulativno ostvariti da bi postojala odgovornost za štetu. Međutim, naveo je da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da apelanti nisu dokazali postojanje navedenih pretpostavki, tj. postojanje tuženikove odgovornosti za prometnu nezgodu, tj. za štetu koja je nastala uslijed prometne nezgode. Dalje je naveo da su neutemeljeni navodi apelanata da je prvostupanjski sud izveo zaključak koji je suprotan nalazu i mišljenju vještaka prometne struke, odnosno navodi kojima ističu da prvostupanjski sud nije prihvatio nalaz i mišljenje navedenog vještaka. U svezi s tim, ukazao je da iz obrazloženja prvostupanjske presude jasno proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka prometne struke, smatrajući da je urađen shodno pravilima struke i znanosti. Osim toga, ukazao je da je prvostupanjska odluka i utemeljena na nalazu i mišljenju vještaka prometne struke koji je i sublimirao sve ostale provedene dokaze. Zatim, u odnosu na pozivanje apelanata da je vještak prometne struke u svom iskazu na glavnoj raspravi odgovorio da u slučaju da se vozilo tuženikovog osiguranika kretalo uz krajnje desni rub, onda bi drugoapelant, upravljajući motociklom, imao tehničku mogućnost da prođe, tj. da se mimoiđe, Kantonalni sud je istaknuo da je to irelevantno za odlučenje u konkretnom predmetu. Naime, istaknuo je da je u prvostupanjskom postupku jasno utvrđeno da se vozilo tuženikovog osiguranika kretalo svojom prometnom trakom i da je u momentu prometne nezgode bilo zaustavljeno kako bi omogućio drugoapelantu da prođe. Konačno, istaknuo je da je prvostupanjski sud, nasuprot navodima apelanata, dao jasne i precizne razloge za svoja stajališta, te da ocjena izvedenih dokaza niti u jednom dijelu, sama po sebi, nije bila proizvoljna niti neprihvatljiva, odnosno da je bila u potpunosti shodno odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na pristup sudu, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, ponavljaju navode koje su iznosili i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelanti smatraju da redovni sudovi nisu pravilno cijenili provedene dokaze te da je tuženi odgovoran za štetu. Također ukazuju i na iskaz vještaka prometne struke iz kojeg proizlazi da bi se drugoapelant mogao mimoići, tj. da bi imao tehničku mogućnost da prođe u slučaju da se vozilo tuženikovog osiguranika kretalo uz krajnje desni rub. Osim toga, navode da prvostupanjski sud nije poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka prometne struke jer je zaključio da je primarni uzrok prometne nezgode drugoapelantovo ponašanje. Konačno, smatraju da je postupak dugo trajao te traže naknadu nematerijalne štete.b)Odgovori na apelaciju
13. Redovni sudovi i tuženi su naveli da nisu povrijeđena prava na koja su se apelanti pozvali, odnosno da je apelacija neutemeljena. U odnosu na navode o duljini trajanja postupka, Općinski sud je naveo da je taj sud, kao i drugi sudovi, u obvezi vršiti rad po sudskim spisima po kronologiji, kao i prema godišnjem planu rada po predmetima, a koji se zaprima početkom svake godine od Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća BiH.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 178. stav (1) (1) U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.
15. Zakon o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravak, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17, 9/18, 46/23 i 88/23) u relevantnom dijelu glasi:
9. Pretjecanje i obilaženje
Članak 57. (1) Pretjecati i obilaziti vozač smije samo ako time ne ometa normalno kretanje vozila koja dolaze iz suprotnoga smjera i ako na cesti ima dovoljno prostora za sigurno izvođenje tih radnji. (2) Vozač ne smije pretjecati i obilaziti kada time, s obzirom na svojstva ceste i postojeće okolnosti na cesti i u prometu ili s obzirom na tehnička svojstva vozila kojim upravlja, ugrožava druge sudionike u prometu.
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena, u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ i pravo na pristup sudu, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
19. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
20. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
a) U odnosu na osporenu odluku
21. Ustavni sud uočava da apelanti u apelaciji paušalno navode da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno da te navode uopće nisu obrazlagali, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.
22. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
23. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Općinski sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka slijedi da je tužbeni zahtjev apelanata odbijen jer apelanti nisu dokazali postojanje tuženikove odgovornosti za naknadu štete prouzrokovane prometnom nezgodom. Imajući to u vidu, kao i sadržaj odredaba čl. 154. i 178. ZOO-a i članka 57. st. (1) i (2) Zakona o sigurnosti prometa, na koje su se redovni sudovi pozvali, Ustavni sud u obrazloženjima redovnih sudova ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz prvostupanjske presude slijedi da je izvršen uvid u materijalne dokaze, da je provedeno vještačenje posredstvom vještaka prometne struke, da su saslušani sudionici prometne nezgode, da je prvostupanjski sud izvršio ocjenu relevantnih dokaza te da je zaključio da tužbeni zahtjev apelanata nije utemeljen. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ispitao prigovore apelanata koje ističu i u apelaciji i da ih je ocijenio neutemeljenim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su prigovori o ocjeni dokaza apelanata neutemeljeni. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u odnosu na osporene odluke prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na štetu apelanata, niti su apelanti pružili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
24. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije prekršeno pravo na pravično suđenje apelanata iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku
25. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, opravdanost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te što je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Europski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. ožujka 2021. godine, predstavka broj 59181/18, točka 18.).
26. Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut tužbom od 24. srpnja 2018. godine te da je okončan presudom Kantonalnog suda od 3. svibnja 2023. godine. Dakle, postupak je u konkretnom slučaju trajao četiri godine i deset mjeseci, što je relevantno razdoblje koje će Ustavni sud ispitati. Dalje, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu te da apelanti svojim postupcima nisu utjecali na duljinu trajanja postupka.
27. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su u relevantnom razdoblju donesene dvije meritorne odluke. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Općinskim sudom trajao dvije godine i oko pet mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da su u postupku pred Općinskim sudom provedeni dokazi, uključujući i vještačenje posredstvom vještaka prometne struke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u postupku pred Općinskim sudom nije bilo elemenata koji bi ukazivali da je taj sud bezrazložno odugovlačio postupak. Dalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Kantonalnim sudom također trajao dvije godine i pet mjeseci. Ustavni sud naglašava da duljinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pozornost posvećuje razdobljima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao nešto dulje. Međutim, sagledavajući postupak u cjelini i imajući u vidu da je postupak, koji prema zakonu nije hitan, okončan u roku od četiri godine i oko deset mjeseci, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
c) Ostala prava
28. Apelanti ukazuju i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o povredi tog prava, u biti, temelje na istim tvrdnjama koje su istaknuli u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je pravo na imovinu apelanata došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada nije bilo moguće zaključiti da su redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja duljina trajanja postupka od četiri godine i deset mjeseci nije prešla granice razumnog roka, u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije
30. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman