Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1996/23 (R. D.)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1996/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1996/23, rješavajući apelaciju Radovana Daničića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radovana Daničića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 029016 22 Uvp od 16. februara 2023. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radovan Daničić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Branislav Rakić, advokat iz Banjaluke, podnio je 24. aprila 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 029016 22 Uvp od 16. februara 2023. godine.
Uvodne napomene
2. „Željeznice RS“ a. d. Doboj (u daljnjem tekstu: poslodavac) podnijele su Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje RS, Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: Filijala), 7. decembra 2017. godine zahtjev za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za apelanta kao osiguranika, u skladu s odredbama člana 156. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u).
3. Filijala je donijela Rješenje broj 9002/91-1.1-1818.79-19940/17 od 11. decembra 2017. godine kojim je odobrila traženu uplatu za apelanta za periode osiguranja od 1. do 30. novembra 2013. godine, od 1. marta do 31. maja 2014. godine, od 1. juna do 30. novembra 2016. godine, te od 1. aprila do 7. decembra 2017. godine, u određenom novčanom iznosu, sve precizirano u izreci rješenja.
Osporene odluke
4. Filijala je, na osnovu člana 156. stav 3. Zakona o PIO-u, rješavajući u ponovnom postupku u upravnoj stvari uplate doprinosa iz penzijskog i invalidskog osiguranja donijela Rješenje broj 91-1.1-1818.7-16992/20 od 27. novembra 2020. godine kojim se „Željeznicama Republike Srpske a. d. Doboj odobrava uplata doprinosa“ za apelanta za iste periode i u istom određenom novčanom iznosu (vidi tačku 3. ove odluke). Takođe je navedeno da se uplata doprinosa po tom rješenju neće vršiti iz razloga jer je već izvršena 20. decembra 2017. godine, odnosno zakonska obaveza je u cijelosti izmirena.
5. Filijala je u obrazloženju rješenja navela da je članom 156. Zakona o PIO-u propisano da je uplatilac doprinosa obavezan da uplati doprinose za sve obveznike doprinosa u skladu s posebnim zakonom (stav 1). Dalje je navedeno da izuzetno od stava 1. tog člana poslodavac koji nije uplatio doprinos u skladu sa stavom 1. tog člana može uplatiti doprinos za radnike za određeni period unazad ako radnik s tom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjavanje uslova za ostvarivanje prava na penziju. Takođe je istaknuto da uplatu doprinosa u skladu sa stavom 2. tog člana rješenjem odobrava Fond, a može je izvršiti pravni sljedbenik poslodavca ili sam radnik (stav 3). Dalje, Filijala je ukazala da je apelant rođen 16. maja 1960. godine. Pri tome je istakla da ukupan staž osiguranika za koji su izmireni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje na dan podnošenja zahtjeva za pojedinačnu uplatu iznosi 39 godina, četiri mjeseca i 29 dana, dok ukupan penzijski staž osiguranika s uplaćenim i neuplaćenim doprinosima iznosi 40 godina, 11 mjeseci i šest dana. Filijala je u vezi s tim ukazala da period osiguranja za koji nisu plaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje iznosi jednu godinu, šest mjeseci i sedam dana, te je navela precizirani novčani iznos koji se odnosi na ukupna novčana sredstva po osnovu neplaćenih doprinosa za taj period osiguranja. Osim toga, navela je da je izvršena uplata doprinosa 20. decembra 2017. godine. Imajući u vidu navedeno, Filijala je istakla da su ispunjeni uslovi za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u skladu s odredbama člana 156. stav 2. Zakona o PIO-u.
6. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje RS (u daljnjem tekstu: Fond) Rješenjem broj 1162674692 od 19. februara 2021. godine odbio je apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Filijale od 27. novembra 2020. godine. Fond je u obrazloženju rješenja naveo da podaci iz matične evidencije apelanta, na osnovu kojih Fond rješava o pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, pokazuju da je on u periodu od 12. februara 1987. do 1. juna 1991. godine bio u radnom odnosu. Međutim, Fond je ukazao da u matičnoj evidenciji nema registrovanih podataka o platama, stažu osiguranja i naknadama za period od 1. novembra 1988. do 27. juna 1990. godine, niti je Filijala te podatke uspjela pribaviti od pravnog sljednika poslodavca kod kojeg je apelant u tom periodu radio. U vezi s tim, Fond je naveo da to ne znači da apelant u tom periodu nije bio u radnom odnosu i da nema ostvaren staž osiguranja. Naime, Fond je ukazao da zvanični dokazi potvrđuju da je apelant u periodu od 12. februara 1987. do 1. juna 1991. godine bio neprekidno u radnom odnosu, te da nije došlo do prekida radnog odnosa jer ga je poslodavac uputio na redovno školovanje u Beograd. Dakle, istakao je da je nesporno da se apelant stručno obrazovao u toku radnog odnosa ali i da je bio neprekidno u osiguranju po osnovu radnog odnosa za cijeli navedeni period. Osim toga, Fond je naveo da je na osnovu zvaničnih dokaza utvrđeno da je apelant na spisku radnika kojim se staž osiguranja računa s uvećanim trajanjem jer je on u periodu od 12. februara 1987. do 1. juna 1991. godine radio na radnom mjestu na kojem se staž osiguranja računa s uvećanim trajanjem. Shodno tome, Fond je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi da nema ostvaren staž osiguranja i staž osiguranja s uvećanim trajanjem za period od 31. oktobra 1988. do 28. juna 1990. godine.
7. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) Presudom broj 11 0 U 029016 21 U od 25. maja 2022. godine uvažio je apelantovu tužbu i poništio rješenje Fonda od 19. februara 2021. godine.
8. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 029016 22 Uvp od 16. februara 2023. godine uvažio zahtjev Fonda za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 25. maja 2022. godine i preinačio je tako što je tužbu odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, prije svega, ukazao da je u konkretnom slučaju odlučivano o zahtjevu poslodavca, a ne o apelantovom zahtjevu, pa apelant nije ni bio legitimisan za podnošenje žalbe protiv prvostepenog rješenja, zbog čega je njegovu žalbu trebalo odbaciti, ali kako je ona osporenim aktom odbijena, to su, u konkretnom slučaju, posljedice odbacivanja i odbijanja žalbe iste. Dalje, naveo je da je Okružni sud tužbu trebao odbiti kao neosnovanu jer apelant osporava da je u periodu od 31. oktobra 1988. do 28. juna 1990. godine uopšte bio u radnom odnosu kod tadašnjeg poslodavca, navodeći da je u tom periodu bio redovni student na školovanju u Beogradu, a taj period uopšte nije obuhvaćen rješenjem Fonda za uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Naime, Vrhovni sud je istakao da se uplata doprinosa po tom rješenju odnosila na periode od 1. novembra 2013. do 7. decembra 2017. godine. Dakle, Vrhovni sud je naveo da se tim činjenicama Okružni sud nepotrebno bavio u osporenoj presudi iako nije odlučivano o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na srazmjernu starosnu penziju. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se pored tog postupka vodi drugi postupak za utvrđivanje apelantovog prava na srazmjernu starosnu penziju, u kojem su od značaja činjenice koje osporava apelant, a ne u postupku u kojem je odlučivano o zahtjevu poslodavca za uplatu doprinosa, i to za periode koji ne obuhvataju one periode koje apelant osporava.
9. Takođe, Vrhovni sud je naveo da činjenica da je Fond u rješenju iznio podatke o tome koliko iznosi staž osiguranja za apelanta nije od značaja za postupak. Naime, ukazao je da će se o tome odlučivati u postupku kada Fond bude odlučivao o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na srazmjernu starosnu penziju jer se u tom postupku utvrđuje ukupni staž osiguranja osiguranika, kako redovni staž osiguranja tako i onaj s uvećanim trajanjem. Pri tome je Vrhovni sud istakao da od pravilnog i potpunog utvrđivanja tih činjenica zavisi i odluka Fonda o iznosu srazmjerne penzije za apelanta. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud raspravljao o onim činjenicama koje nisu pravno relevantne za donošenje odluke po zahtjevu poslodavca, već će biti od značaja u drugom postupku, koji se, kako to proizlazi iz podataka spisa, vodi po apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na srazmjernu starosnu penziju.
10. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred organima uprave i Vrhovnim sudom, te smatra da je Vrhovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Takođe, apelant ukazuje da postoji parnični postupak koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjaluci u kojem on osporava rješenje o prestanku radnog odnosa zbog sticanja uslova za odlazak u penziju, kao i tačnost podataka u potvrdi o visini staža osiguranja. Naime, apelant navodi da mu je rješenjima Filijale, navedenim u tač. 3. i 4. ove odluke, pogrešno utvrđeno da se odobrenom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjavanje uslova za ostvarivanje prava na penziju. Pri tome ističe da mu je rješenje Filijale od 27. novembra 2020. godine dostavljeno i da je on iskoristio mogućnost žalbe, a da je Vrhovni sud zauzeo stav da apelant nema pravo na žalbu i da je tu žalbu trebalo odbaciti, čime mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Dalje, apelant navodi da je nakon navedene uplate penzionisan te da mu je uskraćeno da prima platu. Ističe da prima penziju koja je znatno manja, čime mu je povrijeđeno pravo na imovinu i suštinski je onemogućen da iskoristi djelotvoran pravni lijek.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
15. Apelant, u suštini, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravima. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je i pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da to pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo da sud „riješi“ spor. Takođe, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima jer pravo na pristup sudu, po samoj svojoj prirodi, zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu, države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju, niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama suština prava. Osim toga, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Jureša protiv Hrvatske, predstavka broj 24079/11, presuda od 22. maja 2018. godine, tačka 41. s referencama na drugu relevantnu praksu).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge zbog čega je apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Filijale od 27. novembra 2020. godine trebalo odbaciti (vidi tačku 9. ove odluke). Vrhovni sud je naročito obrazložio da činjenica o tome koliko iznosi staž osiguranja za apelanta nije od značaja za predmetni upravni postupak jer će se o tome odlučivati u drugom postupku koji se već vodi po apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na srazmjernu penziju. Ustavni sud takvo obrazloženje ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je i sam apelant u apelaciji naveo da je u toku i parnični postupak u kojem on osporava rješenje o prestanku radnog odnosa zbog sticanja uslova za odlazak u penziju, kao i tačnost podataka u potvrdi o visini staža osiguranja. Imajući u vidu navedeno, a naročito činjenicu da će se u skladu s važećim propisima u drugom postupku pred Fondom odlučivati o apelantovom pravu na ostvarivanje srazmjernog dijela starosne penzije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do nesrazmjernog ograničenja apelantovog prava na pristup sudu kao segmenta prava na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da je u datim okolnostima došlo do povrede apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje ili pravom na imovinu, ili da je došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
17. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman